Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati.
Danas je “Misijska nedjelja” i današnja milostinja se namjenjuje za život i rad misija.
Mnogi ljudi danas ne mole jer ne očekuju da će njihove molitve biti uslišane. Za neke je molitva posljednje rješenje. Nakon što su sve iskušali i nakon što su otkrili da ništa ne uspijeva, pa jedino što im preostaje je moliti.
Neki liječnik je imao reputaciju da je nesposoban. Nakon pregleda, pacijentica ga pita: „Je li to nešto ozbiljno, doktore?“ On je odgovorio: „U Božjim smo rukama, gospođo“ i izađe iz sobe. Žena se obratila medicinskoj sestri i kaže: „Je li situacija toliko loša?“ Sestra se nasmiješila gospođi i odgovoril: „Vjerujte gospođo: puno bolje je biti u Božjim rukama nego u rukama ovog liječnika!“
Definitivno je puno bolje biti u Božjim rukama nego u ljudskim rukama, ali ljudi nemaju povjerenja u te Božje ruke. Da imamo vjeru u moć molitve, mogli bismo preokrenuti svijet u trenutku. Utemeljitelj sirotišta koji je prolazio kroz financijske poteškoće došao je kod sv. Ivana Marije Vianneyja tražiti savjet. Razmišljao je o ideji da privuče pažnju javnosti koristeći tisak kako bi „napravio malo buke.“ Sveti svećenik iz Ars-a odgovorio je: „Umjesto da dižete buku po novinama, idite i dignite buku pred Tabernakulom.“
To je dobar savjet. Vjerujmo u moć molitve. Svijet treba više kršćana koji molitvom na koljenima mole nego onih koji stvaraju web stranice ili tipkaju objave na Facebooku, Instagramu ili Tic-tocu.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Izl 17,8-13; psalam Ps 121,1-8; 2. čitanje 2Tim 3,14 – 4,2; evanđelje Lk 18,1-8
Čitanje svetog Evanđelja po Luki:
U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:
»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«
Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«
Riječ Gospodnja.
Parabolu o upornoj udovici Luka smješta u kontekst farizejskog pitanja: “Kad će doći kraljevstvo Božje?” (17, 20). Isus naglašava da ono ne dolazi primjetno i paradno nego je već “među vama” (17, 21). Od onih koji su se otvorili već dostupnom i još neočitovanom kraljevstvu Božjem Isus traži budnost jer će “one noći biti dvojica u jednoj postelji: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti zajedno; jedna će se uzeti, druga ostaviti” (17, 34-35). U tom neposrednom kontekstu dobiva puno svjetlo Isusova opomena da treba svagda moliti i nikada ne sustati. Ta opomena pripravlja na poruku parabole o nepravednom sucu i upornoj udovici. Parabola je temeljena na vjerskoj istini da Bog sluša vapaje svojih sinova i kćeri koji su u zemaljskom proputovanju.
Sudac iz ove parabole “Boga se ne boji a za ljude ne mari”. Za njega ništa ne znače starozavjetne prijetnje u prilog udovicama, sirotama i pridošlicama što ih je Bog upućivao preko proroka. Udovica nije dovoljno istaknuta pripadnica države i mjesta da bi za nju poveo parnicu. Sudac na kraju ipak pristaje radi upornosti udovice “da vječno ne dolazi mučiti” ga (r. 5).
Isus zaključuje da je Bog neizmjerno bolji od arogantnog suca. Ako sudac pomaže obespravljenoj udovici samo zato da mu više ne dodijava, Bog je mnogo više spreman pomagati onima koji ustrajno i ponizno mole. On je Otac sviju ljudi i poznaje svakoga osobno; vidi rane koje ljudi ne primjećuju. Nitko mu nije “sitna riba”. Važna je formulacija: “Neće li Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu” (r. 7). Luka je tako zabilježio ovu izreku da namjerno podsjeća na progone u vremenu odgođene paruzije ili Isusova drugog dolaska. Isusovim sljedbenicima dodijalo je u neprijateljski raspoloženom svijetu, ali Luka po ovoj Isusovoj paraboli potiče da nastave ponizno moliti i nadati se. “Ustat će žurno na njihovu obranu” (r. 8a) odnosi se na pastoralno i misijsko djelovanje Crkve u razdoblju odgođene paruzije.
Izreka “Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere?” (r. 8b) više odaje Lukin funkcionalni i pastirski strah nego točno prenošenje povijesne izreke Isusove. Isus koji je govorio da će s križa ljude privlačiti i privući k sebi (usp. Iv 12, 20. 23. 32) nije mogao pesimistički predviđati otpad svih vjernika tokom povijesti Crkve. Stavljanjem ove upitne rečenice u zaključku ove parabole – nijedna druga Isusova parabola ne završava pitanjem – Luka je izrazio svoj proročki i pastirski strah. On se boji za ustrajnost svoje crkvene zajednice i zato potiče na molitvu. Isus traži vjernost hranjenu ustrajnom molitvom i budnim iščekivanjem. Luka nas svojim strahom želi potaknuti na ustrajnost u prosnoj molitvi i vjernosti.
