Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati.
U 18:00 sati molit ćemo svibanjske pobožnosti.
Završava vazmeno vrijeme. Uskrsna svijeća se postavlja pokraj krstionice i pali se prigodom slavlja krštenja. Od sutra se moli “Anđeo Gospodnji”.
Nastavlja se VRIJEME KROZ GODINU NAKON VAZMENOG VREMENA, 8. tjednom kroz godinu.
Tjedan nakon Duhova je KVATRENI tjedan. Pozvani smo posvetiti ga molitvom, djelima pokore i ljubavi, a u završava se u subotu sv. misom koja će odgovarati duhovnom usmjerenju kvatri. Ljetne kvatre posvećuju se molitvi za posvećenje ljudskoga rada
.
Dobiti Duha Svetoga. Kako je to moguće? Jednostavno. Isus je dahnuo u svoje učenike i rekao: primite Duha Svetoga! Bog daje i ja primam! Nema bez Njegovog davanja i bez želje da ja primim. Time se raspoznaju oni koji žele biti građani Božjeg svijeta. Svijeta širine jer Božje srce je kudikamo šire i veće od našeg. I zato onaj tko primi Duha Svetoga ima više Božjeg u sebi, širi se iznutra.
Svako širenje izaziva neko trenje s onim starim – ono novo što je veće treba si napraviti mjesta. Više dobrote, više mira, veća širokogrudnost, više ljubavi za istinu, za ljude, više smisla za dar – sve to u uskim grudima može prouzrokovati bol. Sve to može ličiti na porođajne muke. A mi smo naraštaj koji ne voli muke, koji ne voli porode.
I što onda radimo – kažemo u sebi: neću te muke, što mi to treba? Tko me može tjerati na ono što mi pričinjava muku? Ako je i dobro u pitanju, neću da u njega idem s mukom! Hoću po svojem, onako kako mi je lakše. I onda postajem dijete svog vremena koje će pošteno odraditi samo svom poslodavcu – ako i to! – a ostalo ide po „mom“! Onda nije čudo da je oko nas odviše ležernosti, površnosti, nezainteresiranosti, bezvoljnosti… Bezvoljni stari, bezvoljni mladi, trude se ubiti vrijeme jedni, trude se i drugi! Kad se pokrenu, to često znade biti da pobjegnu od dosade koju su si priuštili, da pobjegnu od nekih nezgodnih pitanja koja im dolaze iznutra.
A Duh Božji je nadahnuće, ako mu se otvorimo! Zar ne kako je slatko onomu koga obuzima osjećaj ljubavi za neki hobi, neki makar mali ideali daju mu krila i on biva nošen nekom nevidljivom rukom – hoda, trči, leti kud ga nadahnuće nosi? Jeste li ikada bili pokraj nekoga za koga možete reći da je pun života? Pogotovo kraj nekoga u kome plamti Duh Sveti? To su trenuci koji se ne zaboravljaju. Jer naše biće, pozvano na let, ne može a da ne zatitra kad vidi kako netko leti od životnog napona, a onda pogleda sebe i što vidi? Vidi da je poput onog orlića kojem su rekli da nema smisla letjeti i da je to naporno i koji je zato nastavio živjeti kao kokoš, nije se trudio i zato nikad nije ni poletio.
Da, stvoreni smo za let jer smo stvoreni za Božji svijet! On po daru Duha Svetoga počinje već ovdje! Može početi. Može početi zato što Bog ovom smalaksalom svijetu koji je ostao bez daha uvijek daje ono što mu treba – nudi mu svoj dah-svog Duha!
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Dj 2,1-11; psalam Ps 104,1ab.24ac.29b-31.34; 2. čitanje 1Kor 12,3b-7.12-13; evanđelje Iv 20,19-23
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu:
Uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.«
To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Riječ Gospodnja.
Radnja današnjeg evanđeoskog odlomka odvija se uvečer tog istog prvog dana u tjednu tj. u dan poslije subote koji će, upravo zbog Gospodinovih ukazanja baš na ovaj dan (20,26), postati dan Gospodnji tj. kršćanska nedjelja. U maniri starozavjetnih teofanija Isus prisutnima izriče riječ mira (20,19.21). Time ispunjava obećanje koje je dao tijekom posljednje večere (14,27; 16,33) – obećanje mira kojeg svijet ne može dati. Čak i sada, u ovoj sobi ispunjenoj strahom, njegovi zakočeni, blokirani učenici mogu primiti mir. Isus je k njima stigao nadilazeći fizikalne zakone. Superioran, može im pružiti svoju snagu – svoj mir! Može im garantirati da ograničenja koja oni vide ne postoje. Može ih povesti u nove horizonte. Simboličkom radnjom, koja podsjeća na božanski stvaralački duh koji je dao život prvom ljudskom biću (Post 2,7) – i kao znak rađanja iz vode i Duha (Iv 3,5-8) – Isus dahne u njih i daje im Duha Svetoga. Onaj Duh koji je počinuo (1,33) na Jaganjcu Božjem koji oduzima grijehe svijeta (1,29) sada silazi na učenike i time ispunja Ezekielovo proroštvo (Ez 36,25-27) koje povezuje Duha Božjeg s oproštenjem grijeha. Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas (20,21). Isus, koga je poslao Otac, sada je prisutan među njima noseći na sebi rane raspinjanja. No, Otac je Raspetoga dao učenicima na način koji u njima budi mir i radost. Dao im je zoran prikaz snage ljubavi koju Bog opravdava pred lažima i optužbama Kneza ovoga svijeta. Otac Isusov je sada i njihov Otac (20,17). Stoga će i oni, kao i Isus, biti poslani – neka krenu put sebedarne ljubavi, biti u svijetu ono što je do sada Isus bio (13,20; 17,18); svojim životom svjedočiti da je kuća Očeva (14,10) otvorena svim ljudima. To je novi način na koji Otac sve privlači k Raspetom Isusu u novu zajednicu ljubavi. Kao što je Magdalena nakon susreta s Uskrslim bila poslana odnijeti vijest apostolima, tako i učenici dobivaju poslanje koje ih izvodi iza zaključanih vrata, izvodi ih iz njihovih strahova i šalje ih u svijet kojeg Bog ljubi (3,16). Dakle, dar Duha, osim što omogućava njihovu osobnu, omogućavat će i transformaciju drugih ljudi – opraštajući im grijehe, učenici će im omogućiti pomirenje s Bogom (20,23). Opraštajući njima, Bog će preko njih djelovati da bi opraštao i drugima. U iskustvo zla koje su sami uzrokovali, ili su ga trpjeli, sada ulazi snaga i svjetlo Duha Svetoga kako bi razmaskirao zamke Zloga u svijetu. On će očitovati i istinitost Kristove ljubavi i istinu svijeta kakav jest u svojoj zatvorenosti svjetlu Božjem (16,8-11). Upravo preko učenika Duh ima pred svima svjedočiti za Isusa (15,26). Učenici su napustili Isusa, odrekli se Istine dok je svijet protiv nje vodio proces. Priklonili se tami. Sada im Isus oprašta i daje Duha kojim mogu oproštenje nositi drugima. Ako je njihovo iskustvo zataja i izdaja, dar Uskrsloga jest mir i oproštenje – to su darovi ljubavi koju im Isus da je po Duhu. Moderni čovjek se danas buni: što meni tko ima opraštati grijehe? Ne želim iznad sebe imati nikoga na putu do Boga – zašto bi neki svećenik bio iznad mene? Takvo razmišljanje previđa bitnu stvar: Isusov učenik, koji je primio dar Duha i poslanje da oprašta grijehe, nije postavljen ni nad kim! On sam je grešnik, on je prvi onaj koji ima iskustvo grijeha i koji se prvi treba miriti s Bogom i drugim ljudima. I zato kada vrši poslanje opraštanja grijeha, kada oprost proglašava drugom čovjeku, nije iznad njega. On drugoga uvodi u onu milost koju sam uživa. On je grešniku su-brat i prijatelj – nikakva instanca iznad!
