“On je uzašao na nebo i sjedi s desne Ocu.”

Slavno Kristovo uzašašće dolazi s njegovim uznesenjem na nebo, koje se dogodilo četrdeset dana nakon Uskrsnuća (usp. Dj 1:9-10), i s njegovim slavnim ustoličenjem na nebu, da podijeli kao čovjek Očevu slavu i vlast, i da bude Gospodar i Kralj stvaranja.

Kada ispovijedamo svoju vjeru u dijelu Vjerovanja gdje Krist “sjedi zdesna Ocu”, “iz tog izraza razumijevamo slavu i čast božanstva, gdje je onaj koji je prije svih vjekova postojao kao Sin Božji, kao Bog i istobitan Ocu, tjelesno sjeo nakon što se utjelovio i nakon što je njegovo tijelo proslavljeno.” [3]

Uzašašćem, misija Otkupitelja – slanja Krista među ljude u ljudskom tijelu kako bi ih doveo do spasenja – dolazi do kraja. Nakon svog Uskrsnuća, Isus je nastavio svoju prisutnost među nama kako bi očitovao svoj novi život i dovršio formaciju učenika. No, ta prisutnost završava danom Uzašašća. Međutim, kada se vratio na nebo da bude s Ocem, Isus ipak ostaje s nama i na druge načine, uglavnom na sakramentalan način preko Svete Euharistije.

Uzašašće je znak Isusova novog stanja. On odlazi na nebo da dijeli Očevo prijestolje, ne samo kao vječni Sin Božji nego također i u mjeri u kojoj je on pravi čovjek, pobjednik nad grijehom i smrću. Slava koju je tjelesno primio preko Uskrsnuća sada je dovršena njegovim javnim ustoličenjem na nebu kao Vrhovnom kreacijom, uz Oca. Isus također prima počasti i hvale blagoslovljenih na nebesima.

Budući da je Krist došao na svijet da nas otkupi od grijeha te da nas dovede do savršenog zajedništva s Bogom, njegovo Uzašašće otvorilo je čovječanstvu ulaz u raj. Isus je natprirodna Glava čovječanstva, kao što je Adam bio u prirodnom poretku. Budući da je naša Glava na nebesima, mi koji smo njegovi članovi imamo stvarnu mogućnost dostizanja neba. Štoviše, on je otišao pripraviti mjesto za nas u domu Očevu (usp. Iv 14:03).

Sjedeći s desne Ocu, Isus nastavlja svoju službu kao univerzalni Posrednik spasenja. “On je Gospodin koji već vlada svojim čovještvom u vječnoj slavi Sina Božjega i neprestance nas zagovara kod Oca. Šalje nam Duha i daje nam nadu da ćemo jednom prispjeti k njemu, koji nam je pripravio mjesto”(Kompendij, 132).

Doista, deset dana nakon svoga Uzašašća na nebo, Isus je učenicima poslao Duha Svetoga kao što je obećao. Od tada Isus neprestano šalje Duha Svetoga čovječanstvu da mu da oživljujuću moć koju posjeduje, te da ih okupi u Crkvi, tako da oni mogu oblikovati jedan narod Božji.

Nakon Gospodinova Uzašašća i silaska Duha Svetoga na dan Pedesetnice, Djevica Marija podignuta je tijelom i dušom na nebo, jer je prikladno da Majka Božja, koja je nosila Boga u svojoj utrobi, ne prođe raspadanje u grobu, po uzoru na svoga Sina. [4]

Kristovo Slavno Uzašašće:

a) Potiče nas da živimo s pogledom usmjerenim na slavu Nebesku: quae sursum sunt, quaerite (Col3: 1); da imamo na umu da ovdje nemamo trajna grada (Heb 13:14), te nastojimo posvetiti sve ljudske stvarnosti;

b) Potiče nas da živimo u vjeri, jer znamo da nas prati Isus Krist, koji zna i voli nas s neba i koji nam neprestano daje milost svoga Duha. Uz Božju snagu možemo izvršiti apostolski rad koji nam je povjerio i pomoći nam u dovođenju svih duša njemu (usp. Mt 28: 19) i staviti Krista na vrh svih ljudskih djelatnosti (usp. Iv 12,32), tako da njegovo Kraljevstvo može postati stvarnost (usp. 1 Kor 15:25). Nadalje, on nas uvijek prati iz Svetišta.

5. Drugi Kristov dolazak: “Odande će doći suditi žive i mrtve.”

Krist Gospodin je Kralj svemira, ali sve stvorene stvarnosti još mu nisu podložne (usp. Heb 2:7; 1 Kor 15:28). On daje muškarcima i ženama vremena da dokažu svoju ljubav i vjernost. No, njegov konačni trijumf dogodit će se na kraju vremena, kada će se Gospodin pojaviti s velikom moći i slavom (usp. Lk 21:27).

Krist nije otkrio vrijeme svog Drugog Dolaska (usp. Dj 1:7), ali nas potiče na to da uvijek budemo na oprezu, i govori nam da će se prije toga Drugog Dolaska, ili parusíe, dogoditi konačni napad đavla s velikim tjeskobama i drugim znakovima (usp. Mt 24:20-30; KKC, 674-675).

Tada će Krist doći kao Vrhovni i Milosrdni sudac suditi žive i mrtve. To je univerzalni sud, kada će tajne srdaca biti otkrivene, zajedno s ponašanjem svakog pojedinca prema Bogu i prema bližnjemu. Ta će presuda potvrditi kaznu svake osobe primljene u trenutku smrti. Svi muškarci i žene, prema svojim djelima, bit će ispunjeni životom ili osuđeni za vječnost. Tako će se ispuniti Kraljevstvo Božje, da Bog bude sve u svemu (1 Kor 15:28).

U konačnoj presudi sveci će javno dobiti nagradu koju su zaslužili za dobro što su ga učinili. Pravda će time biti ponovno uspostavljena, jer se u ovom životu često događa da su oni koji čine zlo hvaljeni, dok su oni koji čine dobro prezreni ili zaboravljeni.

„Poruka Posljednjeg suda poziv je na obraćenje dok Bog još daje ljudima ‘vrijeme milosno, … vrijeme spasa’ (2 Kor 6:2). Nadahnjuje i sveti strah Božji i obvezuje na pravdu Kraljevstva Božjega. Naviješta ‘blaženu nadu’ (Tit 2:13) povratka Krista Gospodina, koji će doći ‘da se proslavi u svojim svetima i u svima koji su vjerovali’ (2 Sol 1,10)“ (KKC, 1041).