Ispovijed je sakrament koji je ustanovio Isus Krist za oproštenje grijeha, kada je rekao svojim apostolima: “Kome oprstite grijehe, oprošteni su im, kome zadržite grijehe, zadržavaju im se” (Iv 20, 23).
- Zbog čega želimo ići na ispovijed?
Idemo na ispovijed jer novi život koji nam je Bog dao u krštenju može biti oslabljen i izgubljen grijehom. Zato je Krist želio da Crkva nastavi njegovo djelo ozdravljenja i spasenja po ovom sakramentu.
Sakramentalnim odrješenjem svećenika, koji djeluje u Kristovo ime – Bog daje pokajnku oproštenje i mir, obnavlja milost po kojoj živimo kao dijete Božje i možemo doći do neba i vječne sreće.
Razmisli:
Dok vodimo ovu bitku, koja će trajati do naše smrti, ne možemo isključiti mogućnost da nas neprijatelji i iznutra i izvana mogu napasti. Uz to može nas i napasti sjećanje na vlastite pogreške iz prošlosti, kojih je možda bilo vrlo mnogo. Ali ne treba očajavajti. Ako se to dogodi sjedinimo se s našim Gospodinom, jer nas je on izabrao za svoje dijete i neće nas napustiti. On je dopustio da nas ta kušnja zadesi kako biste ga mogli više voljeti i još jasnije otkriti nam njegovu stalnu zaštitu i ljubav. Hrabri budimo, jer nam Krist, koji nam je oprostio na križu, još uvijek nudi svoje oproštenje po sakramentu pokore. Uvijek ‘imamo zagovornika kod Oca, Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za naše grijehe, i ne samo za naše nego i za grijehe svega svijeta.‘, tako da možemo izvojevati pobjedu.
2. Što je grijeh?
Grijeh je neuspjeh u istinskoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu uzrokovan neurednom vezanošću za određena dobra. Grijeh ranjava ljudsku narav i ugrožava solidarnost mežu ljudima.
“Bog se nikada ne umori od opraštanja, ali mi se ponekad umorimo od traženja njegovog oproštenja.”, Papa Franjo.
Sveti Augustin to naziva “ljubavlju prema sebi sve do prezira prema Bogu”. U tom oholom samouzdizanju, grijeh je dijametralno suprotan Isusovoj poslušnosti, kojom je postigao naše spasenje.
Grijesi se stupnjevaju prema njihovoj težini; Crkva razlikuje teški ili smrtni i laki grijeh. Smrtni grijeh uništava dobrotvornost u srcu osobe teškim kršenjem Božjeg zakona; on odvraća od Boga, koji je naš krajnji cilj i blaženstvo, dajući prednost nižem dobru od Njega. Laki grijeh ne uništava ljubav u duši, iako je slabi i ranjava.
Da bi grijeh bio smrtan, potrebna su tri uvjeta: radnja čiji je predmet teška stvar, počinjena s punim znanjem (punom sviješću) i namjernim pristankom.
Grijeh je preciziran u Deset zapovijedi, a prema Isusovom odgovoru bogatom mladiću: “Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!” (Mk 10, 19). Težina grijeha može bit veća ili manja: ubojstvo je ozbiljnije od krađe. Također se uzima u obzir i blizina osobe nad kojom je napravljen grijeh: nasilje nad roditeljima ozbiljnije je od nasilja nad strancem.
Laki grijeh je počinjen kada se u manjoj stvari ne poštuje mjera propisana moralnim zakonom, ili kada se ne pokorava moralnom zakonu u ozbiljnoj stvari, ali bez potpunog znanja ili bez potpunog pristanka. Laki grijeh slabi ljubav; uključuje neurednu naklonost prema stvorenim dobrima; ometa napredak duše u vježbanju kreposti i prakticiranju moralnog dobra; zaslužuje vremenite kazne. Laki grijeh koji je namjeran i ostaje nepokajan priprema nas malo po malo da počinimo smrtni grijeh.
Razmisli
Ove poteškoće nas ne bi trebale iznenaditi. Kao posljedica naše pale naravi, nosimo u sebi princip protivljenja i otpora milosti. Dolazi od rana nanesenih istočnim grijehom, a pogoršava se našim osobnim grijesima. Stoga moramo uvijek težiti prema gore, po našem svakodnevnom radu, koji je i božanski i ljudski i uvijek vodi k Božjoj ljubavi. U tome moramo biti ponizni i skrušeni srcem i moramo se pouzdati u Božju pomoć, dok u isto vrijeme posvećujemo sve svoje napore tim zadaćama kao da sve ovisi o nama.
Sada shvaćmo koliko smo natjerali Isusa da pati. Kako je lako zamoliti Ga za oprost i plakati zbog svojih prošlih izdaja! Tolika je čežnja za pomirenjem da je ne možemo obuzdati. Duh pokore, uglavnom se sastoji, u ispunjavanju dužnosti svakog trenutka, koliko god one bile zahtjevne.
3. Što je potrebno za dobru ispovijed?
Za dobru ispovijed potrebno je sljedeće: marljiv ispit savjesti o grijesima počinjenim od naše posljednje ispovijedi; pokajanje; ispovijed za naše grijehe pred svećenikom; i zadovoljština, ili pokora, koju ispovjednik daje pokajniku kako bi se iskupio za štetu uzrokovanu grijesima.
Da bismo ispitali svoju savjest, pomaže preispitati grijehe koje smo počinili od naše posljednje ispovijedi u svjetlu Deset zapovijedi, Propovijedi na gori i apostolskim poslanicama.
Pokajanje se sastoji od tuge duše i gnušanja prema počinjenom grijehu, jer vrijeđa Boga i druge ljude; zajedno s odlukom da više ne griješimo.
Ako ikada padneš, sine moj, idi brzo na ispovijed i traži duhovno vodstvo. Pokažite svoju ranu! – kako bi pravilno zacijelio i uklonila se svaka mogućnost infekcije, čak i ako vas to boli koliko i operacija.
Kroz priznanje grijeha, čovjek izravno gleda na grijehe za koje je kriv, preuzima odgovornost za njih i time se ponovno otvara Bogu i zajedništvu Crkve. Sve smrtne grijehe kojih su pokornici nakon marljivog samoispitivanja svjesni moraju ispričati u ispovijedi, čak i ako su najtajniji… jer ti grijesi ponekad teže ranjavaju dušu i opasniji su od onih koji su počinjeni javno.
Ispovijed svih grijeha koje smo počinili pokazuje istinsko kajanje i našu želju za Božjim milosrđem. To je kao da bolesna osoba pokazuje svoju ranu liječniku kako bi se mogla izliječiti.
Mnogi grijesi nanose štetu našem bližnjemu. Moramo učiniti sve što je moguće kako bismo popravili štetu (npr. vratiti ukradenu robu, vratiti ugled nekome tko je oklevetan, platiti naknadu za ozljede). Jednostavna pravda to zahtijeva. A grijeh također šteti i slabi samog grešnika, kao i njegove odnose s Bogom i bližnjim. Odrješenje uklanja grijeh, ali ne ispravlja sve poremećaje koje je grijeh uzrokovao. Grešnik još uvijek mora povratiti svoje puno duhovno zdravlje čineći nešto više kako bi se iskupio za grijeh: mora “zadovoljiti” ili “iskupiti” svoje grijehe prema uputama ispovjednika, a to je pokora za grijehe.
Razmisli:
Iskrenost je neophodna ako želimo postići veće jedinstvo s Bogom. Ako u sebi imamo ružnu “žabu”, pusti je! Prvo što morate spomenuti je ono što ne biste željeli da itko zna. Jednom kada je “žaba” puštena u ispovijedi – osjećam olakšanje.
4. Zašto tražiti oproštenje od čovjeka, a ne izravno od Boga?
Samo Bog može oprostiti grijehe (Mk 2, 7). Budući da je Sin Božji, Isus za sebe rekao: “Sin Čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe” (Mk 2, 10) i vrši tu božansku moć: “Oprošteni su vam grijesi” (Mk 2, 5; Lk 7, 48).
Nadalje, snagom svoga božanskog autoriteta on daje tu vlast apostolima (usp. Krist je htio da njegova Crkva bude znak i oruđe oproštenja i pomirenja koje je stekao za nas po cijenu svoje krvi). Ali on je povjerio vršenje moći odrješenja apostolskoj službi. Stoga svećenik koji ispovijeda djeluje “u ime Kristovo” i “sam Bog” nam preko svećenika kaže: “Pomirite se s Bogom”.
Razmisli:
Odlazak na ispovijed nakon dugo vremena se može doživjeti kao poniženje, kao da ste “otvorili kanalizaciju”. Kad se oslobodimo osjećaja ispraznog samopoštovanja, tada ćemo ići na ispovijed iznimno sretni što ćete se možemo pokazati onakvima kakvi stvarni jesmo “onom čovjeku” – ispovjedniku koji je sam Krist – i daje nam odrješenje i Božje oproštenje.
Ako ikada padnemo, idimo brzo na ispovijed i tražimo duhovno vodstvo. Pokažimo svoju ranu! – kako bi pravilno zacijelio i uklonila se svaka mogućnost infekcije, čak i ako me to boli koliko i operacija.
5. Koliko često trebamo ići na ispovijed?
Nakon što dosegnemo za to određenu dob, svaki je vjernik obvezan vjerno ispovijedati teške grijehe barem jednom godišnje. Tko je svjestan da je počinio smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, čak i ako doživi duboko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje. Crkva snažno preporučuje uobičajeno ispovijedanje lakih grijeha, jer to pomaže vjernicima da oblikuju svoju savjest, bore se protiv zlih sklonosti, prihvate Kristovo ozdravljenje i napreduju u životu Duha. Djeca moraju ići na sakrament pokore prije prvog primanja svete pričesti.
Proces obraćenja i pokajanja opisao je Isus u prispodobi o izgubljenom sinu, čije je središte milosrdni otac (Lk 15, 11-24). Fascinacija iluzornom slobodom, napuštanje očeve kuće; krajnja bijeda u kojoj se sin nalazi nakon što je protraćio svoje bogatstvo; njegovo duboko poniženje što je bio prisiljen hraniti svinje, i još gore, što se želio hraniti rogačima koje su svinje jele; njegovo razmišljanje o svemu što je izgubio; njegovo pokajanje i odluka da se proglasi krivim pred svojim ocem; putovanje natrag; očeva velikodušna dobrodošlica; Očeva radost – sve je to karakteristično za proces obraćenja. Prekrasna haljina, prsten i svečana gozba simboli su onog novog života – čistog, dostojnog i radosnog – svakoga tko se vrati Bogu i u krilo svoje obitelji, a to je Crkva. Samo Kristovo srce koje poznaje dubinu ljubavi svoga Oca moglo nam je otkriti ponor svoga milosrđa na tako jednostavan i lijep način.
Razmisli:
Čvrsto se držimo za ruku našeg Gospodina i sjetimo se da Bog ne gubi bitke. Ako se iz bilo kojeg razloga udaljimo od njega, reagirajmo s poniznošću koja će nas navesti da počnemo iznova i iznova; igrati ulogu izgubljenog sina svaki dan, pa čak i više puta tijekom dvadeset i četiri sata istog dana; ispravljati svoje skrušeno srce u ispovijedi, što je pravo čudo Božje ljubavi. U ovom divnom sakramentu naš Gospodin čisti našu dušu i ispunjava nas radošću i snagom da nas spriječi da odustanemo od borbe i da nam pomogne da se neumorno vraćamo Bogu, kada nam se sve čini crnim.
