Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati.
Gledamo danas Josipa kako stoji u središtu dramatičnog trenutka: Marija je trudna, a on ne razumije što Bog čini. Umjesto da sve prekine, on sluša riječ anđela u snu i čini kako mu je naređeno. Poslušnost je ovdje srce vjere: ne potpuna jasnoća zapovjedi, nego povjerenje u Boga koji govori “nerazumljivo”.
U katoličkoj perspektivi svaka poslušnost ima svoj izvor u poslušnosti Bogu. Kad slušamo bračnog druga, ne radi podložništva, nego iz poštovanja prema sakramentu braka u kojem Bog ujedinjuje dvoje u „jedno tijelo“. Uvažavanje mišljenja supružnika, spremnost na kompromis i žrtvu, konkretni su načini kako se priznaje da je Bog Onaj koji je spojio taj brak i vodi ga.
Poslušnost roditeljima, dok god ne traže zlo, odraz je četvrte zapovijedi jer Bog je u roditelje položio odgovornost za odgoj djece. Kasnije, kad djeca odrastu, ta poslušnost poprima oblik poštovanja, brige i otvorenosti za savjet. Slušati roditelje tada znači priznati da Bog djeluje i kroz životno iskustvo onih koji su nam dali život.
Na poslu, poslušnost nadređenima ne znači slijepo izvršavanje svega, nego pošten rad, prihvaćanje legitimnih odluka i traženje dobra poduzeća i zajednice. Kršćanin sluša šefa „kao Gospodina“ – sve dok zapovijedi ne proturječe Božjem zakonu. Kad bi naredba bila protiv savjesti, poslušnost Bogu ima prvenstvo, i tada se, mirno ali čvrsto, kaže „ne“.
Slično vrijedi i za poslušnost državnim poglavarima: plaćanje poreza, poštivanje zakona, doprinos općem dobru znakovi su da priznamo kako je svaka zakonita vlast dopuštena od Boga. No vjernik zadržava pravo – i dužnost – građanske neposlušnosti ako vlast traži grijeh. Tada se, po uzoru na apostole, bira „više slušati Boga nego ljude“.
Josip nas uči da je svaka autentična poslušnost – u braku, obitelji, poslu ili društvu – tek odsjaj dublje poslušnosti Bogu. Kad u savjesti tražimo Njegovu volju i prihvaćamo konkretne ljude i situacije koje nam stavlja na put, dopuštamo da se, kao u Betlehemu, u našem životu ponovno „rodi“ Isus.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Iz 7,10-14; psalam Ps 24,1-6; 2. čitanje Rim 1,1-7; evanđelje Mt 1,18-24
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju:
Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako.
Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.
Riječ Gospodnja.
Matej u događajima Isusova djetinjstva ističe ulogu Josipa, dok Luka ističe ulogu Marije. Josip dobiva od Boga poruku da ne treba napuštati svoju zaručnicu Mariju, zatim da noću bježi u Egipat kako bi spasio Dječaka i Mariju od Herodova pokolja, kasnije da se vrati s privremenog boravka u inozemstvu i nastani u Nazaretu.
U današnjem odlomku anđeo zove Josipa “sine Davidov”. Za Mateja, krštenog Židova, i njegove povijesne čitatelje to puno znači. Za smisao Josipove namjere o povlačenju ključna je riječca gar u r. 20. Naš službeni prijevod (Dude-Fućaka) prevodi je s “doista”, dok Raspudić iz 1987. i Rupčić iz 1988. imaju “jer”. Gramatički je moguće jedno i drugo. Ako razumijemo “doista”, to znači: Josipu je Marija već prije objasnila tajnovito podrijetlo svoje trudnoće i on je u to povjerovao, međutim smatrao je da bi bilo biblijski nepravedno biti pred državom i vjerskom zajednicom tretiran kao pravi otac Dječaka s kojim Bog ima posebne planove; zato se odlučio tiho povući, jer Marija ima poziv od Boga, a on nema. Sada Bog zove i njega: doista je onako kako mu je Marija objasnila, ali on ne treba bježati, nego mu Bog namjenjuje ulogu Dječakova zakonskog oca, a kod Židova onog vremena to je jednako kao i naravno očinstvo. Po njemu, koji je iz roda Davidova, postaje Isus sin Davidov. Ako razumijemo “jer”, to bi značilo: Josipu je nejasno podrijetlo Marijine trudnoće, ne želi je izlagati okrutnom procesu niti javno tužiti za brakolomstvo; povlači se i prepušta je Božjoj providnosti.
U svakom slučaju iz ove zgode izbija jasna vjera prve Crkve o Marijinu djevičanskom materinstvu. Da bi Isus mogao Boga zvati Ocem svojim u doslovnom smislu, Bog kod njegova rođenja čini iznimku: “saziduje njegovo ljudstvo u krilu blažene Djevice Marije” (darovna) bez intervencije muža. Matej i kršćani njegova vremena vide u tome ispunjenje Izaijina proročanstva o Emanuelu. Kod Mateja Uskrsli najavljuje učenicima da nevidljivo ostaje s njima do konca svijeta (usp. Mt 28, 20). Crkva je zajednica onih koji osobno prianjaju uz Isusa kao Emanuela i Sina Davidova. Uz Mesiju židovskog podrijetla, otvorenog prema svima narodima. To bismo trebali svjedočiti.
