Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati.
Uočimo da se blagdan zove: “Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa”. Isus, kao najvažniji član te Obitelji, na prvom je mjestu. Josip, koji je pred državnom i vjerskom zajednicom glava kuće, u našoj liturgiji navodi se kao posljednji. Ovaj je blagdan uveden u opću Crkvu na poticaj katolika iz Kanade, među kojima se u prošlom stoljeću počela širiti plodna pobožnost prema svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Kršćani mlade zemlje u industrijskom razvoju osjetili su u Isusu, Mariji i Josipu uzor i pomoć. Ponajprije zato što su majke počele zarađivati za kuću radom izvan obitelji, muževi počeli raditi daleko od svojih kuća, a djeca u školi ili na ulici počela biti izlagana utjecajima koji nisu uvijek povoljno djelovali na njihovo ljudsko i vjerničko sazrijevanje. Prvi put blagdan je uveden u sveopću Crkvu 1893. i postavljen na 3. nedjelju po Bogojavljenju. Godine 1921. sastavljena je nova misa za ovaj blagdan koji je premješten na nedjelju po Bogojavljenju. Najnovija liturgijska reforma pomaknula ga je na nedjelju po Božiću, a kad takve nedjelje nema u vremenu između Božića i Nove godine, blagdan se slavi 30. prosinca.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Sir 3,2-6.12-14; psalam Ps 128,1-5; 2. čitanje Kol 3,12-21; evanđelje Mt 2,13-15.19-23
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju:
Kad mudraci otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: »Ustani«, reče, »uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.« On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga.
Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: »Ustani«, reče, »uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili.« On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku. Ali saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret – da se ispuni što je rečeno po prorocima: Zvat će se Nazarećanin.
Riječ Gospodnja.
Podsjetimo se da Matej u događajima Isusova djetinjstva donosi zgode u kojima se očituje Josipova uloga:
– rodoslovlje Josipa, Sina Davidova, po kojem će Isus biti potomak Davidov (1, 1-17);
– navještenje Josipu o njegovoj ulozi u vezi s Marijinim sinom (1, 18-25);
– Marijin sin objavljen mudracima s Istoka (2, 1-12);
– bijeg sv. Obitelji u Egipat (2, 13-15);
– pokolj betlehemskih dječaka (2, 16-18);
– povratak sv. Obitelji iz Egipta i nastanjenje u Nazaretu (2, 19 23).
U svim ovim događajima Mateju je važna uloga Josipa kao Sina Davidova, jer je za njegove povijesne čitatelje listom obraćene Židove – bilo važno pokazati da je Isus Mesija zato što se na njemu ispunjavaju starozavjetna obećanja o Davidovu potomku. U dva kratka događaja što ih imamo za današnje evanđelje spominje se ispunjenje Pisma (r. 15 i 23).
Bijeg zbog opasnosti po život pojedinca ili cijele obitelji bio je u ono doba česta pojava. Nasilni Herod bio je pod kraj svoga života sve sumnjičaviji prema židovskom vjerovanju o Mesiji. Čim se počelo šuškati da bi netko mogao biti Mesija, Herod je naređivao da bude skraćen za glavu, i to je bogato nagrađivao. Zato Josip dobiva u snu poruku da s dječakom i njegovom majkom bježi u Egipat, najbližu susjednu zemlju koja je primala došljake. Put je trajao preko Sinajske pustinje S ili 6 dana, a redovito se putovalo u većim grupama zbog opasnosti od razbojnika. Ovim boravkom u Egiptu Isus je proživio iskustvo svih izbjeglica, a pogotovu svog naroda. Time je postao i Novi Mojsije koji iz Egipta izvodi svoj narod. “Iz Egipta dozvah sina svoga” jest citat iz Hoš 11,1 koji se odnosi na cijeli izraelski narod koji prorok oko 730. pr. Kr. podsjeća na izlazak iz Egipta i boravak u pustinji kao razdoblje najčišće religioznosti. Ovim Matej pokazuje da Isus sa svojom obitelji jest ono što bi Izrael morao biti: potpuno ovisan o Bogu i poslušan Bogu.
Boravak u Egiptu morao je trajati pet-šest godina, jer je trebalo zaraditi za uzdržavanje obitelji te nešto uštedjeti za povratak i prve tjedne življenja u novom boravištu.
U izrazu ” zvat će se Nazarećanin” stručnjaci nisu našli nijedan konkretan citat iz SZ, pa se misli na hebrejski izraz nazir – zavjetovani, posvećeni Bogu. Tako bi Isus po mjestu u kojem raste bio Bogu posvećen. “Nazarećanin” znači stanovnik konkretnog mjesta i član konkretne obitelji. Bez rada u tom mjestu i pomoći te obitelji Isus ne može dorasti za mesijansku zadaću. U bijegu u Egipat, življenju u tuđini, povratku u Svetu zemlju, nastanjenju u Nazaretu Josip ima prvorazrednu ulogu. On se, međutim, osjećao sretnim što smije služiti Isusu i Mariji. Svoju muškost dokazivao je radom i brigom za obitelj. Takvi bi trebali biti današnji očevi. Ali, kao što su Marija i Isus suradnjom i ljubavlju olakšavali Josipu njegovu zadaću, trebali bi tako i današnji članovi vjerničkih i svih obitelji.
