Obljetnica posvete bazilika apostolskih prvaka Sv. Petra i Sv. Pavla u tijeku crkvene godine vec je četvrta prilika da se sjetimo velebnih likova dvojice apostola kojima Crkva toliko duguje i koje zbog toga naročito i štuje. Došavši već do predvečerja svoga života »Šimun Petar i apostol Isusa Krista, onima koji su pravednošću našega Gospodina, Spasitelja Isusa Krista, primili istu dragocjenu vjeru kao i mi« (2 Pt 1,1) u svojoj drugoj poslanici pokušava opisati ono što je Gospodin učinio preko njega. Poslanica je puna spasonosnih opomena. Iz nje kao naročito važno i današnjem spomendanu prikladno navodimo ovo: »Smatram svojom dužnošću, dok sam god u ovom šatoru, da vas opomenama držim u budnosti, jer sam svjestan da ću brzo ostaviti svoj šator, kako mi i naš Gospodin kaza.
Ali cu se pobrinuti da se i poslije moje smrti u svakoj prilici mognete sjecati ovoga. Uistinu, nismo vam navijestili moc i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeci se lukavo izmišljene bajke, nego, jer smo bili ocevici njegova (božanskog) velicanstva. On je, naime, primio cast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzvišene Slave došao glas: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.” I taj glas koji je došao s neba, mi smo culi kad smo bili s njim na svetoj gori« (2 Pt 1,13–18). I sv. Pavao, opraštajuci se pomalo od ovoga zemaljskoga života, svome najmilijem uceniku Timoteju povjerava ovo: »Dijeli sa mnom tegobe za Radosnu vijest, oslanjajuci se na snagu Boga koji nas je spasio i pozvao svetim zvanjem ne po našim djelima, vec po vlastitoj odluci i milosti koja nam je od vjecnosti dana u Kristu Isusu, a koja se sada objavila dolaskom našega Spasitelja Krista Isusa. On uništi smrt i obznani život i besmrtnost Radosnom vijesti, za koju sam postavljen glasnikom, apostolom i uciteljem. Zbog toga ovo i trpim, ali se ne stidim, jer znam komu sam vjerovao i siguran sam da on može sacuvati povjereno mi blago do onoga Dana. Za uzor zdravog propovijedanja uzmi što si cuo od mene u vjeri i ljubavi koja je u Kristu Isusu! Cuvaj dragocjeno povjereno blago uz pomoc Duha Svetoga koji prebiva u nama. Svi koji su u Aziji – to vec znaš – ostaviše me. Medu njima su Figel i Hermogen. Neka Gospodin bude milostiv Oneziforovu domu jer me cesto utješio; nije se stidio mojih okova, vec, naprotiv, kad je došao u Rim, brižno me potražio i našao – neka mu dadne Gospodin da nade milosrde kod Gospodina u onaj Dan! – a koliko mi je usluga Ucinio u Efezu, ti to najbolje znaš« (2 Tim 1,1–18). Vrline i zasluge apostolskih prvaka, njihov rad medu Božjim narodom i napokon, njihovo svjedocanstvo što ga dadoše, prolivši svoju krv za Gospodina, privukoše štovanje vjernika odmah nakon njihove smrti. Velicanstveni svjedoci toga kulta divne su bazilike nad njihovim grobovima. Na grobu sv. Petra podigao je baziliku sveti Silvestar (314–335). Današnja Petrova bazilika u Vatikanu potjece iz XVI. stoljeca. Baziliku Sv. Pavla podigao je papa Siricije (384–399). Hodocašca u obje bazilike traju sve do dana današnjega. narocito je živ gotovo svakidašnji priliv vjernika i hodocasnika u baziliku Sv. Petra. Ona je, doista, središte kršcanstva. Za obje se bazilike brinu i posebna upravna tijela: Reverenda Fabrica di S. Pietro i Pontificia Amministrazione della Patriarcale Basilica di S. Paolo. U nagovoru na generalnoj audijenciji srijedom, 24. studenoga 1965. papa Pavao VI. ovako je prisutne hodocasnike potaknuo na pobožnost prema sv. Petru, apostolskom prvaku te apostolu koji nas uci o postojanosti božanskih istina te našoj trajnoj privrženosti prema njima: »Vama, predragi sinovi, koji hodocastite k ovoj katedri katolicke istine, neka je draga pobožnost Petru, tj. svetom apostolu, koji nas naucava stalnosti božanskih istina te kao posljedicu toga i postojanost našeg pristajanja uz te istine. Petrovo ime na takav se nacin mora priopcavati svakom kršcaninu; kao karizma, tj. dar što ga Gospodin ne uskracuje onome koji je imao srecu primiti krštenje, i kao zalog, tj. dužnost što je svaki krštenik mora vršiti da bi bio dostojan uzvišene kvalitete vjernika. I zapamtite Kristovu rijec: “Svatko tko sluša ove moje rijeci i izvršava ih može se usporediti s mudrim covjekom koji svoju kucu sagradi na litici” (Mt 7,24). Ovdje je litica, dragi sinovi; ovdje je Petar; i u njegovo ime mi vas blagoslivljamo.« Isti papa Pavao VI., govoreci vjernicima u generalnoj audijenciji srijedom, 3. studenoga 1965. rekao je ovo: »Posjet grobu apostola-mucenika ne samo da ojacava vec i potresa našu vjeru te cini da osjetimo ne samo radost vjere vec i druge stvari. cini da osjetimo kako je vjera vrlo ozbiljna i zahtjevna stvar, kako ispovijedanje kršcanske vjere nije nešto površno i lako prilagodljivo svim okolnostima; vjera oznacuje, vjera zahtijeva vjernost; ona sa sobom povlaci rizik i žrtvu, ona traži jak duh pa ako je potrebno sve do heroizma, sve do najviše ljubavi… I vama, dragi hodocasnici i posjetitelji groba sv. Petra, Kristova apostola i mucenika, prisutni ponizni Ribarov nasljednik, koji je postao rimski biskup, upravlja rijeci poticaja i ohrabrenja što od njega dolaze, da bi vaša katolicka vjera po njegovu primjeru i po njegovoj zasluzi imala onu puninu i onu snagu koja joj pristaje.« Pavao VI. je želio, a to je u svom nagovoru 17. studenoga 1965. uoci obljetnice posvete bazilike Sv. Petra i izrazio, »da posjet sv. Petru ne bude jednostavan turisticki i umjetnicki izlet, osvijetljen nekom povijesnom uspomenom i nekim osjecajem znatiželje i divljenja za razmjere i za jedinstvenost znacajnog spomenika, vec da bude pravi cin kulta s kojeg ce svatko moci ponijeti onaj istinski duhovni dojam nad jednim katolickim hramom, dojam koji baš ovdje zbog razmjera zgrade, njezine povijesti, njezine posebne zadace može postati veoma živ i znacajan«. Dobro je da se danas svega toga sjetimo, a pogotovo ako nam se jednoga dana pruži i prilika Hodocašca u Rim na grobove sv. Petra i sv. Pavla te na grobove tolikih mucenika i svetaca u vjecnome gradu.
