Svete mise u našoj župi su u 7:30, 9:00, 10:15, 11:30, 17:00 i 18:30 sati.
Dnevna misa na Božić u molitvama, čitanjima, prefaciji i završnom svečanom blagoslovu uvodi nas dublje u tajnu utjelovljenja kao središnji događaj povijesti spasenja. Dok smo u noćnoj misi i zornici za evanđelje imali Lukin izvještaj o rođenju Isusa i poklonu pastira, u ovoj misi imamo Ivanov himan o Logosu-Riječi koja je bila s Bogom od početka te u određenom povijesnom trenutku uzela ljudsko tijelo i nastanila se među nama. Liturgijska reforma poslije Sabora donijela nam je dvije nove božićne prefacije. Druga ističe kako je Krist rođenjem počeo život u vremenu da obnovi sklad svijeta narušen ljudskim grijehom. Treća ističe da je u utjelovljenom Sinu Božjem zablistala “otajstvena razmjena spasenja: tvoja se vječna Riječ rodila kao smrtan čovjek, a mi smrtni ljudi zauvijek smo počašćeni, jer u Kristu primamo božanski život.” Šteta što u službenom hrvatskom Misalu nema nota za drugu i treću božićnu prefaciju. Treća izvrsno sažima otajstvo dnevne božićne mise.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Iz 52,7-10; psalam Ps 98,1-6; 2. čitanje Heb 1,1-6; evanđelje Iv 1,1-18
Početak svetog Evanđelja po Ivanu: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. Riječ Gospodnja.
Četvrto evanđelje ne sadrži događaje Isusova djetinjstva nego počinje himnom o Logosu-Riječi koja je tijelom postala, među nama se nastanila. On je Jedinorođenac pun milosti i istine; od njega primamo milost na milost.
Ovaj himan pretpostavlja starozavjetnu nauku o Božjoj riječi koja je izvor vjerničke mudrosti i sama mudrost. Ona se ušatoruje u vjerničkoj zajednici, prostire svoj stol i zove ljude da jedu i piju s njezina stola (usp. Izr 8, 22 – 9, 6; Sir 24). Prva Crkva, koja je ovaj himan pjevala u svojoj liturgiji, gledala je u Isusu utjelovljenu mudrost Očevu. U recima 11-12 himan govori da je Logos došao k svojima a oni ga nisu primili dok oni koji ga primaju postaju djeca Božja. Ivan tu najavljuje raspored svog evanđelja: u poglavljima 1-12 je Isusovo javno djelovanje, ili Knjiga znakova a poglavlja 13-21 su Knjiga proslave po muci, smrti i uskrsnuću.
Za božićnu liturgiju ključni su reci 14 i 16 koji ističu udioništvo vjerničke zajednice u otajstvu Logosa-Riječi. Ivan je pisao vjernicima koji su bili pod utjecajem grčke filozofije a prema toj filozofiji Logos je počelo reda i jedinstva u svemiru. U takvoj sredini bilo je prikladno istaknuti da je Logos bio s Bogom od početka, da bez njega nije nastalo ništa te da je on “svjetlo istinsko” (r. 9). Međutim, ljudima s ondašnjim grčkim mentalitetom bila je šokantna tvrdnja da je Logos postao tijelom. Oni bi nekako podnijeli da je Logos privremeno uselio u ljudsko tijelo kako bi mogao djelovati među ljudima. Priznali bi potrebu da božanski Logos ima tijelo, ali Ivan ide dalje od toga. Za njega Logos jest tijelo. Pri tome upotrebljava namjerno izraz sarks koji označuje krhkost ljudskog tijela, čovjekovu ranjivost, ovisnost od drugih, sklonost grijehu. U govoru o kruhu života Ivan za Isusovo euharistijsko tijelo upotrebljava plemenitiji izraz soma, ali ovdje je namjerno odabrao sarks. Time pokazuje da je Sin Božji postao konkretni i krhki povijesni čovjek, član jednog naroda i jedne obitelji. Spreman i sposoban s ljudima u svemu suosjećati. Povezao se intimno i neodvojivo s tokom ljudske povijesti.
Za “nastani se među nama” Ivan upotrebljava grčki glagol koji znači “ušatori se, otpoče s nama boraviti pod šatorom i dijeliti s nama šatorsku egzistenciju”. Time podsjeća na starozavjetne tekstove o Božjem boravku u Šatoru sastanka tokom proputovanja kroz pustinju te o nastanjenju kovčega saveza u hramu. Bog je boravio sa svojim vjernicima i dok su živjeli pod šatorima i kad su postali stalni stanovnici palestinskih gradova i sela. Utjelovljena mudrost Božja nastavlja trajnu Božju prisutnost u vjerničkom narodu. Ivan u nastavku ističe da je utjelovljeni Logos Očev Jedinorođenac pun milosti i istine. To su u SZ savezničke vrline Boga i vjernika: ljubav i vjernost. U r. 16 istaknuto je da od punine utjelovljenog Logosa primamo svi mi, i to “milost na milost”. “Milost” ovdje stoji za savezničko svojstvo ljudi. Utjelovljeni Krist doživljava da ga Otac ljubi i od punine te ljubavi daje nama. Zato traži da ljubimo jedni druge kao što on nas ljubi (usp. Iv 15, 12-13). U utjelovljenoj Riječi mi smrtni ljudi zaista smo počašćeni, jer u Kristu primamo božanski život.
Riječi, a time i religija ljudskog dostojanstva. Ako je Sin Božji čovjekom postao, svaki je čovjek zaista dostojan poštovanja. Ne samo da je postao. On u svom proslavljenom stanju i dalje ostaje pravi čovjek te od nas traži da jedni drugima budemo braća.
Tajna utjelovljenja koju na ovoj misi dublje proživljavamo podsjeća nas da je kršćanstvo religija utjelovljene Riječi, a time i religija ljudskog dostojanstva. Ako je Sin Božji čovjekom postao, svaki je čovjek zaista dostojan poštovanja. Ne samo da je postao. On u svom proslavljenom stanju i dalje ostaje pravi čovjek te od nas traži da jedni drugima budemo braća.
