Liturgijska čitanja: 1. čitanje Dj 12,1-11; psalam Ps 34,2-9; 2. čitanje 2Tim 4,6-8.17-18; evanđelje Mt 16,13-19
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju:  U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Riječ Gospodnja.

Sv. Pavao nalazi se u zatvoru u Rimu, oko god. 67, pod kraj Neronova progonstva. Iz konteksta cijele Druge Timoteju očito je da je službeno saslušanje prošlo i Pavao očekuje smrtnu presudu. Ova je poslanica njegova duhovna oporuka Timoteju, vjernom suradniku i prijatelju kojega spominje u osam svojih poslanica kao supošiljaoca. Stručnjaci govore da pastoralne poslanice, u obliku u kojem su do nas došle, nije napisao Pavao osobno nego netko iz njegove teološke škole nakon Apostolove smrti. Pri tome se nepoznati autor dobronamjerno poslužio Pavlovim imenom da u ime Pavlovo riješi probleme u crkvenim zajednicama pavlovske baštine. Ovaj autobiografski odlomak djeluje kao svjedočenje o Pavlu, odaje svetu uspomenu na misionara pogana.
“Žrtva ljevanica” u SZ redovno je pratila žrtvu paljenicu i pričesnicu, a sastojala se od izlijevanja vina, ulja ili vode u čast Bogu u znak priznavanja da Bog dariva ljudima te dragocjene tekućine potrebne za život. Žrtva ljevanica mogla se prinositi i samostalno (usp. Lev 23, 37; Br 29, 36-39). Kad Apostol kaže da se “već prinosi za žrtvu ljevanicu”, izriče spremnost na smrt iz vjernosti prema Kristu: njegova prolivena krv bit će odavanje časti i poklona Bogu u kojeg je vjerovao i čijeg je Sina naviještao poganima. Sam sebi daje svjedočanstvo mirne savjesti pred smrt: svoj život gleda na kraju kao sportsko natjecanje u kojem je izdržao i sada završava životnu trku. “Vjeru sačuvao” znači vjernost Kristu Gospodinu i zvanju koje mu je odredio Uskrsli. Sportskim rječnikom nastavlja i kaže da mu je Bog pripravio “vijenac”. Kao misionar pogana morao je puno puta prisustvovati grčkim i rimskim sportskim igrama na kraju kojih su objektivni i strogi suci stavljali vijenac na glavu pobjednika. Svjestan da je svoj život iskoristio pametno, vršeći volju Božju, on se nada životnom pobjedničkom vijencu. Dodaje: “Ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju očekuju njegov Pojavak” (r. 8). “Pojavak” je novi izraz za Isusov drugi dolazak. Pavao pred smrt uvida da Isusov dolazak ne predstoji uskoro pa opominje vjernike na život u svijesti da Isus sigurno dolazi.
“Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi” (r. 17). Ovo je duhovna legitimacija apostola pogana koji je pješke obišao Palestinu, Siriju, brojne pokrajine Male Azije, Grčku i Italiju – navješćujući Isusa kao Evanđelje i Gospodina. Pri tome se trudio nacijepiti poruku spasenja u Kristu na kulturu Grka i Rimljana. Jedan od ključnih pojmova koji je posudio iz ondašnjeg grčko-rimskog prava jest hyiothesia – posinstvo. U poslanicama Rimljamma i Galaćanima – koje su upućene obraćenim poganima – on uči da nam je Bog u svome Sinu darovao posinstvo, slično kao što roditelji bez djece usvoje tuđe dijete pa država priznaje usvojenom djetetu sva prava koja mu daju novi roditelji. Taj izraz sadrže samo Pavlovi spisi unutar Novog zavjeta. Drugi primjer Pavlova inkulturiranog naviještanja jesu sportske igre koje Pavao koristi kao sliku za duhovno natjecanje i duhovnu borbu: “Ne znate li: trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da dobijete!” (1 Kor 9, 24).
Misionarsko djelovanje medu novim narodima iziskivalo je da Pavao bude progresivan, zdravo otvoren kulturi i duhovnom stanju naroda kojima je želio svjedočiti i naviještati Isusa kao sveopćeg Spasitelja svih ljudi. Ta otvorenost za novo i tuđe bila je povod da se na apostolskom saboru u Jeruzalemu zauzme za prava krštenih pogana u Crkvi: Jakov i njegova grupa, kojoj je naginjao i Petar kako se vidi iz “slučaja u Antiohiji”, nisu željeli nasilno kidanje između kršćanstva i židovske tradicije. Pavao je lavovski branio slobodu koju Krist dariva te nije pristao na navaljivanje Jakovljevih ljudi da se obreže njegov suradnik, obraćeni Grk Tit. Teoretski je Sabor dao za pravo Pavlu, ali je još dugo vremena trebalo da Pavlov stav prevlada u zajedničarskom životu krštenih Židova i krštenih pogana u istoj crkvenoj zajednici po gradovima diljem rimskog carstva.
Kršćani Rima bili su svjesni da su Petar i Pavao različitim darovima i sposobnostima obogatili prvu Crkvu. Zato su odlučili slaviti njihov spomen istog dana. Zahvalni što je Petar čuvao obaveznu tradiciju Crkve a Pavao predano evanđelje naviještao vodeći računa o ljudima medu kojima je djelovao, uveli su istog dana liturgijski spomen njihove mučeničke smrti. Time su htjeli ispovjediti uvjerenje kršćana da Crkva treba biti zdravo konzervativna i zdravo progresivna. Konzervativna zato što mora ostati vjerna Kristu i apostolskoj tradiciji. Progresivna zato što je Krist kroz sva vremena šalje ljudima s njihovim konkretnim duhovnim potrebama. Tog obilježja Crkve trebamo danas postati iznova svjesni.

The post 29.6. – sv. Petar i Pavao, župna svetkovina appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

Život svetog Petra             

Bio je Židov, ribar, tvrdokorni apostol, prvak apostolskog zbora, temelj kršćanske Crkve, prvi papa u Crkvi, raspeti mučenik, svetac. To su atributi koji se mogu pripisati sv. Petru i iza kojih svaki njegov životopisac može čvrsto stajati. Nema točnog podatka koje je godine rođen. Iz Novoga zavjeta znamo da se rodio u židovskoj obitelji u Betsaidi na sjevernoj obali Genezaretskog jezera, a živio je baveći se ribolovstvom s bratom mu Andrijom u Kafarnaumu. Zvao se Šimun.

Šimuna, dok je lovio ribu, sam je Isus zapazio i pozvao ga da ide za njim te će ga on učiniti ribarom ljudi. Šimun se nije dvoumio. Krenuo je za Isusom u neizvjesnost. Isus ga je prozvao Petar, što na grčkom jeziku znači Stijena. I brata mu je Andriju Isus učinio ribarom ljudi. Petar je bio onaj koji je Isusa triput zatajio, pa se pokajao u gorkom plaču. Bio je onaj koji ga je odvraćao od puta u smrt na križu. Isus ga je čak otjerao riječima: „Odlazi od mene, sotono…“ Pa ipak je Petar uza svu svoju ljudsku slabost i kolebljivost ostao do konca vjeran svom Učitelju. Iskazao je veliku Istinu o Isusu rekavši: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga!“ A Učitelj ga je zauzvrat stavio u temelje svoje Crkve i dao mu ključeve raja kad je rekao: „Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata je paklena neće nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga…“  Petar je  prvi ušao u grobnicu gdje je Isus bio pokopan nakon uskrsnuća. Iskazao je Uskrslomu triput ljubav i privrženost riječima: „Ti znaš, Gospodine, da te ljubim…“ Bio je s apostolima kad je Duh Sveti na njih sišao. Propovijedao je tada neustrašivo svjedočeći za Uskrsloga Gospodina.

Umro je u Rimu mučeničkom smrću oko 64. godine za cara Nerona pribijen na križ. Nije htio da ga na križ prikuju kao Isusa, jer se smatrao nedostojnim umrijeti kao njegov Učitelj, nego je svoje mučitelje zamolio da križ okrenu naopako te je tako razapet umro. Postoji u ikonografiji, stoga, takozvani Petrov križ ili crux inversa (naopako okrenut križ). Također u kršćanskoj ikonografiji, na slikama sv. Petra se prikazuje s ključevima neba u ruci. Ponekad ga možemo vidjeti kako u ruci drži ribu. Time se hoće kazati da je sv. Petar bio ribar ljudskih duša.

Sveti je Petar zaštitnik Crkve i Rima.

Život svetog Pavla              

Rodio se prema predaji oko 5. godine po Kristovu rođenju u Tarzu, glavnom gradu pokrajine Cilicije, na jugu Male Azije. Potječe iz židovskog plemena Benjaminova. Roditelji su mu dali ime Savao (Šaul) što na hrvatskom jeziku znači onaj koji je izmoljen od Gospodina. Bio je školovan čovjek. Školovao se u Tarzu i u Jeruzalemu. Bio je osvjedočeni progonitelj kršćana.

Prilikom kamenovanja sv. Stjepana bio je nazočan i Stjepanovu odjeću su odložili pored njega. Na putu u Damask da i tu rastjera kršćane, sam mu se je Gospodin Isus obratio oborivši ga s konja na zemlju jakim bljeskom svjetlosti, pri čemu je Savao oslijepio, i riječima: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ Savao odvrati: „Tko si ti, Gospodine?“, a glas odvrati: „Ja sam Isus koga ti progoniš.“ U Damasku je pošao k Ananiji, koji mu je vratio vid položivši na nj ruke. Tada se krstio. Dotadašnji je Savao, veliki progonitelj kršćanstva, izvanrednim Božjim zahvatom, postao Pavao.

Učeni filozof, najveći propovjednik Kristova evanđelja svih vremena. Pisac poslanica. Pisac veličanstvenog Hvalospjeva ljubavi. Učitelj i apostol naroda. Propješačio je Malom Azijom i Grčkom, sve do Rima propovijedajući Radosnu vijest spasenja svim ljudima. Kristov svjedok do smrti koju je mučenički podnio za cara Nerona, kao i sveti Petar, u Rimu oko 65. godine. Svetoga Pavla se najviše u slikarstvu prikazuje s mačem u ruci, jer mu je mačem odrubljena glava. Ili pak na slikama ili kipovima s knjigom svojih poslanica u rukama.

Pod njegovom su zaštitom i mnogi gradovi i neke države.

The post Tko su bili svv. Petar i Pavao appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

No kroz povijest ovaj simbol je na Istoku bio gotovo nepoznat, jer je u prvim stoljećima svaka Crkva imala svoj baptizmalni simbol, da bi se potom proširilo i nametnulo Nicjesko-carigradsko vjerovanje kao norma vjere za sve Crkve. Tako na Fiorentinskom saboru grčki predstavnik Marko Eugenik, biskup efeški, izjavljuje da istočna Crkva ne poznaje neki «apostolski» simbol kao takav.
A što se tiče njegove prisutnosti na Zapadu, mnogo govori činjenica da je Tertulijanu vrlo familijaran, iz čega bi se moglo zaključiti da je nastao mnogo vremena prije nego što imamo podatak da se o njemu prvi put govori. Ta rimska formula simbola je majka svih zapadnih simbola, kao i današnjeg teksta Apostolskog Simbola vjere. Nemoguće bi bilo dokazivati da je on u temelju i istočnih simbola, premda je i na Istoku došlo do sličnog razvoja događaja. Na trojstvenu ispovijest nadodavale su se kristološke izjave. Dok je Zapad insistira na Isusovu rođenju id Djevice Marije, Istok je uvodio nove stavke o vječnom rođenju, prije postanka svijeta. Premda su ovi «dodaci» često bili u antiheretičkoj funkciji, no ne može se sa sigurnošću prenaglašavati taj vid nauštrb unutarnjih zahtjeva Crkve, koja je imala potrebu u vidu pouke katekumena, uvoditi u Simbol, u skraćenom obliku, glavne kršćanske dogme. Kao što je krsna liturgija od jednostavnog obreda razvila u svečani, paralelno tome je i krsni simbol doživio svoj razvoj: od jednostavne trojstvene ispovijesti do sažetka kršćanskog nauka.
Očito je dakle da se današnji tekst Apostolskog simbola ne pojavljuje prije početka 6. st. Čak je rimski simbol iz 5. st. još dosta različit od našega. Ne sadrži riječi: creatorem caeli et terrae – conceptus – passus, mortuus, descendit ad inferos – catholicam – sanctorum communionem – vitam aeternam. Usprkos toga svi doktrinarni elementi Apostolskog simbola se pojavljuju već koncem 1. st. u mnogobrojnim i različitim formulama koje susrećemo djelima kršćanskoj književnosti iz ovog razdoblja.

The post Apostolski simbol vjere appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

„Što će biti od ovog dječaka?“, pitali su se mnogi Zaharijini rođaci i znanci u trenutku kad mu se rodio sin Ivan, kasnije nazvan Krstiteljem, jer je njegovo poslanje pred Bogom i narodom bilo krštavati Izraele krštenjem obraćenja i pokore. No to pitanje se nije postavilo samo prigodom njegova rođenja, nego je svako novorođenče tolika nepoznanica da potiče ljudski duh da postavlja to pitanje promatrajući novi život u kolijevci, pitajući se koje će biti njegovo poslanje pred Bogom i ljudima.
Tako se vjerojatno dogodilo i nekoliko godina Krstiteljeva rođenja (oko 5-10. godine), ali ne u Palestini nego u maloazijskom gradu Tarzu, u obitelji pobožnih Židova iz plemena Benjaminova, kad im se rodio dječak kojem su odlučili dati ime Savao (Saulus/Šaul), ali također i Pavao (Paulus) kao drugo ime, kao što je bio običaj kod Židova dijaspore da židovskom imenu pridodaju još neko grčko ili rimsko. Ako je vjerovati rimskoj izreci da je ime u isto vrijeme i znamen (nomen est omen), onda je i dječaku Savlu to ime, dano prigodom obrezanja osmi dan po rođenju, bilo ime znamen koji podsjeća na prvog židovskog kralja Šaula. Savao znači željeni, isprošeni, a imenom prvog židovskog kralja dobio je najljepšu želju od svojih roditelja da prihvati svojevrsnu predvodničku ulogu za dobrobit svoga naroda. Jer u isto vrijeme dok su se pitali što će biti od njihova sina, nisu mogli zanemariti ni drugo pitanje: Što će biti od izabranog naroda?, budući da je sudbina svakog Izraelca nedjeljivo vezana sa sudbinom cijeloga naroda.

Obiteljski odgoj

Ako i nisu znali siguran odgovor na ova pitanja, znali su barem da im se truditi, u okviru svoje mogućnosti, da dadnu što je moguće veći doprinos Božjem planu kao odgovor na postavljena pitanja. Odgovor se trebao pretočiti u konkretni praktični religiozni život njih kao vjernika, a doći do izražaja napose u odgoju djece. Sudbina Božjeg naroda bila je uvijek vezana uz sudbinu odvažnih pojedinaca, a odvažne pojedince je trebalo podići odgajajući ih u strahu Božjemu.
Premda stjecajem okolnosti udaljeni sa svoje rodne zemlje, njihovo je srce ipak bilo usmjereno prema Jeruzalemu. Kao imućni trgovci skrasili su se u Tarzu, središtu pokrajine Cilicije, ali nikad nisu prestali biti Židovi koji dišu za svoj narod. Štoviše i u Tarzu su živjeli kao dio značajne židovske kolonije. Kao iskusni i razboriti židovi, obdareni i dozom pronicljivosti i lukavstva, nisu htjeli svoga sina Savla, a ni kćer koju su imali, uskratiti ni za onu socijalnu dimenziju i životne potrebe. Želeći izvući najviše od svega što je život nudio, priskrbili su sebi rimsko građansko pravo, čime su se izjednačili u pravima i dužnostima sa svim ostalim građanima Rima, za razliku od robova i barbara i mnogih drugih koji nisu imali takva prava, jer se do njih teško dolazilo i trebalo je dobro platiti.
No, s druge strane, kao pravi Židovi, nisu se mogli zadovoljiti samo socijalnim statusom, nego su svom djetetu htjeli usaditi u srce vjernost otačkim predajama upućujući ga u religioznost svojega naroda koji je štovao jednoga Boga, Jahvu Svevišnjega. Religiozni odgoj koji Savao prima je onaj farizejske sljedbe. Središte obiteljskog odgoja bio je odgoj u vjeri u jednoga Boga koju su židovi usađivali u svojim obiteljima. Premda je majka čuvarica obiteljskog ognjišta i darovateljica topline, kojoj je bez daljnjega bio povjeravan odgoj djeteta, ipak odgoj nije mogao proći bez očeve odgovornosti i izravne brige. U židovstvu je bila temeljna odgovornost oca, na što ga je obvezivalo i Pismo, da tumači svome djetetu obrede vjere, da mu prepričava povijest spasenja, da u njemu podržava nadu u konačni Božji zahvat u povijesti izraelskog naroda čime će biti konačno oslobođeni od podložništva drugim narodima i vraćeni u svoju zemlju.

Mladi rabin

Osim obiteljskog židovskog odgoja, kad dječak dolazi u dob za pohađanje škole, šalju ga u rabinsku školu u Tarzu, gdje su dječaci učili čitati i pisati, a temeljni tekst koji su rabini rabili bilo je hebrejsko Sveto pismo, premda se hebrejski nije govorilo. U sljedećem razdoblju života, u ranoj mladosti, vjerojatno oko 15. godine života, odlazi na daljnje školovanje u Jeruzalem, gdje do nogu poznatog rabina Gamaliela produbljuje svoje spoznaje. Uči tumačiti svetopisamske tekstove, te savladavajući potrebne govorničke i egzegetske metode i sam postaje rabin koji se nakon završenih studija vraća u rodni grad vršiti svoje poslanje. Premda je njegov materinji jezik kao Židova iz dijaspore grčki, on je ipak zahvaljujući bliskom kontaktu i sinagogalnom odgoju upoznao hebrejski, sveti jezik na kojem su nastali svetopisamski tekstovi, a poznavao je i aramejski kojim se govorilo u Palestini onoga vremena.

Gradsko dijete
Uvjeti u kojima se odvija njegovo odrastanje oblikovat će njegovu osobnost. Radi se o djetetu odraslom u gradskoj sredini Tarza i onoj Jeruzalema, što će utjecati na njegov kulturni profil. No unatoč svih izazova i opasnosti koje nosi, napose poganska sredina, Savao je uspijevao zadržati neporočnim svoje ponašanje, što je bilo uočljivo i poznato njegovim sunarodnjacima i sugrađanima. Tarz je bio pretežno trgovački grad od 300 tisuća stanovnika, na razmeđima istoka i zapada, i kao takav stjecište ljudi različitih profila, poprište raznih religioznih strujanja, a nije mu nedostajalo niti učitelja govorništva niti filozofskih škola, napose onih stoičkog usmjerenja. Uz sve informacije i znanje koje stječe, Pavlu ostaje imperativ ostati vjeran Bogu otaca, a uz to upiti i dozu superiornosti u odnosu na pogansko mnogoboštvo, što je za jednog Židova bilo bezboštvo i neznaboštvo.

Zanatlija
Premda iz imućne obitelji, nije živio na lovorikama očeva uspjeha, nego je, dosljedno rabinskim pravilima po kojima je svaki rabin trebao izučiti neki zanat da bi se mogao uzdržavati radom svojih ruku, Savao također imao zanat šatorara, vrlo čestog zanimanja u pokrajini Ciliciji koja je bila poznata po proizvodnji šatora od kozje dlake. Ostalo je doista otvoreno pitanje o tome što će biti od ovog nadobudnog mladića koji se nakon povratka iz Jeruzalema, uz svakodnevni rad, posvetio i obraćanju pogana na židovstvo, a isticao se, osim urođenom židovskom pronicljivošću, i revnošću prema Zakonu i gorljivošću za Božju stvar. Ostala je otvorena dvojba nije li i on od majčine utrobe odvojen za neko posebno navjestiteljsko i spasenjsko poslanje u svom narodu poput Jeremije, Izaije i drugih starozavjetnih proroka.

Objavljeno u Glasu koncala od 29. lipnja 2008.

The post O sv. Pavlu appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

The post Raspored sv. misa i rada župnog ureda tijekom ljetnih mjeseci appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

The post Trodnevnica pred svetkovinu sv. Petra, zaštitnika naše župe appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

Stoljećima su proroci najavljivali dolazak Mesije, a Ivanovo rođenje postalo je jasan znak da se ta obećanja počinju ostvarivati. Dok su raniji proroci samo govorili o dolasku Mesije, Ivan nije samo najavio njegov dolazak – on Ga je vidio, upoznao i svjedočio o Njemu, prepoznajući u Isusu „Jaganjca Božjega, koji uzima grijehe svijeta” (Iv 1,29). Njegova propovijed o pokajanju pomogla je ljudima da shvate koliko im je potreban Spasitelj, pripremajući ih za Isusovu poruku. Bez Ivanova jasnog i odlučnog glasa, Radosna vijest Isusa možda ne bi bila prihvaćena s tolikom hitnošću i dubinom. Zato je on važan dio Božjeg plana spasenja i danas podsjeća vjernike na važnost duhovne pripreme za susret s Kristom.

Život Ivana Krstitelja je prava avantura vjere! Od čudesnog začeća u Elizabetinoj utrobi do njegovog hrabrog kraja u Herodovoj tamnici predstavlja nepresušan izvor nadahnuća za kršćane svih vremena. Njegovo postojanje, obilježeno asketskom strogošću i proročkom oštrinom, bilo je potpuno posvećeno jedinom cilju – pripremiti put za Gospodina. Bio je Božji glasnik bez kompromisa! Njegove riječi su bile oštre kao pijesak u pustinji i prodorne poput trube sudnjeg dana, dirajući srca i potičući ljude na promjenu. „Već je sjekira na korijenju drveća!” (Mt 3,10) – s tim riječima je razotkrivao laži i licemjerje i postavljao neumoljive kriterije istinske pobožnosti. Njegova smrt nije bila slučajna, već vrhunac života ispunjenog istinom i hrabrošću. Kao što je Origen rekao: „Ivan je umro za istinu kao što je i živio za nju.“ Nevjerojatna priča koja nas sve potiče da budemo hrabri i vjerni!

Ivanova poruka odzvanjala je jasno i snažno: „Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!” (Mt 3,2). Bez ustručavanja je prozivao grijehe naroda, nazivajući vjerske vođe „leglom gujinim” te ih upozoravao da se ne oslanjaju samo na svoje Abrahamovo podrijetlo, već da iskreno pokaju svoje grijehe (Mt 3,7-9; Lk 3,7-8). Njegove riječi bile su oštre pozivajući ljude da „donesu plodove dostojne pokajanja” (Mt 3,8). Takva hrabrost nije bila laka jer je rušila tadašnje društvene i vjerske običaje. Ivan Krstitelj hrabro je stao pred grijeh – bilo kad je prigovarao Herodu Antipi, bilo kroz poziv na pokajanje – pružajući trajni uzor proročke misije Crkve. Njegova spremnost da jasno prozove grijeh, čak i po cijenu vlastitog života, veličanstveno pokazuje duboku povezanost evangelizacije i socijalne pravde.

Danas, kad Crkva treba jasne glasove koji ne skrivaju istinu, Ivan Krstitelj ostaje nepogrješiv uzor vjernosti svom pozivu, bez obzira na cijenu. Pokazuje hrabrost u suočavanju s moćnicima i u poniznost koja zna reći: „On mora rasti, a ja se smanjivati” (Iv 3,30). Njegovo naslijeđe i danas poziva vjernike da budu „glasovi koji viču u pustinji” suvremenog svijeta, uporno usmjeravajući poglede prema Jaganjcu Božjem. Ivanova poruka i danas podsjeća Crkvu da se suočavanje s grijehom ne smije izbjegavati, jer je to ključni dio njezine misije – pripremiti put za Kristovo Kraljevstvo, graditi zajedništvo i promicati pravdu za sve. Sveti Augustin je o svetom Ivanu Krstitelju rekao: „Ako želiš znati do kojeg stupnja savršenstva čovjek može doći, to je Ivan.“ Doista, kao što je Isus potvrdio, nije bilo većeg od svetog Ivana Krstitelja. Biti glas u pustinji u suvremenom društvu znači hrabro svjedočiti istinu, boriti se za pravdu i pozivati na moralnu obnovu, čak i kada se čini da nas okružuje ravnodušnost ili otpor. Ivan Krstitelj nije govorio ono što je bilo ugodno ili popularno – govorio je ono što je bilo potrebno. To nije samo poziv za pojedince – to je poziv za zajednice, Crkvu i cijelo društvo da se ne zadovolje površnim kompromisima, već da aktivno otvore put Gospodinu.

Hrvatski narod je kroz povijest prošao mnoge teškoće – progonstva, ratove, borbu za vjeru i svoj identitet. Oduvijek je cijenio one koji bez straha govore istinu, koji pozivaju na obraćenje i brane moralne vrijednosti. Ivan Krstitelj utjelovljuje upravo to. Njegova hrabrost i spremnost na mučeništvo zbog istine, te njegovo ponizno služenje višem cilju, duboko su odjeknuli u hrvatskoj povijesti i kulturi. Sveci, svećenici i obični vjernici često su dijelili tu odgovornost. Danas, kad se hrvatsko društvo suočava s mnogim izazovima – moralnom zbunjenošću, gubitkom povjerenja u institucije, duhovnom ravnodušnošću i demografskim problemima – poruke Ivana Krstitelja trebale bi se češće čuti u crkvenim zajednicama. Vjernici su postali previše pasivni i ne pokazuju da vjera ima i društvenu dimenziju, uz onu osobnu.

Ivan Krstitelj nije samo povijesna osoba – on je trajni uzor svima koji žele autentično živjeti svoju vjeru. Njegov život nas podsjeća da biti kršćanin ne znači samo sudjelovati u obredima, nego svakodnevno pripremati put Gospodinu u vlastitom srcu i okolini. Ne mora se biti prorok poput Ivana, ali svi su pozvani biti svjedoci – hrabro govoriti istinu, i onda kada to nije popularno, boriti se za pravdu i kada je lakše šutjeti, biti blizu siromašnima i odbačenima, kao što je i on bio uz one koje je društvo zaboravilo. Ivan Krstitelj je pravi uzor onima koji služe Bogu. Iako nismo savršeni, pozvani smo posvetiti se Gospodinu i živjeti za Njega – svjedočeći o Isusu Kristu cijelim svojim bićem. Trebamo se truditi vratiti one koji su se udaljili i pali, biti mudri u riječima, pravedni u djelima i postojani u vjeri. Naš život treba biti poput svjetla – svjetla koje objavljuje Krista, donosi blagoslov onima oko nas i otkriva Božju prisutnost u svijetu.

Ivan Krstitelj ostaje trajni izazov i nadahnuće svima koji žele živjeti autentičnu vjeru – vjeru koja ne šuti pred grijehom, ne boji se istine i hrabro priprema put Gospodinu u svakom vremenu i društvu.

The post Bi li bez Ivana Krstitelja bilo spasenja? appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

The post Prijenos sv. Mise na HRT1 i HR appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

            Od Petrova 1940. do Petrova 1941. za hrvatski narod proglašena je jubilejska godina. Crkvena i kulturna događanja, izložbe, znanstveni skupovi i drugo bili su načini kako najbolje i najčasnije zahvaliti Bogu za 1300 godina neprekinutih veza hrvatskog naroda sa Svetom Stolicom, Kristovim Namjesnikom i nasljednikom apostolskog prvaka Sv. Petra. Cijela 1940. godina trebala je biti priprava za jubilejsku 1941. godinu. Duhovne obnove i vježbe, dekanatski i biskupijski euharistijski kongresi, pokornička djela, molitve i postovi kao zadovoljštine za „narodne grijehe“, procesije, sv. misije, širenje Katoličke akcije i Bratovštine kršćanskoga nauka i drugih vjerskih udruženja, katoličkih tiskovina i drugo – sve su to bili načini priprave za iduću godinu. Na poticaj hrvatskih biskupa Sveti Otac papa Pio XII. je 12. svibnja 1940. izdao apostolsko pismo, breve Cum ex Venerabilis kojim je od 29. lipnja 1940. do 29. lipnja 1941. proglašena sveta ili jubilejska godina – vjernicima je pružila mogućnost zadobivanja „potpunoga oproštenja za sve kazne zbog grijeha“.

U apostolskom pismu o oprostu piše: „Saslušavši dakle dragoga našega sina kardinala svete rimske Crkve velikoga Penitencijara, sigurni u milosrđe svemogućega Boga i ugled blaženih Njegovih apostola sv. Petra i Pavla dajemo i podjeljujemo glasom ovoga pisma svima i pojedinim kršćanima obojega spola, koji se uistinu pokaju, ispovjede i prime Sv. Pričest te koji od narednoga 29. dana mjeseca lipnja ove godine do drugoga 29. dana mjeseca lipnja godine tisuću devetsto četrdeset prve dvaput pohode bilo koju katedralnu ili župsku crkvu u Jugoslaviji i ondje pobožno izmole u čast presvetoga sakramenta Euharistije pet Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu, zatim tri Zdravomarije u čast Bogorodice Djevice Marije i konačno Očenaš, Zdravomariju i Slavaocu po nakani Našoj ili Pape, potpuno oproštenje cijele kazne, koju bi trebali ispaštati za grijehe i to tako, da ga samo jedanput mogu primiti.“[1]

            U Katoličkom listu o apostolskom pismu piše: „Proglašujući jubilejsku godinu za hrvatski narod Sv. Otac Pio XII. posebno je odlikovao narod, koji se kroz 1300 godina odlikovao nepokolebivom vjernošću Sv. Stolici. Gledajući na te stotine godina unatrag, možemo biti ponosni na svoju katoličku prošlost. Jer naši su pređi morali podnositi teške žrtve, da ostanu vjerni katoličkoj Crkvi. (…). Vjerni katolicizmu i onda, kad je ta vjernost značila stoljetnu mrtvu stražu na granicama nekada slavnoga hrvatskoga kraljevstva. Časni naslov „Antemurale christianitatis“ zaslužen je potocima najbolje hrvatske krvi. Zaslužen je kidanjem hrvatskoga državnoga teritorija. Zaslužen je seljenjem velikoga dijela Hrvata u sjeverne krajeve, gdje će kroz stoljeća biti izvrgnuti stalnoj pogibelji odnarođivanja. Zaslužen je gubitkom najčišćih narodnih pokrajina za vlastiti narod. U te su pokrajine došli drugi i zabili se kao klin u živo hrvatsko narodno tijelo. Još danas osjećamo posljedice strahovitih žrtava, kojima je iskupljen naziv „Antemurale christianitatis“. Ali smo ipak ostali vjerni Rimu i Katoličkoj Crkvi. (…).

            U vrijeme, kad Sveta Stolica ističe, da svaki pa i maleni narod, ima pravo na život i neovisnost. U vrijeme, kad Sveta Stolica proglašava kao načelo trajnoga mira: „volja za životom jednoga naroda ne smije nikada biti istovjetna sa smrtnom osudom drugoga“; imade jubilejska godina hrvatskoga naroda svoje duboko značenje i za naš narodni život. Hrvati ne će toga papi Piju XII. nikada zaboraviti. Što više, velika pažnja kojom nas je Sv. Otac Pio XII. obdario izvanrednom jubilejskom godinom, još će više učvrstiti hrvatski narod u njegovoj vjernosti Katoličkoj Crkvi. Prije svega zato, jer nam jubilejska godina pruža mogućnost, da nadoknadimo Božjoj pravednosti, i kao pojedinci i kao narodna cjelina, dugove, što smo ih učinili svojim grijesima. Nema naroda, koji ne bi imao svojih narodnih mana i poroka. Imamo ih i mi Hrvati. Dobro ih poznajemo. I zato su nas naši duhovni pastiri pozvali, na ustrajnu sistematsku borbu protiv njih. Napose u jubilejskoj godini. Veliki oprost što nam ga podjeljuje papa Pio XII., izbrisat će mnoge kazne, što bismo ih morali ovdje pretrpjeti radi naših mana i poroka.“[2]

            Župnik msgr. dr. Josip Lončarić sa suradnicima osnovao je Odbor za proslavu Jubileja[3] u župi Sv. Petra u Zagrebu. Zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac odabrao je upravo njihovu župnu crkvu za svečano otvorenje jubilarne godine. Sâm naslov župe – Sv. Petar apostol – bio je dovoljan razlog za proslavu 1300. obljetnice „prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom“, a u Katoličkom listu piše i: „To je župa zagrebačkih purgera, koji su najbolje sačuvali tradicionalnu vjernost i svome narodu i svojoj Crkvi.“ Odbor je između ostalih poruka rekao i ovo: „Proslavimo ove godine najsvečanije blagdan sv. Petra i početak Svete Godine za Hrvate! Pokažimo cijelom svijetu, da su Hrvati narod, koji ljubi i štuje svoju katoličku vjeru i svoju, Bogom obdarenu lijepu domovinu Hrvatsku!“ Osmislio je „program za jubilarnu proslavu blagdana sv. Petra u Zagrebu“. Uoči blagdana Sv. Petra bila je trodnevnica – misno slavlje s blagoslovom, a uvečer 28. lipnja „vjerni je puk bio po župama Zagrebačke nadbiskupija upozoren zvonjavom zvonova, da je započela velika godina u narodnom i vjerskom životu“.

            Jubilarna svečanost u župnoj crkvi počela je 28. lipnja u 20 sati, nakon misnoga slavlja i blagoslova, svečanim koncertom Zagrebačke polifonije. Pod vodstvom Mo Matije Ivšića izveli su djela domaćih i stranih majstora. Na programu bile su skladbe: Matija Ivšić (1894. – 1963.): Tisuć tristo prodje ljeta, Utvrdi Bože, Blagoslovljen, Svećenici Gospodnji, Da upvajut, Hvalite Gospoda, Vsklikujete; Lodovico Grossi da Viadana (oko 1560. – 1627.): Exultate justi; Tomas Luis de Victoria (1548. – 1611.): O Domine Jesu; Giovanni Palestrina (1525. – 1594.): Nigra sum, Exaltabo te, Laudate Dominum i Credo. Prije koncerta župnik Lončarić je „protumačio narodu svrhu jubilarnih priredaba, koje započinju na Petrovo po svim hrvatskim krajevima“.

Na Petrovo, na misnom slavlju (početak jubilejske godine) bili su mnogi vjernici, među njima i podban banske vlasti dr. Ivo Krbek i predstojnik Odjela banske vlasti za prosvjetu prof. Izidor Škorjač, gradonačelnik Mate Starčević s insignijama (gradonačelnički lanac) i gradskom zastavom te podnačelnik August Dolenec. Gradski barjaktar nosio je plavu zastavu grada Zagreba ukrašenu grbom slobodnoga i kraljevskoga grada i metropole svih Hrvata. Ta je zastava u crkvi imala počasno mjesto blizu glavnog oltara. Dr. Vladka Mačeka zastupao je Đuro Maršić, a hrvatsko narodno zastupstvo književnik i narodni zastupnik Milutin Majer. Svi ti predstavnici banskih i gradskih vlasti u župnom su dvoru dočekali zagrebačkoga nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca u pratnji tajnika preč. dr. Franje Šepera. „Pred ulazom u župni dvor dočekali su Hrvatskoga Metropolitu župnik sv. Petra i članovi odbora i nakon kratkog pozdrava uveli ga u župni dvor.“ U crkvi su gospođe iz Odbora za pripremu jubileja zajedno s učiteljicama „poredale djevojčice u bjelini, koje su imale prisustvovati kod dočeka preuzvišenog nadbiskupa. Pet djevojčica držalo je veliki hrvatski grb s prekrasnom, pet metara dugom, svilenom trobojnicom, na kojoj je bilo napisano na jednom kraku: „1300 godišnji hrvatski jubilej“, a na drugom kraku: „Sveta Godina za Hrvate“. Drugih pet djevojčica držalo je veliki krasni papinski grb s jednakom dugom svilenom vrpcom u žuto bijeloj boji. Ostale djevojčice pravile su iza ovih špalir u sredini prostora pred ulazom u svetište pred glavnim oltarom.“ Procesija je u 10 sati krenula iz župnog dvora te, krećući se istočnom stranom crkve, ušla na glavni ulaz, prepuno sve Božjega naroda! Uz nadbiskupa, njegova tajnika i župnika te kapelana župe Sv. Petra, nazočili su i katehete zagrebačkih osnovnih i srednjih škola: Eugen Kornfeind, Ivan Maglica, Josip Milunić, dr. Juraj Paša i dr. Nikola Žuvić. Misno slavlje predslavio je zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, a propovijed održao dr. Janko Penić, duhovnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu. Pjevao je mješoviti zbor „Hosana“ pod vodstvom Dragutina Ralašića i orguljskom pratnjom prof. Franje Andresa. Izveli su misu u F-molu Josefa Rheinbergera, za offertorium pjevali su Tu se Petrus, četveroglasno, a kod blagoslova skladbu Krste Odaka Divnoj. Nakon misnoga slavlja nadbiskup je predvodio zaziv Duha Svetoga, potom je župnik msgr. dr. Josip Lončarić predvodio Ispovijest vjere – Apostolsko vjerovanje i obnovio krsni zavjet. Na koncu nadbiskup je okupljenom mnoštvu podijelio blagoslov s Presvetim.

Nakon toga nazočnima se obratio gradski zastupnik Milutin Majer. Govorio je „o vezama Hrvata sa Svetom Stolicom i o značenju kršćanstva i kršćanske kulture za hrvatski narod“. Na svršetku govora svirane su i pjevane papinska i hrvatska himna, a za to vrijeme „djevojčice su držale u cvijeću izvezeni hrvatski i papinski grb“. Poslijepodne slavljena je svečana večernjica koju je predvodio župnik Lončarić. Toga su dana sve kuće u Vlaškoj bile okićene hrvatskim zastavama. Cijeli tijek svečanosti prenosila je „Zagrebačka Radio Stanica“.[4]

Proslava 1300. obljetnice prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom – završetak slavlja, Petrovo 1941., župna crkva Sv. Petra

Došao je i posljednji dan jubilejske godine koja je trebala biti „duhovna obnova hrvatskoga naroda“. Početak ratnih događanja i u Hrvatskoj zasigurno je umnogome poremetio zacrtano. Završetak jubileja obilježen je za Zagrebačku nadbiskupiju dvjema važnim svečanostima; jedna je održana u župi Sv. Petra, a druga u župi Sv. Blaža gdje je bio blagoslov temeljnog kamena Katoličkoga doma te župe.

Na Petrovo je u istoimenoj župi u Vlaškoj svečano završena jubilejska godina. Cjelokupna svečanost trebala je biti na Petretićevu trgu, međutim (kako na početku, tako i na završetku) jaka kiša omela je slavlje pa se ono moralo preseliti u župnu crkvu, a tamo ipak nije moglo biti (veliko) mnoštvo vjernika.

Misno slavlje predslavio je zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac koji je došao u pratnji svoga ceremonijara vlč. Franje Ljubetića. U koncelebraciji, uz domaćega župnika msgr. dr. Josipa Lončarića i kapelana, bili su kanonici Prvostolnoga kaptola zagrebačkog msgr. dr. Lovro Radičević, Mirko Kapić i Krešimir Pečnjak, prebendari Mo Matija Ivšić i Alojzije Benčić te ceremonijar msgr. dr. Dragutin Hren. Propovijedao je kanonik dr. Janko Penić. Pjevanje je predvodio mješoviti pjevački zbor „Hosana“ (dirigent Dragutin Ralašić, za orguljama prof. Franjo Andres). Nakon misnoga slavlja nadbiskup je pred Presvetim Oltarskim Sakramentom izmolio posvetnu molitvu Presvetom Srcu Isusovu koju je sastavio blagopokojni zagrebački pomoćni biskup dr. Josip Lang. Potom je izmolio i posvetnu molitvu Majci Božjoj za hrvatski narod. Na kraju su svi zajedno zapjevali Tebe Boga hvalimo, a nadbiskup svima podijelio blagoslov s Presvetim.

Uzvanici (državne vlasti i kultura) bili su izaslanik Poglavnika, zatim prof. Marko Čović, tajnik Ministarstva bogoštovlja i izaslanik Doglavnika dr. Mile Budaka, gradski načelnik Ivan Werner s podnačelnikom Biljanom. Došao je i sveučilišni profesor dr. Lovrić s Društvom „Braća Hrvatskog Zmaja“ i dr. Josip Nagy, ravnatelj Zemaljskog arhiva. „Zmajevi“ i „Hrvatska žena“ bili su sa svojim zastavama, kao i društva Katoličke akcije, Kongregacije i druga vjerska društva.[5] 

[1] Stepinac, Alojzije, zagrebački nadbiskup, „Papinski breve o izvanrednoj jubilejskoj godini. Papa Pijo XII. na trajan spomen.“, Katolički list, XCI (1940.), br. 22, 30. V., str. 257.-259.

[2] Dr. N(ikola) K(olarek), „Izvanredni dar.“, Katolički list, XCI (1940.), br. 22, 30. V., str. 259.-261.

[3] Članovi odbora: Anka Pogorelc, Dragica Begić, Katarina Wolfl, Katarina Leitner, Julijana Brundšmid, Jelena Pandžić, Đuro Amšel, Josip Cvjetko, Franjo Horvat, Drago Hranilović, M. Jakovac, J. Krčelić, Milutin Majer, Drag. Mirjević, Mijo Mlinarić, Juraj Petroci Dekan, Oton Plah, J. Pučar, A. Vrkljan, Juraj Vuković, Ivo Zebić, Vlado Zebić, J. Zorić i Stjepan Dumić.

[4] -nk-(Nikola Kolarek), „Početak jubilarne godine hrvatskoga naroda.“, Katolički list, XCI (1940.), br. 27, 4. VII., str. 318.-319.; „Jubilarna proslava blagdana sv. Petra u Zagrebu“, Vjesnik župe Sv. Petra, III (1940.), br. 7, str. 2.-3.; „Veličanstvena proslava u župi sv. Petra“, Hrvatska straža, XII (1940.), br. 148, 3. VII., srijeda, str. 8.

[5] „Svečani završetak jubilejske godine.“, Katolički list, XCII (1941.), br. 26, 3. VII., str. 299.-300.

The post Proslava Petrova i 1300. obljetnica prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

The post O Tijelovskim procesijama (iz župne monografije) appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.