Pepelnica ili Čista srijeda, je dan kojim započinje korizma i uvodi nas u hod prema slavlju Kristova uskrsnuća – Uskrsu. To je put koji od pepela, praha i propadljivosti vodi prema uskrsnuću i oblikovanju novoga čovjeka. Na tome putu moramo biti pomireni s Bogom. O tome govori apostol Pavao u Poslanici Korinćanima: „Braćo zaklinjem vas, dajte, pomirite se s Bogom.“ Taj Pavlov „krik,“ jedan je od temeljnih i najvažnijih poziva na obraćenje i vjernost Evanđelju. Obraćenje i vjera nisu mogući bez pomirenja s Bogom. A to pomirenje omogućeno nam je po Kristu koga je Bog za nas „učinio grijehom“ kako bismo mi mogli postati pravedni u njemu. Obraćenje i vjera imaju svoje ispunjenje u pomirenju s Bogom. Pavlov poziv na pomirenje zapravo je poziv na obraćenje misli, riječi i djela, na novi početak koji svoj izvor nalazi u Bogu. Dakle, bit obraćenja stoji u spremnosti da čovjek izađe iz sebe i susretne Boga koji mu želi pokazati svoje milosrđe i novi put. Susret s Bogom, povratak k Bogu, povratak sebi samome, omogućuje povratak obnovljenoga duha, srca i života. Evanđelje nas uči da bismo korizmeno vrijeme trebali započeti i slaviti: milostinjom, molitvom i postom. Što je post? Koliko je kršćanski post u krizi? Post, gladovanje, moderno rečeno, dijeta (lat. diaeta, grč. diaita), to je način prehrane koji se zasniva na umjerenosti ili na odricanju od pojedinih tvari. Dijeta, je uglavnom briga za tijelo, tjelesni izgled, ljepotu tijela, rjeđe za zdravlje. To je mazohistički post koji zaboravlja dušu. Kršćanski post, je umjerenost u jelu, piću i drugim ovisnostima. Kršćanski post ima kao temeljnu nakanu držati budnim tijelo i dušu, probuditi ih za pozornost prema Bogu. Postom učiniti tijelo „ranjivo“ spram Boga i bližnjega. Tako shvaćeni post mogli bismo nazvati „postom križa.“
Kao što je Krist svoje tijelo na križu potpuno prikazao Bogu i na spasenje nas, ljudi, tako smo i mi pozvani svoja tijela „označiti križem,“ pokazati time, da tijelom i dušom pripadamo Bogu i bližnjemu. Stoga je potrebno oživjeti post među nama kršćanima i to ne samo u korizmeno vrijeme. Duh ne može rasti ako tijelo ne oblikujemo postom. I to ne samo postom od hrane. Post nije obezvrjeđivanje tijela, nego uključivanje tijela u život uskrsnuća.Odlomak iz današnjeg Matejeva evanđelja podsjeća nas kako bismo korizmeno vrijeme trebali započeti i slaviti milostinjom, molitvom i postom. Korizma nas svake godine ponovo poziva na promišljanje, kako staviti Boga u središte svoga života. U tome nam pomaže današnje evanđelje. Isus se u evanđelju obraća svojim učenicima, a i nama danas, vrlo osobno: „Ti naprotiv, kad dijeliš milostinju…neka tvoja milostinja bude u skrovitost.“ Isus poziva učenike i sve kršćane da svoja dobra dijele s drugima, s onima koji nemaju i koji su u potrebi. Ali i opominje da to čine u skrovitosti, bez ‘buke’ i pokazivanja, jer to stvara nelagodu kod onih koji primaju milostinju, a Otac nebeski voli skrovitost, jer on vidi u skrovitosti. Drugu korizmenu slavu koju Isus zahtijeva je, molitva: „Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu…i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti.“ Svatko se Bogu Ocu treba moliti skrušeno i u tišini. Isus dalje poučava svoje učenike: „I kad postite ne budite smrknuti kao licemjeri.“ Isus, dakle, određuje drugačije ponašanje za svoje učenike i suprotstavlja njihovo djelovanje uobičajenosti svagdašnjeg života njihovih sugrađana i suvremenika. Govori im da ne poklanjaju, da ne mole, da ne izgledaju, kao licemjeri. Jer oni sve što rade, rade samo radi sebe, svoje hvale i pokazivanja. Isus daje važnost svom učeniku, a potom i svakom drugom čovjeku, stavlja ga nasuprot sebi, u neraskidivu vezu ljubavi, kako s njim, tako i s Ocem. Iz tog odnosa ne samo Isusova, nego i naša egzistencija dobiva smisao. U tome je i novost koju je Isus donio. Matej nam svjedoči kako Isus nije došao ukinuti Zakon, nego ga usavršiti, dati mu novo značenje. A ono se sastoji u novome i drugačijem odnosu s Ocem. Isus nije protiv davanja milostinje, nije protiv javne molitve, nije protiv posta. Ali Isus daje prednost skromnosti i pretpostavlja skrovitost odnosa s Ocem. Isus želi da njegovi učenici promijene stav, da sve gledaju drugim očima. Da se okrenu sebi, svojoj duši, ljubavi prema Ocu, a i prema bližnjemu. Bog Otac je izuzetan i poseban. A tajnovitost je oznaka za posebnost, za izuzetnost. Javnost koja se ne oblikuje u skrovitosti odnosa s Ocem, izopačena je javnost, izopačena je duhovnost, izopačena je društvenost i socijalnost. Takva javnost svrha je samoj sebi. Postati osoba u Isusovim očima okrenuta Ocu, traži sposobnost odricanja od zahtjeva trenutka, od pomodarstva, od slave, od stalnog pljeskanja i uklopljenosti u masu. Jer slava pripada samo Bogu. Korizmeni hod prema slavlju Vazma, hod je oblikovanja svoga „ja“ prema Ocu, a iz toga se gradi svoj odnos prema drugima, svoja duhovnost i svoje odricanje. Korizmu svake godine, iznova, započinjemo liturgijskim slavljem u kojemu glavu posipamo pepelom u znak pokore i obraćenja. Slika obreda pepeljenja je izričaj naše vjere i nade. Vjerujemo da je Bog po svome Sinu milosrdan i nadamo se da ćemo po njegovom milosrđu i našem obraćenju zadobiti spasenje i vječni život. Pepeo je znak poziva na obraćenje i naše predanosti prema Ocu. Korizma nas zapravo „budi“ (jer u vlastitoj svakodnevnici zaboravljamo na Boga), poziva nas da promišljamo, da je Bog tu i kako ga vratiti u središte svoga života. A današnje evanđelje daje nam „recept:“ „Daruj, moli i posti i to čini u skrovitosti.“ Dakle, polaganje pepela na naše glave, gesta je koja nam pomaže shvatiti „bit“ hoda koji je pred nama. Pepeo je plod (tvar) vatre koja gori, koja pročišćava i upućuje na to da se i naše tijelo koje izgara pretvara u pepeo, ali i da pročišćeno „ustaje“ na novi život. Pepeo je već u Starome zavjetu znak pokore, želja za promjenom ponašanja, znak duhovnog događaja: obraćenje i pokajanje srca. Dati se posuti pepelom, uz riječi: „Obratite se i vjerujte Evanđelju,“ znači postati svjestan da vatra Božje ljubavi sažiže (spaljuje) naše grijehe, znači vjerovati da su naši grijesi pročišćeni i spaljeni Kristovom ljubavlju, „uništeni“ i oprošteni. Pepeo također znači da jesmo „prah,“ ali prah koji se „rađa“ na novi život – život zajedništva s Bogom i ljudima. Zato je Pepelnica potvrda naše vjere da smo pomireni s Bogom u Kristu, potvrda naše nade da ćemo s Kristom biti uskrišeni na život vječni, a također i poziv na ljubav koja nikada neće biti završena. Pepelnica je navještaj uskrsne zore svakoga od nas.Pepelnica ili Čista srijeda (Čista srida) je blagdan kojim započinje vrijeme korizme. To je vrijeme „čišćenja“ naše duše i tijela, priprava za doček Krista Uskrslog. Stavljanje pepela na naše glave, gesta je koja nam pomaže shvatiti „bit“ puta koji nas vodi k Uskrsu. Pepeo je plod vatre koja gori, (pepeo je tvar koja nastaje nakon gorenja druge tvari, ostatak od gorenja), koja pročišćava i govori nam da se i naše tijelo koje izgara pretvara u pepeo, ali i da pročišćeno „ustaje“ na vječni život. Dati se posuti pepelom, uz riječi svećenika: „Obratite se i vjerujte Evanđelju,“ znači postati svjestan da „vatra“ Božje ljubavi sažiže (spaljuje) naše grijehe, znači vjerovati da su naši grijesi uništeni, „oprani“ i oprošteni. Naziv Pepelnica, dolazi od „pepeljenja“ naše glave. (Nitko ga ne može opepeliti, kako je tvrdoglav!). A naziv Čista srijeda, od „čišćenja:“ naše duše – molitvom i tijela – postom. Uz molitvu i post Isus od nas traži još i milodar, za potrebne. Ali i izričito zahtijeva da sve to činimo ponizno, tiho i u skrovitosti. Korizma je vrijeme promjena! No, ništa se neće promijeniti dok se mi ne promijenimo, ne obratimo, dok Bog ne postane središte našega života. Zato korizma nije promjena navika, nego obnova osobe. I djela pokore bezvrijedna su ako ne mijenjamo nas – sebe. Doista, čovjeku je najteže postati ono što jest! Gospodine, očisti pokoru našu od oholosti. Nek’ pokora naša k tebi nas dovede i post naš nek’ razbudi glad za tobom, a lice naše, umiveno ljubavlju tvojom, bude odsjaj blizine tvoje, svakom čovjeku.
