Dvadeseto poglavlje Ivanova evanđelja po sebi je fascinantno. Izvanredno poglavlje u izvanrednoj knjizi, izazovnoj i krajnje sadržajnoj. Toliko toga sažeto je u tome poglavlju da bi nam bilo dovoljno imati samo to evanđelje u rukama kad bismo bili negdje u pustinji, bez drugih suvremenih pomagala.
Toga dana, “prvog u tjednu”, Gospodin se ukazao svojima uvečer riječima: „Mir vama!“ Opetovano im je rekao: „Mir vama! Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas!“ Potom je u njih dahnuo – “Primite Duha Svetoga… Komu grijehe oprostite, oprošteni su im, kojima zadržite, zadržani su im.“
Na početku poglavlja veli se: „Prvoga dana u tjednu – još zarana“. Cijelo je Ivanovo evanđelje bliza i daleka jeka prvoga poglavlja Knjige Postanka. Oba djela počinju riječima: „U početku…“ U Knjizi Postanka šestoga dana stvara Bog čovjeka, na svoju sliku i priliku, te mu udahnjuje dušu. I čovjek posta živo biće. U Ivanovu evanđelju šestoga dana – na Veliki petak – izvodi Pilat Isusa pred svjetinu; Isus nosi trnovu krunu, obučen je u luđačku haljinu, s trskom u ruci – savršena travestija i parodija zemaljske vlasti – (što su nekoć izvodile na dvorovima bez straha za svoju glavu dvorske lude) i pred svjetinom izvikuje: „Evo čovjeka! Ecce homo!“
Kad Bog dovrši svoje djelo stvaranja, veli se kako „Bog dovrši svoje djelo“, a Isus na križu toga popodneva, šestoga dana, na Veliki petak, izgovara iste riječi: „Dovršeno je!“ Kao što je Otac dovršio djelo stvaranja, Sin dovršava djelo otkupljenja!
I sedmoga dana, veli se, otpočinu Bog od svojega djela, a utjelovljeni Logos, Sin Božji, nakon djela otkupljenja na križu počiva u grobu. Dovršio je svoje djelo. A onda?
„Prvoga dana u tjednu, zarana, Marija Magdalena dođe na grob“ i vidje da je grob prazan. Zašto? To je osmi dan, ili prvi dan novoga stvaranja, novoga svijeta. Isusovo uskrsnuće nije samo jamstvo našega uskrsnuća u vječnosti, nego je tu kazano daleko više. Poruka je mnogo snažnija. Uskrs je početak novoga stvaranja, ovdje i sada, a ne u eshatonu.
Ono što je učinio Otac u stvaranju svijeta, Sin u otkupljenju, nastavlja se u Crkvi snagom Duha Svetoga u njezinim misijama. Stoga Isus govori: „Mir vama!“ Udahnjuje Duha, odašilje ih u svijet opraštati grijehe! Stvarati sve novo! – I tu imamo jeku i poveznicu s Knjigom Postanka.
Uskrs – Prvi dan novoga stvaranja
Teško nam je vjerovati u uskrsnuće jer smo okovani starim svijetom. Poruka Uskrsa jest izričaj neizrecive i neiscrpne Božje ljubavi koja se očitovala u Isusu Kristu. U Isusovu nalogu imamo jasno izraženu misiju učenika!
Isusova misija bijaše vremenski i prostorno ograničena na Izrael, dok je misija učenika u snazi Duha usmjerena na cijeli svijet, za sva vremena. Isus je bio limitiran ljudskom pojavom, ali odsad Crkva tvori novi Hram i njegove misije u svijetu. Svi su pozvani, nitko nije isključen, ne treba više zatvarati vrata i plašiti se Židova. Treba otvarati vrata svijeta i svijetu. Stoga i prvi poziv nakon izbora za papu Sv. Ivana Pavla II.: „Otvorite, štoviše, širom raskrilite vrata Kristu!“
I prvi čin: Oprost grijeha. Staro nestaje, novo nastaje! Oprostiti grijehe, ne samo tolerirati. Grijeh je istinska zaprjeka novomu čovjeku, novom stvorenju! Kao što liječnik kod bolesnika želi ukloniti svaki trag bolesti, tako i Bog želi ukloniti iz čovjeka, preko apostola i njihovih nasljednika, svaki trag grijeha u novom stvorenju. Kao što je na Veliki petak dovršeno djelo otkupljenja, tako je i Uskrs dobrodošlica u Božji novi svijet, tj. iskustvo oprosta grijeha i novinu, oblačenje u haljinu nevinosti (kao kod razmetnoga sina koga otac oblači u prvotnu haljinu koju je dobio na krštenju).
Jasno, nije to lako. Nisu to mogli povjerovati ni sami apostoli. Primjerice Toma. Previše je Toma u svijetu, previše otpora. Živimo u svijetu bez oprosta, gdje su vrijednosti izokrenute. Isus ne uskraćuje Tomi njegovu želju. Želiš se osvjedočiti? Očevidnost? Evo rana koje su plod moje raspete ljubavi, evo cijene kojom sam dovršio svoje djelo otkupljenja. Isus je živ, očevidno, pred apostolima i Tomom, sa svime onim što nosi nakon križa. Isus je učinio za nas sve potrebno. Stoga, stavi svoj prst, stavi i svoju ruku u znamene muke. Vjeruj!
Duhovi – apostoli – misije
Danas nije problem u Isusu. On je živ u svojoj Crkvi. „Bog je tako ljubio svijet da je dao svojega Sina Jedinorođenca“. Problem je u nama vjernicima, kako očitovati svijetu ljubav koju je Isus iskazao nama, kako ispružiti ruke, kako u svojim zajednicama očitovati tu silnu božansku ljubav kojom nas je Isus ljubio? Kako učiniti da drugi uzviknu poput Tome: „Gospodin moj i Bog moj!“
U završnici Ivanova evanđelja imamo tri osobna susreta Gospodina uskrsloga – s Tomom, s Marijom Magdalenom i Petrom. Ti nam susreti mogu pomoći i kao pojedincima, ali i Crkvi koja danas prolazi kroz teško i tamno razdoblje, tešku krizu.
Marija je prva na Gospodinovu grobu. U svitanje zore. Grob prazan, očajna, trči apostolima, donosi vijest, prva vidi anđele, prva vidi Gospodina koji je oslovljava, prva javlja učenicima da je uskrsnuo. Kamen odvaljen, grob prazan. Nema nikakva komentara. Potom Petar i Ivan trče na grob, a Marija se pridružuje. I u nastavku se veli: „Stajala je vani i plakala.“
„Zašto plačeš“ – rodio se novi svijet
Prva riječ koju Gospodin uskrsli upućuje prvi dan novoga stvorenja bijaše oslovljavanje Marije Magdalene na grobu, uskrsnoga jutra, kad je u pramazorje došla na grob i vidjela da je grob otvoren i prazan. Scena se odvija u vrtu. Zorna je poveznica s edenskim vrtom i praroditeljima. Stajala je vani i plakala.
Višekratno se spominje kako je Marija plakala. Plakala jer nema Učitelja. Ugledala je neznanca koji ju oslovljava: “Ženo, zašto plačeš?” (Iv 20,13). Potom je pita u istom dahu: “Koga tražiš?” Nije znala da je to Isus. Nije ga prepoznala. Zastrt bijaše njezinim očima, kao dvojici na putu u Emaus. Gospodin sam mora preuzeti inicijativu, on se mora predstaviti, on mora otvoriti oči da bi ga čovjek prepoznao. Proslavljena, Uskrsloga. Tek kad ju je oslovio njezinim imenom “Marijo!”, prepoznala je znani glas Učiteljev, poklonila mu se i pala do nogu.
Uskrsli je ne tješi: “Ne plači, ženo! To sam ja glavom, Isus.” Ne tumači Isus narav uskrsnuća, ne dokazuje uskrsnuće, nego je pita spram plača. Što su suze u očima? Dokaz da nam nešto ili netko manjka. Nedostaje, nema ga. Isus vidi sebe u Marijinim suzama, zna on za njezin plač, za gubitak Učitelja. Svejedno je pita, jer suze naviru iz dubine duše. Što su suze? Dubinske podzemne vode koje navru od sreće ili tuge. U Isusa su uvijek bitni upitnici. Petra doskora, nakon čudesnoga ribolova, trokratno pita: “Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me? Voliš li me? Ljubiš li me?” (Iv 21,15-17).
„Što tražite? Koga tražiš?“
„Koga tražiš?”, pita Isus Mariju. Tim riječima započinje Isus u Ivanovu evanđelju svoj javni nastup i djelovanje, stvaranje novoga Izraela. Kad su dvojica Ivanovih učenika, čuvši što Ivan govori o Isusu kao “Jaganjcu koji oduzima grijeh svijeta”, pošli za Isusom, Isus se okrenu i upita ih: “Što tražite?; Što želite vas dvojica?“ Ne odgovaraju mu potvrdno kako traže učitelja, smisao, mudrost, novi način života, da traže novo, ne govore kako ih njihov učitelj Ivan ne zadovoljava. Ne, već odgovaraju protupitanjem: „Učitelju – Rabbi – gdje stanuješ?” (Iv 1,37 sl.). Isus im uzvrati, “dođite i vidjet ćete”, uvjerit ćete se gdje stanujem, što nudim svijetu i vama (usp. Iv 1,39).
Taj večernji boravak s Isusom promijenio je njihov život, postali su novi ljudi koji su za svu vječnost ostali obilježeni Isusom Kristom, prvim večernjim susretom. Oni su novi, preobraženi izišli sa susreta s Isusom. Prvo što Andrija čini jest da dovodi brata Šimuna Isusu. U pradoba Kain ubija Abela, bratoubojstvo, ovdje braća postaju istinski braća, pred Isusom. Pomirba i novi svijet.
Sve počinje znakom pitanja. U židovstvu vlada uvjerenje kako je Bog na početku stvorio znak pitanja i usadio ga u čovjekovo srce. Pitanja kriju u sebi veliko blago i mogu nam otkriti mnogo neistražena i zanimljiva. Tko pametno pita, pametno i umno misli i promišlja. To je umijeće svekolika mudroslovlja.
Marija – Petar – apostoli
I ovdje Isus šalje Mariju učenicima. Marija je poslana, postala je „apostola apostolorum“, donosi kao prvi glasnik uskrsnuća radosnu vijest njima, prestrašenima i uplakanima. U njoj je buknula stara ljubav prema Gospodinu i ne može od sreće nego trčati do Petra i drugova. Nosi ključnu, temeljnu poruku kršćanstva – Gospodin je živ, uskrsnuo je.
Treća osobna scena jest ona s Petrom. Znamo što je učinio i kako se ponio kod one žeravice u dvoru Velikoga svećenika. Tri puta zatajio da Učitelja uopće poznaje, a tri godine bio s njim! Ondje žeravica, ovdje žeravica, kruh i riba koju je Gospodin već roštiljao. Petru sve miriše na onu nedavnu večer kad ga je zatajio. Isus ga uzima na stranu i pita trokratno: „Ljubiš li me? Voliš li me?“ U grčkom Petar rabi drugu riječ nego Gospodin. Isus govori o „agapo“, a Petar odgovara s „fileo“, na nešto nižoj, prijateljskoj razini. Zna da se ne može pouzdavati u sebe i svoje sile, pa stoga očekuje od Učitelja da mu ulije snagu Duha. Isus mu za njegov grijeh pred sluškinjom ne daje nikakvu pokoru, da mora primjerice pola godine činiti pokornička djela ili obavljati molitve, nego mu povjerava svoje stado. „Pasi ovce, pasi janjce moje!“ Petar kao stup i glava Crkve mora činiti što je Isus činio: Opraštati! Opraštati onima koji su pali, zakazali. Isus njemu ne uračunava grijeh, on je već izbrisan, tako moraju činiti i pastiri u Gospodinovu stadu.
Sakrament pomirenja – početak novoga svijeta
Prisjetimo se: Prvo što Isus čini kad je stupio među apostole želi mir, a onda udahnjuje u njih Duha Svetoga. Kao nekoć Gospodin u Adama. I uspostavlja sakrament pomirenja, ispovijedi, oprosta grijeha. „Opraštajte grijehe!“ Zadaća pastira.
Kad Isus pita treći put Petra, rabi riječ kojom Petar odgovara: „Filein“, što znači, „Šimune, jesi li mi prijatelj?“ Petar se rastuži, gotovo proplaka, i onda kao da Isus govori: „U redu, to je točka s koje krećemo u povijest. U svijet. Marijine suze, Tomine dvojbe, Petrov odgovor. Isus ne inzistira na savršenstvu ljubavi. To će tek nadoći.“ I onda završna riječ Gospodinova u cijelom evanđelju upućena je Petru: „Slijedi me!“
Najbolja lekcija iz Isusovih usta i ponašanja. Ljubav vjeruje u uskrsnuće. Uskrsnuće pak budi u čovjeku osjećaj ljubavi prema Isusu Kristu, prema bližnjima, prema Bogu i svijetu. To je poruka Uskrsa. To je poruka nade, to je poruka za cijelu Crkvu, preko Crkve, preko nas, kroz nas i naš život. To je upit i poruka Isusova. Ljubiš li me? Jesi li mi prijatelj? Koji je tvoj/moj odgovor?
