U životu apostola Indije i Japana, sv. Franje Ksaverskoga, nema mirovanja ni mrtve točke. Ispočetka nesvjesno, a zatim s jasnočom intelektualca i izgrađena čovjeka, traži put prema Bogu da na njemu prevali desetke tisuća kilometara, ne poznavajući stanke ni umora. On je oplovio Afriku te pronio Kristovo ime od Indije do Japana. Imao je još i veče planove, ali ga je smrt prekinula u 46. godini života. Danas žive u istocnoj Aziji najveci i najplodniji narodi svijeta: Kinezi, Indijci, Indonežani i Japanci. Sveti Franjo Ksaverski i njegovi nasljednici udarili su temelje Crkve medu njima. Franjo Ksaverski rodio se na dvorcu Xavier, u kraljevini Navari, 7. travnja g. 1506. Svršivši prve i osnovne škole u domovini, pun ambicije za karijerom, nije se htio natjecati sa svojom bracom koja od reda bijahu vojnici, vec je svoj životni poziv tražio u crkvenoj službi. Stoga je kao mladic u rujnu 1525. pošao u središte europske znanosti, u Pariz, na studij. Ondje se upisao na glasovito sveucilište Sorbonu. Nastanio se u Kolegiju sv. Barbare. Nakon cetiri godine studija stekao je akademski stupanj »doktora«. Ondje je poceo sanjariti o jednoj višoj karijeri, bogatoj prihodima u svojoj domovini, u Pamploni. No njegov sudrug sa studija privukao ga je k sebi. Bio je to njegov zemljak Ignacije Loyola, kasniji osnivac Družbe Isusove. On mu je cesto ponavljao rijeci iz Evandelja: »Što koristi covjeku, ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život« (Mk 8,36). Smrt majke (1529) i svete mu sestre Magdalene (1553), otkrice revolucionara inovjeraca koji su pohadali sveucilište, izopaceni primjer nekih profesora te mnogih studenata, na Franju je ucinio toliki dojam da je položio zavjet u kapeli Svetih mucenika na Montmartru da ce hodocastiti u Svetu zemlju te se posvetiti siromašnom životu i svetoj cistoci. Prije nego je zapoceo studij teologije pod vodstvom Ignacija Loyole obavio je velike duhovne vježbe od 40 dana koje ga zauvijek upraviše prema Božjoj ljubavi i spasenju duša. Po osnutku Družbe Isusove Ignacije Loyola, kao general reda, poslao je Franju Ksavera u misije. Na molbu portugalskog kralja Ivana III. šalje ga kao misionara u Indiju, gdje pocinje njegova plodonosna djelatnost najprije u Goi, zatim na Ceylonu, pa na obali zvanoj Travancor, na Malaci, na Moluckim otocima sve do otoka Celebesa. Vrativši se natrag u Indiju oko god. 1548 propovijeda u pokrajini Cochim. Od 1542. djelovao je u Indiji, a g. 1549. putuje cak u Japan i ondje udara temelje Crkve. Sve do g. 1551. djeluje u Japanu, a 1551–1552. pokušava prodrijeti i u Kinu. To je bilo vrlo teško jer je u tu zemlju bio strog ulaz. Blizu kineske obale na otoku Sancijanu, cekajuci na pouzdano prijevozno sredstvo, Franjo se teško razbolio na plucima. Nikakvo cudo jer je vladala jaka i okrutna zima. Lišen svake njege, na otoku Sancijanu pred obalom Kine ujutro 3. prosinca 1552. predao je dušu svom Stvoritelju, nakon što je po svojevrsnom obracenju proveo život u najpožrtvovnijem radu za duše. Svetog Franju Ksavera smatraju pionirom misija novoga vijeka koje su vodene po jednom sustavnom planu, osvajanjem i prilagodivanjem. Ksavera je resila izvanredna revnost kojoj jedva da ima premca. Njegova su pisma puna žara za duše, poticajna za nove misionare, apostole onih koji nisu upoznali Krista i od njega nam doneseno spasenje. Njegov su nacin misionarenja proucavali pa i slijedili ne samo katolici nego i evangelici. Racuna se da je sam Franjo Ksaver pridobio za Krista te krstio 30.000 duša. On je uz strogo misionarenje obavljao i druge dužnosti. Bio je Papin legat, provincijal, pionir koji mora izvješcivati o svojim misijama te spremati za novo misionarenje drugih podrucja. Papa Grgur XV. proglasio ga je svecem god. 1622. Tijelo mu je preneseno u Gou, gdje se i danas veoma poštuje. Ruka mu se nalazi pohranjena na oltaru u crkvi Al Gesu u Rimu. Nakon smrti sv. Franje Ksaverskoga isusovacki misionari, njegovi nasljednici, postigoše u Japanu brojna obracenja. Oko god. 1580. »carstvo izlaska sunca«, Japan, brojilo je 200 crkava s 200.000 vjernika, koji su pripadali svim društvenim slojevima, ukljucujuci i one najviše. God. 1585. dva kršcanska japanska princa dodoše u Rim sa skupinom japanskih hodocasnika u posjet papi Grguru XIII. God. 1588. podignuta je u Japanu biskupija u gradu Funayu u kraljevstvu Bungo. Ona je bila ovisna o metropoli u Goi u Indiji. Nade u procvat i razvitak japanske Crkve bijahu veoma velike. Pomrsit ce ih ljudska nerazboritost i mušicavost jednog vladara. Vizitator isusovackih misija u Japanu otac Aleksandar Valignano borio se protiv nekih lokalnih starješina Družbe Isusove u želji da misionari ostanu vjerni intuicijama sv. Franje Ksaverskoga. mušicavost diktatora Hideyoski ili Taicosame dovest ce do žestokog proganjanja kršcana. Nezakoniti dolazak novih misionara i nova metoda naviještanja Evandelja koja je posve odbacivala vrednote i obicaje japanskog stanovništva, izazvat ce brutalne represalije: 5. veljace 1597. bijaše u Nagasakiju razapeto 26 kršcana, od kojih dvadesetorica bijahu Japanci. Medu njima Družba Isusova slavi trojicu kao svoje svece. To su: Pavao Miki, sv. Ivan de Goto i sv. Jakov Kisaj. I svi su ostali mucenici te skupine kanonizirani. To progonstvo nije ipak smanjilo broj kršcana. Oko god. 1600. bilo ih je vec 750.000, a 14 godina kasnije vec oko milijun. Od te godine buknu još žešce progonstvo. Svi misionari bijahu protjerani iz zemlje. Tisuce i tisuce kršcana poginu mucenickom Smrcu u najokrutnijim i najrafiniranijim mukama. God. 1638., nakon ustanka Shimabara – koji bijaše više politicke nego religiozne naravi – uslijedilo je nemilosrdno masakriranje kršcana. Pobijeno ih je 35.000–37.000. Od tada se Japan potpuno zatvorio svakom europskom nadiranju osim grada Nagasakija, kamo su imali pristup nizozemski trgovci. Sustavno neprijateljsko držanje prema zapadnjackoj religiji održalo se puna dva stoljeca. Sve do god. 1857. tražilo se od svakoga tko je bio osumnjicen zbog kršcanstva da pogazi raspelo ili sliku Presvete Djevice. Neki su obijedili nizozemske protestantske trgovce da su se podvrgavali tome bogohulnome ceremonijalu kako bi sacuvali svoje trgovacke interese. Ta optužba na njih nije nicim dokazana. Premda je Japan bio tako hermetski zatvoren utjecaju Crkve, kršcanstvo se ipak u njemu potajno zadržalo sve do novijih vremena. Dakako da je proživjelo neizbježive preobrazbe. God. 1865. otkrili su francuski misionari u Nagasakiju oko 20.000 kriptokršcana koji se kasnije pridružiše Katolickoj crkvi. Danas Crkva uživa u Japanu potpunu slobodu, ima u Tokiju svoje sveucilište Sofia, koje vode isusovci, ali su katolici ondje skromna manjina od jedva kojih pola milijuna vjernika. Glasoviti moreplovac Portugalac Magellan, koji je stupio u službu španjolskoga kralja i prvi oplovio zemaljsku kuglu, otkrio je na sjeveru Malajskog arhipelaga otocje i prozvao ga Filipini. Ondje se utvrdila španjolska vlast izmedu 1564–1565. Španjolske lade nisu se mogle upuštati u avanture u zonama koje su nadzirali Portugalci i zato je dugo vremena pristup na Filipine bio jedino moguc zaobilaznim putem, to jest s Tihog oceana. Tako su i prvi misionari došli na Filipine iz Meksika ili ostalih zemalja Latinske Amerike. Augustinci su došli god. 1565., franjevci 1577., isusovci 1581., a dominikanci 1587. Njihov je rad donio najdivnije rezultate: god. 1585. bilo je na Filipinima vec 400.000 kršcana, god. 1591. vec 700.000, malo kasnije, tj. 1620. dva milijuna, što je znacilo polovinu pucanstva. Od toga vremena domaci kler preuzima seoske župe. U glavnom gradu Manili, koji je osnovan god. 1571., osam godina kasnije utemeljena je biskupija koja je god. 1595. podignuta na rang nadbiskupije i metropolije s 3 sufragane biskupije. God. 1614. dominikanci podigoše u Manili sveucilište sv. Tome koje se divno razvilo te imalo velik utjecaj na kršcanski razvoj zemlje, danas gotovo jedino potpuno Katolicke na azijskom kontinentu. A sada nešto recimo i o tzv. »carstvu sredine«, o Kini. Pred njom se smrtno umoran zaustavio sv. Franjo Ksaverski. Smrt ga je sprijecila da stupi na kinesko tlo. Za vrijeme prve polovice XVI. stoljeca Kina je ostala potpuno zatvorena djelovanju Portugalaca unatoc veoma riskantnim pokušajima nekih trgovaca. God. 1577. Portugalci su ipak, teškom mukom, zadobili pravo da podignu neke utvrde na ušcu rijeke Canton. Onamo su vec 20 godina ranije uspjeli prodrijeti isusovac Nunez Barreto i dominikanac Gaspar de la Cruz, ali nisu mogli ništa uciniti. Novi grad Macao brzo postaje kao neki »pendant« Goe za djelatnost Portugalaca na Dalekom istoku. Ondje isusovci osnovaše rezidenciju koja postade odskocna daska brojnim misionarima. Vizitator isusovackih misija na Dalekom istoku o. Valignano god. 1578. došao je na misao da pripremi za Kinu dvojicu misionara rodom iz Italije, koji se dadoše na proucavanje kineskog jezika, kulture i civilizacije. Bili su to Mihael Ruggieri iz Napulja i Matej Ricci (1552–1610) iz Macerate. Ovaj posljednji postade osnivac Crkve u Kini. Ricci je bio genijalan covjek koji se znao odlicno prilagoditi kineskim obicajima i mentalitetu. Došavši u Kinu, predstavio se najprije kao »bonc« – redovnik, a zatim kao »literat koji dolazi s velikog Zapada«. proucavao je kineske klasicne pisce i knjige kako bi u njima našao odskocnu dasku za naviještanje kršcanskog nauka. Zbog svoje velike ucenosti uživao je velik ugled kod samog kineskog cara pa je svoj ugled iskoristio za misijsko djelovanje. Malo prije smrti pridobio je za kršcanstvo oko 2.000 Kineza i to vecinom iz obrazovanih krugova. Time je led bio probijen. Ricci je izvršio odlicno pionirsko djelo na kome se dalje moglo graditi. Ipak ce ljudska ogranicenost, uskogrudnost i neuvidavnost veoma omesti taj rad. Dalekovidni ljudi poceše postavljati pitanje o uvodenju u liturgiju kineskog mjesto latinskog jezika. Zatim o odgoju domaceg klera, kad dolazak protjeranih misionara iz Japana god. 1614. izazva u krilu kineske misije raspravu o »terminima« koje valja upotrebljavati u iznošenju kršcanskog nauka. To bijaše samo predigra u buducu strašnu svadu oko obreda. Mladi misionar Belgijanac Nikola Trigault bi poslan u Rim da izloži položaj i zahtjeve svojih kolega misionara u Kini. Papa Pavao V. vec je bio odobrio god. 1615. liturgiju na kineskom jeziku. Na žalost, tim se odobrenjem nije nitko poslužio. Vrativši se god. 1618. u Kinu o. Trigault naide na poteškoce. Ondje se podigao žestok val protiv kršcanstva, a prouzrokovali su ga budisti iz Hang-cena. Taj je val uništio citavo Riccijevo djelo. Mnogi misionari bijahu izagnani, a drugi se moradoše posakrivati. No Providnost je opet poslala covjeka kineskoj misiji. Bio je to njemacki isusovac Adam Schall. On je postao upravitelj Astronomskog i matematickog ureda u Pekingu i kao takav uživao je veoma velik ugled ucenjaka. Zahvaljujuci tome ugledu uspio je osigurati mogucnost djelovanja isusovackim i drugim misionarima. God. 1631. dodoše u Kinu dva redovnika s Filipina. To su bili franjevac Antun de Sancta Maria i dominikanac Ivan de Morales. Oni se ne malo zacudiše nad nekim obicajima kineske Crkve. Kineski su kršcani prema odobrenju vec od vremena oca Riccija štovali Konfucija, zatim svoje prede. Kod dijeljenja krštenja i bolesnickog pomazanja ispuštahu se neke nebitne ceremonije, ublažene su crkvene zapovijedi gledom na svetkovanje nedjelje i održavanje posta, upotrebljavali su se neki kineski izrazi kao Tien za nebo, a Shangti, što znaci vrhovni gospodar, za Gospodina Boga. Sve je to veoma smutilo ova dva revnitelja i oni stvar javiše svojim starješinama u Rim. Morales je i sam otputovao u Rim i ondje usmeno sve iznio. To je imalo kobne posljedice za mladu kinesku Crkvu. Otpocela je drama koja je podijelila misionare u dva protivna tabora i veoma kompromitirala buducnost kršcanstva u »carstvu sredine«. Drugi vatikanski sabor dao je pravo misionarima koji su se znali prilagoditi duši kineskog naroda i u misijskom dekretu veoma preporucio dužno prilagodavanje u misijskome radu prema mentalitetu naroda medu kojima se radi. Poslije svetog Pavla sveti Franjo Ksaverski je najveci misionar Katolicke crkve. Možemo reci da je s njime zapocela velika misijska epopeja koja traje sve do dana današnjega. Njegov lik znaci, uistinu, prekretnicu u misijskom radu Crkve jer joj je dao tako snažan zamah da se može jedino mjeriti sa zamahom svetog Pavla. Primjer i vatrena pisma svetog Franje Ksaverskoga povukla su i oduševila mnoge plemenite i velikodušne duše da podu na misijsku frontu u prve borbene redove vojujuce Crkve.
