Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati.
Sveti Ivan Pavao II. je rekao da je Bog vrlo sretna Obitelj. Toliko sretna da je Bog odlučio podijeliti sreću te Obitelji s nama ljudima. Bog nas poziva da pripadamo toj Obitelji i u nju ulazimo u času krštenja. Zato smo kršteni „u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga“. Isus nije rekao „u imenima Oca, Sina i Duha Svetoga, nego jedno „Ime“, „Ime“ Boga. Ponavljajmo to često: „U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga“; „Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetome!“
No, koliko god razmišljali o Trojstvu, ono će uvijek ostati Tajna. Jednog dana, dok je sveti Augustin šetao plažom i razmišljao o Tajni Trojstva, ugledao je dječaka koji je iskopao rupu u pijesku i išao naprijed-nazad do mora, puneći svoju kanticu vodom koju je zatim sipao u rupu. Sveti Augustin ga je upitao: „Što radiš?“ „Pokušavam uliti cijeli ocean u ovu rupu.“ „To je nemoguće, cijeli ocean neće stati u rupu koju si napravio“, rekao je sveti Augustin. Dječak mu je odgovorio: „ Ja ću to završit prije nego ti shvatiš Tajnu Trojstva svojim malim mozgom.“
To je Tajna. Pa ipak, duša treba provoditi vrijeme s svakom od Triju Osoba zasebno. Ponekad razgovarajući s Ocem, kao što to čine dobra djeca; razgovarajući s Isusom, kao što to čine vjerni prijatelji; razgovarajući s Duhom Svetim, kao što to čine zaljubljeni. „Razgovaraj s Tri Osobe, s Bogom Ocem, s Bogom Sinom, s Bogom Duhom Svetim. A da bi došao do Presvetog Trojstva, dođi s Marijom“.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Izr 8,22-31; psalam Ps 8,4-9; 2. čitanje Rim 5,1-5; evanđelje Iv 16,12-15
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu:
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.«
Riječ Gospodnja.
Ovaj odlomak dio je Isusova oproštajnog govora na posljednjoj večeri. Prije toga Isus je najavio da odlazi te izrazio čuđenje što ga učenici ne pitaju kamo odlazi nego se “žalošću ispuni srce njihovo što im ovo kaza” (16, 6). Isusov “odlazak” je dvostruk: u nasilnu smrt i u proslavljeno stanje k Ocu. Iz tog proslavljenog stanja neće moći biti s učenicima na dosadašnji način, neće ga vidjeti niti s njime moći razgovarati kao u toku mesijanskog djelovanja. Za ovo vrijeme “odsutnosti” Isus obećava učenicima Duha Istine koji će ih upućivati u dogođenu istinu: “On će mene proslavljati, jer će od mojega uzimati i navješćivat će vama” (r. 14).
“Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi” odnosi se na puniji uvid u sposotvorna djela i riječi Isusove. Prije Isusove proslave po muci i smrti učenici ne mogu razumjeti Očev plan o njemu. U vremenu Isusove proslavljenosti, kad učenici trebaju nastavljati njegovo poslanje u svijetu, Duh Sveti uvodit će ih u svu istinu. Otvorit će im srce i pamet da dokuče puninu objave u Kristu a zatim je prilagođeno naviještaju ljudima različitih kultura. Duh će “navješćivati ono što dolazi” ne u smislu detaljnog otkrivanja budućnosti nego u smislu promatranja sadašnjosti i budućnosti u svjetlu objave. Pod vodstvom Duha učenici znaju da ljudska povijest ima smisao i da Bog svoj plan spasenja sigurno vodi prema ispunjenju. Duh nema svoje nauke nego uzima “od mojega” tj. od Krista kao utjelovljene Riječi Očeve. Uzima ne samo riječi nego i djela. “Sve što ima Otac, moje je” odražava Isusovu svijest zajedništva s Ocem i Duhom: kao što Otac “ima” Duha Istine, tako ga “ima” i Sin. Kao što je Otac poslao Sina, tako Sin šalje Duha. Ovim nam Isus otkriva otajstvo unutarnjeg Božjeg života, ali ne da zadovolji našu vjerničku radoznalost nego da pokaže naše mjesto u otajstvu Boga.
Duh Istine vodi prvenstveno svu Crkvu kao zajednicu krštenika egzistencijalno povezanih s Isusom po vjeri i krštenju. Preko crkvene zajednice vodi i pojedine vjernike. Ne možemo imati pravog udjela na životu Oca, Sina i Duha ako se ne uključujemo djelotvorno u život Crkve po liturgiji, svjedočkom življenju i karitativnom djelovanju u svojoj životnoj sredini.
