Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00 – slavlje Prve svete pričesti, 11:30 i u 18:30 sati.
U 18:00 sati molit ćemo svibanjeske pobožnosti.
Kakva zapravo molitva mora bit? Molitva otkriva poniznost jer i u trenucima samoće misli na druge, a ne na sebe. Pokazuje da pravo zajedništvo nastaje kada se čovjek odrekne sebičnosti i stavi se u službu drugih. Molitva nema licemjerja, nema želje za osvetom ni samohvale, nego je potpuno usmjerena na dobro drugih.
Čovjek često troši vrijeme na nevažne i štetne stvari, dok zanemaruje ono što duhovno izgrađuje, a to je ozbiljan moralni propust.
Molitva treba biti okrenuta zajedništvu, a to znači ne bježati od potreba drugih i ne zatvarati oči pred nepravdom, jer nitko ne može ići putem vjere sam za sebe. Moralni rast traži ostavljanje vlastitih malih želja i okretanje prema dobru zajednice, osjećajući Crkvu kao dom u kojem se čovjek ostvaruje.
Misa, najsavršenija molitva nije privatni čin, nego prilika da zajedno rastemo u zahvalnosti i zajedničkom hodu prema dobru.
Zajedništvo se obnavlja kada umjesto osuđivanja zavlada spremnost na pomoć i zahvalnost za dobro koje smo primili od drugih.
Molitva, također, treba biti zahvalna, ponizna i usmjerena prema zajedništvu, a ne prema sebičnim željama.
Na kraju, na zaboraviti u molitvi zahvaliti za sve koji nas kao djecu učili sklapati ruke i kako postati bolji i plemenitiji u svakodnevnom životu.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Dj 1,12-14; psalam Ps 27,1.4.7-8a; 2. čitanje 1Pt 4,13-16; evanđelje Iv 17,1-11a
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu:
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«
Riječ Gospodnja.
Ova Isusova molitva u Iv 17 podsjeća na “Oče naš” kako su ga zabilježili Matej i Luka. Zato što se Isus obraća Bogu kao Ocu, zatim što prosi da Otac proslavi Sina i sačuva učenike u svom imenu (r. 1, 11-12); nadalje spominje vršenje volje Božje (r. 4) i moli da Otac izbavlja učenike od Zloga (r. 15). Cijelo poglavlje sastoji se iz sljedećih manjih cjelina:
– Isus moli Oca da ga proslavi (r. 1-5);
– Isus moli za svoje povijesne svjedoke koji nisu od svijeta a trebaju djelovati u svijetu (r. 6-19);
– Isus moli za buduće učenike koji će povjerovati na riječ povijesnih svjedoka i njihovih nasljednika (r. 20 26).
Naš današnji odlomak obuhvaća prvi dio i ključni dio drugog dijela. Isus u molitvi priznaje da je “došao čas” (r. 1). To je čas proslave po nasilnoj smrti. Isus kao da još jednom ispituje svoju savjest te u molitvi izražava svijest da je vršio volju Očevu: “Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti” (r. 4). Obavljajući mesijanski poziv na način kako je Otac tražio, Isus je “svakom tijelu” -svakom ljudskom biću koje se slobodno odazivalo njegovim pozivima – davao pristup u život vječni. Taj se život sastoji u “upoznavanju” Oca i Sina. “Upoznati” ovdje znači iskustveno doživljavati i osobno pristajati uz Oca i Sina.
U molitvi za učenike Isus najprije zahvalno ističe: “Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali” (r. 6). U odazivu učenika Isus vidi Očevu potvrdu svog djelovanja. Iako malobrojni, oni su znak da Bog potvrđuje ono što je Isus činio i govorio. Zato Isus zahvalno ističe: “Riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izašao te povjerovaše da si me ti poslao” (r. 8). Isus se nije laktao za utjecajne učenike. Zahvalan je Ocu što su galilejski ribari i seljaci u njemu otkrili i prihvatili Mesiju koji je od Boga došao. Za njih Isus moli, a ne za “svijet”. Moli da bi apostoli i njihovi nasljednici nastavili u svijetu djelo koje je on započeo. “Ja se proslavih u njima” (r. 10) – odraz je uvjerenja da će apostoli zaista nastaviti navjestiteljsko djelovanje. Ovim Isus izražava i optimizam: iako njega čeka nasilna smrt, njegovo životno djelo neće biti silom ušutkano, jer će Otac nebeski po Duhu Svetom jačati njegove učenike kroz povijest svijeta.
Da bi navjestitelji kršćanstva i svi kršćani bili u svijetu, za svijet, ali ne od svijeta, trebaju ostati otvoreni poticajima Duha Svetoga.
