Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati.
Na drugu nedjelju veljače obilježava se u našoj Crkvi Svjetski dan braka, posvećen bračnim parovima, muževima i ženama kao stupovima obitelji, koja je temelj i Crkve i društva. Želi se proslaviti i vrednovati sakramenat braka, naglasiti ljepota bračne vjernosti, žrtve i radosti u svakodnevnom bračnom životu.
Kao što svjetiljka zrači uokolo svjetlo koje sadrži u sebi, tako i kršćanin zrači svojim unutarnjim svjetlom – svjetlom Božjim. Sve dok svjetiljka ima svjetlo u sebi, ona osvjetljava prostor oko sebe. Kršćanin je, dakle, poput svjetiljke, hoda mračnim svijetom s božanskim svjetlom u sebi; daje svjetlo kod kuće, na ulicama, u školi, na sportskim terenima, u trgovinama, na cestama, na sveučilištu, na svom radnom mjestu… u svakom kutku svijeta koji je u sjeni ili slabo osvijetljen.
Petnaestogodišnji dječak opisao je svoj doživljaj: Dok sam čekao na školskim vratima jednog jutra, vidio sam čovjeka kako gura kolica za kupovinu puna otpadnog metala i smeća. Prišao sam mu i ponudio mu svoj sendvič.
Ali kada je saznao da je to sendvič s kobasicom, rekao je: ‘Ne jedem svinjetinu. Musliman sam.’ Svejedno mi je zahvalio i nestao gurajući svoja kolica. Sljedećeg dana, kada smo se ponovno sreli, pripremio sam mu svoj sendvič ali ovaj put sa sirom. Bio mi je jako zahvalan. Bio je iz Senegala, oženjen i imao dvoje djece. Napustio je svoju zemlju iz političkih razloga i morao je skupljati smeće kako bi “stao na noge”. Pitao me za moju e-poštu i oprostio se. Više ga nisam vidio. Ali prije dva tjedna dobio sam e-poštu. Bila je od Abdulle (tako se zvao). Vratio se u svoju zemlju i sada je imao posao. Objasnio je da u svom gradu, kada je tražio školu za svoju djecu, pomislio: “Želim školu poput one koju je pohađao taj dječak. Želim da moja djeca budu poput njega.” Pogledao je na internetu i saznao da je škola katolička. Završio je svoje “pismo zahvale” rekavši da njegova djeca sada pohađaju katoličku školu i da će cijela obitelj biti krštena za dva tjedna. To je kršćanin naoružan ‘sendvičom sa sirom’ i srcem koje sjaji Kristovim svjetlom u mračnom kutku svijeta. Što svijet postaje mračniji, to je veća potreba da nastavimo sjati tim plamenom
milosrđa koji je Bog stavio u naša srca.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Iz 58,7-10; psalam Ps 112,4-8a.9; 2. čitanje 1Kor 2,1-5; evanđelje Mt 5,13-16
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju:
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.«
»Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«
Riječ Gospodnja.
Prošle smo nedjelje razmatrali kako je Isus proglasio blaženima one koji ostaju otvoreni za Boga i ljude i onda kad su siromašni, žalosni, nesposobni odgovoriti nasiljem na nasilje, gladni. Oni tu otvorenost pokazuju iskazivanjem milosrđa i uspostavljanjem mira među ljudima. Ovaj odlomak pretpostavlja blaženstva, jer je i ovdje Isusova riječ upravljena ponajprije učenicima.
Izreku o soli upotrebljavali su ljudi Isusova vremena u različitom kontekstu. Tako rimski pisac Plinije Stariji (23-79) kaže: “Nihil esse utilius sale ac sole -Ništa nije korisnije od soli i sunca.” U SZ među ono što je čovjeku nužno za život ubrojena je i sol (Sir 39, 26-27) te je određeno da se “svaka žrtva prinosnica posoli” (Lev 2, 13). To bi mogla biti aluzija na tzv. “savez sklopljen pomoću soli” (usp. Br. 17, 19; 2 Ljet 13, 5), jer se vjerovalo da blagovanje posoljenog jela stvara među sudionicima posebno zajedništvo. Aludirajući na svagdanju upotrebu soli, koja jelu daje okus te čisti i čuva od rastvaranja, Isus potiče učenike da budu sol zemlji. Time ne govori svijetu, nego učenicima da imaju poslanje u svijetu i da bi postali beskorisni kad to specifično učeničko poslanje ne bi vršili. Egzegeti se ovdje muče da usklade današnje znanje kemije -prema kojem sol, ako je prava, ne može izvjetriti – sa znanjem Isusa i njegovih povijesnih slušača o soli. Neki upozoravaju na sol koja se dobivala iz Mrtvog mora pa je zbog drugih primjesa brzo postajala neupotrebljiva. Iz konteksta je očito da učenici postaju i ostaju sol zemlji po djelima ljubavi, milosrđa, izmirenja.
“Grad na gori sazidan” u Isusovo doba bio je Korozain i neki drugi galilejski gradovi. Takav se grad sa svojim zidovima vidio izdaleka. Slično se u palestinskom domaćinstvu Isusova vremena uljana svjetiljka stavljala na svijećnjak kako bi svi ukućani profitirali od njezina svjetla. Za Izraelce Bog je svjetlo (usp. Ps 18, 29; Mih 7, 8; Iz 60, 1-3) i njegova slava obasjava njegov saveznički narod: “Hajde, dome Jakovljev, u Jahvinoj hodimo svjetlosti” (Iz 2, 5). U tom starozavjetnom kontekstu Isus potiče učenike da zrače svjetlo kojim ih Bog obasjava. To će činiti po dobrim djelima konkretnim ljudima oko sebe. Iz konteksta cijelog Matejeva evanđelja očito je da su “dobra djela” više od triju klasičnih židovskih djela pobožnosti (milostinja, post, molitva), jer se Isus poistovjećuje sa svima koji pate (usp. Mt 25, 31-46). Cilj dobrih djela nije samohvalisanje, nego “slavljenje imena Božjega”, priznavanje Boga prisutnog u vjernicima. Učenici su pozvani ponajprije kao zajednica da budu sol zemlji i svjetlo svijetu. Podržavajući jedni druge u vjernosti Kristu, zajednički postaju vjerniji svijetu ako mu neprestano nude ono čime ih Krist obogaćuje. To je najkvalitetniji doprinos kršćana izgradnji humanijeg svijeta.
Pavao kaže: “Nekoć bijaste tama, a sad ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite -plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – i odlučite se za ono što je milo Gospodinu” (Ef 5, 8-10).
Na ovoj misi molimo od Gospodina snagu da više budemo ono što nas on čini u svijetu: sol i svjetlo. Ne zbog nas samih, nego zbog njega.
