“U dubini naše savjesti otkrivamo zakon koji si sami ne namećemo, ali koji nas drži u poslušnosti. Glas koji nas stalno poziva birati dobro i izbjegavati zlo, glas savjesti, kada je to nužno, govori našem srcu: učinite ovo, izbjegavajte ono.”[1] Ove riječi Drugog vatikanskog sabora naglašavaju to zajedničko iskustvo. Svaki razuman čovjek može spoznati unutarnji glas koji mu govori kako je dobro poštivati roditelje ili biti odan drugima te kako je loše krasti ili klevetati. Također, govori nam da to osnovno razlikovanje dobra i zla, koje svaka osoba koristi u različitim prilikama, nije rezultat nekih dubokih promišljanja, već je imanentno nama ljudima. To posjedujemo po našoj prirodi, a ne kao proizvod potpuno ovisan o obrazovanju i kulturi. To nije znanje o društveno ispravnom ili politički korektnom u određenom vremenu i okolnostima, nego su principi koji se ne mogu mijenjati bez proturječja našoj najdubljoj težnji za srećom.

Nemali broj ljudi pronalazi Boga na tom tragu. Razmišljajući o stvarnosti moralne savjesti, otkrili su “svojim razumom Božji glas koji ih potiče činiti dobro i izbjegavati zlo.” [2] Oni su spoznali kako je moralna savjest, po kojoj mi rasuđujemo dobro i zlo, “svjedok samoga Boga”, [3] Stvoritelja i Gospodina, koji ravna našim slobodnim nastojanjima pokazujući nam ispravan put koji vodi prema ljudskom savršenstvu i sreći.

Međutim, teško je otkriti Boga kroz savjest ako odbijamo obraćati pozornost na njezine ispravne prosudbe i radije živimo površno dopuštajući da nas vode hirovi ili pak ponos zbog kojeg ne prihvaćamo postojanje dobra koje treba činiti i zla koje treba izbjegavati tvrdeći da smo iznad te stvarnosti.

Za razliku od takvih, oni koji nisu još prihvatili dar vjere, ali slušaju i slijede ispravne prosudbe svoje savjesti, mogu pronaći Boga u tom “unutarnjem svetištu”. Oni uklanjaju prepreke za pristajanje na nadnaravno božansko Otkrivenje te će tako moći bolje razumjeti da je moralni zakon koji je Bog otkrio u povijesti, a kulminirao je u Kristu, u skladu s tim ispravnim prosudbama. Oni će vidjeti te prosudbe u novom svjetlu koje ih zatim potiče slijediti ih još sigurnijim korakom.

Božji glas u našoj savjesti

Nevjernik može tragati za Bogom i otkriti Ga kroz spoznaju u svijesti moralnog dobra, unutarnjeg glasa koji nam govori o dobru za koje se treba zauzimati i zlu koje treba izbjegavati. [4] Ta svijest o dobru i unutarnji glas koji nas poziva na to biljeg je Vrhovne Istine i Vrhovnog Dobra koje svaka osoba može otkriti.

Vidimo kako se ta stvarnost ocrtava u Isusovom dijalogu s bogatim mladićem. “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” A On mu reče: “Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš.” [5] Naš Gospodin jasno kaže da pitanje o tome što je dobro ima smisla jedino zato što u konačnici postoji Netko tko je apsolutno Dobar: Bog. Pitanje tog mladića otkriva “apsolutno Dobro koje nas privlači i poziva; to je odjek Božjeg poziva, Boga koji je izvor i smisao čovjekovog života.”[6]

Poput ovog mladića, svatko osjeća taj poziv ka Dobru i nalazi u svom srcu urezan zakon koji ukazuje na ono što je dobro te nas navodi da tako činimo. To je nježan, ali jasan glas koji kaže: čuvaj zapovijedi. To su zapovijedi Dekaloga koje možemo spoznati otkrivajući ih iznutra, međutim sam Bog je odlučio otkriti ih jer grijeh bijaše prijetio zamagliti ih u mnogim srcima. Svatko tko iskreno promotri u sebi, može vidjeti da su ove univerzalne zapovijedi – urezane u Mojsijevu kamenu – također urezane u našem srcu [7] kako bismo ih mogli primijeniti u svakojakim prilikama kroz prosudbe savjesti.

Ove zapovijedi prisutne u svakom od nas u konačnici nisu naše. Nitko ih nije izmislio, već smo ih svi mi primili kao učešće u beskrajnom blagu Mudrosti i Dobrote koje nas nadilaze. “Istina prebiva u čovjeku”, kaže sveti Augustin i nastavlja: “Ako otkrijete da se vaša priroda mijenja, nadmašite sami sebe. Idite tamo odakle sam razum dobiva svoje svjetlo.” [8]

“Samo Bog može odgovoriti na pitanje o dobru jer je On sam Dobro. Međutim, On je već dao odgovor na to pitanje. Učinio je to stvaranjem čovjeka i zapovijeđu mudrosti i ljubavi do njegovog kranjeg cilja kroz zakon koji je upisan u njegovo srce, ‘prirodni zakon’.” [9] Taj zakon, koji svaka osoba može otkriti u svojoj nutrini i koji savjest primjenjuje u određenim prilikama, usmjerava nas k Bogu. To je zapravo prvo usmjeravanje naših slobodnih djela njihovoj svrsi [10] prije donošenja bilo kakvih prosudbi.

To je zakon koji nam je dan kao udio u božanskoj Mudrosti. Psalam 4 to izražava postavljanjem pitanja: “Mnogi govore: tko će nam pokazati što je dobro?” Psalmist odgovara: “Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom lica svojega!” Stoga vidimo, kaže sv. Toma, “da je svjetlo prirodnog razuma kojim razlučujemo dobro od zla, što je upravo uloga prirodnog zakona, ništa drugo nego odsjaj Božanskog svjetla u nama.” [11] Moguće je poricati ovaj transcendentalni temelj prirodnog zakona tvrdeći da je savjest potpuno autonomna norma morala, kao što je moguće negirati Božju Mudrost i Dobrotu i Njegovo postojanje. Međutim, ne u ime razuma, ne kao rezultat promišljanja, već samo kao rezultat slobodnog izbora.

Ipak, nije teško predvidjeti posljedice ove pretpostavljene potpune autonomije u prosuđivanju što je ispravno, a što pogrešno, dovodeći tako do „ozbiljnog narušavanja života u društvu”. Ako potpuna autonomija podrazumijeva samopromociju, ljudi neizbježno dolaze do točke kada počinju odbijati jedni druge. Svakoga se smatra neprijateljem od kojega se treba braniti. Tako društvo postaje skupina pojedinaca postavljenih jedni pored drugih, ali bez međusobne povezanosti. Svatko se nastoji istaknuti neovisno o drugome i s namjerom nametanja vlastitih interesa. Međutim, suočeni s analognim interesima drugih ljudi, mora se pronaći neki oblik kompromisa ako želimo društvo u kojem je svakom pojedincu zajamčena maksimalna sloboda. Na taj se način gubi svaka poveznica na zajedničke vrijednosti i istinu koja je potpuno obvezujuća za svakoga, a društvo ulazi u živi pijesak potpunog relativizma. U tom trenutku sve se može pregovarati, sve je otvoreno za cjenkanje: čak i prvo od temeljnih prava, pravo na život.” [12]

Posljedica je to raskida između savjesti i Boga, između prirodnog zakona kojim se savjest koristi i božanske Mudrosti koja je utemeljila ovaj zakon u nama kao zraku svoje svjetlosti. Te posljedice, tako često vrlo bolne, jasno pokazuju da savjest ne može zapovjediti ono što je protivno moralnom zakonu koji je iznad nje i da nitko ne može opravdati djelovanje protivno moralnom zakonu jednostavno govoreći da djeluje po savjesti ili da to čini zato što to zahtijeva njegova savjest; ili pak bezlična “ljudska savjest”, to jest mišljenje većine u određenom vremenu i prostoru. To je jednostavno sredstvo na koje se neki ljudi prizivaju kako bi opravdali vlastite stavove na štetu drugih, ponekad čak zamjenjujući moralni zakon sa stavom najutjecajnijih.

Tko razmišlja o tim posljedicama, može razumjeti da autoritet savjesti koji usmjerava ponašanje svake osobe ne dolazi sam od sebe, već iz činjenice da primjenjuje moralni zakon otkriven utisnut u srcu te da taj zakon proizlazi iz Boga. Daleko od toga da je savjest autonomni izvor moralnog zakona, “savjest je poput Božjeg glasnika; on ne zapovijeda time što sam govori, već time što to dolazi od Boga.” [13] Savjest je, prema tome, “Božja sudačka stolica nastanjena u ljudskom srcu ” [14], “sveto mjesto gdje Bog govori čovjeku.” [15] Možemo čak reći da “kad sluša svoju savjest, razborit čovjek sluša Boga kako govori.” [16] Ukratko, Bog je “jedini konačni izvor moralnog poretka u svijetu koji je stvorio. Čovjek sam ne može razlučiti što je dobro, a što zlo. Čovjeku, stvorenom na sliku Božju, Duh Sveti daje dar savjesti, tako da u toj savjesti slika može vjerno odražavati Njegov model, koji je istovremeno Mudrost i vječni zakon, izvor moralnog poretka u čovjeku i u svijetu.” [17]

Čežnja za Bogom

Mnogim ljudima potrebna je pomoć u osluškivanju glasa ispravne savjesti koji ukazuje na dobro i nagovara nas da to činimo, a ne da ga brkamo s glasom sebičnosti ili hirom. Po zakonu koji je zapisan u vlastitom srcu čovjek može spoznati da postoji Netko – Bog, naš Stvoritelj i Gospodin – koji je mudrošću i dobrotom sve uredio; vrhovni zakonodavac, autor moralnih normi koje svakom čovjeku govore koji je put ponašanja koji odgovara ljudskom dostojanstvu; pravedni sudac koji će svakog nagraditi prema njegovim djelima.

Međutim, često nije lako čuti i slijediti glas ispravne savjesti, kao što nam kazuju riječi svetog Pavla: Uživam u Božjem zakonu u dubini duše, ali u svojim udovima vidim još jedan zakon koji je u sukobu sa zakonom uma i porobljava me zakonu grijeha koji prebiva u mojim udovima. [18] Otuda velika potreba da se svaka osoba bori protiv svojih zlih sklonosti, mrtve težine grijeha; bitka je to u kojoj vas „nebo vuče prema gore; a mi klizimo prema dolje. Ne tražite isprike!“ [19] Osoba spremna na borbu čuje Božji glas sve jasnije i opaža Njegovu prisutnost; ali tko se preda neprijatelju, slabo ga čuje, iako taj glas nikad ne utihne. “Niti jedna tmina grijeha ne može u potpunosti oduzeti čovjeku svjetlost Boga Stvoritelja.” [20] “Nema ljudskog srca, koliko god bilo duboko uronjeno u grijeh, koje poput žeravice u pepelu ne krije plamičak dobrote.” [21]

Svako srce gaji čežnju za Bogom koja često nije eksplicitna, već skrivena u potrazi za istinom i dobrom, za pravdom i ljubavlju, čežnju koja se nalazi i kod toliko ljudi koji ne vjeruju u Boga. Ne shvaćajući to, oni čekaju nekoga da im govori o dobru, pravdi, ljubavi – o Bogu – i da im jasno obrazloži kako naći Njega zahtijeva obraćenje: obratite se i vjerujte Evanđelju [22], kaže Krist.

Na taj će način shvatiti kako je Bog taj koji je u njihova srca usadio te želje za istinom i dobrom prije svega kako bi Ga mogli spoznati i voljeti, a također i da njihova djela služenja drugima mogu uroditi plodom. Sad je pravo vrijeme za buđenje [23], opominje Sveto pismo. Bog nas poziva da činimo dobra djela, da uspostavimo pravdu i mir, da sve prožimamo ljubavlju. Ne samo s ljubavlju koja proizlazi iz naših vlastitih slabih sila, nego i s neizmjerno superiornijim darom: Ljubavlju Božjom ulivenom u naša srca po Duhu Svetomu koji nam je dan. [24]

Susret s Bogom u svetištu savjesti, osobno obraćenje uz obilje milosti, trebalo bi voditi u novi život djece Božje koja nastoje održati intiman dijalog s Presvetim Trojstvom prisutnim u duši. Trebalo bi voditi u kontemplativan život sred svakodnevnih aktivnosti koji duboko utječe na način kako ih provodimo jer to vodi njihovom ostvarenju u najvećoj mogućoj mjeri, dok vježbamo kršćanskih vrlina ljubavi.

Put koji je počeo osluškivanjem Boga u vlastitoj savjesti polako prelazi u intimno prijateljstvo s Bogom. Postajemo osjetljiviji u slušanju Božjeg glasa u našoj duši: “On predlaže svoju volju u šapatu, duboko u našoj savjesti i stoga moramo pažljivo slušati kako bismo prepoznali Njegov glas i bili vjerni.” [25] Potrebno je čuvati tu spremnost pažljivog slušanja u našoj savjesti, koja nas je prva vodila k Njemu. “Vratite se svojoj savjesti, ispitajte je …Vratite se svom nutarnjem životu i u svemu što radite, gledajte prema Svjedoku, gledajte prema Bogu.” [26]

Potrebno je gajiti nutarnje sjećanje, nutarnju tišinu koja nas podsjeća kako je jedno potrebno [27] – osobna svetost. Biti rastresen po pitanju vječnih stvari, odgađajući naše susrete s Bogom, zamagljuje dušu sebičnošću tako da čak i ispravni i vrijedni čini mogu izgubiti svoj smisao. “Tražite Boga u dubini svog čistog srca, u dubini duše kada ste Mu vjerni i nikad ne gubite tu intimu! A ako ponekad ne znate kako Mu govoriti i što reći ili se ne usudite pogledati Isusa u sebi, okrenite se Mariji, tota pulchra, sva čista i predivna: Gospo naša, Majko naša, Gospodin te odabrao da brineš o Njegovom Sinu i štitiš Ga vlastitim rukama. Nauči mene i sve nas kako se odnositi prema tvome Sinu.” [28]

Marija će nas naučiti “prepoznavati stalne Božje pozive na vratima našeg srca” [29] i pomoći će nam probuditi druge oko nas kako bi mogli otkriti Božji glas i primiti Ga u svojoj duši. “Zamolimo je sada: Majko naša, ti si na svijet donijela Isusa, koji nam je otkrio Ljubav Očevu. Pomozi nam prepoznati Ga u svakodnevnim brigama. Razbistri nam misli i volju kako bismo mogli slušati Božji glas u milosnim pozivima.” [30]

«Ljudski čini, tj. čini slobodno izabrani na osnovu suda savjesti, moralno su ocjenivi. Oni su ili dobri ili zli» (Katekizam, 1749). «Rad je moralno dobar kada se izbor slobode podudara s istinskim dobrom čovjeka i tako izražava dragovoljno svrstavanje osobe prema krajnjem cilju, tj. samom Bogu»1. «Moralnost ljudskih čina ovisi:

—o izabranom objektu;

—o namjeravanoj svrsi ili o nakani;

—o okolnostima čina.

Objekt, nakana i okolnosti »izvori« su ili konstitutivni elementi moralnosti ljudskih čina» (Katekizam1750). Moralni objekt

Moralni objekt «je obližnji cilj promišljenog izbora koji određuje čin htijenja osobe koja djeluje»2. Moralna vrijednost ljudskih čina (bilo da su dobri ili loši) ovisi prije svega o podudaranju objekta ili željenog čina, s dobrom osobe, prema sudu ispravnog razuma3. Jedino, ako je ljudski čin dobar za objekt, “usmjeren ” je krajnjem cilju4.

Postoje čini koji su u svojoj unutrašnjosti zli jer su zli «uvijek i za same sebe, tj., za svoj objekt, neovisno o krajnjim namjerama počinitelja i okolnostima»5.

Pavao VI, osvrnuvši se na kontraceptivne primjene, naznačio je da nije nikada dopušteno «učiniti objektom pozitivnog čina volje, koji je u sebi nemoralan i time za ljudsku osobu nedostojan, premda se njime želi zaštititi ili promovirati individualno, obiteljsko ili društveno dobro» (PAVAO VI, Enc. Humanae vitae, 25-VII-1968, 14).

Proporcionalnost i dosljednost, pogrešne su teorije o škodljivosti i o oblikovanju moralnog objekta neke radnje, prema kojima ga treba odrediti na temelju “proporcije” između dobra i zla koje se preispituje, ili na temelju “posljedica” koje mogu nastati6.

Nakana

U ljudskom djelovanju «svrha je prvo čemu je upravljena nakana, i označuje cilj prema kojemu radnja teži. Nakana je pokret volje prema svrsi; ona je okrenuta prema cilju djelovanja» (Katekizam, 1752)7. Čin koji je po sebi “usmjerljiv” prema Bogu, «postiže svoje krajnje i presudno savršenstvo, kada ga volja uistinu usmjeri prema Bogu»8. Nakana subjekta koji djeluje «je bitna sastojnica za moralnu kvalifikaciju čina» (Katekizam, 1752).

Nakana «se ne ograničava na usmjerenje naših pojedinih čina, nego može i mnogostruke akcije usmjeriti prema jednom te istom cilju; može usmjeriti cijeli život prema konačnom cilju» (Katekizam, 1752)9. «Jedan te isti čin može biti nadahnut različitim nakanama» (ibidem).

«Dobra nakana (npr. pomoći bližnjemu) ne čini dobrim ni ispravnim neko djelo koje je u sebi neuredno (kao što su laž ili ogovor. Svrha ne opravdava sredstva» (Katekizam, 1753)10. «Naprotiv, prisutnost zle nakane (kao npr. častohleplje) čini zlim čin koji, u sebi, može biti dobar (kao milostinja; Mt 6, 2-4)» (Katekizam, 1753).

Na primjer, proporcionalist neće podržavati da “se može nekoga varati u dobru svrhu”, nego će preispitati je li prijevara ono što se čini, ili nije. (da li je “stvarno izabrano” prijevara ili nije) uzimajući u obzir sve okolnosti i nakanu. Na kraju bi mogao kazati da nije prijevara ono što stvarno ono jest, i mogao bi opravdati taj čin (ili bilo koji drugi).

Okolnosti

Okolnosti «su drugotni elementi moralnog čina. One doprinose povećanju ili smanjenju moralne dobrote ili zloće (npr. Svota neke krađe). One mogu smanjiti ili povećati počiniteljevu odgovornost (npr. Činiti nešto iz straha od smrti)» (Katekizam, 1754). Okolnosti «ne mogu učiniti dobrim ni ispravnim neki čin koji je u sebi zao» (ibidem). «Moralno dobar čin predpostavlja, istodobno, dobrotu objekta, svrhe i okolnosti» (Katekizam, 1755)11.

Izravni voljni čini

«Pojedini čin može biti izravno voljan, kad je posljedica zanemarivanja onoga što je trebalo znati ili činiti» (Katekizam, 1736)12.

«Neki se čini mogu podnositi, a da ih onaj koji ih je prouzročio ne želi; npr. Iscrpljenost majke uz postelju bolesnog djeteta. Štetan učinak nije ubrojiv ako nije željen na kao svrha ni kao sredstvo čina, kao što može biti smrt podnesena pri pružanju pomoći osobi u opasnosti. Da štetan učinak bude ubrojiv, mora biti predvidljiv i da ga je onaj koji ga je uzrokovao mogao izbjeći, npr. U slučaju ubojstva što ga prouzroči vozač u pijanom stanju» (Katekizam, 1737).

Kaže se također da je neki čin ostvaren s “neizravnom voljom” kada nije bio željen ni kao svrha ni kao sredstvo za drugu stvar, ali zna se da prati na potreban način ono što se želi ostvariti13. Ovo je važno za moralan život, jer se ponekad događa da postoje djela koja imaju dva učinka, dobro i zlo, i može biti dopušteno ostvariti ih da bi se dobio dobar učinak (željen izravno), iako se ne može izbjeći zlo (koje se, prema tome, želi jedino neizravno).Ponekad se radi o vrlo delikatnim situacijama, u kojima je pametno zatražiti savjet od kompetentne osobe.

Čin je voljan (i, utoliko, upisiv u grijeh) in causa kada se ne bira za sebe osobno, ali se često (in multis) nastavlja neizravno željenim ponašanjem. Na primjer, tko se ne suzdržava primjereno od gledanja opscenih slika, odgovoran je (jer to je želio in causa) neumjerenosti svojeg maštanja; tko se bori živjeti u nazočnosti Božjoj želi in causa djela ljubavi koja ostvaruje, a da to prividno nema nakanu učiniti.

Odgovornost

«Sloboda čini čovjeka odgovornim za vlastite čine u mjeri u kojoj su voljni» (Katekizam, 1734).Korištenje volje, uvijek snosi odgovornost pred Bogom: kod svakog slobodnog čina, na neki način, prihvaćamo ili odbijamo volju Božju. «Napredovanje u krijeposti, poznavanje dobra i askeza povećavaju gospodstvo volje nad vlastitim činima» (Katekizam, 1734).

«Ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu se umanjiti ili poništiti neznanjem, nepažnjom, nasiljem, strahom, navikama, neumjerenim strastima i drugim psihičkim ili društvenim čimbenicima» (Katekizam, 1735).

Zasluga

«Izraz “zasluga” općenito označuje dužnu naplatu što ga zajednica ili društvo daje nekom svom članu za djelo, prosuđeno kao dobro ili zlo, koje prema tome zaslužuje nagradu ili kaznu. Zasluga ulazi u red kreposti pravednosti, po načelu jednakosti koje joj je pravilo» (Katekizam, 2006)14.

Čovjek, sam po sebi, nema za svoja dobra djela zasluga pred Bogom (usp.Katekizam, 2007). Ipak, «naše posinaštvo nas po milosti čini sudionicima božanske naravi, ono nam može, po nezasluženoj pravednosti Božjoj, pružiti i pravu zaslugu. To je pravo tek posljedica milosti, puno pravo na temelju ljubavi koja nas čini “subaštinicima” Kristovim i dostojnima da steknemo obećanu baštinu vječnoga života» (Katekizam, 2009)15.

«Čovjekova zasluga pred Bogom u kršćanskom životu počiva na tome što je Bog slobodno odlučio čovjeka pridružiti djelu svoje milosti» (Katekizam, 2008)16.

Divna kratka izreka koju hrvatski narod ponavlja: „Bogu hvala!“ dobiva svoje puno značenje u svetoj misi jer misa – osobito misa zahvalnica – jest euharistija što znači zahvala.

Živimo u užurbanom vremenu. Sve nas muči stres. Ono što nekad bijaše bolest najviše tehnizirane civilizacije uvuklo se u pore našega svagdanjega života. Po naravi gledamo na ono što nas čeka, što još nismo izvršili. Pružamo se prema onome što nam nedostaje i što nas privlači. U zahvali koju izričemo dobivamo sveti lijek. Zahvalnost je najbolji antistres. Kad Bogu zahvaljujemo, smijemo svjesno pogledati na ono što smo već postigli. Premda nas naša želja i dužnosti neprestano vuku prema naprijed, pozvani smo baciti pogled unatrag i prebrojati plodove. S užitkom ćemo zahvaliti Bogu za sve ono lijepo što smo ostvarili i što nam je darovano. Bog je, prema izvještaju na prvim stranicama Svetog Pisma, gledao uvijek iznova na ono što je učinio i vidio: bilo je dobro. Tako činimo kad zahvaljujemo.

Zahvalnost je velika krepost koja rehabilitra naš odnos prema stvarima koje posjedujemo. U nestašici, dok mediji pritišću i povećavaju naš osjećaj da nemamo dosta i da ne možemo pribaviti sve ono što nam je potrebno, zahvalnost je čarobni štapić koji okreće naš pogled prema onim stvarima koje imamo i koje su dragocjene. Omogućavaju nam svagdašnji život.

Zahvalnost rehabilitira naš odnos prema talentima koje posjedujemo. Što je to što smo u proteklom razdoblju učinili? Primijenili smo svoju stručnost. Je li to kod domaćica ona prevelika i nikad dovoljno nahvaljena sposobnost da se u kući zauzmu, da u kuhinji pokažu svoje vrhunsko umijeće? Je li to na poslu u službi koju obnašamo? Činili smo koliko smo mogli i što smo mogli. Pritom smo stekli i povjerenje i poštovanje drugih.

Isus zahvaljuje Ocu, Gospodaru neba i zemlje: „Slavim te, Oče, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!“ (Mt 11,25). Mi smo maleni s Kristom kada u redovitim stvarima koje posjedujemo prepoznajemo Božji dar. U vlastitim talentima, ma bili oni i posve oskudni, prepoznajemo veliku iskru božanske mudrosti.

Reći „Hvala!“ najbolji je lijek protiv naše velike bolesti ogovaranja. Tako je lako uočiti u drugome nedostatke i govoriti o tome. Puno je teže, ali i puno ljepše, prepoznati ono što je dobro u njemu. Što je to u bližnjemu na čemu se mogu iskreno zahvaliti? I kad kažem „Hvala!“, već sam pobijedio napast ogovaranja.

Zahvalnost je najbolji i izvrstan lijek protiv psovke. Toliko nas toga u životu pogađa i teško nam je. Brzo se na našim ustima nađe kruta riječ! Puno je teže, ali puno ljepše i mudrije, uočiti one dobre stvari koje nam se događaju i reći: „Hvala Bogu!“ Kako je mudro reći „Hvala!“ onom našem bližnjemu koji nam je pomogao i u najvećoj nevolji. I psovka je pobjeđena.

Zahvalnost je stvarateljica međuljudskih veza. Ako dobijem na dar cvijet, ili neki slatkiš, ili pak kemijsku olovku koja mi je drgaocjena u svakodnevnom poslu, velika je to stvar. Mogu si to doduše i sam pribaviti. Međutim, ako zahvalno primam dar – ma kako on neznatan bio – u njemu ću prepoznati znak ljubavi. U tome je velika sposobnost čovjekova. Iz slavlja božićnog otajstva znamo da je „znak“ biblijski pojam. Pastiri su prepoznali znak. I mi, kad smo zahvalni i kažemo Hvala!, za dar koji smo primili, onda prepoznajemo nešto mnogo više od malog materijalnog dara. To je izraz nečije ljubavi, to je izraz naklonosti i želje da bude uz nas! Dar je znak prisutnosti i blizine druge osobe.

Blažena Djevica i Majka prava je učiteljica duhovnosti i pokazuje nam kako zahvalnost kreira međusobne odnose. Ona govori „Veliča duša moja!“ (Lk 1,46). Kad sam zahvalan, onda otkrivam i potvrđujem vrijednost onoga koji mi daje svoj dar. Blažena Djevica veliča svoga Gospodina. Ali, gle čuda, ta ista zahvalnost čini da ja sâm postanem velik, otkrivam vrijednost vlastite osobe, izgrađujem zdravo samopoštovanje. Otkrivam vrijednost vlastite osobe i pri tome raste moje samopouzdanje. Blažena Djevica Marija samu sebe proglašava „službenicom Gospodnjom“ izražavajući svoju odanost i zahvalnost pred Bogom. Ali time se ona ujedno svrstava među biblijske velikane poput Mojsija, izbavitelja i zakonodavca, koji je također „sluga Gospodnji“ ili poput onog „sluge Jahvina“ o kojemu pjevaju pjesme proroka Izaije. Tko zahvaljuje, potvrđuje, otkriva i rehabilitra vlastitu vrijednost koju ima kao osoba.

Zahvalnost je sveta krepost koja izgrađuje i umnaža našu vjeru. Gospodin Isus pred Lazarovim grobom, prije nego što će dogoditi čudo, već zahvaljuje: „Zahvaljujem ti, Oče nebeski, jer si me uslišio“ (Iv 11,41). To je poseban i važan vidik ljudske zahvalnosti koja omogućuje da se naše molitve doista nađu uslišanima. Pristupimo li Bogu sa zahvalnošću, osigurali smo uspjeh svoje molitve!

Tako je sam Isus činio, on koji je kao osoba izraz velike zahvalnosti Ocu. Kod svake svete mise svećenik upozorava na važnu stvar: Isus zahvaljuje. Isus uze kruh, zahvali, i potom govori. Isus uzima kalež i prvo zahvaljuje. Tek potom govori okupljenima i daje im. Zahvalnost od sitnice čini velike stvari. Mali dar Crkve, kruh i vino – veliki su pred Bogom. Postat će Tijelo i Krv Kristova. To je čudo Kristove zahvalnosti u kojoj se vjernik smije pronaći na svetoj misi. Pridružujemo se njegovoj žrtvi, pridružujemo se i njegovoj zahvalnosti. Pristupajući svetoj pričesti, možemo iz dna duše izreći onu istu molitvu koju je Isus rekao: „Hvala ti, Oče!“ (Iv 11,41).

p. Niko Bilić SJ, Izvor: http://amdg.ffdi.hr/

Srednjoškolci diljem svijeta vode borbu s kontrolom nad korištenjem svojih mobilnih telefona. Ravnatelj srednje škole u Washington DC-u ponudio je neke savjete na osnovi svog bogatog osobnog iskustva. Pismo Alvara J.de Vicente, ravnatelja osnovne škole u Washington DC-u:

Dragi roditelji,

Pametni su telefoni tu i ostat će tu. Zapravo, to i nije u potpunosti točno jer će ih s vremenom zamijeniti još sofisticiraniji alati. Međutim, istina je da se pametni telefoni danas često koriste, čak i među srednjoškolcima. Ovo pismo ima za cilj predstaviti neke od ideja koje se tiču mudrog korištenja – to je tema koja je zanimljiva svim roditeljima srednjoškolaca, ali i vama s mlađom djecom jer će i oni uskoro biti tinejdžeri.

Glavni argumenti koje tinejdžeri koriste za posjedovanje pametnog telefona su sljedeći:

1) telefon je sredstvo za komunikaciju s prijateljima i obitelji,

2) pruža roditeljima mir je znaju da uvijek mogu kontaktirati svoju djecu,

3) vrlo je zgodan za uskladiti obiteljski raspored koji je često kompliciran,

4) to je put budućnosti i vrijeme je da ga se prihvati, tinejdžeri trebaju naučiti kako ga ispravno koristiti do kraja svog života, i

5) postalo je sve teže pronaći ne-pametni telefon.

Prva tri argumenta predstavljaju slučaj kad se može imati bilo koji tip mobitela s obzirom da svi mogu služiti za zvanje i slanje poruka. Istina je da u vremenu kad roditelji često moraju izvoditi čarolije s rasporedima više članova obitelji, instant pristup djeci može biti vrlo koristan. Ali i jednostavan mobitel omogućit će vam da postignete cilj te zovete i šaljete poruke svojoj djeci kad god zatrebate. Svi ćemo mi s vremenom posjedovati sve više tehnologije za kojom posežemo i koja nam olakšava život. I stoga, evo razloga da pametne telefone vidimo kao trend, trend koji je neizbježan i koji stoga mora biti prihvaćen.

No činjenica da će tehnologija sve više biti dijelom naših života ne znači da bi vaša djeca trebala prigrliti svaki novi uređaj koji se pojavi. Na vama roditeljima je da odlučite je li svaki napredak tehnologije dobar za vašeg sina i je li dobar za dinamiku vaše obitelji. Bolji TV možda neće biti prikladan za vašu obitelj ako ste već otkrili da vam gledanje televizije oduzima previše vremena i nastojite ga se riješiti. Prijenosno računalo možda nije super za vašeg sina ako mislite da on već provodi previše vremena za stolnim računalom.

Ne biste se smjeli bojati tehnologije, već samo biti oprezni i pronicljivi.

Slažem se da postoji prednost za mlade ljude koji nauče dobro koristiti trenutačnu tehnologiju jer će ju vjerojatno vrlo brzo zatrebati. To je ono što se u današnje vrijeme zove biti dobar digitalni građanin. Argument za dopuštanje posjedovanja pametnog telefona za srednjoškolce je činjenica da je bolje da ga nauče pravilno koristiti dok su još kod kuće, prije nego odu na fakultet i osamostale se.

Pitanje karaktera

Glavni čimbenik u učenju korištenja pametnog telefona nije vezan uz tehnologiju, već karakter osobe. Pravo je pitanje hoće li vaš sin gospodariti telefonom ili će telefon gospodariti njime? Naučiti koristiti pametni telefon na ispravan način stvar je volje, snage karaktera, discipline, samokontrole, temperamenta.

Ima li vaš sin snagu volje da upravlja pametnim telefonom i koristi ga razborito? Pametni telefon neizmjerno je moćan, neizbježno atraktivan, potencijalno ovisnički alat za sve nas, ali puno više za tinejdžere. Ima li vaš sin snagu karaktera posjedovati pametni telefon, a da ga ne zlorabi?

Kako biste procijenili njegovu snagu karaktera, možda možete razmotriti kakav je na drugim područjima svog života. Kako održava red u svojoj sobi, kako mu izgleda krevet, odjeća, školska torba i ostale privatne stvari? Kako upravlja svojim rasporedom – je li netko tko je sklon odlagati stvari za kasnije ili je marljiv u onome što treba napraviti? Radi li ono što želi ili ono što bi trebao?

Ako nema samokontrolu za slijediti svoj vlastiti raspored i raditi što bi trebao, već ide linijom manjeg otpora i uglavnom radi što želi, tada će pametni telefon biti najbolji neiscrpni izvor ometanja, odgađanja i slabljenja volje za njega.

Ima li disciplinirane radne navike? Je li već disciplinirani radnik kakvim biste vi htjeli da s vremenom postane? Ako nije, onda treba manje stvari koje mu odvraćaju pozornost, a ne više.

Je li društven? Srami li se u izravnim odnosima, licem u lice? Pametni telefoni pružaju lažno utočište za sramežljive ljude na način da im je manje neugodno što ne razgovaraju s drugima i čak ih ni ne gledaju jer je lakše zabiti glavu u ekran i izbjegavati sve oko nas.

Dakle, iako se slažem da postoji korist da mladi ljudi nauče ispravno koristiti pametne telefone, pravo je pitanje: kako ih naučiti ispravnom korištenju? Preduvjet je da se mladi čovjek nauči samokontroli. Malo ih je takvih, a i oni koji jesu riskiraju da izgube tlo pod nogama u bitci za samokontrolu samim time što imaju pristup mobitelu.

Traženje ispravne tehnologije

Konačno, sve je teže kupiti običan telefon. Dobro, teže ne znači i nemoguće, barem ne još, iako ćemo možda doći do toga kada će samo neki antikvarijati imati obične mobitele.

Lakoća nabavljanja običnog mobitela nije važan čimbenik za razmotriti s obzirom da to nema veze s onim što je dobro za vašeg sina. Ako je nabavljanje pametnog telefona ispravno učiniti, onda je lakoća nabavljanja dobrodošla, ali ako je nabava običnog mobitela ispravna stvar za učiniti, onda je poteškoća nabavke neugoda, iako je to ipak mala cijena za učiniti ispravnu stvar za vašeg sina.

Mana korištenja pametnog telefona

Ako ne postoji stvarna korist od toga što vaš sin ima pametni telefon, ima li stvarne štete u njegovom posjedovanju? Je li nabavljanje pametnog telefona za vaše dijete neutralan prijedlog? Već sam ukazao na neke potencijalne nedostatke, ali bit ću nešto malo određeniji u navođenju mana, bez nekog redoslijeda važnosti.

Prvo, velika je većina tinejdžera neumjerena. Oni su u periodu svoga života kada imaju snažne strasti i emocije, ali samo polurazvijenu volju. Snažne su strasti kod tinejdžera dobre jer pokazuju da su živi, ali njihova se volja razvija i imaju veliku potrebu za podrškom.

Jedna od manifestacija neumjerenosti, kojoj je uzrok kombinacija jakih strasti i volje koja se razvija, je ta što tinejdžer sve želi SADA. Mladić koji prekida svoje roditelje u razgovoru pitanjima ili zahtjevima jer ne zna čekati nekoliko minuta ili mladi dečko koji želi jesti sada i ne može sačekati do večere, pokazuje svoju neumjerenost. Posebno snažan oblik neumjerenosti među tinejdžerima jest znatiželja.

Mladić koji mora znati rezultat sportske utakmice sada ili ne može pričekati kako bi pogledao neki smiješan video za koji su mu prijatelji rekli, nego mora zadovoljiti svoju znatiželju odmah, dječak je ili mladić koji pokazuje ovaj oblik neumjerenosti.

Svi patimo od ovoga i zato imamo pojavu prometnih nesreća uzrokovanih znatiželjom jer se okrećemo ne bismo li vidjeli uzrok prometne nesreće koja se dogodila ranije. Pametni telefoni vrebaju znatiželju tinejdžera tako da im omogućuju instant pristup bilo kojoj informaciji ili video zapisu koji oni žele. Pametni telefoni ukidaju potrebu za čekanjem obećavajući trenutno zadovoljenje znatiželje i na taj način mogu oslabiti volju vašeg sina, što dovodi do loše navike traženja trenutnog zadovoljstva.

Drugo, pametni telefon zaokuplja nečiji um i pogled usredotočujući se na ekran radije nego li na svijet oko sebe. Postajemo društvo koje gleda prema dolje i samo iznimno gleda gore ili uokolo. Za New York ponekad se kaže da je grad u kojem biste mogli biti najusamljeniji u gužvi svjetine.

Postoji nešto vrlo zdravo u tome da tinejdžer izađe iz svog oklopa i socijalizira se s drugima oko sebe na parkiralištu, u dnevnom boravku, u predvorju, ako ništa drugo, barem tako da ostvari kontakt očima i prepozna postojanje druge osobe.

Društvenost se najbolje razvija u mlađoj dobi i zato pametni telefon može spriječiti razvoj tinejdžera u samopouzdaniju osobu koja je sposobna razgovarati s onima koje baš dobro ne poznaje. Pametni telefon može jednostavno ugasiti svijet oko vašeg sina i suziti ga na slike s ekrana, i to sve na njegovu naredbu. Pametni telefon predstavlja zabavu, ali lišava osobu realnosti, a mladi čovjek može jedino biti društven ako živi u stvarnosti.

Treće, pametni telefon omogućuje pristup svemu što se objavljuje na Internetu. Kao što znate, pornografska industrija multimilijarderska je industrija koja ima namjeru svoje proizvode staviti u ruke, poglede, umove i duše vaših sinova.

Proizvođači znaju da kad je jednom mladi čovjek izložen njihovom sadržaju, veća je vjerojatnost da će isto željeti ponovno vidjeti. I da jednom kad je to vidio nekoliko puta, morat će se boriti kako bi zaustavio tu naviku. Također znamo da je izuzetno teško spriječiti pristup takvom sadržaju bez obzira na sve filtriranje i sve ostale mjere koje poduzimamo. No, nema sumnje da prevencija postaje sve teža s dodatnim potencijalnim pristupom takvim sadržajima.

Pametni telefon ili vrlo snažno prijenosno računalo čini ovakvu prevenciju gotovo nemogućom. Filtri, mehanizmi izvještavanja, roditeljske kontrole i slično, mogu se ugraditi, ali još uvijek postoji činjenica da postojanje pametnih telefona povećava rizik izlaganja pornografskom sadržaju. Konačno, jedini stražar koji može sačuvati od gledanja ovakvih sadržaja jest volja i samokontrola gledatelja. Nažalost, to je upravo ono uporište koje pametni telefoni mogu nagristi.

Štoviše, neupitno loš razlog davanja pametnog telefona svom sinu jest njegova tvrdnja da ga imaju svi, koja će postati istinita jedino ako svi roditelji u tome doista i popuste. Nije dobar razlog ni da mu ga date ako inzistira nemjerenom ustrajnošću tinejdžera. Njegova nesposobnost da prihvati „NE“ kao odgovor može biti najbolji dokaz njegovu nedostatku samokontrole za upravljanje pametnim telefonom.

Rizik posjedovanja pametnog telefona očito postaje sve manje i manje vrijedanprihvaćanja kako se prednost koje mobitel pruža smanjuju. Vaš sin teško može tvrditi da ima pravu korist od posjedovanja pametnog telefona, takvu korist koja nadomješta veliki osobni rizik kojem podliježe ako ga posjeduje. Upitna korist pristupa Internetu za tinejdžere umanjena je rizikom kojeg nosi taj pristup, zbog neumjerenosti gledanja u svrhu zadovoljenja nečije znatiželje i zbog štetnog sadržaja na koji mogu naići.

Iako se pismo odnosi na pametne telefone, ono je ustvari bilo o vašim sinovima i kako bi oni trebali koristiti tehnologiju tako da ona ne šteti njihovu razvoju. Konačno, pismo služi za razmišljanje kako osnažiti vaše sinove da postanu dugoročno razboriti korisnici tehnologije tako što će prvo zagospodariti sami sobom.

Sveti Otac svoje pratitelje na Twitteru potaknuo da svakog dana barem pet minuta čitaju evanđelje jer će im to promijeniti život.

Pokušaj svakoga dana barem pet minuta čitati evanđelje. Vidjet ćeš kako će ti to promijeniti život – potaknuo je papa Franjo danas svoje pratitelje na Twitteru. Sličan je poticaj uputio mladim Argentincima koji su sudjelovali na 2. nacionalnom susretu mladih koji se od 25. do 27. svibnja ove godine održao u argentinskom gradu Rosariju. Obraćajući im se u video-poruci, upitao ih je koliko njih barem dvije minute svakog dana čita evanđelje. Potom ih je pozvao da uza se uvijek imaju knjižicu koja sadrži evanđelja i da ju čitaju kad su u autobusu ili doma. To će vam promijeniti život jer ćete susresti Isusa – kazao je među ostalim Sveti Otac. (www.vaticannews.va)

Prije nego počnemo govoriti o cjelovitoj Bibliji, o njezinu sadržaju i poruci, treba nešto reći o nastanku pojedinih knjiga od kojih je ona sastavljena. Najveći dio biblijskih knjiga, pogotovo one opsežnije i složenije, nije napisao jedan autor u kratkom vremenskom roku, već su plod duljeg procesa nastanka i djelo više autora u okviru Izraelove zajednice vjere. Biblijski spisi po svojoj su naravi angažirana literatura. Oni stoje u službi vjere određene zajednice iz koje su izrasli i kojoj su namijenjeni. Plod su života izabranog naroda u savezu s Bogom i u njima se zrcali burna povijest tog naroda sa svim njegovim usponima i padovima. Prije nego su dobili svoj konačni, današnji oblik, ti spisi su egzistirali u obliku manjih predaja: priče o izabranju naroda i njegovoj povijesti, predaje o sklapanju sinajskog saveza, povelja saveza, zakoni i zapovijedi koje uređuju život naroda, formule i obrasci vjere koju treba ispovijedati, liturgijski propisi, propovijedi i kateheze, proročke opomene, prijetnje kaznom i nova obećanja…

Vjernost baštini i otvorenost životu

Što je bilo presudno u tom procesu polaganog rasta i sazrijevanja biblijskih spisa? Govoreći o svetoj baštini svoga naroda, veliki židovski mislilac prošloga stoljeća Martin Buber kaže kako je Izrael uvijek imao dvostruk odnos prema toj baštini, konzervativan i liberalan u isto vrijeme. Kako god to iz našega današnjeg kuta gledanja izgledalo kao dvije nepomirljive suprotnosti, biblijski spisi su doista tako nastajali. Biblijskom čovjeku je ta njegova baština doista bila sveta, pa on nije dopustio da išta od toga padne u zaborav, da se izgubi. A budući da je sve to izraslo iz života s Bogom i d je pisano očuvanje toga života, on nije dopustio da se to okameni, da postane samo beživotno svjedočanstvo prošlosti, već je to trajno iznova premišljao, teološki produbljivao i literarno proširivao. Brojni biblijski spisi nastali su kao plod uvijek novoga iščitavanja (relecture) i njihove primjene u životu, ali i istodobnog obogaćivanja novim iskustvima i spoznajama. Tako je ta predaja trajno rasla i dobivala svoj novi literarni oblik, sve do konačnog oblika spisa. Pogledajmo to na primjeru Pentateuha i Izaijine knjige.

Od Mojsija do Ponovljenog zakona

U središtu Pentatehua, vremenski gledano, stoje događaji vezani uz Mojsija i izlazak iz Egipta. Zanimljivo je u kolikoj se mjeri najmlađa od pet knjiga Mojsijeva petoknjižja (Tore), Ponovljeni zakon, poziva na Mojsija, iako je u svom konačnom obliku ta knjiga zaokružena tek u 7. st. pr. Krista, dakle više od pet stoljeća poslije Mojsijeve smrti. Unatoč tome, njegove se riječi navode tako kao da ih on tek sad izgovara. Štoviše i u Novom zavjetu nalazimo izraze „Mojsije piše“ (Rim 10,5), „Mojsije veli“ (10,19), „Mojsije se čita“ (2 Kor 3,13-15), iako se pritom misli na konačni oblik Mojsijeva petoknjižja, koje je u tom obliku konačno redigirano tek u 5. st. pr. Kr., nakon povratka iz sužanjstva. Pod tim izrazima podrazumijeva se Mojsije kao primalac i posrednik objave i kao veliki zakonodavac koji stoji na početku povijesti izabranog naroda. Njegova objava i zakoni (Dekalog prije svega) dalje su predavani, proširivani i obogaćivani novim predajama i zakonima, a sve je to ostalo pod njegovim imenom.

Od prvoga do trećeg Izaije

Sličan proces može se lako prepoznati i u velikoj knjizi proroka Izaije. Taj prorok je živio na prijelazu iz 8. u 7. st. pr. Krista i u povijesnom smislu uza nj se može vezati samo prvih 39 poglavlja te velike knjige kojima su sadržaj događaji iz toga vremena. S četrdesetim poglavljem mijenja se i sadržaj i stil Izaijine knjige, a u njoj susrećemo i perzijskog kralja Kira koji je 538. , nakon što je pobijedio Babilonce, (6.st.) židovima dao slobodu i omogućio im povratak u njihovu zemlju. Dakle, to je vremenski nemoguće povezati s povijesnim Izaijom. S 56. poglavljem započinje treći dio Izaijine knjige koji govori o događajima s kraja 6. st. pr. Kr., odnosno o ponovnoj uspostavi života u Jeruzalemu. Tako jedna knjiga obuhvaća više od dva stoljeća, a predana je pod imenom velikoga proroka Izaije koji stoji na početku njezina nastanka. Stvarna Izaijina knjiga čuvana je u jednom krugu njegovih udžbenika, koji možemo nazvati Izaijinom školom. Tu je ona nadahnjivala nove naraštaje i poticala nastanak novih proročkih tekstova koji su uzimali u obzir nove događaje iz povijesti Izraela te ih vrednovali u svjetlu ideje izabranja i poslanja naroda, da bi na kraju sve preraslo u tu jedinstvenu knjigu. (Dr. fra Ivan Dugandžić, Glas Koncila)