Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati.
Pobožnost Križnog puta ćemo moliti u 18:00 sati.
U Crkvi se čuva običaj pokrivanja križeva i slika. Križevi ostaju pokriveni do obreda otkrivanja križa u bogoslužju Muke Gospodnje na Veliki petak, a slike sve do početka Vazmenog bdjenja.
Nalazimo se pred grobom Isusovog prijatelja Lazara, gdje Marta izgovara bolne, ali iskrene riječi: „Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.“
Te riječi otkrivaju našu ljudsku nemoć pred situacijama koje smatramo izgubljenima.
Svatko od nas nosi u sebi neki „četvrti dan“ – nešto što smo proglasili mrtvim, beznadnim ili nepovratnim.
Upravo u te prostore tame i raspadanja dolazi Krist, ne da nas ukori, nego da nas pozove u život.
On ne bježi od smrada raspadanja, od naših slabosti, nego stoji pred njima i poziva nas po imenu, poziva nas vjerovati da Njegova riječ može probuditi i ono što smo mi već otpisali.
Poziva nas dopustiti Mu da odvali kamen s naših srca.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Ez 37,12-14; psalam Ps 130,1-8; 2. čitanje Rim 8,8-11; evanđelje Iv 11,1-45
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu:
U ono vrijeme: Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Odgovori Isus:»Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu« To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život:
tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.
Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.
Riječ Gospodnja.
Ovaj događaj čitamo u ukupnoj liturgiji. Tada nad njim možemo razmišljati o Isusovoj sućuti prema ožalošćenoj obitelji. Također o Isusovu objavljivanju Boga koji vidi suze i patnju svih ljudi.
Danas o njemu razmatramo s vjerom u Isusa, koji je uskrsnuće i život. Upravo zato što je na putu u nasilnu smrt, on postaje izvor uskrsnuća i pravog života.
Izvještaj možemo podijeliti na sljedeće manje cjeline:
– Na vijest o Lazarovoj bolesti Isus odgađa put u Betaniju (r. 1-16);
– Lazarovim sestrama Isus se očituje kao uskrsnuće i život (r. 17-27);
– Isus je volio Lazara kao pravi prijatelj (r. 28-37);
– Isus uskrišava Lazara (r. 38-44);
– Zaključak: vjera onih koji su doživjeli Lazarovo uskrišenje (r. 45).
Kod Luke se spominju samo Marta i Marija (10,38-42), a kod Ivana i njihov brat Lazar. Vjerojatno je riječ o istoj obitelji kod koje je Isus odsjedao s Dvanaestoricom u vrijeme pohoda Jeruzalemu, jer im je selo bilo 3 km jugoistočno od Jeruzalema. U Lukinoj povijesnoj Crkvi bile su popularnije sestre, a u Ivanovoj je morao biti poznat i brat. Divan je ovdje Tomin usklik: “Hajdemo i mi da umremo s njime!” (r. 16). On je izraz očajničke odanosti Isusu: ustrašen je za sudbinu Učiteljevu, ali i za svoju i svojih kolega. Svjestan je svega što se može dogoditi, ali ostaje vjeran Učitelju ne dopuštajući da mu crne slutnje spriječe izvršavanje onoga što osjeća kao obvezu savjesti. U tome nam je Toma svima uzor, makar on još ima proći kroz kušnju Velikog petka i radost uskrsnog jutra. “Gospodine, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro” (r. 21) izraz je vjere da Bog djeluje po Isusu. Tom vjerom Marta se razlikuje od mnoštva koje se divi Isusovim čudesima, a ne ulazi dublje u smisao njegova poslanja. Kad joj najavljuje da će njezin brat uskrsnuti, Marta ističe vjeru u opće uskrsnuće mrtvih, o eshatonu. Na to se Isus predstavlja još jednim od svojih sedam “Ja jesam…” u četvrtom evanđelju: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će” (r. 25). Ostali “Ja jesam” jesu: kruh života (6, 35.48); svjetlost svijeta (8, 12); vrata ovcama (10, 7.9); pastir dobri (10, 11.14); put, istina i život (14, 6) i pravi trs (15, 15). Uz ovakvo predstavljanje Isus poziva na vjeru ili prijeti onima koji se tvrdokorno zatvaraju. Tko živi na zemlji s vjerom u Isusa, nastavit će živjeti i nakon fizičke smrti, živjeti sretno i kvalitetno. Isus tako sada dariva život koji traje vječno.
Isusova molitva pred uskrišenje Lazara (r. 41-42) odraz je njegove svijesti da uvijek čini volju Očevu pa zato i moli ispunjenje volje Očeve. “Znao sam da me svagda uslišavaš” -to je pouzdanje utemeljeno na traženju i provođenju volje Božje. Glasnim zahvaljivanjem Ocu što ga je uslišao, on kod prisutnih budi svijest da nije samo čovjek-čudotvorac, nego opunomoćeni poslanik Oca, koji je punina života i zato darovatelj života.
Bez ikakvih čarobnjačkih kretnji, na Isusov snažni zov, Lazar izlazi iz groba umotan u platno u kojem je bio sahranjen. Isus naređuje da ga odriješe te mu pomognu da se opet uključi u obiteljski život i dalje ostane radost i potpora svojih sestara. Isusov zov podsjeća na njegove riječi u 5, 28 29, gdje on najavljuje sveopće uskrsnuće, prilikom kojega će “izići iz grobova na uskrsnuće života koji su činili dobro, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude”. Ovim čudom Isus ispunjava svoju ranije danu riječ i budi vjeru u sveopće uskrsnuće mrtvih.
Ovo znamenje donosi procvat vjere u Isusa, koja će nešto kasnije biti očitovana prilikom svečanog ulaska u Jeruzalem (usp. Iv 12, 9.12.17-19). Isto je znamenje židovskim poglavarima povod da Isusa osude na smrt (usp. Iv 11, 53). Pred zagonetkom fizičke smrti prestaje domet egzaktne znanosti i ljudske filozofije. Vjera u Isusa kao uskrsnuće i život kršćanski je odgovor na zagonetku smrti. Kako prihvaćamo taj odgovor?
