Današnji je Gospin blagdan uveden u Crkvu u zahvalu za veliku pobjedu kršćanske flote nad turskom u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je pozvao cijelo kršcanstvo tadašnji papa sv. Pio V. Isusovac Karl Joseph Hlinkhammer napisao je na temelju ispitivanja pisanih izvora solidnu studiju o krunici, o njezinu postanku i njezinoj trajnoj vrijednosti. Prema istraživanjima oca Hlinkhammera, a koja usvaja i teolog Leo Scheffczyk, u oblikovanju krunice odlučan je udio imao kartuzijanski prior Adolf von Essen.
On je, iako najmladi od sviju, god. 1409. jednoglasno bio izabran za priora svoga samostana. Taj je izbor potvrdio generalni prior reda kartuzijanaca Stjepan Maconi. U to je doba jednoga rujanskoga dana pokucao na vrata kartuzijanskoga samostana Sv. Albana u Trieru neki lutajuci student, tjelesno sav iscrpljen. Bio je to Dominikus von Preussen (1384-1460). On je vec prije dvije godine ucinio isto na vratima kartuzije u Pragu, moleci da ga prime u samostan, ali bijaše odbijen. Prior samostana u Trieru Adolf iz Essena primio je Dominika. Rekao mu je da ce za njega založiti svoju dušu, samo ako bude ustrajao i držao ono što ce od njega tražiti redovnicka stega. Tim mu je rijecima u srce ulio veliku hrabrost. Malo kasnije prior je mladom redovniku poceo govoriti o molitvi koja se zove krunica. Ona zvuci kao kakva ljubavna pjesma. Zatim mu je rekao: “Nema tako pokvarena covjeka koji ne bi osjetio vidan popravak samo ako bi godinu dana molio krunicu.” Dominik se trudio da je moli, ali se zbog slabosti ipak nije mogao sabrati. U Adventu god. 1409. došla mu je na pamet misao da Isusov život podijeli u 50 recenica na 50 Zdravomarija. Sve je te recenice napisao na jednu ovecu cedulju. Dok je molio, gledao je u te recenice i postao najedanput sretan kako mu ipak polazi za rukom da razmatra. Svoju je metodu priopcio i drugima. I prior Adolf je za to saznao te uocio kako takav oblik molitve može biti prikladan za one koji baš nisu vicni razmatranju. Po njemu se zapravo može do njega tek doci. Na cudo novaka prior je od Dominika zamolio njegovu cedulju s recenicama iz Isusova života. No slicne su molbe dolazile sa svih strana. Dominik je ispocetka oklijevao da im udovolji, ali mu je njegov prior Adolf zapovjedio snagom poslušnosti da ljudima pomogne u takvom nacinu moljenja krunice. On je poslušao pa je nakon 50 godina mogao ustanoviti da je iz samostana Svetoga Albana poslano u svijet preko 1.000 prijepisa za moljenje krunice. Kako je kartuzijancima dolazilo sve više molbi, Dominik se odlucio da Isusov život proširi na 150 Zdravomarija. U tako proširenom obliku upoznao je krunicu dominikanac Alanus De Rupe, i on ju je veoma širio kao “Marijin casoslov” preko svojih bratovština i molitvenih zajednica. No kako je on u svojim propovijedima biblijske recenice proširio do nesnošljivosti, njegovi ucenici – koji u Kolnu god. 1475. utemeljiše Bratovštinu krunice – razmišljanja su o Isusovu životu posve napustili. To je bila druga krajnost. Tome nasuprot, clanovi krunicarske Bratovštine u južnoj Njemackoj složiše krunicu u današnjem obliku od 15 otajstava. Tekst je te krunice prvi put tiskan god. 1481. u Ulmu.
