Slaveći danas blagdan velikog zaštitnika tolikih naših župa, svetog Nikolu, željeli bismo vam progovoriti o onome što je na njemu najljepše i najprivlačivije, o onome što našu Katolićku vjeru čini božanskom, nebeskom, a to je ljubav. U blizini roditeljske kuće sv. Nikole imao je svoj dom neki čovjek, nekad bogat, ali je, izgubivši carsku službu, izgubio skoro sav imetak i postao siromah. Imao je tri kćeri koje bi se mogle udati, jer su lijepe i pristale, ali im ne može dati miraza. I nesretni otac odluči trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri da tako nešto zaradi. One se jadnice usrdno pomoliše Bogu da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast i poštenje.
I sveti je Nikola nekako doznao za tu crnu odluku nesavjesnog oca pa uzevši vrecicu, napuni je dukatima, umota u platno i, prišuljavši se nocu potajno do kuce onog nesretnika, ubaci zamotak kroz prozor, brzo se udaljivši. Možemo lako zamisliti kako se otac onih djevojaka zacudio kad je ujutro našao onoliki novac. Prebroji ga i rece: »Otkuda ovo ovdje?« Razmišljajuci dode do uvjerenja da mu je to ubacio neki prijatelj jer je svako drugo tumacenje bilo nemoguce. Vidjevši kako je svota upravo dostatna da casno udade jednu kcer, opremi je i miraz joj dade. Kad li se ono dogodi i po drugi put; nade, naime, jednog jutra i drugu vrecicu s dukatima. Spremi on i srednju kcer. A kad je i to bilo gotovo, sve mu je nešto govorilo da ce onaj dobrotvor i po treci put doci pa ga je u zasjedi cekao nekoliko noci. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmladu kcer, skoci otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. unatoc svem zaklinjanju neka šuti, sretni otac nije imao prece brige negoli razglasiti što mu je ucinio Nikola – prijatelj sirotinje. A kod koga je naucio sv. Nikola tu divnu krepost ljubavi? Odgovor: Kod Ucitelja i uzora ljubavi, kod Isusa Krista! Krist govori o ljubavi prema bližnjemu kao o svojoj zapovijedi, kao o novoj zapovijedi. A u cemu se sastoji ta nova zapovijed? Odgovor možemo sažeti u cetiri misli: 1) Za Krista je zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu jedna zapovijed. Od Njega samoga potjece rijec: »Što god ste ucinili jednome od najmanjih, meni ste ucinili.« Na sudnjem ce danu Krist naglasiti da je sve što je ucinjeno gladnima, žednima, golima, bolesnima, Njemu samome ucinjeno. 2) Krist daje primat – prvenstvo ljubavi. Zapovijed ljubavi stoji iznad svih drugih zapovijedi. Ljubav je duša i srce sve kršcanske savršenosti i svetosti. Ona nije samo sastavni dio kršcanske etike, i to najvažniji, ona nije samo narocita strana kršcanskog morala, i to najdragocjenija, nego je sadržaj svega onoga što kršcanstvo od nas traži. Kad bismo govorili ljudskim i andeoskim jezicima, dakle, kad bismo bili u najvecoj mjeri nadareni, a ljubavi ne bismo imali, bili bismo kao mjed koja jeci i praporac koji zveci. Kad bismo imali dar proroštva, sve znanje, kad bismo razumjeli svaku tajnu, štoviše, kad bismo imali i vjeru koja pomice brijegove, a ljubavi ne bismo imali, bili bismo ništa. 3) Krist je sam došao na svijet da zasvjedoci ljubav. »Duh je Gospodnji na meni, govori On u nazaretskoj sinagogi, zato me pomaza da naviještam Evandelje siromasima. Posla me da propovijedam zarobljenima otkup i slijepima vid, da oslobodim potlacene, da propovijedam milosnu godinu Gospodnju« (Lk 4,18–19). Da zasvjedoci ljubav, Krist je došao na ovaj svijet, trpio i umro. A ljubav je razlog opstanka Crkve, apostola i svecenika. Ljubav mora biti takoder raison d’etre – razlog opstanka i nas kršcana. Naša je sveta dužnost ljubavi da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta, i to ne samo u rijeci, nego u citavom našem bivstvovanju i djelovanju. 4) Krist je proširio granice ljubavi u beskraj. To je smisao prispodobe o milosrdnom Samaritancu. Svaki je covjek naš bližnji, pa i neprijatelj. Mi ne smijemo nikoga iskljuciti iz svoje ljubavi. Ljubav ne smije pitati za osobu, za rasu, za stalež, za zanimanje, ni za vjeroispovijest. Gospodin daje da Njegovo sunce izlazi dobrima i zlima i da kiša pada pravednima i griješnima. Najljepši nam je pak primjer ljubavi prema bližnjemu dao sam Krist Gospodin. Njegov divni primjer možemo sažeti u tri misli: 1) Krist je imao povjerenja u ljude. On je vjerovao preljubnici, grješnici koja mu je ležala do nogu, Samarijanki, razbojniku i cariniku. I ti su se muškarci i žene uhvatili za to povjerenje kao za sidro i spasili iz oluje. Krist je vjerovao i svojim apostolima unatoc svim njihovim pogreškama. On je vjerovao jednome Petru i onda kad je taj zatajio. 2) Krist je nastojao usreciti ljude. I doista, kolike je bolesnike usrecio povrativši im zdravlje, grješnike podijelivši im oproštenje i smirenje savjesti, djecu koju je grlio i blagoslivljao! 3) Krist je podigao ljude na nov, na božanski život, davši im milost i snagu za to. On nam je, dakle, najljepši primjer ljubavi prema bratu covjeku, osobito patniku. On sam završava prispodobu o milosrdnom Samaritancu rijecima: »Idi i ti cini tako!« Jedan prastari natpis na nekoj kapelici u Gornjoj Bavarskoj govori u jeziku pobožnog srednjeg vijeka o bitnom u ljubavi prema bližnjemu: »Ako ne prosuduješ i ne osuduješ nijednog covjeka, draže mi je nego da si sve svoje imanje i posjed podijelio siromasima. Ako opraštaš svom neprijatelju, draže mi je nego da bosonog hodocastiš k Sv. Jakovu u Compostelu u Španjolskoj i na svakoj se milji biješ. Ako kojem covjeku štogod dobro ispripovjediš ili procitaš iz Svetog pisma, draže mi je nego da 7 godina živiš samo o kruhu i vodi. Ako poštivaš i najmanjeg covjeka i ne uznosiš se nad njim, draže mi je nego da sagradiš most i sve ljude, koji preko njega prelaze, primaš na konacište.« A jedna druga njemacka izreka lijepo veli: Budi uvijek spreman davati, I nikad nemoj škrto mjeriti svoje darove! Znaj da tvoja smrtna košulja nece imati džepova! U tom je kršcanska ljubav narocito u srednjem vijeku znala biti nenatkriljiva. Vitezovi-redovnici ivanovci nazivali su bolesnike po svojim bolnicama »gospodo«, a sebe od bolesnika »braco«. Bolesnici su dobivali hranu iz srebrnih zdjela na srebrnim tanjurima, dok su sami vitezovi-redovnici jeli iz drvenih posuda. Pripovijeda se o nekom biskupu koji je upravio na svoje bogoslove ove rijeci: »Od svih vaših ispita najvažniji je ispit iz ljubavi!« Ne vrijedi li to za svakoga od nas? Što cemo biti svi mi bez razlike pitani na najsudbonosnijem ispitu, o kojem ce ovisiti citava naša sretna ili nesretna vjecnost, na sudu Božjem, što drugo nego o ljubavi, kako smo vršili zapovijed ljubavi prema bratu covjeku? Da li ste vec culi za sestru Rozaliju? Bila je to redovnica milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. Proživjela je tri francuske revolucije. Onu veliku iz god. 1789. još kao dijete, a one manje iz god. 1830. i 1848. kao redovnica, i to stanujuci od god. 1806. sve do smrti god. 1856. u nekom pariškom predgradu, gdje je još od prve revolucije bilo sve puno mržnje i želje za osvetom i odraslo bez ikakve vjere. A ipak, ne samo što se njoj kroz cijelo to vrijeme ništa nije dogodilo, nego je ona god. 1848., kad je vec opcenito bila poznata i priznata kao »Majka«, bez ikakva rizika smjela odbrusiti revolucionarima u lice što god je htjela. Kad su oni dovukli u dvorište njezina doma nekog zarobljenog casnika da ga strijeljaju, doleti ona kao furija i zavikne: »Ovdje se ne ubija!« – i mnoštvo je uzmaknulo. Znala je doci na barikade i održati revolucionarima ovakvu lekciju: »Ta prestanite vec jednom s pucanjem; zar nemam dosta udovica i sirocadi da ih hranim pa mi hocete priskrbiti još drugih?« – i paljba je popustila, a narod bi govorio: »Pustite Majku neka svoje cini!« Kad su joj jednom ipak prigovorili zašto ide na barikade, jer je i protiv njihove volje može pogoditi ubojito zrno, odvrati im ona: »Mislite li da sam sretna što živim kad se moja djeca ubijaju?« Nekom se lijecniku vec uzdigla nad glavom smrtonosna sjekira, a on zavapi: »Što radite? Ja sam prijatelj sestre Rozalije!« – i mnoštvo ga upravo s poštovanjem pusti da slobodno prode kroz njihove redove. Jedna izjava sestre Rozalije dostatno otkriva temelj i izvor iz kojega je mogao poteci njezin neograniceni utjecaj na ljude, a to je: »Nešto me guši i oduzima mi svaki tek, a to je misao da tolike obitelji nemaju kruha.« Zato se njezino lice redovito ponešto razvedrilo samo onda kad je gledala radost onih kojima je pomogla. Sigurno su sestra Rozalija, sv. Vinko Paulski i Ozanam, a danas apostol beskucnika u Parizu abbé Pierre ispisali svjetlije i casnije stranice francuske i crkvene povijesti nego Richelieu, Mazarin, Talleyrand i drugi. Blagdan sv. Nikole, prijatelja i dobrotvora sirotinje i djece, neka bude za nas povod da se ispitamo kako vršimo veliku zapovijed ljubavi!
