Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati.
U 18:00 sati molit ćemo svibanjske pobožnosti.
Presveto Trojstvo otkriva nam samo srce naše vjere: Bog je jedan u biti, a trojstven u osobama – Otac, Sin i Duh Sveti. Taj je misterij Crkva ispovijedala od svojih početaka, ali je dogmatski oblikovan kroz velike koncile u Niceji (325.) i Carigradu (381.), gdje je jasno potvrđeno božanstvo Sina i Duha Svetoga. Blagdan Presvetog Trojstva relativno je kasno uveden u liturgiju; počeo se slaviti u srednjem vijeku, a papa Ivan XXII. odredio je 1334. da se slavi u cijeloj Crkvi prve nedjelje nakon Duhova.
Trojstvo nije apstraktna ideja, nego živa stvarnost Božje ljubavi: Otac daruje, Sin se predaje, Duh posvećuje. U tom zajedništvu ljubavi prepoznajemo poziv i za vlastiti život – biti ljudi odnosa, darivanja i jedinstva. Trojstvo nam pokazuje da je Bog blizak, da ulazi u našu povijest i da nas vodi prema punini života. Zato ovaj blagdan nije samo teološki spomen, nego slavlje Boga koji nam se objavljuje kao Ljubav u trojstvenom zajedništvu.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Izl 34,4b-6.8-9; Otp. pj.: Dn 3,52-56; 2. čitanje 2Kor 13,11-13; evanđelje Iv 3,16-18
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu:
U ono vrijeme reče Isus Nikodemu: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.«
Riječ Gospodnja.
Ovaj odlomak dio je Isusova razgovora s Nikodemom u Jeruzalemu. O svojoj prvoj Pashi u svetom gradu tijekom mesijanskog djelovanja (usp. Iv 2, 13). Isus je primio na noćni razgovor “uglednog Židova Nikodema” (Iv 3, 1-2). Krovovi palestinskih kuća u ono doba (i danas) bili su ravni. Ozbiljni razgovori vodili su se na krovu. Kao sljedbenik farizejske teološke struje Nikodem nije mogao prihvatiti Isusov poziv na obraćenje radi nastupa kraljevstva Božjeg, a s druge strane priznavao je da znamenja što ih Isus čini svakako potvrđuju Božju prisutnost u Isusovim riječima i djelima. Farizeji su naime naučavali da kraljevstvo Božje vjernici zaslužuju svojim dobrim djelima i vršenjem Božjih zapovijedi, a Isus je tvrdio da je kraljevstvo Božji dar kojemu se ljudi trebaju ponizno otvoriti.
U dijelu razgovora koji prethodi našem odlomku Isus je istaknuo potrebu preporoda iz vode i Duha za ulazak u Kraljevstvo (usp. 3, 4-13). Zatim se predstavio kao Sin Čovječji koji “ima biti uzdignut”, tj. proslavljen po nasilnoj smrti, te uskrišen u skladu s Božjim planom o Sluzi Patniku. Tko bude vjerovao u Sina tako “uzdignutog”, imat će život vječni.
U našem današnjem odlomku Isus objavljuje – nekoć Nikodemu i nama danas – da je on Sin Jedinorođenac, poslan u svijet kao trajni znak Očeve ljubavi prema svima ljudima. Tko vjernički prihvaća ljubav Očevu dostupnu u Sinu, ne srlja u vječnu propast, nego već sada ima život vječni. U r. 17 naglašeno je da Bog ne uživa u kažnjavanju i osuđivanju grešnika. Šalje Sina da bi se svijet po njemu spašavao. Prvi stupanj spašenosti jest vjerničko i učeničko pristajanje uz Očeva Jedinorođenca, vjera u utjelovljenog Sina Božjega. Tko vjeruje, već sada je izbavljen od buduće eshatonske osude. Tko svojom krivnjom ne vjeruje, već sada je osuđen. “Vjerovati u ime jedinorođenoga Sina Božjega” znači životno se oslanjati na Isusa kao Sina Božjega, u njemu gledati životni put koji vodi u vječnu istinu (usp. Iv 14, 6).
Iz Isusova razgovora s Nikodemom uočimo Isusovu spremnost da razgovara s jednim ustrašenim čovjekom, koji se bojao javno pristupiti sa svojim zanimanjem za Isusa. U vremenu kad se mnogi vraćaju Crkvi svoga djetinjstva, a prije su se bojali javno dolaziti na vjerničke skupove, trebali bismo takve povratnike dočekivati s ljubavlju te im ulijevati snagu da se uključe među nas. Ne bismo svojim ruganjem ili osornošću u njima smjeli slomiti hrabrost da pristupe među vjernike praktikante.
Ovaj Isusov razgovor s Nikodemom potiče nas također na ispravljanje krive slike o Bogu. Kao što je u Nikodemovo vrijeme Bog ljubio svijet, tako ga i danas ljubi. Ne uživa u rušenju i kažnjavanju, ne raduje se ljudskim nevoljama i paklenim kaznama. Kakva je naša slika o Bogu? Doživljavamo li Boga više kao strogog suca ili kao dobrog Oca? Za nas, ali i za druge.
Iz ovog odlomka, nadalje, učimo i kakav je Bog u sebi. Ako je Isus proglasio sebe Jedinorodenim Sinom Božjim, koji je poslan u svijet za znak Očeve ljubavi, onda su on i Otac jedno. Takav Isusov govor o Ocu omogućio je Crkvi da tijekom stoljeća dorekne svoju vjeru o bitnoj jednakosti Oca, Sina i Duha Svetoga.
