Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati.
Pobožnost Križnog puta ćemo moliti u 18:00 sati.
U liturgiji današnje nedjelje “Veseli se” (Dominica Laetare) mogu svirati orgulje i drugi instrumenti. Može se koristiti ružičasta boja liturgijskog ruha umjesto ljubičaste.
Neki ljudi mislile da je patnja Božja kazna. Ali, patnja nije Božja kazna. Ona nije bila dio Božjeg izvornog plana. Ali je Bog može upotrijebiti da se objavi. Ona je poput Božjeg megafona koji podsjeća ljude da je On tu i da nam može pomoći.
Bol je znak da nešto nije u redu u našem tijelu i potiče nas da potražimo pomoć tako i patnja u svijetu govori da je nešto u njemu narušeno kao posljedica grijeha; ona nas potiče da se obratimo Bogu za pomoć. Tako se Božja djela mogu očitovati u nama.
Svakako, ljudi mogu prigovoriti: Bog bi to mogao ukloniti, a ako nas ljubi… zašto ne učini to? Učitelji bi mogli dati „peticu“ svim učenicima prvoga dana škole i poštedjeti ih truda učenja. Mnogi bi učenici to voljeli, ali bi li im to koristilo? Nitko ništa ne bi naučio. Nitko ne bi bio istinski sretan zbog svoje „petice“. Međutim, ako su dobre ocjene plod njihova truda, oni — i njihovi roditelji — bit će ponosni. Posebno nas sveci uče da radost ima svoje korijene u obliku križa. „Bez muke nema nauke“, kaže se. Pa, to vrijedi i za radost.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje 1Sam 16,1b.6-7.10-13a; psalam Ps 23,1-6; 2. čitanje Ef 5,8-14; evanđelje Iv 9,1-41
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu:
Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.
Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.« To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.« Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!« Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?« Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa«. Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.«
Riječ Gospodnja.
Izvještaj je pisan s iskustvom izopćavanja Isusovih sljedbenika iz židovskoga sinagogalnog saveza nakon Isusova uskrsnuća. Sinagogalne vjerske vlasti izopćavale su iz vlastitih redova pojedince i obitelji koje su Isusa iz Nazareta prihvaćale za Sina Čovječjeg i Krista. U ono doba uključenost u vjersku i nacionalnu zajednicu jamčila je često puta jedinu sigurnost. Zato je trebalo puno hrabrosti da pojedinac ili grupa prianjanjem uz Isusa prihvati nesigurnost koja je sastavni dio izopćenja iz sinagogalnog saveza. Izvještaj je sastavljen od sljedećih manjih cjelina:
– Isus ozdravlja slijepca od rođenja (r. 1-12);
– Na ispitivanju farizeja ozdravljeni priznaje da je ozdravitelj prorok (r. 13-17);
– Ozdravljenikovi roditelji na ispitu očituju strah da ne budu izbačeni iz sinagogalnog saveza (r. 18 23);
– Na drugom saslušanju ozdravljeni priznaje da Bog
– Isusu daje slavu i zato biva izopćen (r. 24-34);
– Isus traži hrabrog ozdravljenika i očituje mu se kao Sin Čovječji (r. 35-38);
– Progledaju koji ne vide, a koji vide osljepljuju (r. 39-41).
Prema r. 2 Dvanaestorica sa svojim religioznim suvremenicima smatraju da je slijepčeva bolest Božja kazna za grijehe – njegove ili njegovih roditelja. To je starozavjetna duhovnost prema kojoj Bog daje dobro zdravlje i materijalno blagostanje pravim pobožnicima. Redci 4-5 pokazuju
Isusovu svijest o samom sebi: u toku ministerija on “radi djela Božja” i tako postaje svjetlost svijeta. Da to dokaže, on slijepcu vraća vid. Služi se svojom pljuvačkom, koju su ljudi onoga vremena smatrali ljekovitom i u drugim slučajevima. Zatim šalje bolesnika na pranje u kupalište Siloam-Poslanik iz kojeg se tijekom Blagdana sjenica nosila voda u svečanom ophodu. Tek tada bolesnik progleda. U Isusovu mazanju bolesnika te u pranju prva je Crkva vidjela simbol krsnog mazanja i pranja. Samo čudo prikazano je u dva retka (6-7), a sve ostalo poglavlje prikaz je saslušanja ozdravljenog i njegovih roditelja radi vjere u Isusa darovatelja svjetla.
Prvi su ispitivači ljudi koji su prije vidali slijepca kako prosi. Drugi su farizeji. Oni drže da Isus ne može biti od Boga zato što krši subotnji počinak, a ozdravljeni slijepac ispovijeda da je on Prorok. Time hoće reći da je Isus netko čija moć dolazi ipak od Boga. Zatim slijedi saslušanje slijepčevih roditelja, koji iz straha od izopćenja ne ispovijedaju vjeru u Isusa.
Komisija se ponovno vraća ozdravljenomu. Očito svi priznaju da se dogodilo čudo. Problem je čudotvorac. Ozdravljeni slijepac ne prihvaća teologiziranje Isusovih protivnika tvrdeći da Isus ne može biti grešnik i činiti toliko čudo. Uslijedila je kazna izopćenja.
Ivan brižno bilježi kako je Isus čuo što se dogodilo ozdravljenomu. Zato ga je potražio (r. 35) i njegovu početničku vjeru doveo do rascvata: otkrio mu se kao Sin Čovječji koji izvodi djela Božja i zato je svjetlo svijeta. U znak vjere ozdravljeni se baca ničice pred Isusa, a Isus još jednom tumači smisao svoga povijesnog poslanja: videći ono što Isus čini i naučava, slijepi progledavaju, a oni koji misle da je s njima sve u redu, postaju egzistencijalni slijepci.
U ovoj misi zahvaljujemo Bogu što nam po Isusu dariva životno svjetlo. S ozdravljenim slijepcem i mi kličemo: “Vjerujem, Gospodine!” (r. 38).
