Svete mise u našoj župi su u 7:30, 9:00 i 18:30. sati.
Prema zapisu hodočasnice Eterije, jeruzalemski kršćani slavili su potkraj 4. stoljeća jednom svetkovinom Kristovo uzašašće i silazak Duha kao završetak Isusova spasenjskog djela. Bilo je to na Pedesetnicu. Međutim, otprilike u isto vrijeme, kršćani po drugim gradovima uvode poseban blagdan uzašašća i pritom čitaju izvještaj iz Djela apostolskih o uzašašću Uskrsloga, koji je “poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem” (Dj 1,3).
Uzašašće kao posebna svetkovina vazmenog ciklusa tako se brzo proširilo da je Augustin u svom Govoru 149 istaknuo dvadesetih godina 5. stoljeća kako se ona slavi po svemu krugu zemaljskom
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Dj 1,1-11; psalam Ps 47,2-3.6-9; 2. čitanje Ef 1,17-23 (ili: Heb 9,24-28; 10,19-23); evanđelje Mt 28,16-20
Marko u 16,19 i Luka u 24, 51 izričito spominju uzašašće kao odvojeni i primjetljivi događaj. Matej u ovom izvještaju ne spominje izričito uzašašće, jer je ono za njega uključeno u uskrsnuću kao činu eshatonske proslave Raspetoga. Ovaj izvještaj podsjeća na starozavjetne događaje ustoličenja.
Događa se susret Uskrsloga i jedanaestorice “u Galileji, na gori” (r. 16). Time Matej namjerno podsjeća na Isusov uzlazak na goru u toku mesijanskog djelovanja (usp. 5, 1; 8, 1; 17, 1). Matej time uspoređuje Isusa s Mojsijem, koji je na gori Sinaju dobio od Boga Deset zapovijedi. Isus na novozavjetnoj gori objave daje novu objavu a pred ulazak u nebesku slavu daje se prepoznati i šalje učenike na misionarsko djelovanje među poganskim narodima. Učenici padaju ničice pred preobraženim i uskrslim Kristom. Iskazuju mu štovanje koje se tim stavom iskazuje jedino Bogu.
“Vlast na nebu i na zemlji” (r. 18), koju je Isus dobio uskrsnućem i proslavom, nije tiransko gospodarenje nad ljudima i prirodom, nego moć spašavati, okupljati, osmišljavati. U toj novoj moći razlog je Isusova misionarskog naloga: “Pođite dakle i činite mojim učenicima…” (r. 19). Sadašnje stanje proslavljenosti i spasenjske sposobnosti tiče se svakog čovjeka pod suncem. Krist ima što ponuditi svim ljudima, svih naroda i vremena. On to želi činiti preko svojih apostola i njihovih nasljednika, ali i preko svih krštenih. Karakteristično je prema Matejevoj verziji uskrsnog mandata da apostoli trebaju ljude poganskih naroda činiti Isusovim učenicima. Biblijski je učenik osoba koja za Učitelja neprestano hoda, s njime prijateljuje, uz njega doživotno ostaje. Nije dovoljno naučiti učiteljev nauk. Valja pristajati uz Učiteljevu osobu. One koji se odazovu na takav poziv propovjednici trebaju krštavati u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. To je čin priznavanja vrhovništva Očeva, Sinova i Duhova nad sobom. Čin uključivanja u saveznički odnos s Ocem, Sinom i Duhom. Čin vrhovne posvećenosti vrhovnom biću. Oni koji se tako odazovu na učeništvo trebaju obdržavati sve što je Isus zapovjedio. Svojim životom trebaju odražavati svoju vjeru.
Uskrsli na kraju obećava da ostaje sa svojim vjernicima do svršetka svijeta. Time podsjeća na obećanje anđela o Emanuelu. U Mt 1, 23 anđeo je Josipu najavio da će Marijin dječak biti Emanuel – Bog s nama. Kasnije, u toku mesijanskog djelovanja, Isus je najavio da će biti ondje gdje se dvojica ili trojica saberu u njegovo ime (18, 20). Na molitvu ali i u crkveno zajedništvo. Zato je za Mateja Crkva zajednica Emanuelova u kojoj je trajno prisutan i po kojoj kroz povijest svijeta djeluje uskrsli Krist.
