Roditelji, bake, djede, rodbina i kumovi naših potvrđenika mogu se ispovjediti svakog dana ujutro 7:30 – 8:00 ili navečer od 18:00 – 19:00 sati.

The post Obavijesti za potvrđenike i njihove roditelje appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

Mjesec je svibanj. Gospodin nas poziva da ne propustimo priliku obnoviti svoju ljubav iskazujući odanost Njegovoj Majci. Nastojmo joj svakog dana iskazati one brige koje djeca povjeravaju majci – male stvari i pozornost koje zatim postaju velika djela osobne svetosti ili apostolata. Taj ustrajan rad i napor doprinosi spasenju koje je Krist svojim dolaskom donio svijetu.
Crkvena je tradicija da u mnogim mjestima mjesec svibanj bude posvećen Presvetoj Djevici Mariji. Tijekom tog mjeseca mi se kršćani trudimo da Majka Božja bude još više prisutna u našim srcima. Stoga joj izražavamo ljubav onakvom naklonošću kakvom djeca vole Bogorodicu.
Marijanska hodočašća su uvijek posebni izrazi ljubavi prema Bogorodici, ali također privatna ili hodočašća u manjim  grupama od dvije ili tri osobe su osobniji i intimniji posjeti Mariji. Na taj način joj se također može izraziti ista naklonost i isto oduševljenje.
Za vrijeme takvih “malih” hodočašća možemo moliti tri otajstva Krunice. Prvo na putu ka svetištu, drugo u samom svetištu kad se izmole i Lauretanske litanije, a treće na povratku.
To može biti prilika da se Bogorodici ponudi neka mala pokora na vlastitu nakanu ili za cijelu Crkvu. Prikladna pokora bi mogla biti npr. preči pješice barem jedan kraći dio puta, prihvatiti s radošću neki teži uspon, vručinu ili vremensku nepogodu, ali također i ne uzeti neku malu okrijepu koja je inače uvijek dobrodošla za vrijeme hoda.

Svibanjsko hodočašće može takočer poprimiti i apostolski duh. Ako hodočastimo u društvu prijatelja ili rođaka vrijeme hoda je prilika za razgovor o kršćanskim vrlinama i davanju savjeta za korak naprijed u kršćanskom životu.
Mnogi su se nakon susreta s Marijom preobratili i stavili u službu Božju. Bogorodica im je hranila želju za spoznajom, majčinski ih bodrila i hrabrila u želji za promjenom, za novim životom. I tako su se riječi „Činite ono što će vam On reći“ preobrazile u nesebična djela davanja, u kršćanski poziv koji će od tog trenutka pa nadalje osvijetliti cijeli život.
Ta posebna manifestacija Marijinog majčinstva – rekao je Ivan Pavao II u Fatimi – očituje se na mjestima  gdje se Ona susreće s ljudima, u kućama gdje boravi, mjestima gdje se primjećuje posebna prisutnost Majke. Na svim tim mjestima se na čudesan način izvršava zavjet Gospodina na križu.Tamo je čovjek bio povjeren Mariji, tamo je brižljivo dotrčao da se susretne s Njom kao s vlastitom majkom; otvorio joj  svoje srce, pričao joj o svemu, prihvatio je u svoj dom, ili  je učinio sudionikom svojih problema“.

The post Svibanjsko hodočašće Mariji appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

U temelju svakog hodočašća čežnja je za Bogom ali postoje i druge motivacije za hodočašćenjem – ispunjavanje zavjeta, uslišanje molitvi i nakana itd. Postoje hodočasnička mjesta koja su nastala izravnim Božjim zahvatom u život ljudi (uglavnom marijanska mjesta povezana s ukazanjima – npr. Marija Bistrica, itd.). Hodočašće je susret Boga koji čeka i čovjeka vjere koji traži svoga Boga.

Kad se hodočasnik odluči na hodočašće Bog ga očekuje otvorena srca za sve njegove probleme, jer hodočašće je uvijek bila posebna vrsta duhovnosti koja je imala u sebi elemente i boli, patnje, iskušenja ali uvijek sretnog i punog ljubavi odgovora od Boga. Riječ hodočastiti kaže da se u ranija vremena hodočastilo samo – pješice. Hodočasnici su svojim hodom, znojem, cijelim svojim bićem častili Boga kojemu su vapili za posebne milosti. Do udaljenijih svetišta danas uglavnom hodočastimo motornim prijevozom, ali motiv  je uvijek ostao isti. A taj je da cijelim putem: molitvom, zahvaljivanjem, tjelesnim naporom pokušamo iskazati slavu Bogu za pokoru svojih grijeha, preminule, obraćenje grešnika, utjehu umirućih, pokušavamo častiti Gospodina kojemu smo se zaputili kako bismo ga otvorenoga srca sreli.

Ovo su najpoznatija svetišta u Hrvata:

Marija Bistrica – Za vrijeme gradnje župne crkve uoči blagdana Uznesenja Marijina izbio je požar u kojem je oštećena cijela unutrašnjost crkve, osim velikoga oltara i čudesnog kipa Majke Božje.

Sinj – Godine 1715. Mehmed-paša Ćelić napao je sinjsku tvrđavu. Franjevci su u tvrđavu u crkvu sv. Mihovila donijeli Gospinu sliku. Sedam stotina branitelja je odbilo predati grad Turcima, poručivši im da će ga braniti do posljednjeg. Dok su turske čete topovima rušile tvrđavu lice se Majke Božje počelo mijenjati. Pred neprijateljima se počela pojavljivati Bijela Gospođa. Zavladala je panika i Turci su pobjegli. U spomen na taj događaj svake se godina u Sinju održava viteška igra Sinjska alka.

Trsat – Trsat i Nazaret povezani su predajom o nazaretskoj kućici Svete obitelji koju su iz Nazareta u Trsat 1291. prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 1294. kada su je anđeli prenijeli u Loreto, gdje se i danas nalazi.

Hodočašće je osobita vrsta putovanja, koje nije svojstveno samo kršćanstvu. Hodočašća podrazumijevaju postojanje svetih mjesta prema kojima se ljudi, nošeni religioznim motivima i iskustvima usmjeravaju. Kršćanstvo je klanjanje u duhu i istini pa ne dogmatizira hodočašća kao religioznu obvezu, hodočasnička je praksa znatno prisutna u povijesti hrvatskoga naroda i kršćanstva uopće. Razmišljajući o kršćanskom značenju hodočašća na Sveta mjesta blaženi papa Ivan Pavao II., i sam hodočasnik, u apostolskom pismu o hodočašću u Velikom jubileju, naglašava: „Moje razmatranje stoga je upućeno Božjim ‘mjestima’, onim prostorima koje je on izabrao da se na njima među nama nastani (Iv 1,14; usp. Izl 40,34-35; 1 Kr 8,10-13), tako da omogući ljudskom biću izravniji susret sa sobom.

Svaki hodočasnik pokušava meditirati svoju nutrinu u hodu prema Božjim uputama i znakovima njegove prisutnosti. Tada osjeti mir, ispunjenje u koje se neprestano vraća, o kojem razmišlja. Slike koje su mu ostale utisnute u pamćenje tokom hodočašća podsjećaju ga na to iskustvo i pretrpljenu bol. Ono postaje dio njegove duhovne stvarnosti ona se urezuje u njegovu duhovnu memoriju. Fenomen hodočašćenja u kršćanstvu ima dugu tradiciju, a njegovi obrisi pojavljuju se u ranokršćanskim vremenima

Hodočašće je razmatrano u djelima sv. Augusti, koji je smatrao da je smisao kršćanskog života peregrinari ad Dominum. Augustinovo su razmišljanje prihvatili mnogi duhovni učenjaci. Ta su teološka promišljanja utjecala na poimanje hodočašća u kršćanskom svijetu. Hodočašće podrazumijeva život u skladu s kršćanskim moralom. Težnja vjernika-hodočasnika je da se u svakodnevnom životu što više približi uzornim životima koje su vodili kršćanski pustinjaci, askete, sveci. Budući da je riječ o duhovnom hodočašću, a izraženo je u asketizmu i odricanju to se naziva unutarnjim hodočašćem, koje su podupirali kontemplativni redovnici. Od srednjeg vijeka do danas ti su redovnici i pustinjaci u svojim samostanima uvijek primali na konak hodočasnike na proputovanjima do svetih i poznatih mjesta. Hodočašćenja u mjesta diljem Europe, Svete zemlje, gdje su čuvane moći pojedinih svetaca, bila su ponukana ponajprije osobnom pobožnošću i nakanama.

O duhovnim razlozima kod donošenja odluke o odlasku na hodočašće u sveta mjesta svjedoče različite vrste izvora: dnevnici i vodiči za hodočasnike. Osnovnu motivaciju hodočasničke pobožnosti i odlaska u sveta mjesta treba tražiti u vjerovanju hodočasnika u nadnaravne moći svetačkih relikvija te nadnaravnih ukazanja Majke božje, pa je stoga fenomen hodočašćenja uvijek bio čvrsto vezan uz kult svetaca te Marijine osobe.

Dakle, osnovni poticaj hodočašću bio je u vjerovanju da će vjernik u blizini relikvija, na mjestu Marijina ukazanja i sl. doživjeti tjelesno i duševno ozdravljenje ili ozdravljenje roditelja, djece ili prijatelja te da će zadobiti uslišanje svojih posebnih nakana i zadobivanje posebnih milosti. Tom je vjerovanju u srednjem vijeku pogodovala činjenica da gotovo ni jednu bolest kao što je kuga, nije bilo moguće medicinski izliječiti. Pri tome se, najviše vjerovalo da je izlječenje moguće samo odlaskom u kršćanska sveta mjesta, u Jeruzalem ili Rim ili na neke grobove svetaca i mučenika.

KKC govori o prvom hodočasniku koji je na Božji poziv odgovorio vjerom i krenuo (početak hodočašća) na put u nepoznato i to mu se uračunalo u pravednost:

145 Poslanica Hebrejima osobito naglašava vjeru Abrahamovu: “Vjerom, pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu; zaputi se, ne znajući kamo ide”-svojim hodom u vjeri iskazao poslušnost i slavu Bogu (Heb 11,8). Vjerom se zadrža kao stranac i hodočasnik u Obećanoj zemlji. Vjerom Sara primi mogućnost da začne obećanoga sina. Vjerom je napokon Abraham prikazao za žrtvu svoga sina jedinca. Tako i Katekizam katoličke crkve govori o prvom hodočasniku vjere kojeg je sam Bog pozvao na hodočašće da pokaže svim ljudima kako se ima častiti Boga a ujedno i slušati Boga i time postavši Ocem svih koji vjeruju.

Hodočašćenje je uvijek proces obraćenja, žudnja za intimnošću s Bogom, vapaj i molitva za svoje materijalne potrebe i zadobivanje neke posebne milosti. Prvenstveno hodočašće je uvijek bilo čudesni dar koji posjeduju samo izabrani. Ljudi vole biti u pokretu. Vjernici danas zahvaljujući suvremenim prometalima putuju daleko izvan svoje domovine u Svetu zemlju, u marijanska svetišta u Lourdes, u Fatimu, Međugorje. Zato dušobrižništvo mora u pogledu hodočašćenja imati jasne teološke pojmove i uhvatiti se u koštac s novim duhovnim izazovima. Papinsko vijeće je izdalo Dokument o hodočašćenju. Dokument teološko razmišlja o značenju hodočašćenja i daje pastoralne smjernice kako organizirati i provoditi hodočašća.

To je Dokument Papinskog vijeća za pastoral selilaca,želi duhovno osmisliti hodočašća koja dušobrižnici organiziraju povodom Velikog jubileja-Dvijetisućite godine. Želi hodočašća čvrsto povezati sa stvarnošću pokore i obraćenja: hodočašće je uvijek prilika vjerniku da se duhovno izgradi, da produbi svoj duhovni život, da počne ispočetka, Dokument je sažetak teologije hodočašćenja.

Hodočašće simbolizira iskustvo čovjeka kao putnika. Hodočašće je putovanje vjernika k svetom mjestu što ga je posvetilo očitovanje nekog božanstva u namjeri da se ondje moli i prikažu žrtve. Kao takvo ono je specifično iskustvo vjere i pojava vezana za sve religije te postoji od prapovijesti. Cilj hodočašćenja obično je postizavanje materijalnog ili duhovnog dobra koje po vjerovanju hodočasnika upravo na tom svetom mjestu on može postići. Hodočašće je po svojoj naravi obično vezano uz žrtve i odricanja, milost koju hodočasnik na svetom mjestu postiže upravo je nagrada i odgovor Boga za njegovu požrtvovnost i za pretrpljeni napor i bol za ljubav Bogu. Milosti koja se traže su vrlo različita, te idu od ozdravljenja od neke bolesti, zadobivanje materijalnog i financijskog blagoslova, zagovaranja drugih po molitvi.

Na primjeru izabranoga naroda može se vidjeti sva ljepota ali i odgovornost za hodočašća u ljubavi i vjeri u Bogu, povijest izabranoga naroda u Starome zavjetu zapravo je veličanstveno hodočašćenje na putovima milosti i vjere: te dolazak i otkriće putova milosti, izlazak iz Egipta, prolaz kroz Crveno more, putovanje kroz pustinju, ulaz u obećanu zemlju, hod u babilonsko izgnanstvo te povratak iz njega u staru domovinu. Izraelci su tri puta godišnje – za velike blagdane Pesah, Ševuot i Sukkot – hodočastili u sveti grad Jeruzalem. Izlazak iz Egipta poprimio je trajnu vrijednost. Postao je spomen, On je u narodu uvijek živ, ponavlja se u povratku iz Babilonskog sužanjstva koji Izaija opjevava kao novi izlazak koji slave Izraelci o svakoj Pashi i koji se u Knjizi Mudrosti.

Konačni je cilj takvog vjerničkog putovanja obećana zemlja. Izraelci su hodočastili u Jeruzalem, na i Sion, pjevajući radosne himne. Imali su iskustvo s Bogom kao hodočasnikom koji uvijek hoda s narodom. Bog Izraela nije vezan uz jedno određeno mjesto kao što su to bili vezani poganski bogovi, nego putuje s narodom i prisutan je na svakom mjestu, naš Bog je hodočasnički Bog, on je uvijek u pokretu. Isus se predstavlja kao “Put, Istina i Život” te utjelovljenjem i rođenjem od Djevice kreće na put svojeg naroda i cijelog čovječanstva “sjedinjujući se sa svakim čovjekom”. Isus ne samo da pokazuje put kojim treba hodati do Boga nego i sam hoda tim putem on hodočasti zemljom.

Još kao dječak on hodočasti s roditeljima u Jeruzalem. Njegovo javno djelovanje kao trajno hodočašćenje od Galileje preko Samarije do Judeje, te do Jeruzalema gdje će biti raspet. Isusovi učenici, produhovljeni i oživljeni Duhom Svetim na blagdan Duhova, kreću putovima svijeta, ulazeći tako u različite narode zemlje, idući od Jeruzalema do Rima, svugdje naviještajući Kristovo evanđelje ponukani istim hodočasničkim Duhom. Kršćanski je život predstavljen kao hodočašće prema nebeskom Jeruzalemu – Otk, hodočašće koje ima transcendentni cilj i završetak. Kršćanin je svjestan da je ovdje na zemlji “putnik”-hodočasnik i pridošlica”, njegova je “domovina na nebesima”. U IV. i u V. stoljeću u Crkvi se pojavljuje monaški pokret.

Pobožni ljudi odlaze u pustinju i ondje razmatraju iskustvo Abrahama, pridošlice i stranca, lik Mojsija koji narod izvodi iz Egipta i vodi ga u obećanu zemlju te lik Ilije koji na Karmelu susreće Boga. U to doba kreću Jeronim i njegove u Svetu zemlju. Nastanjuju se u Betlehemu, blizu špilje rođenja Isusova. Podižu samostane u Siriji, u Kapadociji, u Tebaidi, u Egiptu. Jeronim i drugi sveti Oci pozivaju kršćane na hodočašće na sveta mjesta ali i upozoravaju na pretjerivanja. Crkveni oci tako upozoravaju hodočasnika da je “pravo hodočašće ono koje vodi vjernika od fizičke do duhovne stvarnosti, od života u tijelu do života u Gospodinu, a ne odlazak iz Kapadocije u Palestinu.” Sv. Augustin savjetuje: “Uđi u sama sebe: istina prebiva u čovjekovu srcu. I nađi samoga sebe!” I sv. Jeronim upozorava od formalnog shvaćanja hodočašćenja.

U XIII. stoljeću pojavljuje se sv. Franjo koji sa svojom braćom franjevcima kreće u Svetu zemlju, u Jeruzalem. Oni će do danas biti čuvari svetih mjesta u Palestini i izvan nje.1300 godine ustanovljeno je Društvo hodočasnika za Krista. Iste je godine u Rimu prvi puta proglašen Jubilej koji je privukao u Rim na tisuće hodočasnika. Hodočašća u Rim ponavljaju se u dugom nizu susljednih Svetih godina. Tako Rim postaje kulturnim i hodočasničkim središtem Europe. Hodočašće jest i susret s Marijom. Marijanska svetišta su povlaštena mjesta susreta s njezinim Sinom kojega nam ona daje.

Na praksi židovskog i kršćanskog hodočašćenja nadahnuo se i sam Muhamed te naredio muslimanima: “Obavite hodočašće i posjet svetim mjestima iz ljubavi prema Bogu!” . Milijuni muslimana svake godine hodočaste u Meku i u Medinu. Hodočašće je jedan od pet stupova islamske religije.

Susret s Bogom u “Šatoru sastanka”, u svetištu, jest i susret s Božjom ljubavlju. Veliki broj kršćanskih svetišta cilj su hodočašćenja i vjernika drugih religija. Ta činjenica potiče djelovanje Crkve da odgovori dijalogom.

Kad su kršćani dobili slobodu sveta su mjesta u Palestini zadobila posebnu važnost. Tako su kršćani počeli posjećivati i častiti sveta mjesta. Hodočašća u Svetu zemlju nisu prestajala sve do arapskih osvajanja, a jedan od povoda za pokretanje križarskih ratova bila je upravo želja da se ponovno omogući nesmetano hodočašćenje na Kristov grob.

Tijekom srednjeg vijeka hodočastilo se još u Rim, na grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla pogotovo kad je bilo otežano hodočašće u Svetu zemlju. Nažalost, hodočašća mogu biti opterećena i mnogim duhovnim negativnostima. To se u prvom redu očituje u potrebi vjernika za nečim što je posebno, neredovito i senzacionalno. Takvi vjernici-hodočasnici rado žele biti svjedocima čudesa, ukazanja, pa onda odlaze upravo na takva mjesta, bez obzira na stav Crkve. Iako privatne objave ne obvezuju na vjeru, ČESTO se postavljaju obrascem kršćanskog života. Moguće je da se onda određeni broj vjernika udalji od redovitog života župske zajednice i žive samo od tih „posebnih“ stvari u svojem imaginarnom duhovnom svijetu.

Spomenuti ćemo još jednog sveca koji na poseban način uprisutnjuje stvarnost hodočašćenja a to je sv. Rok. Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, on se nije zadovoljavao površnošću već je žrtvovao sve. Njegova je ljubav prešla u agape u anđeoske sfere ljubavi. On preuzima ideal svetih ljudi: »Peregrinari pro Christo.« Iz ljubavi prema Kristu postaje hodočasnik, čovjek koji prolazi svijetom kao zaljubljenik i hodočasnik Isusa Krista. Na svome hodočašću u Rim Sveti Rok se zaustavio u Acquapendente gdje je dvorio bolesnike u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko velikih čudesnih ozdravljenja.

Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, te Rim. Ondje se zadržao oko tri godine. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena posebnom ljubavi prema bolesnicima i tako se svečevo hodočašće pretvorilo u hodočašće čiste nepatvorene ljubavi. Rokova svetost bila je potvrđena posebnim dokazom: križem, patnjom. Bez toga nikada ne može biti prave svetosti. Svetac je hodočasnik raspetoga Krista, zato mora biti dionik njegova križa i patnje. U Piacenzi se Rok razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu. Sklonio se u jednu šumu i ondje se hranio biljem, uzdajući se samo u Boga.

Životopisci spominju da mu je svaki dan dolazio pas noseći mu komad kruha. Taj prizor po narodnoj predaji ističu mnogi slikari. Neki i danas smatraju da je pas koji donosi kruh legenda i renesansni dodatak priči. Gottardo naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. On pod njegovim utjecajem doživljava obraćenje, njegovao ga je dugo. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je potpuno izobličen tako da ga ljudi nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga kao mogućeg sumnjiva tipa. U zatvoru je proveo pet godina, te mu se ponovo vraća guba te umire od nje.

Također vrijedan spomena je i život svetoga Alekseja rođenog u  rimskoj plemićkoj obitelji. On je bio mlad, bogat i lijep mladić kad je našao zaručnicu. Na sam dan vjenčanja ostavlja svoju zaručnicu i odlazi na hodočašće u najpoznatija kršćanska svetišta onog vremena. Odlučio se na taj korak iz čiste ljubavi prema Kristu. Imao je osjećaj da ga Bog potiče na takav smioni potez. Poslije punih 17 godina provedenih na hodočašćima, jedna slika Gospina izgovorila je njegovo ime.

Budući da je Aleksej htio ostati nepoznat, ukrcao se na brod koji je plovio prema njegovom domu. Po dolasku u rimsku luku uputio se svome domu kao prosjak. Otac ga nije prepoznao, ali mu je dao mjesto pod stubištem svoje kuće. Ni ostali članovi obitelji nisu ga prepoznali. On je proboravio još 17 godina pod stubištem vlastitoga doma oca svoga. Sluge njegove obitelji su ga jako vrijeđali, a roditelji i zaručnica tugovali za njim. Iz ljubavi prema Kristu on je sve to dragovoljno trpio.

Kada je umro, sva crkvena zvona u Rimu zazvonila su sama od sebe. Roditelji su ga prepoznali i još jednom ga oplakali. Kod njega su našli i jedan spis u kojem točno opisuje svoj život i svoje duhovne pustolovine na svojim hodočašćima (hodočasnički dnevnik). Život nam ovoga sveca pokazuje izvanredan put hodočašća gdje je iz ljubavi prema Kristu pješice hodočastio 17 g. te još 17 g proveo u svojoj maloj ćelijici ispod stepenica. On je bio hodočasnik ljubavi Božje jer je sve radio i crpio iz te ljubavi .

Možemo zaključiti da su Abraham i mnogi katolički sveci uzori svakom hodočasniku jer je upravo Abraham na Božji unutarnji glas krenuo na najveće hodočašće čovječanstva i postao uzor svim ljudima. Upravo je Abraham bio hodočasnik vjere jer nije htio ništa uskratiti Bogu pa ni svoga jedinorođenca Izaka, jer zapravo s vjerom je sve moguće, jer Bog voli veselog darivatelja, a što je ljepše i sretnije od Bogu darovanog od srca natopljenog znojem hodočašća. Stoga kad hodočasnik osjeti unutarnji glas i poriv da krene na put mora kao i Abraham povjerovati glasu Bojem i reći jedno veliko DA, odazvati se te se staviti na raspolaganje Božjoj providnosti, ne pitajući se za svrhovitost tog pothvata, jer možda baš na taj način postane dionikom neke nove stvarnosti, ulivene milosti ili uslišane molitvene nakane koja će mu Božja ljubav darovati po njegovoj vjeri.

Jedna od najpoznatijih svjetskih hodočasničkih ruta je El Camino de Santiago, put dug oko 800km koji započinje na jugu Francuske u selu Saint Jean Pied de Port, prelazi Pirineje, prolazi sjeverom Španjolske preko brežuljaka pokrajine Navarre, vinograda La Rioje i ravnica Kastilje, te zelenih šuma i dolina Galicije, a završava na veličanstvenom trgu pred zapadnim pročeljem katedrale sv. Jakova u mjestu Santiago de Compostela.

Nakon mnogo stoljeća i gotovo potpunog zaborava i napuštanja, ovo drevno hodočašće do groba sv. apostola Jakova, na iznenađenje mnogih, vratilo se u život u posljednjim godinama 20. stoljeća. Sada njime prolazi toliko hodočasnika iz svih krajeva svijeta, vjernika i nevjernika, pripadnika različitih religija, avanturista, hodočasnika i “tragača”, koliko nije bilo ni u vrijeme najveće slave, u ranom srednjem vijeku.
Put za Santiago (španj. Camino de Santiago) je ruta koju prelaze hodočasnici iz Španjolske i cijele Europe koji vodi u Santiago de Copostelu, grad u kojem se nalaze relikvije apostola Jakova Starijeg. Zbog toga se još naziva i Putem svetog Jakova. Njegov simbol je školjka Jakobova kapica koju su hodočasnici nosili obješenu o svoju torbu, a služila im je kao čaša.

Tijekom cijelog srednjeg vijeka, grad Santiago de Compostela je bio vrlo popularno hodočasničko odredište, te je na ovoj trasi izgrađeno oko 1.800 građevina, vjerskih i svjetovnih, od velikog povijesnog značaja. Put je odigrao temeljnu ulogu u poticanju kulturne razmjene između Iberijskog poluotoka i ostatka Europe u srednjem vijeku. On ostaje svjedočanstvo snage kršćanske vjere među ljudima svih društvenih slojeva iz cijele Europe. Kasnije je zanimanje za ovo hodočašće oslabilo, ali u današnje vrijeme ponovo mu se vraća popularnost.

Najpoznatija ruta je Camino Francés koji počinje na jugu Francuske i duga je oko 800 km. Prvi spomen korištenja ovog puta vezan je za 1047. godinu. Ista ta ruta koristila se i prije od strane hodočasnika koji su išli u Rim na grob sv. Petra i povezivala je kraljevske gradove Jaca, Pamplonu, Burgos i León. Pored Camino Francésa postoje i druge rute prema Santiago de Composteli, i to: Engleski, Portugalski, Katalonski, Sjeverni, Baskijski kao i još neki pravci. Vijeće Europe je Francuskom putu 1987. god. dodijelilo titulu “Glavne ulice Europe”, a UNESCO ga je 1993. god. proglasio svjetskom kulturnom baštinom.

U 2016. godini ukupno je do Santiaga stiglo 277.854 hodočasnika, podjednako muškaraca i žena: od toga pješke 254 014, biciklom 23 340, jašući na konju 342 i u invalidskim kolicima 125 hodočasnika. Zanimljivo da je ljeti gotovo svaki drugi hodočasnik profesor ili učitelj. I napokon,  najzanimljiviji podatak da je u 2016. godini 295 hodočasnika iz Hrvatske. Za usporedbu, 2015. bilo ih je 182. Uz hodočasnike iz europskih zemalja, od koji prednjače Španjolci koji tradicionalno na Put kreću iz Sarrie,  puno je hodočasnika iz Sjeverne i Južne Amerike, Australije, Kanade i Južne Koreje.

Cijeli Camino se prelazi u prosjeku za 30 dana, nekih 26 km po danu. Naravno postoje dani kada se može prijeći i više ako to dozvoljava konfiguracija terena, ali i oni dani kada su hodočasnici usporeni kišom, snijegom, bolešću, umorom. Stoga je zimi manje hodočasnika, a najviše ih je ljeti. Najpogodnije vrijeme za hodočašće je rana jesen.

Svaki hodočasnik treba posjedovati hodočasničku putovnicu (credencial) koju dobije na početku hodočašća. U nju se udaraju pečati prenoćišta ili crkava na putu i služi kao dokaz na temelju kojeg Hodočasnički ured u Santiagu izdaje potvrdu o hodočašću na latinskom jeziku (Compostelu). Osim toga, moraju biti ispunjeni i sljedeći uvjeti: prijeći najmanje 100 km pješice (ruta od Sarie), odnosno 200 km biciklom ili konjem.

Tijekom cijeloga Camino Francésa nalaze se prenoćišta (albergue) u kojima se za mali novac može prespavati, pojesti, oprati rublje i tuširati se. Cijene noćenja kreću se oko 10 €. Na cijelom Putu važe neka pravila: posjedovanje hodočasničke putovnica uvjet je za noćenje, jedna osoba ne može dva dana boraviti u istom prenoćištu (izuzev ako je bolesna), u ranim jutarnjim satima (najčešće do 8 h) prenoćište se  mora napustiti, nema kasnih lijeganja (zaključavaju se oko 21h ili 22 h), uznemiravanja drugih hodočasnika i slično.

Španjolska je poznata po dobroj hrani i tijekom cijeloga puta kako se mijenjaju pejzaži, tako se mijenja i prehrana. U pravilu svaki restoran ima “hodočasnički menu” u koji ulaze lokalni specijaliteti.

Tijekom cijelog puta može se vidjeti žuta strelica koja pokazuje pravac prema Santiagu a kako se put bliži odredištu svakih pola kilometra može se pročitati udaljenost do Santiaga na kamenju ukopanom pored Puta.

Tko danas hoda Caminom? Nekada su to bili hodočasnici koje je na put pokretao kršćanski vjerski žar. Nekada doći do relikvija sv. apostola Jakova u Santiago de Compostelu, na  grob sv. Petar u Rim, na grob sv. Brigite u Vadstenu ili na sveta mjesta u Palestinu bilo je mjera kršćanskog vjerskog svjedočanstva. Danas poći na Camino jednima je izazov, drugima osmišljavanje vremena, trećima potraga za sobom, četvrtima meditacija, petima mjera kršćanskog života, šestima vrijeme sabiranja i „povlačenja životne crte“… Svi kreću s istog mjesta, izgleda da imaju isti cilj doći u Santiago i dotaknuti kip sv. Jakova, a na kraju u što će to putovanje prerasti samo Bog zna.

The post Ima li smisla hodočastiti appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

The post Svibanjske pobožnosti appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

The post Sedam navika na putu svetosti appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

Marijin naslov Regina caeli, Kraljica neba, ima izvor već u Novome zavjetu: kod navještenja arkanđeo Gabrijel najavljuje da će Isus biti velik i da će se zvati Sin Svevišnjega kojemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova (usp. Lk 1, 32). Prvo mariološko određenje i osnova za naslov Marije kao Kraljice neba nastao je na Efeškome koncilu 431. godine, koji je potvrdio Marijin naslov Theotokos, Bogorodica, na latinskome Mater Dei. Saborski oci izabrali su ovaj naslov u borbi protiv krivih učenja da je Marija jedino majka čovjeka Isusa. Time je istaknuta vjera da nitko nije više sudje–lovao u životu njezinoga Sina od Marije koja je rodila Sina Božjega. Naziv Regina caeli vazmeni je naslov časti i označava da Majka Kristova sudjeluje u uskrsnoj proslavi svoga sina. Antifona je poziv da se zagleda kako Mari–ja živi nakon proslave: službenica Gospodnja na zemlji postala je Kraljica neba. U svome uzvišenju postaje znak svima koji su krštenjem sjedinjeni s Kristom. Nakon korizmenoga hoda vjere radost uskrsnuća odjekuje u anti–foni te se Crkva raduje s Marijom i upućuje joj molbu da zemaljsku Crkvu preporuči Kristu, kako bi jednoga dana cijela Crkva postala dio te stvarnosti.

Uskrsna antifona “Kraljice neba, raduj se!” svoje početke ima u 12. stoljeću. U franjevačkom časoslovu, sredinom 13. stoljeća preuzima mjesto antifone “Zdravo, Kraljice” i pjeva se neprekidno tijekom uskrsnog vremena, na kraju molitve povečerja.
Od 18. stoljeća, odlukom pape Benedikta XIV., tijekom uskrsnog vremena ova antifona dolazi na mjesto pozdrava “Anđeo Gospodnji”, dok je za ostalo vrijeme crkvene godine propisao da se rabi spomenuti anđeoski pozdrav.

The post Zašto molimo “Kraljice neba” svakog dana u podne kroz uskrsno vrijeme appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

Nakon patnje i smrti Kristovo je tijelo pokopano u novu grobnicu, nedaleko od mjesta gdje je bio razapet. Njegova je duša, međutim, sašla nad pakao. Kristov je pokop pokazao da je on doista umro. Bog je odredio da Krist treba iskusiti stanje smrti, to jest odijeljenost duše od tijela (usp. KKC, 624). Dok je on ostao u grobu, i njegova duša i njegovo tijelo su, iako odvojeni jedno od drugog smrću, nastavili biti sjedinjeni s njegovom Božanskom Osobom (usp. KKC, 626)

Budući da je Kristovo mrtvo tijelo nastavilo pripadati Božanskoj Osobi, nije iskusilo raspadljivost u grobu (usp. Katekizam, 627, Dj 13:37). Kristova je duša sašla nad pakao. „Taj pakao drugačiji je od „pakla“ prokletih. To je bilo stanje za sve one pravedne koji su umrli prije Krista “(Kompendij, 125). Oni su živjeli u stanju sreće (odmarali su se u „krilu Abrahamovu“), iako još uvijek nisu gledali Boga. Izrazom „sašao nad pakao“, podrazumijevamo prisustvo Krista u „krilu Abrahamovu“ da bi otvorio nebeska vrata pravednicima koji su mu prethodili. „Dušom sjedinjenom sa svojom božanskom Osobom Isus je sišao u boravište mrtvih k pravednicima koji su iščekivali svoga Otkupitelja, kako bi napokon došli do gledanja Boga (Kompendij, 125).

2. Opće značenje Kristove proslave

Kristova proslava sastoji se od njegova Uskrsnuća i njegova Uzašašća na nebo, gdje sjedi z desne Ocu. Opće značenje Kristove proslave povezano je s njegovom smrću na Križu. Baš kao što je Kristovom mukom i smrću Bog ukinuo grijeh i pomirio svijet sa sobom, tako je i po Kristovu Uskrsnuću, Bog otvorio život budućeg svijeta i stavio ga na raspolaganje čovječanstvu.

Blagoslov spasenja proizlazi ne samo iz Križa, nego i iz Kristova Uskrsnuća. Ti se plodovi primjenjuju na ljude posredovanjem Crkve i sakramenata. Posebno preko Krštenja, kojim primamo oprost za svoje grijehe (i za izvorni grijeh i za osobne grijehe) i s kojim se oblačimo u novi život Uskrsloga.

3. Uskrsnuće Isusa Krista

“Treći dan” (od svoje smrti) Isus je uskrsnuo u novi život. Njegovo tijelo i duša su se, potpuno preobraženi, ujedinili sa slavom njegove božanske Osobe. Njegova je duša još jednom oživjela njegovo tijelo, a slava je njegove duše prenesena na cijelo tijelo. Stoga “Kristovo Uskrsnuće nije bilo povratak zemaljskome životu. Njegovo uskrslo tijelo jest ono koje je bilo raspeto i nosi znakove njegove muke, ali već ima udjela u božanskom životu, sa svojstvima proslavljenog tijela” (Kompendij, 129).

Gospodinovo je uskrsnuće temelj naše vjere, jer svjedoči izvan svake sumnje činjenicu da je Bog intervenirao u ljudskoj povijesti kako bi spasio čovječanstvo. I to jamči istinu o tome što Crkva propovijeda o Bogu, o božanstvu Krista i spasenju koje on donosi. Kao što kaže sveti Pavao, ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša (1 Kor 15:17).

Malo je vjerojatno da su apostoli bili prevareni ili izmislili Uskrsnuće. Prije svega, ako Kristov grob nije bio prazan, oni se ne bi usudili govoriti o Uskrsnuću. Osim toga, da im se Isus nije prikazao u različitim prigodama kao i mnogim drugima, i muškarcima i ženama, mnogo Kristovih učenika ne bi ga moglo prihvatiti, kao što se dogodilo na početku s apostolom Tomom. Još manje bi oni bili spremni dati svoje živote za laž. Kao što kaže sveti Pavao: Da Krist nije uskrsnuo … zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji, što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista kojega nije uskrisio (1 Kor 15: 14, 15). A kad su židovske vlasti htjele ušutkati propovijedanje Evanđelja, Sveti Petar je odgovorio: Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima. Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. …. I mi smo svjedoci tih događaja (Djela 5:29-30, 32)

Premda je povijesni događaj, koji se može ustanoviti i potvrditi znakovima i svjedočanstvima, Kristovo Uskrsnuće je nadnaravan događaj, jer “kao ulazak Kristova čovještva u Božju slavu nadvisuje i nadmašuje povijest kao otajstvo vjere”(Kompendij, 128). Stoga uskrsli Isus, iako još uvijek posjeduje pravi, tjelesni identitet, ne podliježe tjelesnim, zemaljskim zakonima, osim ako on to želi: “uskrsli Isus je savršeno slobodan ukazivati se svojim učenicima kako i gdje hoće i u različitim obličjima. (Kompendij, 129).

Kristovo je Uskrsnuće otajstvo spasenja. Ono pokazuje dobrotu i ljubav Boga koji nagrađuje samo-poniženje svoga Sina, a sa svojom svemogućnošću čovječanstvo prožima životom. Uskrsli Isus posjeduje puninu božanskoga života u svojoj čovječnosti tako da on to može prenijeti muškarcima i ženama. “Uskrsnuli Krist, pobjednik nad grijehom i smrću, počelo je našeg opravdanja i našeg Uskrsnuća. Uskrsnuće nam proviđa milost posinovljenja koja je stvarno dioništvo u njegovu životu jedinorođenoga Sina. Na kraju vremena on će uskrisiti naša tijela” (Kompendij, 131). Krist je prvorođeni među mrtvima i mi ćemo uskrsnuti po Njemu i u Njemu.

Iz Gospodinova Uskrsnuća trebali bismo izvući:

a) Živu vjeru: “Ražari svoju vjeru! Krist nije neka prolazna pojava. Ni samo uspomena koja je ostala u povijesti. On živi! ‘Iesus Christus heri et hodie: et ipse u saecula’!, kaže sveti Pavao. – ‘Isus Krist jučer i danas, isti je’ – i uvijeke!” [1]

b) Nadu: “Nikad ne gubi nade. Lazar bijaše mrtav i već u raspadanju: ‘Jam foetet, quatriduanus est enim’- već zaudara; ta četvrti mu je dan´, kaže Marta Isusu. Ako osjetiš Božji poticaj i odazoveš mu se – ‘Lazare, veni foras!’ – ‘Lazare, hajde van!’, vratit ćeš se u život.” [2]

c) Želju da nas milost i ljubav mogu preobraziti te nas dovesti do življenja nadnaravnog života, koji je život Krista – drugim riječima, da uistinu nastojimo biti sveci (usp. Kol 3:01 i sl.). I također želja da se očistimo od svojih grijeha u sakramentu pokore, koji nam omogućuje da ponovno rastemo u nadnaravnom životu (ako smo ga izgubili u smrtnom grijehu) i počnemo iznova: nunc coepi (Ps 76:11).

4. Kristovo slavno uzašašće: “On je uzašao na nebo i sjedi s desne Ocu.”

Slavno Kristovo uzašašće dolazi s njegovim uznesenjem na nebo, koje se dogodilo četrdeset dana nakon Uskrsnuća (usp. Dj 1:9-10), i s njegovim slavnim ustoličenjem na nebu, da podijeli kao čovjek Očevu slavu i vlast, i da bude Gospodar i Kralj stvaranja.

Kada ispovijedamo svoju vjeru u dijelu Vjerovanja gdje Krist “sjedi zdesna Ocu”, “iz tog izraza razumijevamo slavu i čast božanstva, gdje je onaj koji je prije svih vjekova postojao kao Sin Božji, kao Bog i istobitan Ocu, tjelesno sjeo nakon što se utjelovio i nakon što je njegovo tijelo proslavljeno.” [3]

Uzašašćem, misija Otkupitelja – slanja Krista među ljude u ljudskom tijelu kako bi ih doveo do spasenja – dolazi do kraja. Nakon svog Uskrsnuća, Isus je nastavio svoju prisutnost među nama kako bi očitovao svoj novi život i dovršio formaciju učenika. No, ta prisutnost završava danom Uzašašća. Međutim, kada se vratio na nebo da bude s Ocem, Isus ipak ostaje s nama i na druge načine, uglavnom na sakramentalan način preko Svete Euharistije.

Uzašašće je znak Isusova novog stanja. On odlazi na nebo da dijeli Očevo prijestolje, ne samo kao vječni Sin Božji nego također i u mjeri u kojoj je on pravi čovjek, pobjednik nad grijehom i smrću. Slava koju je tjelesno primio preko Uskrsnuća sada je dovršena njegovim javnim ustoličenjem na nebu kao Vrhovnom kreacijom, uz Oca. Isus također prima počasti i hvale blagoslovljenih na nebesima.

Budući da je Krist došao na svijet da nas otkupi od grijeha te da nas dovede do savršenog zajedništva s Bogom, njegovo Uzašašće otvorilo je čovječanstvu ulaz u raj. Isus je natprirodna Glava čovječanstva, kao što je Adam bio u prirodnom poretku. Budući da je naša Glava na nebesima, mi koji smo njegovi članovi imamo stvarnu mogućnost dostizanja neba. Štoviše, on je otišao pripraviti mjesto za nas u domu Očevu (usp. Iv 14:03).

Sjedeći s desne Ocu, Isus nastavlja svoju službu kao univerzalni Posrednik spasenja. “On je Gospodin koji već vlada svojim čovještvom u vječnoj slavi Sina Božjega i neprestance nas zagovara kod Oca. Šalje nam Duha i daje nam nadu da ćemo jednom prispjeti k njemu, koji nam je pripravio mjesto”(Kompendij, 132).

Doista, deset dana nakon svoga Uzašašća na nebo, Isus je učenicima poslao Duha Svetoga kao što je obećao. Od tada Isus neprestano šalje Duha Svetoga čovječanstvu da mu da oživljujuću moć koju posjeduje, te da ih okupi u Crkvi, tako da oni mogu oblikovati jedan narod Božji.

Nakon Gospodinova Uzašašća i silaska Duha Svetoga na dan Pedesetnice, Djevica Marija podignuta je tijelom i dušom na nebo, jer je prikladno da Majka Božja, koja je nosila Boga u svojoj utrobi, ne prođe raspadanje u grobu, po uzoru na svoga Sina. [4]

Crkva slavi blagdan Uznesenja naše Gospe 15. kolovoza.

Kristovo Slavno Uzašašće:

a) Potiče nas da živimo s pogledom usmjerenim na slavu Nebesku: quae sursum sunt, quaerite (Col3: 1); da imamo na umu da ovdje nemamo trajna grada (Heb 13:14), te nastojimo posvetiti sve ljudske stvarnosti;

b) Potiče nas da živimo u vjeri, jer znamo da nas prati Isus Krist, koji zna i voli nas s neba i koji nam neprestano daje milost svoga Duha. Uz Božju snagu možemo izvršiti apostolski rad koji nam je povjerio i pomoći nam u dovođenju svih duša njemu (usp. Mt 28: 19) i staviti Krista na vrh svih ljudskih djelatnosti (usp. Iv 12,32), tako da njegovo Kraljevstvo može postati stvarnost (usp. 1 Kor 15:25). Nadalje, on nas uvijek prati iz Svetišta.

5. Drugi Kristov dolazak: “Odande će doći suditi žive i mrtve.”

Krist Gospodin je Kralj svemira, ali sve stvorene stvarnosti još mu nisu podložne (usp. Heb 2:7; 1 Kor 15:28). On daje muškarcima i ženama vremena da dokažu svoju ljubav i vjernost. No, njegov konačni trijumf dogodit će se na kraju vremena, kada će se Gospodin pojaviti s velikom moći i slavom (usp. Lk 21:27).

Krist nije otkrio vrijeme svog Drugog Dolaska (usp. Dj 1:7), ali nas potiče na to da uvijek budemo na oprezu, i govori nam da će se prije toga Drugog Dolaska, ili parusíe, dogoditi konačni napad đavla s velikim tjeskobama i drugim znakovima (usp. Mt 24:20-30; KKC, 674-675).

Tada će Krist doći kao Vrhovni i Milosrdni sudac suditi žive i mrtve. To je univerzalni sud, kada će tajne srdaca biti otkrivene, zajedno s ponašanjem svakog pojedinca prema Bogu i prema bližnjemu. Ta će presuda potvrditi kaznu svake osobe primljene u trenutku smrti. Svi muškarci i žene, prema svojim djelima, bit će ispunjeni životom ili osuđeni za vječnost. Tako će se ispuniti Kraljevstvo Božje, da Bog bude sve u svemu (1 Kor 15:28).

U konačnoj presudi sveci će javno dobiti nagradu koju su zaslužili za dobro što su ga učinili. Pravda će time biti ponovno uspostavljena, jer se u ovom životu često događa da su oni koji čine zlo hvaljeni, dok su oni koji čine dobro prezreni ili zaboravljeni.

„Poruka Posljednjeg suda poziv je na obraćenje dok Bog još daje ljudima ‘vrijeme milosno, … vrijeme spasa’ (2 Kor 6:2). Nadahnjuje i sveti strah Božji i obvezuje na pravdu Kraljevstva Božjega. Naviješta ‘blaženu nadu’ (Tit 2:13) povratka Krista Gospodina, koji će doći ‘da se proslavi u svojim svetima i u svima koji su vjerovali’ (2 Sol 1,10)“ (KKC, 1041).

Bibliografija:

Katekizam Katoličke Crkve, 638-679, 1038-1041.

Preporučena bibliografija:

Ivan Pavao II., Uskrsnuće Isusa Krista, Kateheza: 25. siječnja 1989., 1. veljače, 1989., 22. veljače 1989., 1. ožujka 1989., 8. ožujka 1989., 15. ožujka 1989.

Ivan Pavao II., Uzašašće Isusa Krista, Kateheza: 5. travnja 1989., 12. travnja 1989., 19. travnja 1989.

Josemaría, propovijed “Uzašašće Gospodina našega”, Krist prolazi, 117-126.

Napomene:

[1] Put, 584.

[2] Isto, 719.

[3] Sveti Ivan Damaščanski, De fide ortodoxa, 4. 2: PG 94, 1104, usp. KKC, 663.

[4] Usp. Pio XII, Const. Munificentissimus Deus, 15. Kolovoz 1950: DS 3903.

The post Kristovo uskrsnuće temeljna je istina naše vjere appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

Toga dana, “prvog u tjednu”, Gospodin se ukazao svojima uvečer riječima: „Mir vama!“ Opetovano im je rekao: „Mir vama! Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas!“ Potom je u njih dahnuo – “Primite Duha Svetoga… Komu grijehe oprostite, oprošteni su im, kojima zadržite, zadržani su im.“

Na početku poglavlja veli se: „Prvoga dana u tjednu – još zarana“. Cijelo je Ivanovo evanđelje bliza i daleka jeka prvoga poglavlja Knjige Postanka. Oba djela počinju riječima: „U početku…“ U Knjizi Postanka šestoga dana stvara Bog čovjeka, na svoju sliku i priliku, te mu udahnjuje dušu. I čovjek posta živo biće. U Ivanovu evanđelju šestoga dana – na Veliki petak – izvodi Pilat Isusa pred svjetinu; Isus nosi trnovu krunu, obučen je u luđačku haljinu, s trskom u ruci – savršena travestija i parodija zemaljske vlasti – (što su nekoć izvodile na dvorovima bez straha za svoju glavu dvorske lude) i pred svjetinom izvikuje: „Evo čovjeka! Ecce homo!“

Kad Bog dovrši svoje djelo stvaranja, veli se kako „Bog dovrši svoje djelo“, a Isus na križu toga popodneva, šestoga dana, na Veliki petak, izgovara iste riječi: „Dovršeno je!“ Kao što je Otac dovršio djelo stvaranja, Sin dovršava djelo otkupljenja!

I sedmoga dana, veli se, otpočinu Bog od svojega djela, a utjelovljeni Logos, Sin Božji, nakon djela otkupljenja na križu počiva u grobu. Dovršio je svoje djelo. A onda?

„Prvoga dana u tjednu, zarana, Marija Magdalena dođe na grob“ i vidje da je grob prazan. Zašto? To je osmi dan, ili prvi dan novoga stvaranja, novoga svijeta. Isusovo uskrsnuće nije samo jamstvo našega uskrsnuća u vječnosti, nego je tu kazano daleko više. Poruka je mnogo snažnija. Uskrs je početak novoga stvaranja, ovdje i sada, a ne u eshatonu.

Ono što je učinio Otac u stvaranju svijeta, Sin u otkupljenju, nastavlja se u Crkvi snagom Duha Svetoga u njezinim misijama. Stoga Isus govori: „Mir vama!“ Udahnjuje Duha, odašilje ih u svijet opraštati grijehe! Stvarati sve novo! – I tu imamo jeku i poveznicu s Knjigom Postanka.

Uskrs – Prvi dan novoga stvaranja

Teško nam je vjerovati u uskrsnuće jer smo okovani starim svijetom. Poruka Uskrsa jest izričaj neizrecive i neiscrpne Božje ljubavi koja se očitovala u Isusu Kristu. U Isusovu nalogu imamo jasno izraženu misiju učenika!
Isusova misija bijaše vremenski i prostorno ograničena na Izrael, dok je misija učenika u snazi Duha usmjerena na cijeli svijet, za sva vremena. Isus je bio limitiran ljudskom pojavom, ali odsad Crkva tvori novi Hram i njegove misije u svijetu. Svi su pozvani, nitko nije isključen, ne treba više zatvarati vrata i plašiti se Židova. Treba otvarati vrata svijeta i svijetu. Stoga i prvi poziv nakon izbora za papu Sv. Ivana Pavla II.: „Otvorite, štoviše, širom raskrilite vrata Kristu!“

I prvi čin: Oprost grijeha. Staro nestaje, novo nastaje! Oprostiti grijehe, ne samo tolerirati. Grijeh je istinska zaprjeka novomu čovjeku, novom stvorenju! Kao što liječnik kod bolesnika želi ukloniti svaki trag bolesti, tako i Bog želi ukloniti iz čovjeka, preko apostola i njihovih nasljednika, svaki trag grijeha u novom stvorenju. Kao što je na Veliki petak dovršeno djelo otkupljenja, tako je i Uskrs dobrodošlica u Božji novi svijet, tj. iskustvo oprosta grijeha i novinu, oblačenje u haljinu nevinosti (kao kod razmetnoga sina koga otac oblači u prvotnu haljinu koju je dobio na krštenju).

Jasno, nije to lako. Nisu to mogli povjerovati ni sami apostoli. Primjerice Toma. Previše je Toma u svijetu, previše otpora. Živimo u svijetu bez oprosta, gdje su vrijednosti izokrenute. Isus ne uskraćuje Tomi njegovu želju. Želiš se osvjedočiti? Očevidnost? Evo rana koje su plod moje raspete ljubavi, evo cijene kojom sam dovršio svoje djelo otkupljenja. Isus je živ, očevidno, pred apostolima i Tomom, sa svime onim što nosi nakon križa. Isus je učinio za nas sve potrebno. Stoga, stavi svoj prst, stavi i svoju ruku u znamene muke. Vjeruj!

Duhovi – apostoli – misije

Danas nije problem u Isusu. On je živ u svojoj Crkvi. „Bog je tako ljubio svijet da je dao svojega Sina Jedinorođenca“. Problem je u nama vjernicima, kako očitovati svijetu ljubav koju je Isus iskazao nama, kako ispružiti ruke, kako u svojim zajednicama očitovati tu silnu božansku ljubav kojom nas je Isus ljubio? Kako učiniti da drugi uzviknu poput Tome: „Gospodin moj i Bog moj!“

U završnici Ivanova evanđelja imamo tri osobna susreta Gospodina uskrsloga – s Tomom, s Marijom Magdalenom i Petrom. Ti nam susreti mogu pomoći i kao pojedincima, ali i Crkvi koja danas prolazi kroz teško i tamno razdoblje, tešku krizu.

Marija je prva na Gospodinovu grobu. U svitanje zore. Grob prazan, očajna, trči apostolima, donosi vijest, prva vidi anđele, prva vidi Gospodina koji je oslovljava, prva javlja učenicima da je uskrsnuo. Kamen odvaljen, grob prazan. Nema nikakva komentara. Potom Petar i Ivan trče na grob, a Marija se pridružuje. I u nastavku se veli: „Stajala je vani i plakala.“

„Zašto plačeš“ – rodio se novi svijet

Prva riječ koju Gospodin uskrsli upućuje prvi dan novoga stvorenja bijaše oslovljavanje Marije Magdalene na grobu, uskrsnoga jutra, kad je u pramazorje došla na grob i vidjela da je grob otvoren i prazan. Scena se odvija u vrtu. Zorna je poveznica s edenskim vrtom i praroditeljima. Stajala je vani i plakala.

Višekratno se spominje kako je Marija plakala. Plakala jer nema Učitelja. Ugledala je neznanca koji ju oslovljava: “Ženo, zašto plačeš?” (Iv 20,13). Potom je pita u istom dahu: “Koga tražiš?” Nije znala da je to Isus. Nije ga prepoznala. Zastrt bijaše njezinim očima, kao dvojici na putu u Emaus. Gospodin sam mora preuzeti inicijativu, on se mora predstaviti, on mora otvoriti oči da bi ga čovjek prepoznao. Proslavljena, Uskrsloga. Tek kad ju je oslovio njezinim imenom “Marijo!”, prepoznala je znani glas Učiteljev, poklonila mu se i pala do nogu.

Uskrsli je ne tješi: “Ne plači, ženo! To sam ja glavom, Isus.” Ne tumači Isus narav uskrsnuća, ne dokazuje uskrsnuće, nego je pita spram plača. Što su suze u očima? Dokaz da nam nešto ili netko manjka. Nedostaje, nema ga. Isus vidi sebe u Marijinim suzama, zna on za njezin plač, za gubitak Učitelja. Svejedno je pita, jer suze naviru iz dubine duše. Što su suze? Dubinske podzemne vode koje navru od sreće ili tuge. U Isusa su uvijek bitni upitnici. Petra doskora, nakon čudesnoga ribolova, trokratno pita: “Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me? Voliš li me? Ljubiš li me?” (Iv 21,15-17).

„Što tražite? Koga tražiš?“

„Koga tražiš?”, pita Isus Mariju. Tim riječima započinje Isus u Ivanovu evanđelju svoj javni nastup i djelovanje, stvaranje novoga Izraela. Kad su dvojica Ivanovih učenika, čuvši što Ivan govori o Isusu kao “Jaganjcu koji oduzima grijeh svijeta”, pošli za Isusom, Isus se okrenu i upita ih: “Što tražite?; Što želite vas dvojica?“ Ne odgovaraju mu potvrdno kako traže učitelja, smisao, mudrost, novi način života, da traže novo, ne govore kako ih njihov učitelj Ivan ne zadovoljava. Ne, već odgovaraju protupitanjem: „Učitelju – Rabbi – gdje stanuješ?” (Iv 1,37 sl.). Isus im uzvrati, “dođite i vidjet ćete”, uvjerit ćete se gdje stanujem, što nudim svijetu i vama (usp. Iv 1,39).

Taj večernji boravak s Isusom promijenio je njihov život, postali su novi ljudi koji su za svu vječnost ostali obilježeni Isusom Kristom, prvim večernjim susretom. Oni su novi, preobraženi izišli sa susreta s Isusom. Prvo što Andrija čini jest da dovodi brata Šimuna Isusu. U pradoba Kain ubija Abela, bratoubojstvo, ovdje braća postaju istinski braća, pred Isusom. Pomirba i novi svijet.

Sve počinje znakom pitanja. U židovstvu vlada uvjerenje kako je Bog na početku stvorio znak pitanja i usadio ga u čovjekovo srce. Pitanja kriju u sebi veliko blago i mogu nam otkriti mnogo neistražena i zanimljiva. Tko pametno pita, pametno i umno misli i promišlja. To je umijeće svekolika mudroslovlja.

Marija – Petar – apostoli

I ovdje Isus šalje Mariju učenicima. Marija je poslana, postala je „apostola apostolorum“, donosi kao prvi glasnik uskrsnuća radosnu vijest njima, prestrašenima i uplakanima. U njoj je buknula stara ljubav prema Gospodinu i ne može od sreće nego trčati do Petra i drugova. Nosi ključnu, temeljnu poruku kršćanstva – Gospodin je živ, uskrsnuo je.

Treća osobna scena jest ona s Petrom. Znamo što je učinio i kako se ponio kod one žeravice u dvoru Velikoga svećenika. Tri puta zatajio da Učitelja uopće poznaje, a tri godine bio s njim! Ondje žeravica, ovdje žeravica, kruh i riba koju je Gospodin već roštiljao. Petru sve miriše na onu nedavnu večer kad ga je zatajio. Isus ga uzima na stranu i pita trokratno: „Ljubiš li me? Voliš li me?“ U grčkom Petar rabi drugu riječ nego Gospodin. Isus govori o „agapo“, a Petar odgovara s „fileo“, na nešto nižoj, prijateljskoj razini. Zna da se ne može pouzdavati u sebe i svoje sile, pa stoga očekuje od Učitelja da mu ulije snagu Duha. Isus mu za njegov grijeh pred sluškinjom ne daje nikakvu pokoru, da mora primjerice pola godine činiti pokornička djela ili obavljati molitve, nego mu povjerava svoje stado. „Pasi ovce, pasi janjce moje!“ Petar kao stup i glava Crkve mora činiti što je Isus činio: Opraštati! Opraštati onima koji su pali, zakazali. Isus njemu ne uračunava grijeh, on je već izbrisan, tako moraju činiti i pastiri u Gospodinovu stadu.

Sakrament pomirenja – početak novoga svijeta

Prisjetimo se: Prvo što Isus čini kad je stupio među apostole želi mir, a onda udahnjuje u njih Duha Svetoga. Kao nekoć Gospodin u Adama. I uspostavlja sakrament pomirenja, ispovijedi, oprosta grijeha. „Opraštajte grijehe!“ Zadaća pastira.

Kad Isus pita treći put Petra, rabi riječ kojom Petar odgovara: „Filein“, što znači, „Šimune, jesi li mi prijatelj?“ Petar se rastuži, gotovo proplaka, i onda kao da Isus govori: „U redu, to je točka s koje krećemo u povijest. U svijet. Marijine suze, Tomine dvojbe, Petrov odgovor. Isus ne inzistira na savršenstvu ljubavi. To će tek nadoći.“ I onda završna riječ Gospodinova u cijelom evanđelju upućena je Petru: „Slijedi me!“

Najbolja lekcija iz Isusovih usta i ponašanja. Ljubav vjeruje u uskrsnuće. Uskrsnuće pak budi u čovjeku osjećaj ljubavi prema Isusu Kristu, prema bližnjima, prema Bogu i svijetu. To je poruka Uskrsa. To je poruka nade, to je poruka za cijelu Crkvu, preko Crkve, preko nas, kroz nas i naš život. To je upit i poruka Isusova. Ljubiš li me? Jesi li mi prijatelj? Koji je tvoj/moj odgovor?

The post Uskrs, dan novog stvaranja i dan novog stvorenja appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

The post Susreti mladih appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

Rođen je 19. listopada 1938. u Brezariću u obitelji Matije i Franciske r. Stepinac, a kršten istoga dana u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Krašiću. Nakon osnovne škole u rodnom Krašiću pohađa Interdijecezansku srednju vjersku školu u Zagrebu na Šalati i bio je sjemeništarac Dječačkoga sjemeništa. Ispit zrelosti položio je u lipnju 1957., a ujesen započeo studij filozofije i teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te je 1963. diplomirao. Za svećenika zaređen 21. listopada 1962. – zaredio ga je zagrebački pomoćni biskup dr. Franjo Salis-Seewis. Mladu misu slavio je 28. listopada 1962. u Krašiću.[1]

Kapelansku službu obnaša u župi Sv. Terezije Avilske u Požegi (1963. – 1964.), potom u Sisku (1964.) te je župni upravitelj u Petrinji i Hrastovici. Zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić ga je 4. travnja 1970. imenovao upraviteljem tek osnovane župe Utrina i Zapruđe u Zagrebu, a upravljao je isto tako novoosnovanom župom u Središću. Biti svećenikom na Baniji i u Novom Zagrebu znano je samo onima koji su tamo živjeli i djelovali, a manje onima koji su tamo povremeno navraćali i divili se svećenicima koji na tim prostorima Zagrebačke nadbiskupije naviještaju Evanđelje ljudima dobre volje, slave euharistiju i sakramente s onima koji se ne boje dolaziti u crkvu. Gdje god bi Matija Stepinac boravio i djelovao, bio je čovjek svećenik za druge; njegovo srce i njegova vrata bila su otvorena svakomu 24 sata. Na poseban način to je ostvarivano u Novom Zagrebu, gdje je zbog ustvari dviju župa (Utrina i Zapruđe) obavezno imao dodijeljenog kapelana kao župnog pomoćnika. Naime, Matija Stepinac kao svećenik, a istodobno i kao dekan Novozagrebačkog dekanata cijelo je vrijeme bio „središnja točka okupljanja“ (Petar Ribarić), kako svećenika župnika u Novom Zagrebu tako i Kristovih vjernika laika, ponajprije iz vlastite župe. Bio je veoma komunikativan, snalažljiv, kreativan, domišljat, otvoren za nove ideje i s karizmom odabira vrsnih vjernika laika za suradnike. „Sjećam se redovitih zajedničkih ručkova svećenika u Novom Zagrebu. Zajedno s Matijom svećenici su ostvarivali misao Drugoga vatikanskog koncila. Bili su koncilski i suvremeni, bili su istinski svećenici i pravi ljudi, možda i nesvjesno živjeli su suprotno individualizmu i subjektivizmu, jer su bili eklezijalno fundirani i humano orijentirani.“[2] „Sjećam se da je župnik Matija za ljude u Utrini i Zapruđu, a jednako tako i u Novom Zagrebu „bio jednostavno Matija. Njegov jednosobni stan u Maretićevoj 6 bio je i župni ured, i kuhinja i mjesto sastanka i u njemu je spavao. Tu je nastao i prvi župni listić Živjeti zajedno, koji je posebno okupljao mladež.“[3] Morao je otići iz župe Utrina i Zapruđe a da nije doživio gradnju crkve – zgrade, iako je više puta pokušao iznaći rješenja za gradnju crkve u Novom Zagrebu, ali tadašnje neumoljive političke strukture i moći nisu to dopuštale.

S. Elvira Krišto, uršulinka, iznosi lijepo svjedočanstvo o suradnji sestara uršulinki sa svećenicima u Novom Zagrebu. „Ubrzo nakon osnutka župe sv. Ivana evanđeliste, u Utrini, župnik Matija Stepinac molio je sestre uršulinke da mu pomognu u katehizaciji. U jesen, 1971. godine krenule su iz Vlaške 75, dvije sestre studentice teologije i katehetike, te u prizemlju nebodera u Maretićevoj 6, u Utrini, okupljale djecu na župskoj katehezi, pripremajući ih za Prvu Pričest i za sudjelovanje na nedjeljnoj Euharistiji. Okupljala su se djeca svih uzrasta i punila „crkvicu“. Bilo je to prvo iskustvo mladih sestara, s. Ljiljane Radošević i s. Bogoljube Cifrek, ali se nisu bojale zahvaljujući otvorenosti i povjerenju kojim ih je hrabrio vlč. Matija. Bio je to svećenik sav za Boga i sav za čovjeka, dobar i čovječan, jednostavan i pristupačan, osjetljiv za potrebe bližnjih, velikodušan u darivanju. Poštivao je svaku sestru i povjeravao ostvarivanje brojnih stvaralačkih ideja na djelu evangelizacije. Znao je reći: „Sestrice, imam genijalnu ideju,“ a kada bi sestra pitala „tko će tu ideju izvršiti“, sa smiješkom bi spontano odgovorio: „Zna se sestrice, vi.“ Naravno da se i on založio da se ideja ostvari na dobro cijele župe.

Njegov jednoipolsobni stan bio je dovoljno širok kao i njegovo veliko srce koje je primalo sve koji su navratili. Sestra kuharica ne može zaboraviti mnoge prilike kada je unatoč većem broju uzvanika za stolom bilo dovoljno hrane, pa čak i kada je frižider bio prazan, nitko nije ostao gladan. Vlč. Matija je našao rješenje za svako iznenađenje. Njegova su vrata uvijek bila otvorena i stol pripravan. Najviše se radovao zajedničkim ručkovima sa svećenicima svih župa Novog Zagreba, koje je okupljao u svojoj sobi koja mu je služila i kao dnevna soba, blagovaonica, spavaća soba, dvorana za susrete mladih, radionica za umnažanje župnog lista, radna soba… Radosno je gradio živo zajedništvo u župi i suradnju sa župama u nastajanju: u Sopotu, Zapruđu, Dugavama, Sloboštini, Travnom. Pomagao je novim župnicima, prihvaćao kapelane, brinuo se za svakog svećenika. Kapelani su se izmjenjivali i svaki se osjećao dobro prihvaćen, te slijedio svoga župnika u otvorenosti za suradnju sa sestrama. Bili su to: Pero Ribarić, Stjepan Baloban, Josip Ban i mnogi drugi. Rado su dolazili i profesori s KBF-a, te na nedjeljnim Svetim Misama hrabrili narod Božji. Vlč. Josip Baloban je uz župljane svoje znanje i razumijevanje darivao i sestrama koje su živjele u uršulinskoj zajednici na Barčevom trgu. Tu su se nastanile 1981. zahvaljujući podršci vlč. Matije i drugih svećenika. Zajednicu i njezinu kapelicu i stan blagoslovio je kardinal Franjo Kuharić. Bio je jako radostan i zahvalan sestrama koje su čule njegove brojne pozive redovničkim zajednicama, da prijeđu preko Save i šire Radosnu vijest u novim župama Novog Zagreba. Mnoge sestre su djelovale u Novom Zagrebu i svaka je bila prihvaćena, te ostaje zahvalna vlč. Matiji i ostalim svećenicima na dobroj suradnji i otvorenosti. Dobro iskustvo u Utrini i Zapruđu otvaralo nam je vrata naviještanja i u Sopotu, Dugavama, Travnom i Sloboštini.“

Godine 1983. Sveti Otac papa Ivan Pavao II. imenovao ga je „kapelanom Njegove Svetosti“ – monsinjorom.[4] U kolovozu 1988. imenovan je župnikom župe Sv. Petra apostola u Zagrebu i tu neprekidno djeluje idućih dvadeset godina, do 2008. kada je imenovan kanonikom Prvostolnoga kaptola zagrebačkog.

„U godinama svoga svećeništva pokrenuo je više župnih biltena za mladež i župne zajednice (Živjeti zajedno) te napisao čitav niz pastoralno usmjerenih članaka za izgradnju župnih zajednica, sudjelovao je u programu Hrvatskoga radija Duhovna misao i drugim angažmanima i inicijativama u izdavaštvu, o čemu će biti više riječi u idućem poglavlju.

Živio je svjestan značenja i simbola i izazova svoga prezimena. Prezime mu je služilo kao poziv na radikalnu vjernost i revnost, dok mu je s druge strane, po rukama totalitarnog komunističkog režima priskrbljivalo nemale neprilike i nevolje. I zbog toga radovao se dolasku slobode naviještanja evanđelja u slobodnoj Hrvatskoj. Bio je živa memorija onoga što je značilo biti svećenik u Novom Zagrebu, stvarati župne zajednice u stanovima, novovjekovnim katakombama komunističkoga progona, u projektu novoga grada bez crkve, bez svećenika, bez Boga.“[5] Vrijedno je spomenuti i to da je Matija bio osebujan svećenik i svojevrsni karizmatik; „svaki veći pastoralni događaj u Zagrebu, ali i na razini Nadbiskupije nije se mogao uspješno ostvariti bez dvojice vrijednih i zauzetih zagrebačkih pastoralaca, a to su bili mons. Matija Stepinac i mons. Danijel Labaš. Njih dvojica uživali su posebno povjerenje tadašnjeg nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića, svećenika i vjernika laika Zagrebačke nadbiskupije“.[6] Umro je 16. veljače 2011. u Zagrebu i pokopan u kanoničku grobnicu na Mirogoju. Sprovodni obred predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

[1] „Sjećam se kako ga je tadašnji župnik Josip Vraneković pozdravljao pred ulazom u krašićku crkvu. Govorio mu je o križu. Kao 13-godišnji dječak nisam puno razumio što to znači. Ali pokojni župnik i mladomisnik dobro su znali što čeka svećenika u komunističkoj Hrvatskoj.“ Josip Baloban, Oproštajni govor dekana Prvostolnog kaptola zagrebačkog na pogrebu kanonika msgr. Matije Stepinca na Mirogoju u Zagrebu 21. veljače 2011. (neobjavljeno).

[2] Isto.

[3] „Sjećam se, ljudi za vrijeme mise nisu stajali samo u stanu (gdje je bila crkva), nego i na hodniku i stepenicama, a svećenikova propovijed preko zvučnika čula se do petog kata. Zašto se sve to tako brzo i nekritički zaboravlja? Još prije 20 godina Crkva u Novom Zagrebu živjela je i djelovala u modernim katakombama.“ Josip Baloban, Oproštajni govor.

[4] „Novi monsignori“, Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, LXX (1983.), br. 3, str. 144.

[5] „Im memoriam mons. Matija Stepinac (19. 10. 1938. – 16. 2. 2011.)“, Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, XCVIII (2011.), br. 1-2, str. 101.

[6] „Matija Stepinac osobito je volio prirodu i vinograde. Slobodno vrijeme provodio je u svom vinogradu iznad Krašića. Vinograd i klijet bili su samo metafora Matijine druželjubivosti i čovjekoljublja te na poseban način rodoljublja, pa i Bogoljublja. Jednom riječju, Matija je preko čovjekoljublja nastojao ljude pridobiti za Bogoljublje.“ Josip Baloban, Oproštajni govor.

The post Mons. Matija Stepinac, župnik naše župe od 1988. – 2008. appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.