Groblje Sv. Petra i druga zagrebačka groblja
Prema kanonskoj vizitaciji iz 1622., groblje se nalazilo u neposrednoj blizini župne crkve Sv. Petra, ograđeno živicom i od poplave zaštićeno opkopom.[1] U kanonskoj vizitaciji iz 1781. jasno se navodi da je župno groblje na mjestu stare župne crkve[2], na suprotnoj strani u odnosu na današnju crkvu, kao i onu podignutu 1770. Tako se župno groblje sve do 1818. nalazilo s druge strane ceste, prema istoku. To je također jasno vidljivo na Vojnom zemljovidu iz 1783. i na planu Donje Vlaške ulice izrađenom oko 1815. godine.
Osim groblja[3] kod župne crkve Sv. Petra, gdje su uglavnom pokapani župljani te župe, na području župe Sv. Marka, osim onoga na području nekadašnje Pivarske ulice (Basaričekove), bilo je nekoliko groblja uz kapele: groblje Sv. Roka (od 1655. do 1877.), groblje Sv. Duha (od 15. st.), groblje Sv. Jurja (kapela izgrađena krajem 14. st. „izvan gradskih zidina do kestena“, prvi spomen 1622. do 1876.), groblje Sv. Margarete na današnjem Cvjetnom trgu (prvi spomen 1622., a sigurno i prije, pa do oko 1780.), groblje Sv. Križa[4] („ubožko“ groblje, za sirotinju), groblje uz kapelu Sv. Katarine na Gornjem gradu (15. st.), zatim u parku Grič uz prvotno dominikansku, potom kapucinsku crkvu Sv. Marije. Pretpostavlja se da su groblja bila uz nekadašnju dominikansku crkve Sv. Nikole i poslije uz kapelu Sv. Martina u kojoj se nalazi nadgrobna ploča Radoslava od Gare. Ispred katedrale, još od sredine 13. stoljeća, bila je crkva Sv. Emerika (Mirko), a oko nje groblje. Ta je crkva srušena početkom 16. stoljeća, kada se gradilo bedeme i kulu za obranu od Turaka. Na području župe Sv. Ivana bila su dva, jedno uz župnu crkvu i drugo uz kapelu Sv. Tome (kapela izgrađena 1724.[5], a uz kapelu pokapalo se od 1786. kada je srušena dotadašnja i započeta gradnja nove župne crkve, pa do 1879.). To je groblje služilo i za pokop vojnika.
Pojedini župljani pokapani su u župnim crkvama koje su imale po nekoliko grobnica: Sv. Marije na Dolcu, Sv. Marka, Sv. Ivana, Sv. Petra, potom u kapelama Sv. Uršule (prvi put spomenuta 1432., imala je dvije grobnice), Sv. Jurja (jedna grobnica), Sv. Duha (jedna grobnica) i Sv. Margarete (jedna grobnica) te u samostanskim crkvama Sv. Katarine na Gradecu, Presvetoga Trojstva (samostan klarisa, 1650. – 1782.), Sv. Franje na Kaptolu i u kapucinskoj crkvi (također su imale nekoliko grobnica), a od sredine 19. st. izrijetka i u samostanskoj crkvi Sv. Vinka Paulskoga. Kod crkvi na Kaptolu – Sv. Marija (župna) i Sv. Franjo (samostanska) također su bila groblja. Uz Sv. Franju od kraja 13. st. do sredine 16. st., a uz Sv. Mariju od početka 14., pa sve do druge polovice 18. st. U kriptama katedrale redovito su pokapani zagrebački biskupi i nadbiskupi, potom kanonici Kaptola zagrebačkoga, a ponekad i svećenici –župnici ili obnašatelji neke druge crkvene službe te bogoslovi. Od vjernika laika taj su privilegij uživali katedralni zvonari, poneki koralisti i orguljaši i iznimno neki ugledni svjetovnjaci.
Na inicijativu vjernika s područja Lašćine, 1817. podignuto je i blagoslovljeno novo grobljansko raspelo (nova crux trabalis) na groblju Sv. Petra. Pobrinuli su se oko izrade raspela i dopreme na groblje, a zagrebački kanonik i vikar zagrebačkoga biskupa in spiritualibus Matija Asperger je 16. ožujka 1817. to raspelo i blagoslovio.[6]
Prije istaknute 1818. godine, 25. lipnja, katedralni župnik Vjenceslav Bartol Veczelini blagoslovio je novo groblje kod župne crkve.[7] Ono se nije nalazilo u neposrednoj blizini, tj. (u)okolo župne crkve, nego – prema tadašnjim odredbama – barem 200 koraka u odnosu na župnu crkvu, na sjeveroistočnoj strani župe (današnja Petrova ulica). Od toga datuma počeli su pokopi na tom novom groblju. U Matičnoj knjizi umrlih za groblje gdje je pokojnik pokopan, od sredine 19. st, redovito se pisalo: „na Laško-uličkom groblju za cerkvom sv. Petra“, a od 1858. kada je poviše groblja podignuta kapela Sv. Ivana vrlo često je upisano: „In coemeterio Vici Latinorum ad capellam s. Joannis“ (na laškouličkom groblju kod kapele Sv. Ivana).
Tijekom 1819. i 1820. godine radilo se na podignuću obzida ili cintora za novo groblje i mrtvačnice na tom groblju. Cintor i mrtvačnicu (komora) zidali su: Ivan Posezi (zidao 8 ¾ dana), Mato Selčec (8 ¾ dana), Mihael Dokmanić (8 ¾), Tomo Graberski (2 ¾), Ivan Dokmanić (8 ¾) i Jakob Šantetić (2 ¾); težaci koji su dvorili zidare: Stjepan Cenik, Ivan Klinec, Josip Hergan, Ivan Belec i Đuro Grmica, a koji su „czigla na ztarom czintoromu za novi czintorom zkapali“: Josip Petrač, Martin Furek, Josip Ilijević, Petar Meštrović, Đuro Kokanić, Đuro Lončar, Imbro Ribarić i Josip Benković. Vapno „za potrebochu obzidavanya czintora“ dopremili su Josip Stiglec i Antun Merčinko. Materijal za gradnju dovozili su Juraj Selnik, Ana Stipak, Josip Bercković i Josip Miholić (dovozio pijesak). U gradnju mrtvačnice, tijekom 1821., uključen je i zagrebački graditelj Josip Horat. Tesarske radove na mrtvačnici izveo je majstor Franjo Tuch, hrastove daščice (šindra) postavio je Antun Kovač, a razne nabave obavljene su preko trgovca Pavla Hatza. Stolarske radove (ulazna vrata u groblje, vrata i prozore u mrtvačnici) obavio je majstor Josip Caher (Czaher), dok je kovač (spolarszki maisztor) Juraj Rečec izradio sve potrebno za vrata i prozore, a staklar Andrija Percz (Pertzy) uredio i postavio stakla na prozore. Tijekom ljeta 1821. grabari Juro Tkalčić i Ivan Supić „zkopali szu grabu pri czintoru od szunchanega zahoda (53 klaftra), od poldana (30 klaftra) i od izhoda (42 klaftra)“ za što im je plaćeno 37 forinti.[8]
Godine 1839. mrtvačnica se obnavlja. Voditelj toga posla bio je tesarski majstor Franjo Graff koji je iduće godine obnovio stube prema koru župne crkve i izradio nove na zvoniku župne crkve. Matija Knöbl pribavio je čavle (600 kom.), a Ivan Šviglin 1500 komada crijepa. Iste godine uređen je grobljanski križ (crux trabalis). Oko toga posla spominje se više majstora i drugih: Mihael Kutassi obnovio je Spasiteljev lik (effigies Salvatoris), kovačeva žena, udovica Elizabeta Rečec pobrinula se za čavle kojima je pričvršćen kip na križu, limar Vilim Sorgner načinio je krov nad raspelom, a Matej Srebuth oslikao raspelo. Godine 1881., nakon zagrebačkog potresa popravljaju se manja oštećenja na mrtvačnici. Tesarski posao povjeren je Nikoli Zlataru (20 for.), a zidarski dio obnove vodio je graditelj Filip Deutsch (38 for.). Crijep je nabavljen kod Jakoba Urlija (7600 komada crijepa) i 30 žljebnjaka. U studenom 1881. na mrtvačnici je neke zidarske poslove obavio i zidar Josip Hrčko.
U zadnjem odlomku posljednjeg Šenoina romana Branka, tiskanog 1881. kada je „najzagrebačkiji“ pisac umro, prikazan je susret „finog gospodina i fine gospođe“ na groblju Sv. Petra. „Uminuše dnevi i mjeseci. Proljeće je. Na groblju svetoga Petra u Zagrebu stoji fin gospodin, fina gospođa pred grobom. Gospođa uzdrhta od radosti. Mjesto trošnog križića pod snijegom stoji kamen sa zlatnim pismenima, mjesto uvehlog vijenca cvjetaše sto ruža oko grma. Majko! Majko! – kliknu Branka, klonuv na koljena oh, vidim, i ti si sretna, jer se kroz ruže iz groba smiješiš svojoj jedinici! – Zatim dignu se, Branka i reče, poljubiv Belizara: – Hvala ti na tvom daru, Belizare moj, a za uzdarje reći ću ti da pleme grofova jalševečkih izumrijeti neće. Grof privinu mladu k svojemu srcu i poljubi milu glavu buduće majke pred majčinim grobom.“[9]
…prema Mirogoju – dona eis requiem – novo mjesto spokoja, sjećanja i zahvalnosti
Zastupništvograda Zagreba na sjednici 3. srpnja 1874. „jednodušno je zaključilo, da se centralno groblje sagraditi imade u Mirogoju, i da se izvedenje toga odmah započme“.[10] Razmišljalo se i o drugim zemljištima pogodnima za groblje, a to su Kalvarijski brijeg i Rokov brijeg, međutim zastupstvo je prihvatilo prijedlog zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Mihalovića i Prvostolnoga kaptola zagrebačkog koji su u dopisu od 27. siječnja 1872. predložili Mirogoj za skupno groblje. Grad je to zemljište (više od 73 rali) kupio za 21.320 forinti.[11]
O postojećim grobljima kod Sv. Roka i Sv. Jurja rečeno je: „groblje ubožko i groblje sv. Roka tako je prepunjeno, da bi se ista obzirom na zdravstveno stanje ovoga grada smjesta zatvoriti imala, jer se kod kopanja grobovah trupla čovječja još neraztvorena prekapaju“, a „groblje sv. Jurja kao i sva ostala groblja, da se onda zatvore, čim groblje u Mirogoju bude u toliko sagradjeno, da će se mrtvaci tamo pokapati moći.“ Za groblje kod crkve Sv. Petra rečeno je da je jedino prikladno jer na njemu ima još dovoljno prostora te će biti dovoljno sve do otvorenja novoga na Mirogoju. Tako su na groblju kod Sv. Petra pokapani pokojnici iz župe Sv. Petra i Sv. Marka.[12] Njihovom odlukom od 16. studenoga 1876. „sva katolička i akatolička groblja te vojničko groblje, izim onoga kod sv. Duha zatvoriti imadu pogledom na to, da je obće skupno groblje u Mirogoju za porabu priredjeno“.[13]
Deset godina prije, 26. svibnja 1862., gradski su zastupnici odredili da se za cijeli Zagreb ustanovljuju tri groblja. Groblje Sv. Križa ili „prosjačko groblje“ za vjernike rimokatoličke župe Sv. Marka te „za sljedbenike pravoslavnoga i izraelitičkoga vjeroispoviedanja novijeg obreda“, a groblja Sv. Jurja i Sv. Roka trebala su se što prije zatvoriti. Groblje Sv. Tome trebalo je još proširiti, i pridružiti mu „graničeće vojničko groblje“. To je groblje, kao i druga na području župe Sv. Ivana i Sv. Marije bilo i dalje u funkciji. Groblju Sv. Petra pridruženo je groblje „Izraealitah starijega obreda“, a postojeće groblje Sv. Petra prošireno za zemljište od 1 rali.[14]
U 1876. – godini otvorenja (blagoslova) groblja – u kuriji kanonika Franje Husara 19. travnja održana je sjednica na kojoj je definiran zahtjev da se groblje prije stavljanja u funkciju ponajprije mora ograditi, izgraditi mrtvačnica, glavni ulaz dobro ograditi zidom i željeznom ogradom, mora se izgraditi kapelica i „veliko propelo na sredini katoličke česti groblja osoviti“.[15] Groblje je blagoslovljeno nekoliko dana nakon Svih svetih, 6. studenoga 1876.
Iz blagajni kapela Sv. Jurja i Sv. Roka za uređenje novoga groblja gradskom je poglavarstvu predano 17.318 forinti (za grobljansku ogradu i gradnju „potrebitih sgradah“). Očekivalo se urediti i crkvu odnosno kapelu, međutim tada to nije bilo moguće jer je prema troškovniku (sastavljenom 1881.) od gradskih vlasti trebalo namaknuti barem 80 tisuća forinti. Prema dopisu gradskoga poglavarstva 4. siječnja 1882. „crkvica, budući sačinjava sa arkadami i paviljoni jednu cjelinu, gradjena bila i u slogu i u razmjerju dimenzijah jednako sa paviljoni i arkadami“. Dok se nije podignula takva kapela, poglavarstvo je jednu od postojećih prostorija („mrtvarnicu“) preuredilo u katoličku kapelu.[16] Neorenesansna crkva Krista Kralja, prema nacrtima Hermana Bolléa iz 1914., izgrađena je između 1927. i 1929. godine. Radove je nadzirao arhitekt Vinko Rauscher.[17]
Tek dvije godine nakon otvorenja Mirogoja gradski grobar Šandor Körbler primio je 22. ožujka 1878. dopis grobnog odbora: „Opaženo je, da prigodom sprovodah mrtvačka i druga kola ulaze u samo groblje. Budući, da se time vriedja svetost groblja, a izim toga putovi i prolazi na groblju osmradjuju i oštećuju, odredjuje se: „da mrtvačka kola a i druga, dolazeći sa sprovodi, imadu stati pred ulazom u groblje, i da ne smiju unići u samo groblje. Od ulaza do priredjena groba imadu se lješine nositi, a učestnici sprovoda imadu ih od ulaza do groba pješke pratiti. Nalaže Vam se da strogo bdijete nad time, da se ova naredba ne prestupi“.[18]
U idućem dopisu poglavarstva poslanom župnim uredima grada Zagreba 26. studenoga 1923. vrlo zorno prikazan je problem u vezi s prostorijom za svećenika u gradskoj mrtvačnici koji postoji i danas. „Za vrijeme rata okupiralo je vojništvo prostoriju u mrtvačnici, opredjeljenu za pohranu potrebština velečasnog svećenstva za sprovod, pa je u tu svrhu istomu privremeno dodijeljena čekaonica za učesnike na sprovodima.
Kako je sada rečenu za velečasno svećenstvo opredjeljenu prostoriju vojništvo napustilo dati će ovogradsko poglavarstvo ormar naslova u petak dne 7. prosinca 1923. u 10 sati prije podne prenijeti iz čekaonice u prostoriju opredjeljenu za veleč. svećenstvo, pa se umoljava velečasni župni ured da se izvoli, kod toga po svom izaslanstvu zastupati dati. Kako se ormar ima prije prenosa isprazniti moli se, da izaslanik ključ sa sobom ponese.“[19]
Što sa starim grobljem Sv. Petra?
Nakon osnutka groblja na Mirogoju, župno groblje Sv. Petra i dalje postoji, ali se tamo (osim iznimaka!) više nikog nije pokapalo. Groblje je trebalo i dalje uređivati i održavati, osobito ogradni zid. Župnik Krapac je 1883. tako angažirao zidarskog majstora Mihaela Faleschinija da uredi grobljanski zid odnosno ogradu koja vodi prema Lašćini.[20]
Tijekom 1911. počela je prodaja Petrovoga groblja – između Petrove ulice i Voćarske ceste. Trebalo je zamoliti i apostolskoga nuncija Aleksandra Bavonu da to odobri – on je 16. lipnja 1911. iz nuncijature u Beču poslao dopis u kojem dopušta prodaju, s napomenom da se taj novac upotrijebi isključivo za crkvu Sv. Petra.[21] Jedan od kupaca bilo je zagrebačko građevno poduzeće „Božidar Juranda i drug.“ (Jurišićeva 8) koje je ponudilo 55 tisuća kruna. Župnik Ilijašević u dopisu Nadbiskupskom duhovnom stolu ističe da „groblje obsiže preko 4¼ rali. Na zemljištu od preko 2 rali nije nikada nitko zakopan, a na 1 rali 900 čhv staroga groblja prestalo se je zakapati još pred 33 godine“. Župnik je bio uvjeren da će Juranda „na starom groblju izvesti gradjevine koje će služiti na ures ovoga dijela grada“. Tada se još uvijek razmišljalo o kupnji posjeda i dviju kuća Mavra Hirschla.[22] Osim Jurande, prema dražbenom zapisniku od 16. listopada 1911., kupci su bili i: Mijo Arko iz Zagreba, trojica – Ilija Crnković, Stjepan Matota i Nikola Orešković, Helena Berger iz Zagreba, Ivan Rogić i Rudolf Pilepić i Hrvatska poljodjelska banka (zastupnik dr. Mirko pl. Antolković). Groblje je prodano Miji Arku za 64.610,00 kruna.[23] Kupac je obvezan urediti prostor oko kapele Sv. Ivana, uokolo kapele ostaviti dva metra širine i 251 čhv zemljišta za gradnju stana za zvonara župne crkve.
Upravitelj župe Josip Mokrović nakon smrti župnika Lončarića pokrenuo je inicijativu da se novcem dobivenim od prodanih stvari nakon Lončarićeve smrti kupi i uredi grobnica župnika župe Sv. Petra u Zagrebu. O tome Mokrović NDS-u piše: „Ja sam si dao truda i našao sam na starom groblju Polje XXVII. br. groba 30 zapušteno mjesto I. razreda na vrlo lijepom mjestu, uzvisini i vidiku, odmah kraj onog glavnog širokog prolaza iza glavnoga križa u blizini grobnica Sestara sv. Križa i Dominikanaca, samo što je to mjesto još na glavnom prolazu. Kad sam za to mjesto spomenuo g. upravitelju groblja, on je pošavši sa mnom na lice mjesta načelno odobrio to mjesto za grob župnika župe sv. Petra. Sada treba samo proći stanovita procedura sa strane Grobnoga ureda. Ta procedura s ekshumacijom ostataka dra Lončarića stajala bi 6.000 Dinara, a preostali novac s prodajom još nekih predmeta (lanac s križem, protonotarsko odijelo) upotrijebio bi se za uređenje groba sa spomenikom.“[24]
[1] Janko, Barlè, Zagrebački arhiđakonat do god. 1642., str. 373.
[2] NAZ, Kanonska vizitacija župe Sv. Petra, Prot. br. 63/XIX. (14. V. 1781.), str. 453.
[3] Janko, Barlè, Povijest župa i crkava zagrebačkih, I. Župa sv. Marka, str. 18.-21., 71., 80.-81., 89.-90., 93., 98. i 101.; Janko, Barlè, Povijest župa i crkava zagrebačkih, II. Župa sv. Ivana u Novoj Vesi, Zagreb, 1899., str. 30.-31.; Gostl, Igor, Zagrebački perivoji i promenade. Nostalgični pogled u prošlost, str. 96.-98.; Šterk, Slavko, Mašić, Boris, Mors porta vitae – Smrt vrata života. Stara zagrebačka groblja i pogrebi, katalog izložbe u Muzeju grada Zagreba, 2011., str. 75.-127.
[4] Prebenda i kapela, prema elaboratu iz 1886. (o osnutku novih župa Sv. Blaža i Sv. Križa), trebala je poslužiti kao osnova za gradnju župne crkve Sv. Križa koja je „trebala biti smještena u sredini medju sgradami sveučilišta i kemičkoga laboratorija. Župe grada Zagreba (tiskano kao manuskript), Zagreb, 1886., str. 43.
[5] Barlè, Janko, „Zagreb i njegovi žitelji god. 1742. i 1743.“, Vjesnik Zemaljskog arkiva, god. XI., Zagreb, 1909., str. 92.
[6] HDA, Matična knjiga umrlih župe Sv. Marije na Dolcu/Sv. Ladislava (1803.-1857.), roll. 331, br. 1283., str. 88 (nova 44v).
[7] Isto, str. 98 (nova 49v).
[8] ŽASP, C – I, Računi (1724. – 1998.), kut. 37, Crkveni računi, 1820. godine.
[9] Šenoa, August, Branka, priredila: Marija Marešić, Mostar, Široki Brijeg, 2002., str. 170. Gospođi Jasminki Reis, dopredsjednici Udruge „Svi naši Šenoe“ koja čuva i njeguje baštinu Augusta Šenoe i članova njegove obitelji u Kući Šenoa, zahvaljujem što mi je svratila pozornost na taj odlomak u romanu Branka. Vrlo vjerojatno tu se radi o Augustu i Slavi Šenoa koji su došli na grob Augustove majke, a čedo u majčinoj utrobi bio bi prvi sin Milan. Moguća je i druga interpretacija toga djeteta u majčinoj utrobi – možda je to Branko, zadnje njihovo dijete. Osnova za to drugo tumačenje je i sâm naziv romana (Branka), ali i to da je taj roman zadnje Augustovo djelo.
[10] NAZ, NDS, br. 2486/1915. (2151/1874.).
[11] NAZ, NDS, br. 2486/1915. (515/1873.).
[12] ŽASP, B – I, spisi po godinama, 1861. – 1875., kutija br. 2, (1874.).
[13] NAZ, NDS, br. 2486/1915. (163/1877.). Groblja su napuštana ovim redom: Jurjevsko 30. IV. 1876.; Rokovo 2. VII. 1877.; Sv. Petra 7. II. 1879.; Sv. Tome 9. II. 1879.; vojničko groblje 10. IX. 1879.; dva židovska groblja: podno Sv. Roka 6. III. 1877.; drugo kod crkve Sv. Petra 14. VII. 1878. i groblje za pravoslavne 29. VIII. 1877. Szabo, Gjuro, Stari Zagreb, Zagreb, 1971., str. 122.
[14] „Viestnik. Iz Zagreba.”, Zagrebački katolički list, XIII (1862.), br. 27, 3. VII., str. 215.
[15] NAZ, NDS, br. 2486/1915. (1141/1876., 1746/1876.).
[16] NAZ, NDS, br. 2486/1915. (329/1882.).
[17] Damjanović, Dragan, Zagreb – arhitektonski atlas, Zagreb, 2014., str. 310.-312.
[18] ŽASP, B-I, Spisi po godinama, 1876.-1889., kutija 3, (1878.).
[19] ŽASP, B-I, Spisi po godinama, 1914.-1923., kutija 7, (1923.).
[20] NAZ, NDS, br. 2282/1883. (1915/1883.).
[21] NAZ, NDS, br. 1159/1916. (3380/1911.).
[22] NAZ, NDS, br. 1159/1916. (1238/1911.).
[23] NAZ, NDS, br. 1159/1916. (2899/1911.).
[24] ŽASP, B-I, Spisi po godinama, 1945.-1947., kut. br. 16 (bb/1947., 16. lipnja 1947.).