15.10. – 28. nedjelja kroz godinu

15.10. – 28. nedjelja kroz godinu

Sv. mise u našoj župi su u 7:30, 9, 10:15 11:30 i 18:30 sati. Listopadske pobožnosti započinju u 18 sati. Danas je MISIJSKA NEDJELJA. Skupljamo darove za potrebe misija. Stoga će u predvorju crkve biti misijski sajam koji su organizirala dijeca i podupiratelji misija. Moči ćete kupiti kolače i predmete koje su izrađeni za ovu prigodu. Skupljeni prihod djeca misijske skupine odnijet će u misijski ured. Ovo je izvanredna prilika da se sjetimo svih onih koji žive u krajnjem siromaštvu, bez osnovnih sredstava za život.

Trebamo priznati postojanje države koja jamči mir i pravdu za građane, ali isticati i Božje vrhovništvo. Dok vršimo svoje obveze prema zemaljskoj domovini i državi, ne smijemo zaboraviti Boga, gospodara svih.

Liturigjska čitanja: 1. čitanje Iz 45,1.4-6; psalam Ps 96,1.3-5-7-10a.10c; 2. čitanje 1Sol 1,1-5b; evanđelje Mt 22,15-21

Continue reading

Sedam navika svetih ljudi

Sedam navika svetih ljudi

Krenuli ste čitati ovaj tekst jer vas zanima kako da se odsad ozbiljnije posvetite svom duhovnom životu. Iskreno prihvaćate jednu od ključnih točaka II. vatikanskog sabora, a to je važnost nauka o sveopćem pozivu na svetost. Također znate da je Isus jedini put prema svetosti: „Ja sam Put, Istina i Život.“ Tajna svetosti leži u neprekidnoj molitvi, koja se može opisati i kao neprekidan dodir s Presvetim Trojstvom: „Svagda molite i nikada nemojte posustati“ (Lk 18,1).

Postoje različiti načini kako možemo upoznati Isusa. U ovom članku ukratko ćemo spomenuti njih nekoliko. Upoznat ćete, zavoljeti i služiti Isusa isto onako kako upoznajete i ostajete u ljubavi bilo s kim: svojim bračnim drugom, članovima obitelji, bliskim prijateljima. S Isusom ćete, kao i s njima, redovito provoditi određeno vrijeme, ali u ovom slučaju na svakodnevnoj osnovi. Plaća će vam biti, ako baš želite, jedina istinska sreća u ovom životu i gledanje Boga u budućem. Nema lakih nadomjestaka. Posvećenje je cjeloživotni rad i zahtijeva naš odlučan napor u suradnji s Božjom posvećujućom milosti koja nam dolazi preko sakramenata.

Sedam svakodnevnih navika su:

1. jutarnja molitva prikazanja
2. duhovno štivo (Novi Zavjet i duhovna knjiga koju vam preporuča vaš duhovnik)
3. sveta krunica
4. sveta misa i pričest
5. barem petnaest minuta misaone molitve
6. molitva Anđeo Gospodnji u podne
7. kratki ispit savjesti navečer

To su glavna sredstva za postizanje svetosti. Ukoliko ste osoba koja želi donijeti Krista drugima preko prijateljstva, to su instrumenti preko kojih ćete skladištiti duhovnu energiju, koja će vam omogućiti da to budete kadri i učiniti. Apostolsko djelovanje bez sakramenata i dubokog, čvrstog nutarnjeg života na duge staze neće biti djelotvorno. Budite sigurni da su svi sveci na ovaj ili onaj način uključili sve te navike u svoju svakodnevnu rutinu. Vaš cilj je biti kao oni – kontemplativni usred svijeta.

Želim naglasiti nekoliko stvari prije nego što počnem opisivati te navike.

Prvo, zapamtite da je rast u ovim svakodnevnim navikama, upravo kao kad krenete na kakvu dijetu ili neke tjelesne vježbe, postupan rad u napredovanju. Ne očekujte da ćete uključiti svih sedam ili možda dvije ili tri u svoj svakodnevni raspored odmah, kao što se nećete upustiti u utrku na pet kilometara, ako prije toga niste redovito trčali, niti ćete početi svirati Liszta nakon svoje treće lekcije vježbanja glasovira. Takva užurbanost dovela bi do neuspjeha, a Bog želi da uspijete koristeći i svoj i njegov korak. Trebali biste usko surađivati sa svojim duhovnikom, te postupno i plodonosno uključivati te navike u svoj život tijekom nekog vremena tako da se one uklope u vašu osobnu situaciju. Može se dogoditi čak i to da će vaše životne okolnosti zahtijevati preinaku ovih sedam navika.

Drugo, istodobno se morate uz pomoć Duha Svetoga i svojih posebnih svetaca zagovornika čvrsto obvezati da će vam te navike biti na prvom mjestu u vašem životu – važnije od jela, spavanja, posla i rekreacije. Želim još jednom naglasiti da se te navike ne mogu steći na brzinu. To nije način na koji želimo postupati s ljudima koje volimo. Njih treba obavljati kad smo najbudniji, tijekom dana, na tihom mjestu i bez ometanja, tamo gdje nam je lako ući u Božju prisutnost i obratiti mu se. Na koncu, nije li vječni život važniji od našeg prolaznog života? Sve što ćete sa sobom ponijeti na Božji sud, bit će količina ljubavi Božje u vašem srcu.

Treće, želim istaknuti da življenje sedam svakodnevnih navika nije igra koja u ukupnom rezultatu završava ništicom. Vi ne gubite vrijeme, nego ga, naprotiv, stječete. Nikada nisam sreo osobu koja ih se svakodnevno pridržavala, a koja je postala manje produktivnim djelatnikom, lošijim supružnikom ili koja bi imala manje vremena za svoje prijatelje, pa čak i za intenzivnije praćenje kulturnog života. Upravo suprotno, Bog uvijek nagrađuje one koji ga stavljaju na prvo mjesto. Naš će Gospodin umnogostručiti naše vrijeme na izvanredan način, onako kao što je to učinio s nekoliko kruhova i riba, kojima je nahranjeno mnoštvo ljudi, i još je preteklo. Budite sigurni da su bl. papa Ivan Pavao II., bl. Majka Terezija ili sv. Maksimilijan Kolbe u molitvi provodili puno više vremena od jednog i pol sata, koliko je ukupno potrebno da biste tijekom dana proveli sedam svakodnevnih navika.

Prva navika je jutarnja molitva prikazanja. Kleknete i svojim riječima ili nekom naučenom molitvom ukratko prikažete cijeli dan, koji je pred vama, na slavu Božju. Ono što tu nije tako jednostavno jest ono što se treba dogoditi prije molitve prikazanja. To utemeljitelj Opusa Dei opisuje ovako: „Svladavajte se svakog dana od prvog trenutka, ustajući u točno određeno vrijeme, ne popuštajući ni minutu svojoj tromosti. Ako se svladavaš s Božjom pomoći, već si postigao velik predujam za taj dan. Veliko je obeshrabrenje doživjeti poraz u prvom okršaju“ (Put 191). Prema mom pastoralnom iskustvu, oni koji su kadri provesti taj „junački trenutak“ ujutro, te poći na spavanje na vrijeme, imat će i fizičke i duhovne energije tijekom cijelog dana da prekinu raditi ono čime su zaokupljeni, kako bi proveli svoje preostale navike.

Druga navika jest barem 15 minuta tihe molitve. S vremenom ćete možda poželjeti dodati još 15 minuta takve molitve u neko drugo vrijeme tijekom dana. Na koncu, tko ne bi poželio provesti još vremena u tako odličnom društvu? Molitva je jednostavno izravan razgovor, licem u lice, s Isusom Kristom, najbolje pred Presvetim oltarskim sakramentom u svetohraništu. To je vaše „izravno vrijeme“ ili „kvalitetno vrijeme“, ako tako želite, kad se možete otvoriti govoreći o tome što vam je na umu i u srcu. Istodobno ćete stjecati naviku pozornog osluškivanja u molitvi poput još jedne Marije (Lk 10,38-42) da vidite što Isus traži od vas i što vam želi dati. I upravo u takvoj molitvi možemo shvatiti Isusove riječi: „Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“
Treća navika je petnaest minuta čitanja duhovnog štiva, koje se obično sastoji od nekoliko minuta sustavnog čitanja Novog Zavjeta kako bismo se poistovjetili s riječima i djelima našeg Spasitelja. Ostatak vremena posvećujemo nekoj klasičnoj knjizi katoličke duhovnosti koju vam preporuči vaš duhovnik. Kao što je sveti Josemaría Escrivá napisao: „Ne zapuštajte duhovno štivo. Čitanje je mnoge učinilo svecima“ (Put 116). Na određen način, to je i najpraktičnija naša navika. Ako je godinama provodimo, puno ćemo puta pročitati Kristov život i steći mudrost svetaca i Crkve čitanjem mnoštva knjiga, koje će prosvijetliti naš intelekt tako da ideje izražene u njima uzmognemo pretvoriti u djelo.

Četvrta svakodnevna navika sudjelovanje je u svetoj misi i primanje svete pričesti u stanju milosti. To je najvažnija navika od svih sedam (usp. Iv 6,22-65). Kao takva, treba biti samo središte našeg nutarnjeg života, pa prema tome i našeg dana. To je najintimniji čin susreta s Bogom koji je moguć čovjeku. U svetoj pričesti susrećemo živoga Krista, sudjelujemo u obnavljanju njegove žrtve za nas i sjedinjujemo se tijelom i dušom s Uskrslim Kristom. U svojoj pastoralnoj pobudnici „Crkvi u Americi“ Ivan Pavao II. je rekao: „Euharistija je živo i trajno središte oko koje se okuplja cijela crkvena zajednica“ (br. 35).

Peta svakodnevna navika zahtijeva tek časak ili dva. Svaki dan u podne zaustavimo se u poslu koji obavljamo da bismo izmolili Angelus ili molitvu Kraljice neba našoj blaženoj Majci, već prema liturgijskom vremenu. To je katolički običaj već mnogo stoljeća. Prekrasan je to način kako nakratko možemo pozdraviti našu blaženu Majku, kao što se svako dobro dijete sjeti svoje majke tijekom dana, te razmatrati utjelovljenje i uskrsnuće našeg Gospodina, što daje smisao našem čitavom postojanju.

Šesta navika je također marijanska – molitva svete krunice i razmatranje njezinih otajstava koja prikazuju život našeg Gospodina i naše Gospe. Kao što je sveti Josemaría rekao: „Za one koji koriste svoju inteligenciju i svoje znanje kao oružje, krunica je najdjelotvornija, jer taj naoko monotoni način usrdne molitve Gospi, kao što djeca mole svoju majku, kadar je razoriti svako sjeme oholosti i razmetanja“ (Brazda, 474). Krunica je takva navika koju je, jednom kad je prihvatimo, teško prekinuti. Ponavljajući riječi ljubavi upućene Mariji i prikazujući svaku deseticu za naše nakane, prečicom dolazimo do Isusa, što znači da prolazimo kroz Marijino srce. A on joj ništa ne može odbiti!

Sedma navika je kratak ispit savjesti navečer prije spavanja. Ponovno, sveti utemeljitelj Opusa Dei kaže: „Ispit savjesti. Svakodnevna zadaća. Nijedan poslovan čovjek ne zapušta računovodstvo. A postoji li ikakav važniji posao od onog vezanog za vječni život?“ (Put, 235). Sjednete, zazovete Duha Svetoga za rasvjetljenje i u nekoliko minuta prođete svoj dan u Božjoj prisutnosti, pitajući jeste li se ponašali kao Božje dijete kod kuće, na poslu, sa svojim prijateljima. Također promatrate i ono određeno područje, koje ste uz duhovno vodstvo već identificirali, i za koje znate da ga treba poboljšati kako biste postali sveti. A možete i brzinski utvrditi jeste li bili vjerni onim svakodnevnim navikama koje smo razložili u ovom članku. Nakon toga zahvalite se za sve dobro koje ste učinili i pokajete se za sve ono gdje ste vlastitim pristankom pogriješili. Iza toga slijedi vaš zasluženi počinak koji također želite učiniti svetim – nutarnjim razgovorom s Presvetim Trojstvom i vašom majkom Marijom u trenutcima kad tonete u san.

Ako osoba iskreno promatra svoj dan, bez obzira koliko je zaposlena (a ja izgleda nikad nisam sreo ljude koji priznaju da nisu jako zaposleni osim ako nisu u mirovini), obično može pronaći da svaki dan protrati nešto vremena. Razmislite o toj bespotrebnoj dodatnoj šalici kave u vrijeme kad ste prije posla mogli svratiti do crkve i 15 minuta posjetiti Presveti sakrament. Ili pola sata ili više potrošenog vremena gledajući dosadne i besmislene televizijske programe ili video. Tu je također i vrijeme kad putujete na posao i provodite ga tako da spavate u vlaku ili slušate radio u autu umjesto da molite krunicu. A što je s novinama koje se mogu pročitati za deset umjesto dvadeset minuta, a to se vrijeme iskoristi za čitanje duhovnog štiva? A ručak koji se može završiti za pola sata, pa tako ostane vremena i za podnevnu misu? Ne zaboravite onih pola sata protraćenog vremena na kraju dana kad ste se mogli posvetiti dobrom duhovnom štivu, ispitati svoju savjest i otići na počinak u unaprijed određeno vrijeme te tako obnoviti svoju snagu za bitke sljedećeg dana. Lista se nastavlja. Napravite svoju vlastitu. Budite iskreni sami sa sobom i s Bogom.

Ove nam navike, ako ih ispravno živimo, omogućuju da ispunjavamo drugi dio velike zapovijedi: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“ Nalazimo se na zemlji, kao što je bio i Gospodin, „da bismo služili, a ne da budemo služeni“. To se jedino može postići postupnom preobrazbom u drugog Krista preko molitve i sakramenata. Življenje sedam navika omogućit će nam da postanemo sveti i apostoli, te da budemo uvijek sigurni da kad u nečemu velikom ili malom pogriješimo, uvijek imamo Oca koji nas ljubi i čeka u sakramentu pomirenja kao i molitvenu pomoć našeg duhovnika da nas vrati na pravi put. (O. John McCloskey)

O Arkanđelima

O Arkanđelima

S jedne je strane Anđeo stvorenje što stoji pred Bogom, cijelim svojim bićem usmjereno prema Bogu. Sva tri imena Arkanđela završavaju riječju „El“ što znači „Bog“. Bog je upisan u njihovim imenima, u njihovu prirodu.
Njihova je priroda to da postoje u njegovom pogledu i za njega. Upravo se baš na ovaj način i objašnjava drugi aspekt koji karakterizira Anđele: oni su Božji glasnici. Donose Boga ljudima, otvaraju nebo i otvaraju zemlju. Baš zato što su tako blizu Bogu mogu biti također i vrlo blizu čovjeku.

Poput anđela za druge
Zaista, Bog nam je bliže nego što smo mi sami sebi blizu. Anđeli ljudima govore ono što se tiče njihovog istinskog postojanja, ono što je tako često u životima zaključano i pokopano. Oni vraćaju čovjeka natrag k sebi, u ime ga Božje dotiču. U ovom smislu i mi ljudi također trebamo biti anđeli jedni prema drugima – anđeli koji ljude odvraćaju od pogrešnih puteva i uvijek ih iznova usmjeravaju prema Bogu.
Ako antička Crkva biskupe naziva „Anđelima“ svoje Crkve, misli upravo ovo: biskupi moraju biti Božji ljudi, moraju živjeti orijentirani prema Bogu. “Multum orat pro populo” – „Neka izgovore mnoge molitve za ljude“, kaže o svetim biskupima crkveni brevijar. Biskup mora biti čovjek molitve, onaj koji za ljude posreduje kod Boga. Što više on to čini, to više razumije ljude koji su mu povjereni i može im postati anđeo – Božji glasnik koji im pomaže da sami pronađu svoju istinsku prirodu i da žive onako kako to Bog za njih želi.

Sveti Mihael: u svijetu pravi mjesta za Boga
Sve ovo postaje još jasnije ako pogledamo na slike trojice Arkanđela čiju svetkovinu Crkva danas slavi. Prvi od njih je Mihael. Prije svega njega u Svetom Pismu pronalazimo u knjizi Danijelovoj, u poslanici svetog apostola Jude Tadeja i u Knjizi Otkrivenja.

Dvije uloge ovog Arkanđela postaju očite u ovim tekstovima. On brani Božju isključivost pred drskosti zmaja, „stare zmije“, kako ga Ivan naziva. Neprestani trud ove zmije jest da ljudi povjeruju kako Bog treba nestati kako bi oni sami postali važni; kako Bog ometa našu slobodu i zbog toga ga se moramo riješiti.

Međutim, zmaj ne optužuje samo Boga. Knjiga Otkrivenja također ga naziva „tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim“ (12: 10). Oni koji Boga guraju u stranu, ne čine čovjeka velikim, već mu skidaju njegovo dostojanstvo. Čovjek tada postaje pogrešni proizvod evolucije. Oni koji optužuju Boga također optužuju i čovjeka. Vjera u Boga brani čovjeka u svim njegovim krhkostima i nedostacima: Božja svjetlost osvjetljava svakoga. Dužnost je biskupa i svakog kršćanina, kao Božjih ljudi, da u svijetu naprave mjesta za Boga, da se suoče s poricanjem Boga te da brane čovjekovu veličinu. I što više možemo reći i misliti o čovjeku od činjenice da je sam Bog postao čovjek? Druga Mihaelova uloga, prema Pismu, jest ta da brani Božji narod (usp. Dn 10: 21; 12: 1).
Dragi prijatelji, budite istinski „anđeli čuvari“ Crkve koja će vam biti povjerena! Pomozite Božjem narodu kojeg trebate voditi na njegovom hodočašću za pronalaskom radosti vjere i razlikovanju duhova: da prihvate dobro i odbace zlo, da ostanu i da sve više postaju, po kreposti nade i vjere, ljudi koji vole u zajednici s Bogom-Ljubavi.

Sveti Gabriel: Bog koji zove
Arkanđela Gabriela susrećemo osobito u predragoj prilici navještenja Mariji o Utjelovljenju Boga, kako nam to govori Luka (1: 26-38). Gabriel je glasnik Božjeg utjelovljenja. On kuca na Marijina vrata, preko njega sam Bog pita Mariju za njezin pristanak da postane Majka Otkupitelja: da svoje ljudsko tijelo preda vječnoj Božjoj Riječi, Sinu Božjemu. Gospodin neprestano kuca na vrata ljudskog srca. U Knjizi Otkrivenja govori „anđelu“ Crkve u Laodiceji i, kroz njega, ljudima svih vremena: „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom“ (3: 20). Gospodin je na vratima – na vratima svijeta i na vratima svakog pojedinog srca. Kuca da mu otvorimo: Božje utjelovljenje, njegovo uzimanje našega tijela, treba se nastaviti do kraja vremena. Svi se trebamo ponovo ujediniti u Kristu u jedno tijelo: to nam govori velika himna o Kristu u poslanicama Efežanima i Kološanima. Krist kuca. I danas su mu potrebni ljudi koji mu, tako reći, daju na raspolaganje svoje tijelo, daju mu svoj svijet i svoje živote te tako služe stvaranju jedinstva između Boga i svijeta, sve do pomirbe cijelog svemira. Dragi prijatelji, vaš je zadatak da kucate na vrata ljudskih srca u Kristovo ime. Dok sami ulazite u jedinstvo s Kristom, također postajete sposobni preuzeti Gabrielovu ulogu: donijeti Božji poziv svim ljudima.

Sveti Rafael: oporavak pogleda
Sveti nam je Rafael prije svega predstavljen u knjizi o Tobiji, i to kao Anđeo kojem je povjerena zadaća liječenja. Kada Isus šalje svoje učenike i daje im zadatke, zadaća širenja Evanđelja uvijek je usko vezana za zadaću liječenja. Dobar Samaritanac, svojim prihvaćanjem i liječenjem ranjenika što je ležao uz cestu, bez riječi postaje svjedokom Božje ljubavi. Svi smo mi taj ranjeni čovjek, imamo potrebu za ozdravljenjem. Samo širenje Evanđelja već znači ozdraviti u sebi, jer čovjek iznad svega ima potrebu pronaći istinu i ljubav.

Knjiga o Tobiji govori o dvije simbolične zadaće liječenja Arkanđela Rafaela. On ozdravljuje narušenu zajednicu između muškarca i žene. Liječi njihovu ljubav. Izgoni demone koji neprestano naprežu i razrušavaju njihovu ljubav. Pročišćava atmosferu između njih dvoje i daje im sposobnost da se međusobno zauvijek prihvate. Što se tiče Tobije, ovo je ozdravljenje opisano legendarnim slikama.

U Novom Zavjetu, red u braku uspostavljenom među stvorenjima, braku kojem na brojne načine prijeti grijeh, liječi Kristov pristanak na njegovu otkupiteljsku ljubav. On čini brak sakramentom: njegova je ljubav, za nas pribijena na križ, moć koja liječi i koja u svim oblicima kaosa nudi mogućnost obnove, pročišćava atmosferu i liječi rane. Svećeniku je povjerena zadaća uvijek nanovog vođenja muškaraca i žena prema obnavljajućoj moći Kristove ljubavi. On treba biti „anđeo“ koji liječi, koji im pomaže učvrstiti njihovu ljubav sakramentom te da na temeljima tog sakramenta žive i neprestano oživljuju ovo predanje.

Drugo, knjiga o Tobiji govori o izlječenju slijepih očiju. Svi znamo koliko nam danas prijeti sljepoća spram Boga. Kako je velika opasnost da pored svega što znamo i možemo učiniti s materijalnim stvarima, postanemo slijepi za Božje svjetlo. Liječiti sljepoću porukom vjere i svjedočenjem ljubavi Rafaelova je zadaća koja se svakoga dana povjerava svećenicima te na poseban način biskupima. Također smo spontano potaknuti razmišljati o Sakramentu Ispovijedi, Sakramentu Pokore koji je u najdubljem smislu riječi sakrament izlječenja. Prava rana duše, zapravo, ishodište svih drugih ozljeda, je grijeh. Te samo ako prostoji oproštenje, po Božjoj moći, po Kristovoj ljubavi, možemo biti izliječeni, možemo biti otkupljeni.

„Ostanite u mojoj ljubavi“, govori nam Gospodin danas u Evanđelju (Iv 15:9). U ovom trenutku vašeg zaređenja govori to osobito vama, dragi prijatelji. Ostanite u njegovoj ljubavi! Ostanite u tom prijateljstvu s njim, punim ljubavi, koju vam ponovo daje u ovom trenutku! Tada ćete donijeti plod, plod koji ostaje (usp. Iv 15:16). Svi se pomolimo za vas sada, draga braćo, kako bi vam se sve ovo dalo. Amen.

(Benedikt XVI, dijelovi propovijedi dane 29.rujna 2007.)

Tko su anđeli čuvari?

Tko su anđeli čuvari?

Gotovo da nema djeteta kojem u djetinjstvu baka, teta, mama nije recitirala ili ga učila molitvu Anđelu čuvaru. Prije spavanja, ili pri ustajanju…Pa tko su zapravo anđeli?

Anđeli su čisti duhovi, savršena stvorenja Božja, obdareni razumom i slobodnom voljom, posve jednostavne naravi, besmrtni, nepromjenljivi, i ljudskim tjelesnim očima nevidljivi, te kao takvi odražavaju sliku svoga Stvoritelja. Ne podliježu fizičkim ograničenjima niti zakonima propadljivosti. Anđeli nisu nikakva apstrakcija niti slikoviti govor. Oni su  konkretna Božja stvorenja koja kroz svu vječnost slave svoga Stvoritelja i izvršavaju njegove naume.

Teško je ljudskom umu prodrijeti u anđeosko stanje i razumjeti anđeoski svijet jer je neizmjerna razlika između njihove i ljudske naravi. Njihova narav, naime, uzvišenija je i savršenija od ljudske i između svih stvorenja zauzimaju najodličnije mjesto u svemiru. Simbol ljudi je ljudski lik hermafrodita (anđeo nije ni muško ni žensko jer je oboje), a simbol nebeskog su krila kojima se uzdiže iznad zemaljskog. Sam Isus se poziva na anđeosko stanje kada opisuje budući život onih … koji se nađoše dostojni onoga svijeta… Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća (Lk 20, 36).

Zapravo, anđeli su veza, raspon između relativnog (ljudi) i Apsolutnog (Bog). Na grčkom jeziku riječ “aggelos” znači vjesnik, glasnik. Javljaju se u Bibliji kao bića koja prenose Božje poruke, objavljuju njegovu volju, javljaju se u snu, ili slave Boga na nebesima. Oni su posrednici između Boga i čovjeka, kao što su to bili često puta upravo po anđelima nadahnuti proroci, a kasnije i sveci. Biblija spominje, tri arkanđela: Mihaela, Gabrijela i Rafaela, te anđeoske vojske, no u kršćanskoj tradiciji među raznim njihovim podjelama, ustalila se ona iz kraja 5. stoljeća Dionizija Aeropagita. On je anđeosku hijerarhiju podijelio na devet korova podijeljenih na tri reda.

Milioni i milioni anđela nastanjuju Nebo, služeći Bogu, ali milioni i milioni anđela su također ovdje na zemlji, služeći nama. Oni su među nama, oko nas, blizu nas, svugdje. Njihova aktivnost što se tiče nas, nikada ne prestaje u svakom trenu dana, iako ih mi ne vidimo, niti čak slutimo njihovu prisutnost, niti osjećamo njihov utjecaj. Oni nas paze neograničenom brigom i ljubavlju. Ovi anđeli nam u svakoj prilici pomažu, čineći nam bezbrojne usluge i čuvajući nas od opasnosti i zala svake vrste. Bog nas je dao njima na brigu:

“Jer je on dao svojim anđelima da se brinu za tebe; da te čuvaju na svim putevima tvojim. Na svojim rukama će te nositi: da se tvoja noga ne spotakne o kamen.” (Ps. 90: 11-12).

Vjerovanje, omiljeno u puku, da svaka osoba ima svog anđela čuvara, nalazi opravdanje u Isusovim riječima: “Pazite da ne prezrete nijednog od ovih najmanjih, jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima”. (Mt 18, 10). Katolička Crkva to ispovijeda, vjeruje i uči, istom sigurnošću kojom ispovijeda vjeru u Boga stvoritelja. Svjedočanstvo Pisma o tome je jasno kao što je i predaja jednodušna.

O milostima i vrlinama

O milostima i vrlinama

1. Milost

Od pamtivijeka Bog poziva čovjeka da sudjeluje u životu Presvetoga Trojstva. „Ovaj poziv na vječni život je nadnaravan“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1998).[1] Kako bi nas doveo do ovog nadnaravnog konačnog cilja, Bog nam već ovdje na temlji daruje početak ovog dioništva koje će doseći svoju puninu u nebu, a koje Sv. Toma Akvinski naziva „predokus slave.“[2] Ovaj dar je posvećujuća milost:

§ Ona je „nezaslužen dar kojim nam Bog dariva svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je ozdravi od grijeha i posveti“ (KKC, 1999);

§ Ona je „sudjelovanje u Božjem životu“ (KKC, 1997; usp. 2 Pet 1:4), koji nas pobožanstvenjuje (usp. KKC, 1999);

§ To je dakle, novi, nadnaravni život; novo rođenje kroz koje smo svi postali usvojena djeca Božja, dionici u prirodnom sinovstvu Sina: „sinovi u Sinu“;[3]

§ Ona nas uvodi u intimnost trojstvenoga života. Kao posvojena djeca možemo Boga zvati „Oče,“ sjedinjeni s njegovim jedinorođenim Sinom (usp. KKC, 1997);

§ Ona je „Kristova milost,“ jer u našem sadašnjem – to jest, poslije grijeha i Kristova Otkupljenja – milost nas dostiže kao sudjelovanje u milosti koju je Krist osvojio za nas (KKC, 1997): Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost (Iv 1:16). Milost nas suobličuje Kristu (usp. Rim 8:29);

§ Ona je „milost Duha Svetoga,“ jer je utisnuta u dušu milošću Duha Svetoga.[4]

Posvetna milost se također naziva i trajna (habitualna) milost jer je postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi (usp. KKC, 2000).[5] 2. Opravdanje

Prvo djelo milosti u nama je opravdanje (usp. KKC, 1989). Opravdanje je prijelaz iz stanja grijeha u stanje milosti (ili „pravednosti,“ jer nas milost čini „pravednicima“).[6] Ovo se događa krštenjem i svaki put kad nam Bog oprašta smrtne grijehe i udjeljuje nam posvetnu milost (redovito u sakramentu pokore).[7] Opravdanje „je najizvrsnije djelo Božje ljubavi“ (KKC, 1994; usp. Ef 2:4-5).

3. Posvećenje

Bog nikome ne uskraćuje svoju milost jer želi da se svi spase (1 Tim, 2:4); svi su pozvani na svetost (usp. Mt, 5:48).[8] Milost „je u nama izvor djela posvećenja“ (KKC, 1999); ona liječi i podiže našu narav, ranjenu istočnim grijehom i čini nas sposobnim djelovati kao djeca Božja,[9] i nasljedovati Kristov lik (usp. Rim, 8:29): to jest, biti, svaki ponaosob, alter Christus, drugi Krist. Ova sličnost Kristu očituje se u vrlinama.

Posvećenje znači rast u svetosti, postižući uvijek sve intimniji odnos s Bogom (usp. KKC, 2014), do točke postajanja ne samo drugog Krista već ipse Christus, samog Krista[10] – jedno te isto s Kristom, kao ud njegovog Tijela (usp. 1 Kor, 12:27). Rast u svetosti zahtijeva slobodnu suradnju s milošću, a to podrazumijeva trud, borbu, zbog poremećaja koji je uveden grijehom (formus peccati, sklonost grijehu). „Nema svetosti bez odricanja i bez duhovnog boja“ (KKC, 2015).[11]

Stoga, kako bi pobijedili u asketskoj borbi, moramo moliti Boga za milost kroz molitvu i mrtvljenje („molitvu osjetila“), [12] i primati milost kroz sakramente.[13]

Naše zajedništvo s Kristom bit će konačno samo u nebu. Moramo moliti Boga za milost konačne ustrajnosti, to jest, dar umiranja u Božjoj milosti (usp. KKC, 2016 i 2849).

4. Bogoslovne (teološke) krjeposti

Općenito govoreći, krjepost „je postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro“ (KKC, 1803).[14] „Bogoslovne se krjeposti odnose izravno na Boga; potiču kršćane da žive u vezi s Presvetim Trojstvom“ (KKC, 1812). „Bog ih ulijeva u duše vjernika da ih osposobi da djeluju kao njegova djeca“ (KKC, 1813).[15] Tri su bogoslovne krjeposti: vjera, ufanje i ljubav (usp. 1 Kor, 13:13).

Vjera „je bogoslovna krjepost po kojoj vjerujemo u Boga i sve što je On rekao i objavio i što nam Sveta Crkva predlaže vjerovati“ (KKC, 1813). Vjerom „se čojek slobodno i u potpunosti predaje Bogu“[16] i teži spoznanju i vršenju Božje volje: Pravednik će od vjere živjeti (Rim, 1:17).[17]

„Kristov je učenik dužan ne samo čuvati vjeru i od nje živjeti, nego i ispovijedati je, za nju otvoreno svjedočiti i širiti je“ (KKC, 1816; usp. Mt, 10:32-33).

Ufanje (nada) „je bogoslovna krjepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga“ (KKC, 1817).[18] Ljubav „je bogoslovna krjepost kojom Boga ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga bližnjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu“ (KKC, 1822). Ovo je Kristova „nova zapovijed“: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (Iv, 15:12).[19] 5. Ljudske krjeposti

„Ljudske krjeposti (vrline) jesu čvrsti stavovi, stalna raspoloženja, trajne savršenosti razuma i volje koje ravnaju našim činima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri. One daju lakoću, gospodstvo nad sobom i radost za moralno dobar život“ (KKC, 1804). Ove krjeposti „stječu se ljudskim nastojanjem. One su plodovi i klice moralno dobrih čina“ (KKC, 1804).[20]

Među ljudskim krjepostima četiri su koje se nazivaju stožernim krjepostima jer se sve ostale svrstavaju oko njih. To su razboritost, pravednost, jakost i umjerenost (usp. KKC, 1805).

§ Razboritost „je krjepost koja upućuje praktični razum da u svim prilikama razlikuje naše istinsko dobro i da izabere prikladna sredstva da ga izvrši“ (KKC, 1806). Ona je „ispravna norma djelovanja,“[21] piše sv. Toma Akvinski.

§ Pravednost „je moralna krjepost koja se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada“ (KKC, 1807).[22]

§ Jakost „je moralna krjepost koja u poteškoćama osigurava čvrstoću i postojanost da u traganju za dobrom. Ona jača odluku da se čovjek opre napastima i svlada zapreke u moralnom životu. Krjepost jakosti osposobljava ga da pobijedi strah, čak i smrt, i da se odvažno suoči s iskušenjima i progonstvima. Ona daje hrabrost da se čovjek odrekne i žrtvuje vlastiti život, da bi obranio pravednu stvar“ (KKC, 1808).[23]

§ Umjerenost „je moralna krjepost koja obuzdava privlačnost naslada i osposobljuje za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima“ (KKC, 1809). Umjerena osoba usmjerava svoje sjetilne težnje prema objektivnom dobru i ne dopušta biti upravljana svojim strastima (usp. Sir, 18:30). U Novom Zavjetu nazvana je „uzdržljivost“ ili „trijeznost“ (usp. KKC, 1809).

Izreka in medio virtus, „krjepost se nalazi u sredini“, u vidu moralnog zakona znači da se krjepost nalazi u sredini između nedostatka i obilja.[24] Ipak, in medio virtus nije poziv na osrednjost. Krjepost nije sredina između dva ili više poroka već ispravnost volje – vrhunac, može se reći – koji je suprostavljen ponorima poroka.[25]

6. Krjeposti i milost. Kršćanske krjeposti

Rane koje su ostale kao posljedica grijeha čine stjecanje i vršenje ljudskih krjeposti teškim (usp. KKC, 1811).[26] Kako bi ih stekli i živjeli, kršćani se oslanjaju na Božju milost koja liječi ljudsku narav.

Milost podiže ljudsku narav na sudjelovanje u božanskoj naravi. Istovremeno milost podiže ljudske vrline na nadnaravni red (usp. KKC, 1810), vodeći osobu da se ponaša u skladu s vjerom prosvijetljenim razumom: jednom riječju, da oponaša Krista. Na ovaj način, ljudske vrline postaju kršćanske vrline.[27] 7. Darovi i plodovi Duha Svetoga

„Ćudoredni život kršćanina podržavaju darovi Duha Svetoga. To su trajna raspoloženja koja čovjeka čine poslušnim poticajima Duha Svetoga„ (KKC, 1830).[28] Darovi Duha Svetoga su (usp. KKC, 1831):

1. Dar mudrosti: da možemo razumjeti i pravilno rasuđivati Božje planove;

2. Dar razuma: da možemo prodrijeti u istinu o Bogu

3. Dar savjeta: da prepoznamo i proslijeđujemo („further“) Božje planove u pojedinim djelima;

4. Dar jakosti: da prevladamo teškoće u kršćanskom životu;

5. Dar znanja: da spoznamo red stvorene stvarnosti;

6. Dar pobožnosti: da se ponašamo kao djeca Božja i na bratski način prema svoj našoj braći i sestrama, budući smo drugi Krist;

7. Dar straha Gospodnjeg: da odbacimo sve što može uvrijediti Boga, kao što bi dijete odbacilo, iz ljubavi, sve što bi moglo uvrijediti njegovog oca.

Plodovi Duha Svetoga „su savršenosti što ih Duh Sveti izvodi u nama kao prvine vječne slave“ (KKC, 1832). Oni su djela koje uzrokuje stalno djelovanje Duha Svetoga u našoj duši. Tradicija Crkve nabraja dvanaest plodova: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (usp. Gal, 5:22-23).

8. Utjecaj strasti u moralnom životu

Kroz jedinstvo našeg tijela i duše, naš duhovni život – intelektualno znanje i slobodni izbor volje – je podložan utjecaju naših osjećaja. Ovaj utjecaj očituje se u strastima, koje su „uzbuđenja ili pokreti čuvstvenosti koji potiču na djelovanje ili nedjelovanje gledom na ono što se kao dobro ili kao zlo osjetilo ili zamislilo“ (KKC, 1763). Strasti su poticaji osjetilnih potreba (razdražljivih i požudnih). Također ih se može nazvati, u širem smislu, „osjećajima“ ili „emocijama.“[29]

Ljubav, ljutnja, strah, itd. primjeri su strasti. „Osnovna strast je ljubav koju izaziva privlačnost dobra. Ljubav budi želju za odsutnim dobrom i nadu da će ga postići. Taj pokret završava u užitku i u radosti posjedovanja dobra. Strah od zla uzrok je mržnji, odvratnosti i bojazni od budućega zla. Taj pokret završava u žalosti zbog prisutnog zla ili u srdžbi koja mu se protivi“ (KKC, 1765).

Strasti imaju velik utjecaj na naš moralni život. „Strasti u sebi nisu ni dobre ni zle“ (KKC, 1767). „Strasti su moralno dobre kad doprinose dobru djelu; u suprotnom slučaju su zle“ (KKC, 1768).[30] Ljudsko savršenstvo zahtijeva imanje strasti koje su pod nadzorom razuma i upravljane voljom.[31] Nakon istočnog grijeha, naše strasti više nisu pod kontrolom razuma i često nas tjeraju prema nečemu što nije dobro.[32] Njihovo stalno ili redovito usmjeravanje prama dobru zahtijeva asketsku borbu i pomoć milosti, koja liječi rane grijeha.

Volja, ako je dobra, koristi strasti usmjeravajući ih prema dobru.[33] S druge strane, loša volja, koja izvire iz sebičnosti podložna je neurednim strastima ili ih koristi za zlo (usp. KKC, 1768).

Molitva za Sinodu

Molitva za Sinodu

Nadbiskup Bozanić pozvao je sve župne zajednice, ali i svakoga pojedinog vjernika i vjernicu, da nakane vezane uz održavanje Sinode uključe u svoje molitve. Također da se u raznim prigodama moli Molitva za Sinodu.
Također je važno da naučimo pjevati Himan Sinode i da ga cijeloga ili jedan njegov dio pjevamo u raznim prigodama. Vrijedno je na srcu imati istinu da je Sinoda dar Crkvi i slavlje Crkve koja osluškuje Božju riječ i nadahnuća, zahvaljuje i moli, pokreće se u ljubavi i čini dobro, s posebnom brigom za najpotrebnije.

Kakve su posljedice ovisnosti o televiziji i internetu?

Kakve su posljedice ovisnosti o televiziji i internetu?

Preuzeto iz Glasa Koncila 4 (2170) | 24.1.2016.

Pasivno promatranje i primanje medijskih sadržaja dovodi do oponašanja i otupjelosti estetskoga i etičkoga doživljaja u gledatelja. To je kontrola uma u kojoj se otupljuje intelekt i senzibilitet te zamagljuje svijest o svijetu. Televizija osnažuje »život« robnih artikala. Ekrani postadoše kradljivci vremena i intime.

Televizija, računalo i mobitel postaju dječji »kućepazitelji«. Istraživanje Ipsos Pulsa iz 2010. godine u Hrvatskoj pokazuje da su televizor i internet najbolji prijatelji svakomu drugomu djetetu, a 37 % osnovnoškolaca nije obuhvaćeno izvanškolskim aktivnostima, konstatirajući da su im dosadili djedovi i bake.

Mediji »potiskuju članove obitelji iz odgoja«

To potvrđuju rezultati istraživanja s početka 2013. britanske tvrtke »Dr. Beckmann«, gdje se pokazalo da djedovi i bake postaju suvišni u životima svojih unuka jer sve manje mališana traži njihov savjet. Britanska djeca odgovore na svoja pitanja traže na internetu. Devet od deset britanskih djedova i baka tvrde da ih unuci ne pitaju za savjet ni u obavljanju najjednostavnijih zadaća, a umjesto toga ukucaju svoj »problem« u Google, YouTube ili Wikipediju kako bi dobili traženi odgovor. Internet »potiskuje članove obitelji iz odgoja«, kaže glasnogovornica Susan Fermor u izvješću toga istraživanja i dodaje: »Stariji ukućani uviđaju da su djeca ‘zakopana’ u računala, tablete i mobitele i tamo pronalaze instantne savjete.« Anketno ispitivanje provedeno na uzorku od 1500 djedova i baka pokazuje da djeca na internetu pretražuju obiteljske informacije umjesto da o tome izravno pitaju članove obitelji. Gotovo dvije trećine djedova i baka smatraju da tradicionalne uloge postaju sve manje važne u modernom obiteljskom životu.

Istraživanje u Velikoj Britaniji pokazuje da je kod 7 % gledatelja televizor uključen cijeli dan, a od 5 do l0 sati kod 50 % njih (F. Inglis). Hrvati gledaju televiziju više od šest sati dnevno i po tome su ispred njih samo Saudijci, objavila je sredinom 2015. godine međunarodna marketinška agencija ZenithOptimedia. U istraživanje je bilo uključeno 65 zemalja svijeta. Saudijci televiziju gledaju 407 minuta dnevno, a slijede ih Hrvati sa 377, Rumunji sa 340, Litavci sa 325 te Srbi i Amerikanci s po 300 minuta dnevno. ZenithOptimedia navodi da je dnevna konzumacija medija na globalnoj razini od 2010. do 2014. porasla sa 462 na 485 minuta dnevno. To objašnjavaju porastom uporabe interneta na kojem ljudi provode 109,5 minuta na dan, gotovo dvostruko više nego prije četiri godine. Vrijeme posvećeno tradicionalnim medijima palo je sa 402 na 376 minuta dnevno. U konkurenciji s internetom najviše su izgubile novine koje se čitaju za četvrtinu manje nego prije četiri godine i časopisi koje se čita 19 posto manje. Televiziju se gleda samo šest posto manje. Globalno je u prosjeku gledaju 184 minute dnevno.

Gledanje televizije mijenja čovjekovu narav

Televizija je iznimno djelotvoran medij zato što gledatelja odvodi u prividnu stvarnost tako da ima osjećaj da je usred zbivanja koje dočarava ekran. Giovanni Sartori u knjizi »Homo videns« tvrdi da pred televizijskim ekranom dolazi do dubokih promjena zbog kojih homo sapiens postaje homo videns. Prema njegovoj tezi televizija je antropogenetski aparat čije gledanje mijenja čovjekovu narav u negativnom smislu. »Gledanje televizije osiromašuje kognitivni aparat homo sapiensa, a homo videns je stupanj kad čovjek više nije sposoban apstraktno misliti« (Sartori). Dominantna je funkcija »stranca u kući« zabava publike, stoga je struktura programa i koncipirana tako da prevladavaju manje zahtjevni sadržaji. Pokraj TV-a prosječni gledatelj ostaje prikovan u četiri zida, opsjednut »magičnom kutijom«. Ekrani su magija koja udaljava, a ne zbližava; izgleda kao da opslužuje, a prosječni konzument nije svjestan vlastitih okova. Za uređivanje televizijskoga programa nasilje i natjecanje, mržnja, strah, ljubomora, trijumf i sukobi u prednosti su pred vrjednotama kao što su suradnja, ljubav i pažnja, briga ili altruizam. TV je »lunapark« koji ciljano zaglupljuje.

Djeca televiziju često rabe simultano s drugim medijima i uz neku drugu aktivnost: čitanje, igru, razgovor, jelo i sl. Izjavljuju da gledaju televiziju iz navike i dosade, uzbuđenja ili popravljanja raspoloženja. Pasivno promatranje i primanje medijskih sadržaja dovodi do oponašanja i otupjelosti estetskoga i etičkoga doživljaja u gledatelja. To je kontrola uma u kojoj se otupljuje intelekt i senzibilitet te zamagljuje svijest o svijetu. Televizija osnažuje »život« robnih artikala. Ekrani postadoše kradljivci vremena i intime. Analizirajući sadržaje na televiziji, Vlasta Ilišin u Hrvatskoj dolazi do spoznaje da televizija u slobodnom vremenu mladih uglavnom služi za zabavu i razonodu, a rijetko ostvaruje odgojno-obrazovnu i informativnu funkciju.

Više od 6 posto mladih – internetski ovisnici

S internetom, osobito u djece, umiru brige za druge. U omalovažavanju drugoga internet postaje javni WC. Suludo bi bilo raditi na zabranama uporabe interneta, ali je jednako tako opasno ignorirati njegovu tamnu stranu. Opsežno europsko istraživanje 2010. godine provela je EU IDS Online mreža na internetskim korisnicima od 9 do 16 godina iz 25 europskih zemalja. Rezultati pokazuju da internet postaje sastavni dio života djece.

Istraživanje 2006. godine u organizaciji Sveučilišta u Berlinu (autori André Hahn i Matthias Jerusalem) na uzorku većem od osam tisuća mladih od petnaest do dvadeset devet godina pokazalo je da 34 % ispitanika provede više od 48 sati tjedno uz internet, a najugroženije je 6,6 % onih koji provedu između devet i deset sati dnevno na internetu. Uspoređujući podatke istraživanja u Njemačkoj, Nizozemskoj, Kini, Austriji, Švicarskoj i SAD-u, Gabriele Farke (Amazon – knjiga) zaključuje da se oko 6 % mladih mogu nazvati »teški internetski ovisnici i trebaju pomoć stručnjaka jer provode dnevno između osam i deset sati uz zaslone računala«. »Patološka ovisnost nije samorazmjerna vremenu provedenom uz internet, nego je povezana s činjenicom da se slobodno vrijeme opsesivno troši na mreži, a odbijaju se ostale aktivnosti.«

Internetski ovisnici izbjegavaju neposrednu komunikaciju »oči u oči«, a preferiraju mrežnu komunikaciju. Grupiraju se na one koji svakodnevno sudjeluju u online akcijama ili online kockanju, one koji dnevno satima »pregledavaju« pornografske sadržaje, neumorno surfaju ili pretražuju informacije iz različitih baza podataka te ovisnike o računalnim igrama. Kod svih skupina evidentirana je smanjena socijalna interakcija.

U Hrvatskoj svaki dan na Facebooku 69 % djece

Rezultati istraživanja Medicinskoga fakulteta kalifornijskoga Sveučilišta Stanford pokazali su da gotovo 14 % američkih internetskih korisnika ima barem jedan simptom cyberovisnosti. Šest posto ispitanika smatra da im pretjerana uporaba interneta šteti odnosima s okolinom, 9 % njih pokušava zatajiti višak vremena proveden na internetu, 14 % ih se vrlo teško uspijeva suzdržati od interneta nekoliko dana uzastopno, 8 % ih internet smatra utočištem od problema ili neugode, a samo 12 % ih je pokušalo smanjiti uporabu interneta.

Gotovo sva djeca u Hrvatskoj imaju pristup internetu, a njih 85 % ima Facebook na mobitelu. Otvaranje profila na Facebooku ima zakonsku granicu u Hrvatskoj do 13. godine. Prema podatcima Poliklinike za zaštitu djece od nasilja i Hrabroga telefona u Zagrebu iz rujna 2013. čak dvoje od troje djece prije nego što navrši 13 godina života otvori svoj profil na Facebooku, a njih polovica svoje profile pregledava za vrijeme nastave. Prije pet godina 49 % djece koristilo se internetom svakodnevno, a 2013. svaki dan samo na Facebooku vrijeme provede 69 % djece, i to nekoliko puta dnevno, a tri sata dnevno 20 % djece. Gotovo sva djeca imaju skupocjene smartphone. Većina ispitane djece ima između 300 i 500 »prijatelja« na svom profilu, a u slučaju da ih nepoznata osoba pozove na susret, 18 % ih navodi da bi možda pristalo naći se, dok se 8 % djece već našlo u takvoj situaciji i otišla su sama na sastanak. Istraživanje je pokazalo da djeca koja provode na Facebooku tri ili više sati dnevno imaju niži školski uspjeh od djece koja na Facebooku provode manje od pola sata dnevno; imaju narušeniju sliku o sebi te iskazuju veći broj emocionalnih i ponašajnih teškoća, a djeca koja su u većoj mjeri uključena u nasilje preko Facebooka imaju niži školski uspjeh.

Na Facebooku 52 % ispitane djece objavljuje privatne fotografije. Četvrtina učenika na Facebooku najčešće igra kvizove i igre, a po zastupljenosti slijedi komentiranje tuđih statusa, gledanje tuđih profila, traženje novih prijatelja i razgovor s nepoznatima. Istraživanje u studenom 2013. provedeno u tri vrtićke skupine iz Našica, Belišća i Osijeka otkriva da otvoren profil na internetu ima 7 % djece između pet i sedam godina. Roditelji sve više otvaraju svoje profile i tako se pokušavaju »približiti« djeci. Ljutiti tinejdžeri objavili su manifest »Dosta nam je roditelja na fejsu«.

»Društvena mreža« dovela do umreženih usamljenika

U analizi uloge interneta, uostalom kao i kod svakoga medija, temeljno je pitanje tko i za što upotrebljava medije, osobito internet? Internet je dobar alat ako je ispravno korišten i kada korisnici imaju odgovornost. Kakva je prijevara napravljena kada se internet nazvao »društvenom mrežom«! To je prije paukova mreža. S internetom umiru brige za druge! U današnjim sofisticiranim oblicima manipulacije mladi ulijeću u manipulaciju kao »muhe u podmetnuto ljepilo« (Nedjeljko Fabrio).

Ponašanje ovisnika u stručnoj se literaturi opisuje kao gubitak kontrole te je za tu naviku karakterističan trenutačni ugođaj. Ista stvar je i s »društvenom mrežom«. Nicholas Carr u svojoj knjizi »Kako internet mijenja put mišljenja, čitanja i pamćenja« upozorava na činjenicu da u uporabi interneta negativne posljedice prevladavaju nad pozitivnima. Djeca i mladi dugotrajnim surfanjem po internetu prilagođavaju mozak na brzo i nekoncentrirano čitanje i simultano pregledavanje informacija, što uništava moć koncentracije. Mozak postaje preopterećen različitim podražajima s interneta. »Više informacija može značiti manje znanja.« Internetski korisnici pretvaraju se u kultivatore znanja, lovce i sakupljače u šumi elektroničkih podataka. Internet »umanjuje sposobnost kontemplacije, on mijenja dubinu naših emocija, kao i naših misli«.

Njemački neurolog Manfred Spitzer uveo je pojam digitalna demencija nakon rada s djecom internetskih ovisnika, koji su imali posljedice pada koncentracije i slabijega pamćenja. Psihijatrica Judith Orloff utvrdila je da preopterećenost informacijama i ovisnost o internetu rezultiraju »adrenalinskim naletom tjeskobe«. Uz to je vezana pojava »poremećaja privrženosti« (osjećaj ovisnosti o tehnologiji i osjećaj panike kada se ne može pristupiti e-pošti). Tada se, tvrdi Orloff, ovisnik osjeća »odsječenim«. Tu pojavu naziva tehnoočaj.

Zar to nije dovoljno da se konstatira da je nova »društvena mreža« dovela do umreženih usamljenika? »Razlika između tehnologije i ropstva u tome je što su robovi bili potpuno svjesni da nisu slobodni« (Nassim Nicholas Taleb). Kada se otvori profil na Facebooku, potpisuje se faustovski ugovor s »digitalnim vragom« – tvrdi internetski kritičar Andrew Keen u knjizi »Kult amaterizma«.

Izloženost površnosti, ali i kriminalu

Druge su negativne strane interneta (postoje naravno i brojne pozitivne strane, ali one nisu ovdje tema) to što nema gotovo nikakve kontrole, odgovornosti i zaštite privatnosti, neselektivna uporaba internetskih sadržaja, nepouzdanost određenih informacija koje nisu i činjenice, previše irelevantnih informacija, pitanje autorstva, originalnosti – veća mogućnost plagiranja, krađe identiteta, osobnih podataka ili kreditnih kartica, izostanak neposredne komunikacije, što uvjetuje socijalnu izoliranost, smetnje u obiteljskom životu, digitalni narcizam, neempatičnost, lažni statusi, zapostavljanje ranijih poznanstava i prijateljstava, a u djece i školskih obveza, opasnosti od cyberbullyinga, pedofilije, ucjena, nasilja itd., a posljedica su toga učestali neplanirani pozivi na telefon ili mobitel od internetskih »prijatelja«.U chat-grupama anonimni se pojedinci jednostavno mogu uključiti u neželjenu komunikaciju. Problem je lak pristup dobivanja informacija o različitim opijatima i pornografskim stranicama, smetnje vida i nedostatak sna pri prekomjernom korištenju, izostanci drugih zdravih navika: šetnje, boravak u prirodi…

Društvene mreže posebno su opasne jer podatci prikupljeni s njih mogu poslužiti za krađu novca ili identiteta. Pošiljatelj se lažno predstavlja, na primjer kad administrator nekoga internetskoga servisa kojem su ti podatci potrebni radi navodne provjere podataka, nadogradnje sustava ili upozorenja o premašenoj kvoti diskovnoga prostora e-sandučića. Temeljem tih lažnih upozorenja e-poštom potom traže podatke o korisničkom imenu i lozinki ili da se slijedi određenu poveznicu na kojoj trebamo ispuniti obrazac. Takve e-poruke spadaju u kategoriju kriminalnih radnja, tzv. phishing (prema engl. riječi fishing − pecanje). Phishing-poruke navode korisnika da klikne na određeni link koji ga dalje vodi na stranice kriminalnoga internetskoga poslužitelja. Na tim stranicama lažno se predstavljaju i krivotvore mrežne stranice banaka, servisa za elektroničko plaćanje i sl. Prevaranti od lakovjernih korisnika dobivaju povjerljive podatke (korisnička imena, lozinke, podatci s kreditnih kartica i sl.), ostvarujući financijsku korist.

Internet je opasan alat kada se djeca njime koriste bez nadzora, ne znaju njegove opasnosti i kako se zaštititi od brojnih negativnih posljedica.