Zajednica smo koja okuplja obitelji naše župe s ciljem promicanja i očuvanja braka, podrške odgoju, zajedničkog duhovnog rasta, međusobnog pomaganja, druženja i aktivnog sudjelovanja u životu župe.

Obitelj je biser čovječanstva; Božja slika na Zemlji koju trebamo svaki dan izgrađivati.

Zajedno se molimo, družimo se, pomažemo onima kojima je teško, sudjelujemo u projektima i hodočašćima, dijelimo iskustva – uspone i padove, kako bismo jedni drugima bili oslonac na putu.

Ne treba ti “cijela” ili “savršena” obitelj da bi se pridružila/o – dovoljno je da želiš da tvoja obitelj, kakva god bila, raste u ljubavi, povjerenju i miru.

Susreti su besplatni, otvoreni svima i ne traže od tebe ništa osim spremnosti da dođeš i doprineseš rastu naše zajednice.

Javi nam se putem e-mail–a ili dođi na susret, rado ćemo te dočekati.

The post Obiteljska zajednica župe sv. Petra appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

Savjetovalište će jednom mjesečno voditi liječnik specijalist psihijatrije, subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije te psihoterapeut. Prema potrebi, zainteresirane osobe mogu ponijeti i medicinsku dokumentaciju na uvid.

Raspored savjetovanja (trajanje termina: 30 minuta)

• Petak, 16. listopada — 15:00–17:00
• Srijeda, 11. studenoga — 16:00–18:00
• Petak, 18. prosinca — 16:00–18:00

Termini do kraja 2026. godine održavat će se prema navedenom rasporedu. Termini za 2027. godinu bit će objavljeni do kraja prosinca na službenoj web‑stranici Župe sv. Petra apostola.

Predbilježbe

Za predbilježbe molimo da se javite u župni ured putem telefona na brojeve 4633-533 ili 4633-534 ili e‑pošte zupni-ured@sveti-petar.hr. Prijave su moguće pozivom ili slanjem poruke.

Otkazivanje termina

Ako nećete moći doći na dogovoreni termin, molimo da svoj dolazak otkažete najmanje 48 sati ranije, kako bismo termin mogli ustupiti drugim osobama koje čekaju savjetovanje.

The post NOVO – Savjetovalište za pitanja mentalnog zdravlja appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

The post Probe dječjih zborova appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

Anđeli su čisti duhovi, savršena stvorenja Božja, obdareni razumom i slobodnom voljom, posve jednostavne naravi, besmrtni, nepromjenljivi, i ljudskim tjelesnim očima nevidljivi, te kao takvi odražavaju sliku svoga Stvoritelja. Ne podliježu fizičkim ograničenjima niti zakonima propadljivosti. Anđeli nisu nikakva apstrakcija niti slikoviti govor. Oni su  konkretna Božja stvorenja koja kroz svu vječnost slave svoga Stvoritelja i izvršavaju njegove naume.

Teško je ljudskom umu prodrijeti u anđeosko stanje i razumjeti anđeoski svijet jer je neizmjerna razlika između njihove i ljudske naravi. Njihova narav, naime, uzvišenija je i savršenija od ljudske i između svih stvorenja zauzimaju najodličnije mjesto u svemiru. Simbol ljudi je ljudski lik hermafrodita (anđeo nije ni muško ni žensko jer je oboje), a simbol nebeskog su krila kojima se uzdiže iznad zemaljskog. Sam Isus se poziva na anđeosko stanje kada opisuje budući život onih … koji se nađoše dostojni onoga svijeta… Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća (Lk 20, 36).

Zapravo, anđeli su veza, raspon između relativnog (ljudi) i Apsolutnog (Bog). Na grčkom jeziku riječ “aggelos” znači vjesnik, glasnik. Javljaju se u Bibliji kao bića koja prenose Božje poruke, objavljuju njegovu volju, javljaju se u snu, ili slave Boga na nebesima. Oni su posrednici između Boga i čovjeka, kao što su to bili često puta upravo po anđelima nadahnuti proroci, a kasnije i sveci. Biblija spominje, tri arkanđela: Mihaela, Gabrijela i Rafaela, te anđeoske vojske, no u kršćanskoj tradiciji među raznim njihovim podjelama, ustalila se ona iz kraja 5. stoljeća Dionizija Aeropagita. On je anđeosku hijerarhiju podijelio na devet korova podijeljenih na tri reda.

Milioni i milioni anđela nastanjuju Nebo, služeći Bogu, ali milioni i milioni anđela su također ovdje na zemlji, služeći nama. Oni su među nama, oko nas, blizu nas, svugdje. Njihova aktivnost što se tiče nas, nikada ne prestaje u svakom trenu dana, iako ih mi ne vidimo, niti čak slutimo njihovu prisutnost, niti osjećamo njihov utjecaj. Oni nas paze neograničenom brigom i ljubavlju. Ovi anđeli nam u svakoj prilici pomažu, čineći nam bezbrojne usluge i čuvajući nas od opasnosti i zala svake vrste. Bog nas je dao njima na brigu:

“Jer je on dao svojim anđelima da se brinu za tebe; da te čuvaju na svim putevima tvojim. Na svojim rukama će te nositi: da se tvoja noga ne spotakne o kamen.” (Ps. 90: 11-12).

Vjerovanje, omiljeno u puku, da svaka osoba ima svog anđela čuvara, nalazi opravdanje u Isusovim riječima: “Pazite da ne prezrete nijednog od ovih najmanjih, jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima”. (Mt 18, 10). Katolička Crkva to ispovijeda, vjeruje i uči, istom sigurnošću kojom ispovijeda vjeru u Boga stvoritelja. Svjedočanstvo Pisma o tome je jasno kao što je i predaja jednodušna.

The post Tko su anđeli čuvari? appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

Poput anđela za druge
Zaista, Bog nam je bliže nego što smo mi sami sebi blizu. Anđeli ljudima govore ono što se tiče njihovog istinskog postojanja, ono što je tako često u životima zaključano i pokopano. Oni vraćaju čovjeka natrag k sebi, u ime ga Božje dotiču. U ovom smislu i mi ljudi također trebamo biti anđeli jedni prema drugima – anđeli koji ljude odvraćaju od pogrešnih puteva i uvijek ih iznova usmjeravaju prema Bogu.
Ako antička Crkva biskupe naziva „Anđelima“ svoje Crkve, misli upravo ovo: biskupi moraju biti Božji ljudi, moraju živjeti orijentirani prema Bogu. “Multum orat pro populo” – „Neka izgovore mnoge molitve za ljude“, kaže o svetim biskupima crkveni brevijar. Biskup mora biti čovjek molitve, onaj koji za ljude posreduje kod Boga. Što više on to čini, to više razumije ljude koji su mu povjereni i može im postati anđeo – Božji glasnik koji im pomaže da sami pronađu svoju istinsku prirodu i da žive onako kako to Bog za njih želi.

Sveti Mihael: u svijetu pravi mjesta za Boga
Sve ovo postaje još jasnije ako pogledamo na slike trojice Arkanđela čiju svetkovinu Crkva danas slavi. Prvi od njih je Mihael. Prije svega njega u Svetom Pismu pronalazimo u knjizi Danijelovoj, u poslanici svetog apostola Jude Tadeja i u Knjizi Otkrivenja.

Dvije uloge ovog Arkanđela postaju očite u ovim tekstovima. On brani Božju isključivost pred drskosti zmaja, „stare zmije“, kako ga Ivan naziva. Neprestani trud ove zmije jest da ljudi povjeruju kako Bog treba nestati kako bi oni sami postali važni; kako Bog ometa našu slobodu i zbog toga ga se moramo riješiti.

Međutim, zmaj ne optužuje samo Boga. Knjiga Otkrivenja također ga naziva „tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim“ (12: 10). Oni koji Boga guraju u stranu, ne čine čovjeka velikim, već mu skidaju njegovo dostojanstvo. Čovjek tada postaje pogrešni proizvod evolucije. Oni koji optužuju Boga također optužuju i čovjeka. Vjera u Boga brani čovjeka u svim njegovim krhkostima i nedostacima: Božja svjetlost osvjetljava svakoga. Dužnost je biskupa i svakog kršćanina, kao Božjih ljudi, da u svijetu naprave mjesta za Boga, da se suoče s poricanjem Boga te da brane čovjekovu veličinu. I što više možemo reći i misliti o čovjeku od činjenice da je sam Bog postao čovjek? Druga Mihaelova uloga, prema Pismu, jest ta da brani Božji narod (usp. Dn 10: 21; 12: 1).
Dragi prijatelji, budite istinski „anđeli čuvari“ Crkve koja će vam biti povjerena! Pomozite Božjem narodu kojeg trebate voditi na njegovom hodočašću za pronalaskom radosti vjere i razlikovanju duhova: da prihvate dobro i odbace zlo, da ostanu i da sve više postaju, po kreposti nade i vjere, ljudi koji vole u zajednici s Bogom-Ljubavi.

Sveti Gabriel: Bog koji zove
Arkanđela Gabriela susrećemo osobito u predragoj prilici navještenja Mariji o Utjelovljenju Boga, kako nam to govori Luka (1: 26-38). Gabriel je glasnik Božjeg utjelovljenja. On kuca na Marijina vrata, preko njega sam Bog pita Mariju za njezin pristanak da postane Majka Otkupitelja: da svoje ljudsko tijelo preda vječnoj Božjoj Riječi, Sinu Božjemu. Gospodin neprestano kuca na vrata ljudskog srca. U Knjizi Otkrivenja govori „anđelu“ Crkve u Laodiceji i, kroz njega, ljudima svih vremena: „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom“ (3: 20). Gospodin je na vratima – na vratima svijeta i na vratima svakog pojedinog srca. Kuca da mu otvorimo: Božje utjelovljenje, njegovo uzimanje našega tijela, treba se nastaviti do kraja vremena. Svi se trebamo ponovo ujediniti u Kristu u jedno tijelo: to nam govori velika himna o Kristu u poslanicama Efežanima i Kološanima. Krist kuca. I danas su mu potrebni ljudi koji mu, tako reći, daju na raspolaganje svoje tijelo, daju mu svoj svijet i svoje živote te tako služe stvaranju jedinstva između Boga i svijeta, sve do pomirbe cijelog svemira. Dragi prijatelji, vaš je zadatak da kucate na vrata ljudskih srca u Kristovo ime. Dok sami ulazite u jedinstvo s Kristom, također postajete sposobni preuzeti Gabrielovu ulogu: donijeti Božji poziv svim ljudima.

Sveti Rafael: oporavak pogleda
Sveti nam je Rafael prije svega predstavljen u knjizi o Tobiji, i to kao Anđeo kojem je povjerena zadaća liječenja. Kada Isus šalje svoje učenike i daje im zadatke, zadaća širenja Evanđelja uvijek je usko vezana za zadaću liječenja. Dobar Samaritanac, svojim prihvaćanjem i liječenjem ranjenika što je ležao uz cestu, bez riječi postaje svjedokom Božje ljubavi. Svi smo mi taj ranjeni čovjek, imamo potrebu za ozdravljenjem. Samo širenje Evanđelja već znači ozdraviti u sebi, jer čovjek iznad svega ima potrebu pronaći istinu i ljubav.

Knjiga o Tobiji govori o dvije simbolične zadaće liječenja Arkanđela Rafaela. On ozdravljuje narušenu zajednicu između muškarca i žene. Liječi njihovu ljubav. Izgoni demone koji neprestano naprežu i razrušavaju njihovu ljubav. Pročišćava atmosferu između njih dvoje i daje im sposobnost da se međusobno zauvijek prihvate. Što se tiče Tobije, ovo je ozdravljenje opisano legendarnim slikama.

U Novom Zavjetu, red u braku uspostavljenom među stvorenjima, braku kojem na brojne načine prijeti grijeh, liječi Kristov pristanak na njegovu otkupiteljsku ljubav. On čini brak sakramentom: njegova je ljubav, za nas pribijena na križ, moć koja liječi i koja u svim oblicima kaosa nudi mogućnost obnove, pročišćava atmosferu i liječi rane. Svećeniku je povjerena zadaća uvijek nanovog vođenja muškaraca i žena prema obnavljajućoj moći Kristove ljubavi. On treba biti „anđeo“ koji liječi, koji im pomaže učvrstiti njihovu ljubav sakramentom te da na temeljima tog sakramenta žive i neprestano oživljuju ovo predanje.

Drugo, knjiga o Tobiji govori o izlječenju slijepih očiju. Svi znamo koliko nam danas prijeti sljepoća spram Boga. Kako je velika opasnost da pored svega što znamo i možemo učiniti s materijalnim stvarima, postanemo slijepi za Božje svjetlo. Liječiti sljepoću porukom vjere i svjedočenjem ljubavi Rafaelova je zadaća koja se svakoga dana povjerava svećenicima te na poseban način biskupima. Također smo spontano potaknuti razmišljati o Sakramentu Ispovijedi, Sakramentu Pokore koji je u najdubljem smislu riječi sakrament izlječenja. Prava rana duše, zapravo, ishodište svih drugih ozljeda, je grijeh. Te samo ako prostoji oproštenje, po Božjoj moći, po Kristovoj ljubavi, možemo biti izliječeni, možemo biti otkupljeni.

„Ostanite u mojoj ljubavi“, govori nam Gospodin danas u Evanđelju (Iv 15:9). U ovom trenutku vašeg zaređenja govori to osobito vama, dragi prijatelji. Ostanite u njegovoj ljubavi! Ostanite u tom prijateljstvu s njim, punim ljubavi, koju vam ponovo daje u ovom trenutku! Tada ćete donijeti plod, plod koji ostaje (usp. Iv 15:16). Svi se pomolimo za vas sada, draga braćo, kako bi vam se sve ovo dalo. Amen.

(Benedikt XVI, dijelovi propovijedi dane 29.rujna 2007.)

The post O Arkanđelima appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

The post Najavljujemo hodočašće u Fatimu appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

The post Upis prvopričesnika na župnu katehezu appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

The post U četvrtak 1. listopada započinje mjesec Marijine krunice appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

The post Katekumenat appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

U dogme smo dužni vjerovati kao vjernici, a u privatna ukazanja (pa i u velikim i poznatim svetištima u svijetu) nismo. Ona nam, ipak, mogu biti od velike duhovne koristi u vjerničkom rastu i pobožnosti prema majci Isusa Krista – Blaženoj Djevici Mariji.

Dogma, pa i marijanske, u Djelima apostolskim (16,4), upućuje na odredbe ili odluke (od dokeo – izgleda, smatrati, odlučiti) »što su ih donijeli apostoli i starješine u Jeruzalemu«. Rimski car Justinijan († 565) odluke prvih crkvenih koncila nazvat će »pravim dogmama Božjim«, a danas se s Međunarodnom teološkom komisijom dogmom smatra »nauk u kojemu Crkva na konačni način izlaže objavljenu istinu, u onome obliku koji obvezuje kršćanski narod u njegovoj cjelokupnosti, tako da se nijekanje (dogme) smatra krivovjerjem i ukorava anatemom«.

Dogme, jednostavno rečeno, možemo usporediti sa stankom Crkve na njezinu putu: koncili ili papa, dakle crkveno učiteljstvo, promatraju i razmotre istine prenesene u Bibliji te neke od njih prikazuju snagom svoje vlasti kako bi okončali neku kontroverziju, ili pak zato što su te istine važne u životu vjernika. One su obvezujuće i ne mogu se »reformirati«, no »izvorni smisao dogme iznova se mora razumijevati u kontekstu druge kulture«. To znači da su moguće nove i kompletnije formulacije iste te dogme.

U tijeku povijesti crkveno učiteljstvo donijelo je četiri marijanske dogme: dvije u prvome tisućljeću (Marija Bogorodica i Marija uvijek djevica) i dvije u drugome tisućljeću (bezgrešna i na nebo uznesena). Prve dvije imaju kristološki karakter jer su povezane s dogmatskim izričajem vjere u Krista, pravoga čovjeka i pravoga Boga, a protiv krivovjerja koje se tada javljalo. Dvije takozvane »nove« dogme razmišljaju o moralnom liku Marijinu i poprimaju antropološko i ekleziološko značenje i važnost. Prema Geiselmannu, te dvije dogme izgledaju kao »čin bogoštovlja« jer do njih nije došlo zbog ispravljanja krivovjerja, već zbog izražavanja one stvarnosti koja se već slavila u bogoštovlju Crkve. Neki će teolozi reći da je dogma o Marijinu uznesenju na nebo »samo oblik vrhovne kanonizacije« Djevice Marije.

Prva marijanska dogma nastala je u žestokom raspravljanju između dvojice predstavnika teoloških škola iz Antiohije i Aleksandrije, između Nestorija i Ćirila. Na Efeškome saboru (431) crkveni oci za pravo su dali – u raspravi o dvije naravi Kristove, ljudskoj i božanskoj – Ćirilu Aleksandrijskom. Iz te je odluke opravdanim rezultiralo Mariju zvati »The-otokos« ili »Bogorodica«. Taj naziv – Bogorodica – postao je jamstvo za ispravnu vjeru u Isusovo utjelovljenje.

Druga dogma, koja se odnosi na Marijino djevičanstvo, definirana je na Lateranskom saboru 649. godine. Taj je sabor sazvao papa Martin I. da bi osudio monotelete (koji su tvrdili da je Krist imao samo jednu volju), a Sabor je izjavio da je Marija Isusa začela po Duhu Svetom i da je, dakle, svoje djevičanstvo sačuvala prije poroda i u porodu i nakon njega. Na taj je način ponovno ojačana vjera otaca Crkve koji su Mariju sa svetim Jeronimom zvali »vječna Djevica« ili »vazda Djevica«.

Što se treće dogme tiče, vjernici bi trebali znati da je 1854. papa Pio IX. zaključio stoljetnu raspravu definirajući objavljenim »nauk koji smatra da je Blažena Djevica Marija u prvom trenutku svojega začeća, jedinstvenom milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha« (Katekizam Katoličke Crkve, 491).

Na kraju, 1950. godine četvrtu je marijansku dogmu definirao papa Pio XII. utvrđujući da je Marija, »ispunivši tijek zemaljskoga života, bila je s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira«. Njezino uznesenje posebno je sudioništvo u uskrsnuću njezina Sina i anticipacija uskrsnuća drugih kršćana.

Sve četiri dogme za Crkvu imaju jasno značenje. Božansko materinstvo i trajno djevičanstvo Marijino podsjećaju nas da je i Crkva majka koja mora roditi Krista u raznim povijesnim dobima te mu reći svoje »da« cjelovite vjere u kojoj je sadržano i djevičanstvo. Bezgrešna slavi »sretan početak Crkve bez mrlje i bez bore« (Marialis cultus, 3) i podsjeća na naš prvotni poziv na svetost. »Na nebo uznesena«, pak, tješi pobožne vjernike poput Vas i cijeli Božji puk na hodočasničkom putu ponovno potvrđujući sigurnost konačnoga uskrsnuća i vječne slave. Životne su to dimenzije važne svakome vjerniku i svećenici bi doista učinili dobro kada bi ih dodatno vrednovali i u svojim propovijedima. (Izvor: Glas Koncila)

The post Što sam o Majci Božjoj dužan vjerovati? appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.