Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati.
Blagoslov uskrsnih jela bit će nakon svih prijepodnevnih uskrsnih misnih slavlja.
Danas se može u danjoj misi kao oblik pokajničkog čina vrši škropljenje vodom koja je blagoslovljena u Vazmenome bdjenju. Istom vodom se napune i posude na ulazu u crkvu.
Također je moguće da se na dan Vazma zajedno s pukom slavi svečana Večernja koja nosi krsno obilježje, a upotpunjena je procesijom do krsnog zdenca, čime se vrši spomen na otajstvo krštenja.
U prvim stoljećima Crkve danje mise na Uskrs nije ni bilo. Svi su sudjelovali u bogoslužju vazmenog bdjenja i nije bilo potrebno novo liturgijsko slavlje otajstva uskrsnuća. Kad je u srednjem vijeku vazmeno bdjenje prebačeno na Veliku subotu dopodne, a ponestalo odraslih kandidata na krštenje, uvedena je danja misa na Uskrs kako bi većina vjernika, bez obzira da li je sudjelovala na obredima Velike subote, doživjela Uskrs.
Tako nas ova misa vodi na izvore naše vjere u Uskrsloga. i Crkva ju je primila od povijesnih svjedoka Isusovih, ali je; svjesna kako zbog okolnosti da nisu svi stanovnici Palestine onog vremena mogli vidjeti Uskrsloga, uvijek ostaje prostor za zdravu nesigurnost i osobnu odluku svakog vjernika.
U misnim molitvama ispovijedamo vjeru da nas je Bog kao Crkvu obnovio vazmenim otajstvima i ističemo da radosno prinosimo žrtvu kojom se Crkva Božja nanovo rada i hrani.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Dj 10,34a.37-43; psalam Ps 118,1-2.16ab-17.22-23; 2. čitanje Kol 3,1-4 ili: 1Kor 5,6b-8; evanđelje Iv 20,1-9
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu:
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.
Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.
Riječ Gospodnja.
Prema četvrtom evanđelju, na uskrsno jutro došla je na grob Isusov samo Magdalena. Ostali evanđelisti spominju više žena. Razlog je što Ivan voli tipske uloge, gdje pojedinac stoji za određenu grupu ljudi: Nikodem je tip službenog židovstva, Samarijanka tip grešnika kojima Isus čita savjest i nudi oproštenje, Ivan pod križem tip svih Isusovih sljedbenika koji se osjećaju ljubljeni od Učitelja.
Magdalena je tip svih žena koje su iz Galileje pratile Isusa pošto ih je on sam pripustio u uži krug svojih učenica (usp. Lk 8, 1-3). Ona dolazi na grob da oplakuje mrtvog Učitelja i prijatelja. Kad otkrije da je grob prazan, trči Šimunu Petru i drugom učeniku: “Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše!” Naziv “Gospodin” u njezinu izvještaju pomalo nagoviješta novo dostojanstvo Raspetoga, iako ona još to ne zna. “Gospodin” je ne samo naziv poštovanja za jedincatog Učitelja nego i znak vjere u spasotvornu moć proslavljenog Krista. Ona govori samo Šimunu i učeniku kojega je Isus ljubio, a koji je bio pod križem. U Ivanovoj Crkvi nitko ne može govoriti o Isusovim odredbama ako ignorira Šimunovu ulogu. Iako voljeni učenik brže trči i prvi dolazi na grob, on čeka da Šimun ustanovi kako je grob prazan. Time voljeni učenik i njegova zajednica poštuju prvenstvo Petra, koji je službeni svjedok Uskrsloga u samoj Crkvi pred svijetom. U r. 7. napomena o uredno smotanom ubrusu i povojima daje naslutiti da tijelo Raspetoga nije na brzinu ukradeno ili preneseno na drugo mjesto. To je nagovještaj da se dogodilo nešto plansko.
Za Šimuna je rečeno da “ude u grob”, ali se evanđelist ustručava reći da još nije povjerovao. Njegov je oprez Crkvi dokaz ozbiljnosti. Nije sitnica propovijedati da Raspetoga više nema u grobu i da su ga vidjeli živoga odabrani svjedoci. Voljeni učenik “vidje i povjerova”. Ivanova Crkva primila je od njega svjedočanstvo o Raspetome koji živi i život daje (usp. Iv 20, 22 – “dahne u njih”, dade im Duha životvorca!). Ivanova Crkva ponosna je na svog Utemeljitelja koji nije završio mučeničkom smrću kao Šimun niti je bio prvak u zboru Dvanaestorice. Ipak je svojom vjerom u proslavljenoga Gospodina sabrao crkvenu zajednicu koja nam je sačuvala i predala građu četvrtog evanđelja, triju Ivanovih poslanica i Otkrivenja.
Napomena “vidje i povjerova” tiče se na ovoj misi i svakoga od nas. Mi danas “vidimo” Crkvu koja živi od prvog uskrsnoga jutra, sabire se oko uskrslog Krista svakog prvog dana u tjednu i vjeruje da Uskrsli ostaje prisutan u njoj – po evanđelju koje se u misnom slavlju naviješta, po posvećenim darovima kruha i vina, pa zaređenim predstojnicima, po sabranoj zajednici krštenika. Danas želimo dublje gledati i vjerovati.
