Svetac kojega se danas spominjemo, prije nego je postao nadbiskup i primas Engleske bijaše kancelar engleskog kralja, poslušan dvorjanin, prijatelj raskoši i pristaša kraljevskog apsolutizma. postavši nadbiskupom god. 1162. pretvorio se u strogog asketu i vatrenog borca za prava Crkve protiv kraljevih presizanja. Jedna od glavnih znacajki Tomina karaktera bijaše veoma razvijen osjecaj dužnosti. Stoga je smatrao da kao primas Engleske ima zastupati interese Crkve, a ne više interese kralja kao što je cinio dok je bio njegov kancelar. Izmedu kralja i Tome dolazi do sukoba a Toma se kazni pokorom u trajanju od 40 dana što je bio blizu popuštanju kraljevoj a ne Crkvenoj vlasti. Kralj Henrik II. osudi Tomu kao veleizdajnika i svrgne ga s nadbiskupske stolice. Toma pobjegne u Francusku Papi Aleksandru III. Nakon 6 godina izgnanstva Toma se kao Papin legat vrati u Englesku a kralj se bojao izopcenja pa mu ne ucini nikakvog zla. Medutim, kralj je izrazio želju da ga se oslobodi toga covjeka na što normanski vitezovi provale u katedralu 29. prosinca 1170. godine i ondje ubiju Tomu.
Narod je Tomu odmah nakon smrti poceo castiti kao sveca a papa Aleksandar III. službeno ga kanonizira vec 1173. godine. Da bi ublažio bijes naroda, sam kralj je hodocastio na grob Tome Becketa i ondje se podvrgao kazni javnog bicevanja godine 1174. a to je bila zadovoljština za sva zla koja je ucinio protiv Crkve i Tome.
