Hagiografi smatraju svetoga Martina jednim od največih biskupa svih vremena. On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj liturgijski blagdan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu, što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih, slikara i umjetnika također. Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela »novo se vino pije na blagdan Svetoga Martina«. Martin se rodio kao sin jednoga rimskog tribuna u Sabariji, u Panoniji, današnji Szombately u Madžarskoj, oko god. 315. Djetinjstvo je proveo uz oca vojničkog tribuna u jednom vojnom garnizonu u Paviji. I njega su protiv volje mu unovačili u carsku gardu i tako je na silu postao vojnik.
U to vrijeme valja staviti i onu zgodu iz njegova života kad se usred cice zime našao pred gradskim vratima grada Amiensa u Galiji te ondje susreo siromaha prosjaka, koji je od njega zatražio milostinju. Ne imajuci kod sebe novaca, a gledajuci prosjaka kako se smrzava, odrezao je polovicu svoga vojnickoga plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedece je noci usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: »Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.« Bio je to veliki milosni cas njegova života. On se još više oduševio za kršcanske ideale, prema kojima je nastojao provoditi život. Neki životopisci spominju kako je Martin kao rimski vitez imao za poslužnika nekoga roba. No on je s njim postupao kao s bratom, cak mu je sam znao ocistiti obucu. I takvo je ponašanje znacajno isto tako kao i ono prema onom prosjaku jer pokazuje stav pravoga kršcanina prema bližnjemu. Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je bio zareden za egzorcista. Nakon toga se vratio kuci u Panoniju, gdje mu je uspjelo pridobiti za kršcanstvo vlastitu majku. Od kuce je pošao u Milano, gdje se tada vodila žilava duhovna borba protiv krivovjeraca arijanaca. I on se upustio u tu borbu, braneci svojski vjeru u Kristovo božanstvo, u njegovu istobitnost s Ocem. Zbog toga je bio prognan iz Milana te se sklonio u pokrajinu Liguriju. No ni tu nije dugo ostao, vec je pošao u Poitiers, u Galiju, i tu se predao kontemplativnom životu u slavnome samostanu Ligugé. Kad je grad Turon – francuski Tours – ostao bez biskupa, pozvali su ga u taj grad da izlijeci jednoga bolesnika. On je došao, ali mu tada priopciše da je taj bolesnik obudovjela turonska biskupija bez svoga pastira, koja je potrebna njegove pomoci. I bio je izabran za biskupa Turona te posvecen god. 370. O njemu se govorilo »da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«. Monaški mu je život najviše odgovarao, no Gospodin je želio imati ga kao pastira jedne biskupije. Kao biskup Martin se dao i na veliko djelo evangelizacije medu Galima, na dobrotvorne akcije, na smirivanje duhova unutar Crkve, na otpor protiv uplitanja gradanske vlasti u cisto crkvene poslove. Uvijek je bio bliz onima siromašnima, uz one progonjene. Zbog toga su ga takozvani viši krugovi znali prezirati, izrugivati, smatrati ludim. Imao je protivnika i u redovima klera. I tako je 27 godina biskupskoga života sv. Martina prošlo u suprotivštinama i progonstvima svake vrste. Njegov životopisac Sulpicije Sever ovako je opisao posljednje dane sveceva života: »Martin je davno prije znao svoj kraj. Rekao je braci da je blizu rastavljanje njegova tijela. Medutim, postojaše razlog da posjeti biskupiju Candes. Kler je, naime, te crkve bio u medusobnoj neslozi. Martin, želeci uspostaviti mir, makar i znajuci kraj svojih dana, nije odbio da poradi takva slucaja krene na put. Držao je da ce biti odlican završetak njegovih kreposti ako povraceni mir ostavi u Crkvi. Boraveci, dakle, neko vrijeme u selu ili u crkvi, kamo je otišao, uspostavivši mir u kleru, Martin je vec pomišljao da se vrati u samostan. Odjednom ga stanu napuštati tjelesne sile, i pozvavši bracu, upozori da se vec raspada. Nastane tuga, svi se ražalostiše i u jedan glas jadikovahu: “Zašto nas, Oce, ostavljaš? Kome nas, rastužene, prepuštaš? Napast ce vuci grabežljivi tvoje stado; tko ce nas, kad je pastir mrtav, braniti od njihovih ujeda? Istina, znamo da ti cezneš za Kristom, ali tvoje su nagrade spasenje pa odgodene nece biti umanjene; radije se smiluj nama koje ostavljaš.” Ganut tim placem, makar je sam uvijek srcem uranjao u Gospodina milosrda, kaže se da je zaplakao. Obrativši se Bogu, Martin je onima koji su plakali ovom rijecju govorio: “Gospodine, ako sam još nužan za tvoj narod, rad ne otklanjam; neka bude tvoja volja!” O neizrecivog li muža! Rad ga ne nadjaca niti ga smrt svlada. Nije se spremnije priklonio ni jednoj strani, niti se prestrašio smrti niti je otklonio živjeti! Ociju i ruku stalno usmjerenih u nebo, nesavladivi duh nije odmicao od molitve. Kad su ga prezbiteri, koji su tad k njemu došli, molili da promjenom boka olakša tijelu, rekao je: “Pustite, braco, pustite da radije gledam nebo nego zemlju, kako bi se duh vec otputio svojim putem kojim mu je ici Gospodinu.” Dok je to govorio, vidio je kako blizu stoji davao. Rece: “Zašto stojiš tu, krvava životinjo? Ništa neceš, krvnice, na meni naci; prima me krilo Abrahama.” S tom rijeci duh predade nebu. Martin je, veseo, primljen u krilo Abrahama; Martin, siromašan i skroman, bogat ulazi u nebo.
