Raspored misnih slavlja: 7:30, 9, 11 i 18:30 sati. Nakon svete mise u 11 sati posebno ćemo počastiti Isusa u Euharistiji klanjanjem pred Presvetim oltarskim sakramentom.
Tijelovo je jedan od onih blagdana koji svoje postojanje u dobroj mjeri zahvaljuju privatnim objavama, iako su i druge okolnosti dovele do nastanka ove svetkovine. U ranom srednjem vijeku kršćani su se sve rjeđe pričešćivali zbog strogog shvaćanja uvjeta za sakramentalno odrješenje u ispovjedi. K tomu je sveta misa zbog latinskog jezika postala nerazumljiva, što je također pridonijelo tome da su vjernici sve manje shvaćali misu kao žrtvenu gozbu. Tako je pučka pobožnost u svetoj misi sve više častila Krista prisutnog pod prilikama kruha i vina, a sve manje doživljavala da se tu radi o Kristu žrtvovanom koji se daje kao hrana. Misa je postala trenutak slavodobitnog silaska Kristovog Božanskog Veličanstva među svoje vjernike. Tako je nekako vrhunac euharistijske pobožnosti bilo promatranje posvećenje hostije (tu treba tražiti nastanak podizanja u misi).
Takva se euharistijska pobožnost posebno počela razvijati poslije 1000. godine, a osobito na području današnje Belgije. Tako stižemo do jedne privatne objave: Ivana od Retinea (1193-1258), poglavarica jednog samostana u blizini Ligea, u molitvenom je zanosu vidjela jedan svijetao krug, čiji je tek jedan isječak bio taman. Razumjela je da taj krug predstavlja liturgijsku godinu kojoj nedostaje jedan blagdan u čast Presvetog Oltarskog Sakramenta. Tamošnji su teolozi prihvatili istinitost tih objava, pa je biskup iz Liegea odredio da se u njegovoj biskupiji svetkovina Tijelova slavi u četvrtak iza svetkovine Presvetog Trojstva. Bilo je to 1246.
Teolog koji je prihvatio tu privatnu objavu bio je i Hugo od Thierrya koji je 1261. postao papa pod imenom Urban IV. Kao papa on je ipak oklijevao propisati ovu svetkovinu čitavoj Crkvi. I tada se dogodila i druga privatna objava.
Jedan češki svećenik-hodočasnik služio je misu u Bolseni, u blizini Orvieta (nadomak Rima). Dok je slavio misu imao je velikih sumnji glede stvarne prisutnosti Kristove pod svetim prilikama. I tada se događa čudo: posvećena se hostija pretvorila u živo ljudsko tkivo koje je obilno krvarilo, tako da se krv s patene prelijevala po tjelesniku. Ovaj su tjelesnik u svečanoj procesiji odnijeli papi u Orvieto, gdje se on tada nalazio. Bilo je to 19. lipnja 1264. Urban IV. se riješio svih sumnji i 11. kolovoza, iste godine bulom Transiturus de hoc mundo propisuje ovu svetkovinu obvezatnom za čitavu Crkvu. Bilo je to prvi put u povijesti da papa svojim autoritetom nameće slavljenje jednog blagdana čitavoj Zapadnoj Crkvi.
Urban IV. umire nekoliko mjeseci nakon toga i ova bula ostaje u izvjesnom smislu zaboravljena. Kasnije, pape Celestin V. (1312.) i Ivan XXII. (1317.) provode bulu Transiturus, pa se svetkovina Tijelova brzo širi po čitavoj Crkvi.
Liturgijska čitanja – 1. čitanje Post 14,18-20; psalam Ps 110,1-4; 2. čitanje 1Kor 11,23-26; evanđelje Lk 9,11b-17
Čitanje sv. Evanđelja po Luki:
U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu o kraljevstvu Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenja. Dan bijaše na izmaku. Pristupe dakle dvanaestorica pa mu reknu: »Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju.« A on im reče: »Podajte im vi jesti!« Oni rekoše: »Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod.« A bijaše oko pet tisuća muškaraca. Nato će on svojim učenicima: »Posjedajte ih po skupinama, otprilike po pedeset.« I učine tako: sve ih posjedaju. A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo.
Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara.
Riječ Gospodnja.
Za evanđelje imamo Lukin izvještaj o gozbi koju je Isus u nenastanjenu kraju priredio ljudima što su cijeli dan slušali njegovo izlaganje riječi Božje. Zgodu donose sva četiri evanđelista i nijedan ne govori da je Isus umnožio kruh nego da je nahranio pet tisuća muškaraca.
Zajedničke crte ovog događaja prema svoj četvorici evanđelista su:
– gozba koju priređuje Isus podsjeća na Ilijino hranjenje udovice te na manu u doba prolaza kroz pustinju;
– “…uze, blagoslovi… razlomi i davaše…” je izravna aluzija na Isusov postupak kod zadnje večere;
– “dvanaest košara preteklih ulomaka” nagoviješta novi narod Božji, sabran oko dvanaest apostola, s euharistijom kao otvorenom gozbom kod koje sudionici misle na nenazočne.
Luki je vlastita napomena na početku da je Isus propovijedao kraljevstvo Božje i ozdravljao sve kojima je ozdravljenje bilo potrebno (r. 11). Isus se prvi podlaže Božjoj vladavini, o njoj propovijeda te, u znak da je ona nastupila u odlučnom stupnju, ozdravlja bolesnike. Daljnja crta vlastita Luki jest isticanje učenika da pet kruhova i dvije ribe nisu dovoljni “za sav narod” (ho laos – r. 13). Zajedno s odredbom: “Posjedajte ih po skupinama” koju donose i ostali evanđelisti Luka ovim nagoviješta da u Isusovu postupku gleda pravu gozbu za narod Božji. Ona je slika euharistijske gozbe kojom se sabire, očituje i hrani novozavjetni narod Božji – Crkva Kristova. Luki je vlastito i što Isus blagoslivlja kruhove i ribe (r. 16), dok kod ostalih evanđelista izriče domaćinski blagoslov Bogu za dar hrane, što su Židovi svečano činili na gozbama, osobito na pashalnoj gozbi. Takav blagoslov Bogu izrekao je Isus i na posljednjoj večeri. Luka je u svom izvještaju i ovaj blagoslov kod ustanove euharistije preokrenuo u “I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći…” (22, 19). Lukini povijesni čitaoci – obraćeni Grci – ne bi razumjeli židovski vjeroispovijesni blagoslov Bogu. Zato je Luka u 9, 16 taj blagoslov preokrenuo u blagoslov kruha a u 22, 19 u zahvalu Bogu.
Pogledajmo još jednom pažljivo Lukinu formulaciju koja je središte današnjeg evanđelja: “A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo”. Iz ovakve formulacije izlazi da Isusov blagoslov i lomljenje prouzročuju umnoženje. Kad Isus blagoslivlje i dijeli hranu, dostatno je ne samo za sve nazočne nego i preostaje za one koji nisu mogli doći (bolesnici, zatvorenici) kao i za one koji se krsnom vjerom još trebaju pridružiti njegovoj zajednici. Isus daje učenicima a oni poslužuju sudionike. Oni i njihovi nasljednici u predstojničkoj službi u ime Isusovo poslužuju sabranu zajednicu Isusovom riječju i posvećenim kruhom. Bez zaređenih služitelja zajednica krštenih ne može slaviti euharistiju po kojoj je najviše Crkva u vremenu i prostoru.
