“Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu.”
U ovom odlomku dolazimo do ključne točke u Lukinu evanđelju. To je kraj galilejske službe i početak Isusova putovanja u Jeruzalem. Luka je gotovo polovicu svog evanđelja, od 9,51-19,27, posvetio Isusovom putu prema Jeruzalem. Tijekom tog vremena Isus je nastavio naviještati kraljevstvo Božje, okarakterizirano kao “već”, ali “još ne”. Isus je također odgajao svoje učenike kao radnike Kraljevstva. Isus priča petnaest prispodoba koje su jedinstvene za Lukino evanđelje.
Prvo, značenje Isusove odluke (9,51-56). Nakon evangelizacijskog putovanja Isusovih učenika, Isusovo se ime nadaleko pročulo. Isusova popularnost sada je bila na vrhuncu. Svi su se čudili svemu što je Isus učinio (9,43). Isusova služba u Galileji bila je vrlo plodna i uspješna. U tom je trenutku Isus predskazao svojim učenicima svoje uhićenje, patnju, smrt i uskrsnuće. Zatim je Isus postupio na temelju ovog proroštva, koje nalazimo u 51. retku. Ono počinje, “Kad su se navršili dani da bude uznesen…” Luka ne kaže da će Isus: “…umrijeti…” nego “…biti uznesen na nebo.” Što to znači? Isus je znao da će biti odbačen, patiti i umrijeti. Ali tu nije bio kraj. Bog ga je uskrisio od mrtvih; uzašao je na nebo i kraljuje zdesna Bogu, Ocu svemogućemu. Isus nije bio potpuno zaokupljen svojom patnjom i smrću; vidio je dalje od toga do svog slavnog uskrsnuća i konačne pobjede. Dakle, trebamo usmjeriti pogled na ovog Isusa. Pavao je rekao: “Moramo proći kroz mnoge nevolje da uđemo u kraljevstvo Božje” (Dj 14,22). Ako vidimo samo teškoće, možemo biti obeshrabreni. Ali kad vidimo Isusa koji je hrabro i radosno izdržao, nalazimo snagu da ustrajemo do konačne pobjede. Na taj je način Isus je postao začetnik i usavršitelj naše vjere. Dakle, trebamo usmjeriti pogled na ovog Isusa.
Nadalje redak 51b kaže: “…krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu.” Jedno je poznavati volju Božju, a drugo je vršiti volju Božju. Mnogi ljudi kažu: “Ako znam Božju volju, učinit ću to.” Ali kad počnu shvaćati da to uključuje progon, patnju i možda smrt, boje se i postaju paralizirani. Ali Isus je bio drugačiji. Isus je odlučno krenuo. Riječ “odlučno” dolazi iz semitskog idioma koji znači “popraviti svoje lice”. To znači “donijeti odluku, s naglaskom na konačnost – čvrsto odlučiti, odlučiti, definitivno se odlučiti.”1 Isus je čvrsto odlučio poslušati Božju volju bez povratka i bez razmišljanja. Ovom odlukom ispunio se Božji plan spasenja i Isus je postao izvor vječnog spasenja za sve koji su mu poslušni (Heb 5,9). Isus nam je dao oproštenje naših grijeha i dar vječnog života i žive nade u kraljevstvo Božje. Sada nam je otvoren novi i živi put, tako da možemo pristupiti Božjem prijestolju milosti s pouzdanjem kako bismo primili milosrđe i milost da nam pomognu u našoj potrebi. (Heb 4,16; 10,20).
Isus nije samo naš Spasitelj, nego i naš primjer. Isusova odluka odredila je tijek povijesti spasenja. Iako je Isus Bog, kao ljudsko biće, nije bilo prirodno da prihvati ovakvu smrt. Morao se boriti da se odrekne samoga sebe i posluša Božju volju. Hebrejima 5:7 daje nam naslutiti kako se Isus borio. Tu se kaže: “On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti.” Kroz povijest, oni koje je Bog koristio prolazili su kroz ovu vrstu borbe kako bi poslušali Božju volju. Kad je apostol Pavao bio na putu za Jeruzalem, Duh Sveti ga je upozorio da ga čeka zatvor i nevolje. Mnogi su ga ljudi obeshrabrili. Ali on je čvrsto odlučio poslušati Božju volju, govoreći: “Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje.« (Dj 20,24).
Samo poznavanje Božje volje nije dovoljno; trebamo donijeti odluku da ćemo se pokoriti Božjoj volji. Bog svakome od nas daje osobni poziv i poslanje. To može biti osnivanje kršćanske obitelji, postati Bogu posvećena osoba ili odlazak u misije. To može biti “težak razgovor” s prijateljem ili namjerno izražavanje ljubavi prema nekome tko je pun slabosti i vjerojatno će nas zauzvrat povrijediti. Što god znamo da je volja Božja, odlučimo to učiniti.
Na putu za Jeruzalem Isus je odlučio proći kroz Samariju. U to vrijeme Židovi i Samarijanci nisu se međusobno družili zbog sukoba, među ostalim, i oko bogomolje. Isus je jasno učio da je spasenje od Židova (Iv 4,22). Ali Isus nije diskriminirao Samarićane. Imao je veliko srce za njih i želio im je navjestiti evanđelje. Stoga je poslao najprije svoje glasnike, koji su otišli u samarićansko selo da ih pripreme (52). Međutim, tamošnji ljudi ga nisu dočekali (53). Imali su običaj, zbog osjećaja neprijateljstva, odbijati prenoćište hodočasnicima na putu za Jeruzalem. Kad su to vidjeli ljuti učenici Jakov i Ivan, upitali su: “Gospodine! želiš li da prizovemo vatru s neba da ih uništi?” (54) Možda su bili inspirirani vizijom Ilije na gori. Mislili su da imaju duhovni autoritet da uništiti ljude. Možemo razumjeti Jakova i Ivana. Nije lako podnijeti odbacivanje, osobito ako netko ima pastirsko srce za propovijedanje evanđelja. Zapravo, odbijanje je vrlo bolno.
Međutim, Isusov način razmišljanja je sasvim drugačiji. Isus se okrenu i prekori ih (55). Ovo je bilo neobično. Isus ih je uvijek ohrabrivao i služio im. Ali ovaj put ih je prekorio. Zašto? Bilo je to zato što su njihov etnocentrični način razmišljanja i vjerski ponos i predrasude bili neprijatelji službe evanđelja. Umjesto da razumiju i prihvate ljude koji su bili drugačiji od njih, Jakov i Ivan su ih htjeli uništiti u ime Isusovo. Kroz povijest, kršćani su činili teške pogreške provodeći nasilna djela u Isusovo ime, kao što su križarski ratovi i tridesetogodišnji vjerski rat u Europi u 17. stoljeću. Isus prekorava takvo razmišljanje. Isus želi da imamo njegov način razmišljanja i prigrlimo marginalizirane ljude s Božjim suosjećanjem. Za razliku od svojih učenika, Isus se nimalo nije ljutio na Samarićane. On i njegovi učenici jednostavno su otišli u drugo selo (56). Isus nije odustao ni od tih Samarijanaca, ni od Jakova i Ivana. Nakon njegove smrti i uskrsnuća, Bog je djelovao u Samariji preko evanđelista Filipa i mnogi su ljudi povjerovali evanđelju. Jakov i Ivan bili su promijenjeni djelovanjem Duha Svetoga i pozitivno su blagoslovili samarijanske vjernike kao subraću u Kristu (Dj 8,14-15). To nam daje nadu dok se borimo s vlastitim vrstama predrasuda. Zamolimo Duha Svetoga da preobrazi naša vlastita srca, kako bismo imali Kristovo suosjećanje za sve ljude.
Dok su hodali cestom, Isus je susreo tri kandidata za učenike. Dvojica su se dobrovoljno javila da ga slijede, a u drugom slučaju Isus je rekao: “Pođi za mnom.” Ne znamo njihova imena niti kakav je bio rezultat tih susreta. Ali Luka uključuje ova tri susreta kako bi nas naučio kako slijediti Isusa na njegov način, a ne na svoj način. Prvi čovjek je rekao Isusu: “Slijedit ću te kamo god pošao.” Očigledno nije znao kamo Isus ide. Da je znao, možda ne bi bio tako odlučan. Ipak, spontano je priznao lojalnost i predanost kojoj kao da nema granica. Mogli bismo pomisliti da bi ga Isus rado dočekao. Ali na naše iznenađenje, Isus je odgovorio: “Lisice imaju jazbine i ptice gnijezda, ali Sin Čovječji nema gdje glavu nasloniti” (58). Istina je ono što je Isus rekao. Iako je Sin Božji, došao je na ovaj svijet kao ljudsko biće i pri rođenju je položen u jasle. Živio je skromnim životom. Nije imao ni kuću ni auto ni osobnu imovinu. Morao je posuditi tuđeg magarca da bi ušao u Jeruzalem. Nakon smrti, položen je u grobnicu koja je pripadala nekom drugom. Zapravo, Isus je živio vrlo siromašno i ponizno dok je bio na zemlji. Zašto? 2. Korinćanima 8,9 kaže: “Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.” Nasljedovati Isusa put je poniznosti i žrtve za dobrobit drugih. Zapravo, ovo je put istinske slave.
Drugi susret inicirao je Isus. Rekao je drugom čovjeku: “Pođi za mnom” (59a). Bio je to slavni poziv Sina Božjega. Isus je polagao veliku nadu u njega i htio ga je iskoristiti kao jednog od svojih učenika. Kad su Petar, Jakov i Ivan, Andrija, pa čak i Matej čuli ove riječi, odmah su odlučili ostaviti sve i slijediti Isusa. Ali ovaj čovjek je odgovorio: “Gospodine, pusti me da najprije odem i pokopam oca” (59b). Pokopati preminulog roditelja važna je dužnost, a Isus podupire dužnost poštivanja roditelja (Mt 15,1-9). Zahtjev se na prvi pogled čini razumnim, ali prvi odgovor ovog čovjeka nije bila trenutna poslušnost Isusu. Zapravo, pronašao je ispriku zašto ne može odmah slijediti Isusa. Moguće je da je njegov otac umro neko vrijeme prije toga. U židovstvu je pokop često uključivao razdoblje od godinu dana od trenutka kada je tijelo pokopano.
Kako je Isus odgovorio? „Pusti, neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i naviještaj kraljevstvo Božje“ (60). To ne znači da kršćani ne bi trebali prisustvovati sprovodima svojih roditelja. To doista znači da nam je Božje kraljevstvo na prvom mjestu. U stvarnosti, svi mi imamo mnoge dužnosti i odgovornosti. Ponekad smo toliko opterećeni da ne znamo što bismo prvo učinili. Čini se da su mnoge stvari važne kada razmišljamo o svom životnom smjeru i po kakvom sustavu vrijednosti živjeti. Ne možemo sve postići i ne možemo svima udovoljiti. Moramo doista znati što je prvo i najvažnije. Isus nam jasno govori da je to kraljevstvo Božje. Ako ne uspijemo steći kraljevstvo Božje, ali steknemo mnoge druge stvari, ne dobivamo ništa. Ako steknemo kraljevstvo Božje, a ne postignemo ništa drugo, i dalje imamo sve. Ono što je zaista važno jest da mi, članovi naše obitelji i naši bližnji uđemo u kraljevstvo Božje. Bogu je svaka osoba toliko dragocjena da je za nju dao svog jedinog Sina. Bog želi da svi ljudi budu spašeni (1Ti 2,4). Zato je propovijedanje Božjeg kraljevstva najvažnije.
Treća osoba je došla Isusu i rekla: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« (61). Dao je uvjetnu ponudu da slijedi Isusa. Znao je da je dobro slijediti Isusa, ali je bio jako privržen članovima svoje obitelji. Međutim, ne može biti “ali” u nasljedovanju Isusa. Ne možemo slijediti Isusa podijeljena srca. Isus je rekao: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.” (62). Ovdje Isus koristi metaforu da objasni važnost iskrene odanosti. U starom Izraelu polja su orala tegleća životinja koja je vukla željezni plug. Onaj tko je vodio ovaj proces trebao je posvetiti punu pozornost ići naprijed u ravnoj liniji. Inače bi mu se brazda iskrivila i njiva bi bila neuredna. Na isti način, svatko tko slijedi Isusa treba punu predanost i odanost u svom srcu. Ne može biti osvrtanja unatrag.
Što navodi ljude da se osvrću unatrag? Ponekad to mogu biti sentimentalni osjećaji o prošlosti, ili žaljenja, ili vezanosti za svjetovne stvari kao što je imala Lotova žena. Ili to mogu biti prisutne poteškoće ili progonstva. U vremenima progona, hebrejski kršćani bili su u iskušenju da se vrate judaizmu radi svoje sigurnosti. Autor Poslanice Hebrejima ih je snažno upozorio: “Zato treba da mi svesrdnije prianjamo uz ono što čusmo da ne bismo promašili. 2 Jer ako je riječ po anđelima izrečena bila čvrsta te je svaki prijestup i neposluh primio pravednu plaću, 3 kako li ćemo mi umaći ako zanemarimo toliko spasenje?” (Heb 2,1.3). Zbog toga moramo usmjeriti pogled na Isusa i trčati utrku, prema naprijed. Nema žaljenja.
Uperimo pogled u Isusa koji je odlučno krenuo prema Jeruzalemu da nas spasi. Pođimo njegovim stopama, ne osvrćući se unatrag, nego naprijed prema kraljevstvu Božjem.
