Apostolski simbol (Symbolum Apostolicum ili Symbolum Apostolorum, Apostolsko vjerovanje) je sažetak glavnih kršćanskih istina i kojem je zgusnuta teologija Crkve. Njegov današnji oblik, raspoređen u 12 članaka ne seže u razdoblje apostola, pa niti apostolskih otaca. Štoviše nije stariji od 6. st. Tek od ovog razdoblja je bio korišten u Galiji, Španjolskoj, Irskoj za pouku katekumena, a pronalazimo ga prvi put u današnjem obliku kod biskupa Cezarija Arlskog, a zatim u liturgijskim knjigama Rima i Galije. Postao je najtemeljniji tekst vjerovanja na čitavom Zapadu, koji je spadao među tekstove koje mora znati svaki vjernik, pa je prema tome za Zapad bio najvažniji normativni tekst sadržaja vjere. Oznaku «apostolski» zadobio je na temelju uvjerenja, koje je na Zapadu zabilježeno već u 4. st. (Ambrozije, Rufin), da taj simbol potječe od samih apostola. Naziv «Symbolum Apostolorum» pojavljuje se prvi put 390. u pismu milanske sinode papi Siriciju, i kod sv. Ambrozija (Epist. 42,5). Ambroziju je već bila poznata legenda da su taj simbol sastavili sami apostoli na svome sastanku kao «breviarium fidei», kako bismo mogli ukratko obuhvatiti niz cijele vjere (fidei totius seriem, Explanatio Symboli, 2). On konstatira kako je to simbol Rimske Crkve (quod Romana ecclesia tenet), a donio ga je u Rim kao «communem sententiam» sveti Petar, «primus apostolorum», koji je stolovao u Rimu (Explanatio Symboli, 7). Milanski biskup se za apostolsko podrijetlo tog simbola poziva na tradiciju da su ga sastavili i predali apostoli (symbolum, quod accepimus ab apostolis traditum atque compositum).
Rufin je oko 404. u svom Commenatrius in Symbolum Apostolorum (c. 2) našire objasnio kako se to dogodilo: apostoli su poslije Duhova, a prije nego što će se razići po svijetu, zajednički utvrdili normu svoga budućeg propovijedanja (normam sibi prius futurae praedicationis in commune constituunt), kako ne bi nitko nešto drugačije navješćivao. Rufin objašnjava i riječ symbolum: ta riječ hoće reći da je to skupno djelo (prema grčkom glagolu symballo=skupa baciti, sastavljati) apostola (collatio, hoc est quod plures in unum conferunt), ali ujedno ta riječ znači znak (indicium, signum) pomoću kojeg će vjernici moći raspoznati lažne učitelje od pravih učitelja (per quod agnosceretur is qui Christum vere secundum apostolicas regulas praedicaret). Čini se da je Tertulijan početkom 3. st. mislio da je simbol načinio sam Isus (De praescriptione haereticorum), no kod Tertulijana nemamo još teksta simbola.
Prvi zabilježeni tekst Apostolskog simbola na grčkom jeziku nalazimo u pismu Marcela Ancirskog papi Juliju I. (oko 340.); na latinskom jeziku kod Rufina, te – iz istog vremena, to jest početak 5. st. – kod Nikete iz Remezijane (današnja Bela Palanka), no ti obrasci nisu još kompletni. O samom postojanju simbola svjedoče nam, međutim, i raniji pisci, kao sveti Irenej, Tertulijan, Novacijan i drugi, makar ne donose samog teksta.
U spisu Traditio apostolica (oko 200.) nalazimo taj simbol kao baptizmalni u interogativnoj formi. U izričnoj formi glasio bi ovako:
Credo in Deum patrem omnipotentem
Et in Christum Iesum, filum Dei
Qui natus de Spiritu Sancto ex Maria Virgine
Et crucifixus sub Pontio Pilato et mortuus est et sepultus,
Et resurrexit die tertia vivus a mortuis,
Et ascendit in caelis,
Et sedit ad dexteram patris
Venturus iudicare vivos et mortuos
Et in Spiritum Sanctum et sanctam ecclesiam,
Et carnis resurrectionem.

No kroz povijest ovaj simbol je na Istoku bio gotovo nepoznat, jer je u prvim stoljećima svaka Crkva imala svoj baptizmalni simbol, da bi se potom proširilo i nametnulo Nicjesko-carigradsko vjerovanje kao norma vjere za sve Crkve. Tako na Fiorentinskom saboru grčki predstavnik Marko Eugenik, biskup efeški, izjavljuje da istočna Crkva ne poznaje neki «apostolski» simbol kao takav.
A što se tiče njegove prisutnosti na Zapadu, mnogo govori činjenica da je Tertulijanu vrlo familijaran, iz čega bi se moglo zaključiti da je nastao mnogo vremena prije nego što imamo podatak da se o njemu prvi put govori. Ta rimska formula simbola je majka svih zapadnih simbola, kao i današnjeg teksta Apostolskog Simbola vjere. Nemoguće bi bilo dokazivati da je on u temelju i istočnih simbola, premda je i na Istoku došlo do sličnog razvoja događaja. Na trojstvenu ispovijest nadodavale su se kristološke izjave. Dok je Zapad insistira na Isusovu rođenju id Djevice Marije, Istok je uvodio nove stavke o vječnom rođenju, prije postanka svijeta. Premda su ovi «dodaci» često bili u antiheretičkoj funkciji, no ne može se sa sigurnošću prenaglašavati taj vid nauštrb unutarnjih zahtjeva Crkve, koja je imala potrebu u vidu pouke katekumena, uvoditi u Simbol, u skraćenom obliku, glavne kršćanske dogme. Kao što je krsna liturgija od jednostavnog obreda razvila u svečani, paralelno tome je i krsni simbol doživio svoj razvoj: od jednostavne trojstvene ispovijesti do sažetka kršćanskog nauka.
Očito je dakle da se današnji tekst Apostolskog simbola ne pojavljuje prije početka 6. st. Čak je rimski simbol iz 5. st. još dosta različit od našega. Ne sadrži riječi: creatorem caeli et terrae – conceptus – passus, mortuus, descendit ad inferos – catholicam – sanctorum communionem – vitam aeternam. Usprkos toga svi doktrinarni elementi Apostolskog simbola se pojavljuju već koncem 1. st. u mnogobrojnim i različitim formulama koje susrećemo djelima kršćanskoj književnosti iz ovog razdoblja.

Rođenje i ime

„Što će biti od ovog dječaka?“, pitali su se mnogi Zaharijini rođaci i znanci u trenutku kad mu se rodio sin Ivan, kasnije nazvan Krstiteljem, jer je njegovo poslanje pred Bogom i narodom bilo krštavati Izraele krštenjem obraćenja i pokore. No to pitanje se nije postavilo samo prigodom njegova rođenja, nego je svako novorođenče tolika nepoznanica da potiče ljudski duh da postavlja to pitanje promatrajući novi život u kolijevci, pitajući se koje će biti njegovo poslanje pred Bogom i ljudima.
Tako se vjerojatno dogodilo i nekoliko godina Krstiteljeva rođenja (oko 5-10. godine), ali ne u Palestini nego u maloazijskom gradu Tarzu, u obitelji pobožnih Židova iz plemena Benjaminova, kad im se rodio dječak kojem su odlučili dati ime Savao (Saulus/Šaul), ali također i Pavao (Paulus) kao drugo ime, kao što je bio običaj kod Židova dijaspore da židovskom imenu pridodaju još neko grčko ili rimsko. Ako je vjerovati rimskoj izreci da je ime u isto vrijeme i znamen (nomen est omen), onda je i dječaku Savlu to ime, dano prigodom obrezanja osmi dan po rođenju, bilo ime znamen koji podsjeća na prvog židovskog kralja Šaula. Savao znači željeni, isprošeni, a imenom prvog židovskog kralja dobio je najljepšu želju od svojih roditelja da prihvati svojevrsnu predvodničku ulogu za dobrobit svoga naroda. Jer u isto vrijeme dok su se pitali što će biti od njihova sina, nisu mogli zanemariti ni drugo pitanje: Što će biti od izabranog naroda?, budući da je sudbina svakog Izraelca nedjeljivo vezana sa sudbinom cijeloga naroda.

Obiteljski odgoj

Ako i nisu znali siguran odgovor na ova pitanja, znali su barem da im se truditi, u okviru svoje mogućnosti, da dadnu što je moguće veći doprinos Božjem planu kao odgovor na postavljena pitanja. Odgovor se trebao pretočiti u konkretni praktični religiozni život njih kao vjernika, a doći do izražaja napose u odgoju djece. Sudbina Božjeg naroda bila je uvijek vezana uz sudbinu odvažnih pojedinaca, a odvažne pojedince je trebalo podići odgajajući ih u strahu Božjemu.
Premda stjecajem okolnosti udaljeni sa svoje rodne zemlje, njihovo je srce ipak bilo usmjereno prema Jeruzalemu. Kao imućni trgovci skrasili su se u Tarzu, središtu pokrajine Cilicije, ali nikad nisu prestali biti Židovi koji dišu za svoj narod. Štoviše i u Tarzu su živjeli kao dio značajne židovske kolonije. Kao iskusni i razboriti židovi, obdareni i dozom pronicljivosti i lukavstva, nisu htjeli svoga sina Savla, a ni kćer koju su imali, uskratiti ni za onu socijalnu dimenziju i životne potrebe. Želeći izvući najviše od svega što je život nudio, priskrbili su sebi rimsko građansko pravo, čime su se izjednačili u pravima i dužnostima sa svim ostalim građanima Rima, za razliku od robova i barbara i mnogih drugih koji nisu imali takva prava, jer se do njih teško dolazilo i trebalo je dobro platiti.
No, s druge strane, kao pravi Židovi, nisu se mogli zadovoljiti samo socijalnim statusom, nego su svom djetetu htjeli usaditi u srce vjernost otačkim predajama upućujući ga u religioznost svojega naroda koji je štovao jednoga Boga, Jahvu Svevišnjega. Religiozni odgoj koji Savao prima je onaj farizejske sljedbe. Središte obiteljskog odgoja bio je odgoj u vjeri u jednoga Boga koju su židovi usađivali u svojim obiteljima. Premda je majka čuvarica obiteljskog ognjišta i darovateljica topline, kojoj je bez daljnjega bio povjeravan odgoj djeteta, ipak odgoj nije mogao proći bez očeve odgovornosti i izravne brige. U židovstvu je bila temeljna odgovornost oca, na što ga je obvezivalo i Pismo, da tumači svome djetetu obrede vjere, da mu prepričava povijest spasenja, da u njemu podržava nadu u konačni Božji zahvat u povijesti izraelskog naroda čime će biti konačno oslobođeni od podložništva drugim narodima i vraćeni u svoju zemlju.

Mladi rabin

Osim obiteljskog židovskog odgoja, kad dječak dolazi u dob za pohađanje škole, šalju ga u rabinsku školu u Tarzu, gdje su dječaci učili čitati i pisati, a temeljni tekst koji su rabini rabili bilo je hebrejsko Sveto pismo, premda se hebrejski nije govorilo. U sljedećem razdoblju života, u ranoj mladosti, vjerojatno oko 15. godine života, odlazi na daljnje školovanje u Jeruzalem, gdje do nogu poznatog rabina Gamaliela produbljuje svoje spoznaje. Uči tumačiti svetopisamske tekstove, te savladavajući potrebne govorničke i egzegetske metode i sam postaje rabin koji se nakon završenih studija vraća u rodni grad vršiti svoje poslanje. Premda je njegov materinji jezik kao Židova iz dijaspore grčki, on je ipak zahvaljujući bliskom kontaktu i sinagogalnom odgoju upoznao hebrejski, sveti jezik na kojem su nastali svetopisamski tekstovi, a poznavao je i aramejski kojim se govorilo u Palestini onoga vremena.

Gradsko dijete
Uvjeti u kojima se odvija njegovo odrastanje oblikovat će njegovu osobnost. Radi se o djetetu odraslom u gradskoj sredini Tarza i onoj Jeruzalema, što će utjecati na njegov kulturni profil. No unatoč svih izazova i opasnosti koje nosi, napose poganska sredina, Savao je uspijevao zadržati neporočnim svoje ponašanje, što je bilo uočljivo i poznato njegovim sunarodnjacima i sugrađanima. Tarz je bio pretežno trgovački grad od 300 tisuća stanovnika, na razmeđima istoka i zapada, i kao takav stjecište ljudi različitih profila, poprište raznih religioznih strujanja, a nije mu nedostajalo niti učitelja govorništva niti filozofskih škola, napose onih stoičkog usmjerenja. Uz sve informacije i znanje koje stječe, Pavlu ostaje imperativ ostati vjeran Bogu otaca, a uz to upiti i dozu superiornosti u odnosu na pogansko mnogoboštvo, što je za jednog Židova bilo bezboštvo i neznaboštvo.

Zanatlija
Premda iz imućne obitelji, nije živio na lovorikama očeva uspjeha, nego je, dosljedno rabinskim pravilima po kojima je svaki rabin trebao izučiti neki zanat da bi se mogao uzdržavati radom svojih ruku, Savao također imao zanat šatorara, vrlo čestog zanimanja u pokrajini Ciliciji koja je bila poznata po proizvodnji šatora od kozje dlake. Ostalo je doista otvoreno pitanje o tome što će biti od ovog nadobudnog mladića koji se nakon povratka iz Jeruzalema, uz svakodnevni rad, posvetio i obraćanju pogana na židovstvo, a isticao se, osim urođenom židovskom pronicljivošću, i revnošću prema Zakonu i gorljivošću za Božju stvar. Ostala je otvorena dvojba nije li i on od majčine utrobe odvojen za neko posebno navjestiteljsko i spasenjsko poslanje u svom narodu poput Jeremije, Izaije i drugih starozavjetnih proroka.

Objavljeno u Glasu koncala od 29. lipnja 2008.

Problem slobode u Pavlovim zajednicama
U 10. poglavlju Prve poslanice Korinćanima Pavao preklinje kršćane da bježe od idolopoklonstva, i to se na izričit način odnosi na sudjelovanje u prinošenju poganskih žrtava i prisustvovanje svečanostima na kojima su bila posluživana jela prikazivana poganskim božanstvima. Profil pavlovske zajednice očigledno je mnogo drugačiji od tipične židovske zajednice, stoga su se pojavljivali problemi drugačijega tipa. Većina kršćana u zajednicama koje je utemeljio i svojom karizmom vodio Pavao bili su obraćenici iz poganstva. Nije postojalo nikakvih tradicionalnih dodirnih točaka oko kojih se moglo okupiti i od kojih živjeti, jer je poganstvo bilo nespojivo s kršćanstvom i trebalo je napraviti potpuni rez s prethodnom životnom praksom, a s druge strane Pavao ih nije obvezivao na pristup židovstvu kao preduvjet za krštenje. Razlika je bila i u tome što je poganstvo dopuštalo tako liberalan pristup moralu i slobodi, kakav je bio nezamisliv unutar židovstva koje je razvilo tradicije i skrupulozno opsluživanje zakona, što se odražavalo u svakodnevnom životu. U odnosu na sveukupno stanovništvo kršćani su bili zasigurno tek jedna neznatna manjina, izrasla u poganskom ambijentu iz kojega su izronili tražeći nov način da i na konkretan način izraze i zažive vjeru. Nije bilo lako zaboraviti način života, društvene običaje i prijateljsko druženje s prijateljima koji se nisu obratili na kršćanstvo, a koji nisu pristupali poganskim obredima na religiozan način koji bi isključivao i one koji nisu pripadali toj religiji, a pogotovo jer je religiozno slavlje u takvim prilikama bilo motiv za gošćenje odabranim jelima.
Pavao, s jedne strane, apelira na slobodu, ali ne bilo kakvu, nego na slobodu koja se izgrađuje i ostvaruje u savjesnom izboru onoga što izgrađuje i što koristi, a kriterij onoga što je korisno nije egoistično traženje vlastitoga dobra, nego dobro drugoga, napose kada je u pitanju spasenje. Pavao dopušta mogućnost sudjelovanja na određenim slavljima i gozbama, ali ne na gozbama koje su obojene religioznim karakterom žrtvovanja idolima, a u takvim slučajevima smatra da bi, poradi savjesti drugih, bilo potrebno izbjeći jela koja su bila nošena u poganske hramove i prikazivana kao žrtve.

Euharistija izgrađuje svijest crkvenosti
Očito je da, s druge strane, Pavao apelira na izgrađivanje svijesti. Kršćansko okupljanje ponajprije je zajedništvo u krvi i tijelu Kristovu. To okupljanje je prinošenje žrtve, a euharistijski stol je žrtvenik na čiju se svetost poziva Pavao da bi izgradio svijest svoje zajednice, inače ne bi tek tako lako dokazivao, govoreći o dimenziji žrtve u poganstvu i židovstvu, da je žrtvenik najodličniji način zajedništva. U židovstvu, podsjeća Pavao, prinošenje žrtava i okupljanje oko oltara znak je i izvor zajedništva na najuzvišeniji način, a također se možemo prisjetiti da ni Pashu nije mogao blagovati nijedan koji nije bio obrezan. Slično tomu, zaključuje Pavao, ne samo židovske žrtve, nego i one poganske, bez obzira koliko pogani toga bili svjesni ili ne bili, shvaćali ozbiljno ili olako, izraz su zajedništva s idolima kojima se prikazuju, kao i među onima koji ih prikazuju i blaguju.
Euharistijski stol je, dakle, simbol zajedništva s Gospodinom, i to zbog dva razloga, za razliku od židovstva i poganstva koji eventualno poznaju samo jedan. Svima je zajedničko to da je žrtva zajedništvo s onim komu se prikazuje, i zajedništvo među onima koji je prikazuju, s time da pogani prikazuju idolima, tj. vragu, a kršćani Gospodinu. Osim toga formalnog razloga koji je zajednički, kršćani poznaju i materijalni razlog: oni prikazuju jedinu žrtvu kojom se ostvaruje istinsko zajedništvo s Bogom. Oni, naime, u čaši blagoslovnoj koju blagoslivljaju i u kruhu kojega lome uživaju, na vrlo opipljiv i stvaran način, zajedništvo u krvi i tijelu Kristovu. A jedan kruh, tijelo Kristovo, simbol je i zalog jedinstva Crkve, jer se jedinstvo postiže upravo blagovanjem toga jednog kruha koji sjedinjuje sve one koji ga blaguju. Ako su Izraelci po tijelu zajedničari istoga žrtvenika, kršćani su daleko više zajedničari istoga žrtvenog stola za kojim prikazuju i blaguju Kristovo tijelo i krv, koji na takav način sjedinjuju kršćane da postaju i sami udovi tijela Kristova.

Okosnica vjerskog i moralnog života
Tako Pavao, želeći izgraditi svijest vjernika o značenju kršćanskoga života i nespojivosti s poganskim običajima prikazivanja žrtava idolima, stavlja im pred oči Euharistiju po kojoj se ostvaruje pravo zajedništvo, pozivajući ih da iskoriste slobodu kao opredjeljenje u dosljednom i nesebičnom življenju za druge. Stoga sloboda u ovom slučaju ne znači religiozni sinkretizam po kojemu bi bilo spojivo pogansko i kršćansko žrtvovanje, jer se ne može u isto vrijeme biti u zajedništvu s dvije oprečne stvarnosti kao što su idoli i pravi i živi Bog. Ne radi se ni o kakvom odbacivanju ljudi, budući da se nije usprotivio odgovaranju na poziv nevjernika koji bi pozvali kršćanina na redovite prijateljske gozbe, ali je protiv toga da se miješaju dvije religiozne kategorije kao da bi se radilo o stvarima istoga ranga i značenja, stoga bez rezerve proglašava poganske žrtve idolima, žrtvama koje se prikazuju vragu. Euharistija bi morala biti izvor svijesti da, sjedajući za stol Gospodnji za kojim se pije čaša Gospodnja, moraju odbaciti čašu vražju koja se sastoji u prakticiranju poganskih religioznih obreda, a na osobit način prikazivanja žrtava koje su bile i najčešći oblik iskazivanja kulta, a redovito bi se završavale gozbama nedoličnog karaktera.
U zajednicama pavlovskog profila Euharistija je okosnica i središte cjelokupnoga religiozno-liturgijskog života, a zakon slobode jedina normativa, budući da ne postoje ni tradicije ni zakoni koji bi vezivali vjernike, kao što je bio Mojsijev zakon za Židove, ali to ne znači da su te zajednice bile u ičemu zakinute i osiromašene, nego naprotiv da je Pavao insistirao na onome što je bitno, budući da se samo po Euharistiji ostvaruje zajedništvo s Gospodinom i postaje se jedno s braćom, budući da od jednog euharistijskog kruha svi blaguju i po njemu postaju zajedničari tijela Kristova. Terminologija koju Pavao koristi, npr. čaša blagoslovna, kruh koji se lomi, podsjeća nas na terminologiju židovske pashalne večere, ali u isto vrijeme drugi izrazi, npr. čaša Gospodnja i stol Gospodnji, potvrđuju da se radi o specifičnom kršćanskom slavlju kojemu je Isus bio začetnik, bez obzira na to što se pri ustanovljenju Euharistije poslužio ambijentom i elementima židovske pashalne večere. Tako Pavao svojim zajednicama predstavlja Euharistiju kao žrtvu po kojoj se u punini ostvaruje intimno zajedništvo s Gospodinom.

(Preuzeto iz knjige I. Bodrožić, Euharistija od povijesti do vječnosti, GK, Zagreb 2002.)

9. travnja je u Vatikanu predstavljena Papina apostolska pobudnica „Gaudete et exsultate – Radujte se i kličite“. Dokument je podijeljen u pet poglavlja u kojima Sveti Otac promišlja o pozivu na svetost i kako odgovoriti na njega u suvremenom svijetu. Papa Franjo tako objašnjava da se svecem postaje živeći u skladu s blaženstvima, tim uzvišenim putom, idući protiv struje svijeta. Svi su pozvani na svetost jer je Crkva oduvijek podučavala da je riječ o općem pozivu koji može ostvariti svatko, kao što svjedoče brojni sveci „iz susjedstva“. Život je pak svetosti usko povezan sa životom milosrđa, ključem neba. Prema tome, svetac je onaj koji zna biti dirnut i pokrenuti se kako bi pomagao nevoljnima i zaliječio jade. Svetac je onaj koji je, između ostaloga, u ubrzanom i agresivnom svijetu sposoban živjeti radosno i sa smislom za humor.

Nije „traktat“, već poziv
Sveti je Otac u uvodu pobudnice napomenuo da ovaj dokument nije traktat o svetosti s brojnim definicijama i distinkcijama, nego način za ponovno predložiti poziv na svetost sa svim njegovim rizicima, izazovima i prilikama. U prvom tako poglavlju papa Franjo promišlja o pozivu na svetost uvjeravajući da postoji put savršenstva za svakoga i da nema smisla obeshrabrivati razmatrajući modele svetosti koji se čine nedostižnima ili nastojati imitirati nešto što Bog nije imao na umu za nas. Sveci koji su već u Božjoj prisutnosti, hrabre nas i prate – potvrdio je Papa. A svetost na koju nas Bog zove raste po malenim svakodnevnim gestama, toliko često posvjedočenima od strane onih koji su nam blizu, takozvanog „srednjeg sloja svetosti“.

Gnosticizam kao samoproslava intelekta bez Boga i bez tijela
U drugom poglavlju Sveti Otac kritizira dva suptilna neprijatelja svetosti: gnosticizam i pelagijanizam. Riječ je o dvije stare hereze iz ranokršćanskih vremena, koje su ipak alarmantno aktualne. Gnosticizam je samoproslava intelekta bez Boga i bez tijela. Riječ je o ispraznoj površnosti, hladnoj logici koja smjera na pripitomljavanje otajstva Boga i njegove milosti dolazeći do točke gdje se daje prednost Bogu bez Krista, Kristu bez Crkve, Crkvi bez naroda.

Neopelagijanizam: Obožavanje volje
Prema Svetom Ocu, neopelagijanizam je druga hereza koja proizlazi iz gnosticizma. Predmet obožavanja ovdje više nije ljudski intelekt, već osobni napor, volja bez poniznosti koja se osjeća nadmoćnom nad drugima jer slijedi određene norme ili zato što je vjerna određenom katoličkom stilu. Opsesija zakonom ili pretjerana briga o liturgiji, nauku ili prestižu Crkve za Papu su, među ostalim, neke tipične značajke kršćanā koje kuša ta hereza u povratku. S druge strane, papa Franjo je podsjetio da je uvijek božanska milost ta koja nadilazi sposobnosti ljudskog uma i volje. Ponekad nesvjesno Evanđelje činimo složenijim i postajemo robovi vlastitih shema – upozorio je papa Franjo.

Blaženstva – put prema svetosti
Iznad svih teorija o tomu što bi svetost bila nalaze se blaženstva. Papa ih postavlja u središte trećega poglavlja, potvrđujući da je tim govorom Isus sa svom jednostavnošću objasnio što znači biti svet. Papa Franjo je potom prošao blaženstva jedno po jedno: od siromaštva duhom, što također znači jednostavnost života, do reagiranja poniznom krotkošću u svijetu koji je ispunjen svađama i sukobima. Od hrabrosti da se damo „probosti“ bolju drugih i da imamo „suosjećanja“, dok svjetovna osoba ignorira probleme bolesti ili žalosti oko sebe odvraćajući pogled; do toga da gladujemo i žeđamo za pravednošću, dok „bande korupcije“ dijele „tortu života“.

Zatim od milosrdnog gledanja, odnosno služenja drugima i praštanja, do održavanja srca čistim od svega onoga što onečišćuje ljubav prema Bogu i bližnjemu. I konačno, od „sijanja mira“ i „prijateljstva u društvu“ koje zahtijeva smirenost, kreativnost, osjetljivost i vještinu, pritom svjesni teškoća koje uključuje gradnja mostova među različitim ljudima; do prihvaćanja progonā jer se danas prianjanje uz blaženstva može ismijavati i gledati sa sumnjom i negativno, no ipak ne možemo očekivati da sve oko nas bude lako i pogodno kako bismo živjeli Evanđelje.

Milosrđe: veliko pravilo kršćanskog ponašanja
Sveti Otac smatra da jedno od blaženstava, naime „blago milosrdnima“, sadrži veliko pravilo kršćanskog ponašanja koje je opisao Matej u 25. poglavlju svoga evanđelja koje govori o „posljednjem sudu“. Taj odlomak otkriva da biti svet ne znači padanje u navodni mistični zanos, nego živjeti Boga putem ljubavi prema posljednjima. Papa je primijetio da postoje ideologije koje izobličuju Evanđelje. S jedne strane su kršćani koji nemaju odnos s Bogom, koji kršćanstvo preobražavaju u neku vrstu nevladine organizacije. S druge su pak strane oni koji sa sumnjom gledaju na društveno zalaganje drugih, kao da bi ono bilo površno, posvjetovljeno, komunističko ili populističko, ili ga „relativiziraju“ u ime etike.

Papa Franjo je na ovom mjestu ponovno potvrdio da zaštita svih ljudskih kategorija slabih ili nezaštićenih treba biti jasna, čvrsta i strastvena. I primanje selilaca i izbjeglica, koje poneki katolici – primijetio je Papa – smatraju manje važnim od bioetike, dužnost je svakoga kršćanina jer se u svakom strancu nalazi Krist i nije riječ o Papinoj izmišljotini ili prolaznom hiru.

Obilježja svetosti
Primijetio je potom da je „uživati život“, na što nas poziva „hedonistički konzumizam“, u suprotnosti sa željom da dajemo slavu Bogu koji nas poziva da se „potrošimo“ čineći djela milosrđa. U četvrtom poglavlju papa Franjo navodi neophodna obilježja kako bismo razumjeli način života svetosti: postojanost, strpljivost i krotkost; radost i smisao za humor; odvažnost i revnost; put svetosti kao put koji se živi u zajednici i u stalnoj molitvi koja dolazi u kontemplaciji, a koja nije ni izbjegavanje svijeta ni bijeg od njega.

Kršćanski život kao borba protiv Zloga
U petom poglavlju Sveti Otac pojašnjava da kršćanski život nije samo stalna borba protiv svjetovnog mentaliteta koji nas želi zavarati, zatupiti i učiniti osrednjima. Kršćanski se život ne može svesti ni na borbu protiv naše ljudske slabosti i naših sklonosti, nego je to također stalna borba protiv Zloga koji nije mit, već osobno biće koje nas muči. Njegovim se lukavstvima trebamo budno suprotstaviti koristeći moćna oružja molitve, razmatranja riječi Božje, sakramenata, djelatne ljubavi, zajedničkog života i misionarske predanosti.

Važnost razlučivanja
Papa je napomenuo da je također važno razlučivanje, posebno u doba koje nudi goleme mogućnosti djelovanja, ometanja i rastresenosti: od putovanja, preko slobodnog vremena, do prekomjernoga korištenja tehnologije koji ponekad onemogućuju da čujemo Božji glas. Sveti je Otac pozvao na posebnu brigu o mladima koji su često izloženi kulturi stalnog „zappinga“ ili „surfanja“ virtualnim svjetovima udaljenima od stvarnosti. Ne razlučujemo da bismo otkrili što još možemo izvući iz ovoga života, nego to činimo da bismo prepoznali kako možemo bolje ostvariti poslanje koje nam je povjereno krštenjem – napisao je papa Franjo i zaključio – To uključuje spremnost na žrtvu, pa čak i žrtvovati sve. (Vatikanski radio)

“Nijedan čovjek nije vidio Boga”, kaže nam Sveto pismo. Za vrijeme našeg postojanja na zemlji nemamo izravne spoznaje o Božjoj biti. Postoji beskonačna udaljenost između Boga i nas. Samo je On, prilagođujući se našem ljudskom stanju, bio sposoban premostiti tu udaljenost svojim otkrivenjem. Prvi nam se put pokazao u stvaranju, potom u dugoj povijesti Izraela, zatim preko riječi proroka i na kraju preko vlastitog Sina, koji je završetak potpune i konačne objave – pojava Boga samoga među nama : “Tko je vidio mene, vidio je i Oca”.

Kakav nevjerojatan događaj! Bog je postao čovjek! Sada imamo Boga koji nas u Kristu vidi i dopušta nam da mi vidimo njega. On nas čuje i dopušta nam da mi čujemo njega. On nas dodiruje i dopušta nam da mi dodirujemo njega. On se stavlja u položaj naše ljudske rase i putem naših osjetila zove nas u blizinu svoje ljubavi, poziva nas na svetost. Divljenje koje smo osjetili pri inkarnaciji Riječi potiče nas da puni poštovanja razmišljamo o Isusovim riječima i djelima. Čineći to jasno, vidimo da je Kristov život, od rođenja do smrti na križu, bio obilježen poniznošću. “On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan. Obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu”.

Poniznost, prebivalište milosrđa

Poruka o tome koliko nas Bog voli dopire do nas preko samoponiženja Sina. Poniznost je ključno obilježje, jedan od temelja izvornoga kršćanskog života, budući da je poniznost prebivalište milosrđa. Kako je Sveti Augustin naglasio: „Ako me pitate koji je osnovni element učenja i ćudoređa Isusa Krista, odgovorit ću vam: prvo je poniznost, drugo je poniznost i treće je poniznost”. U poniznosti inkarnirane Riječi vidimo i dubinu Božje ljubavi prema nama i kraljevski put koji nas vodi prema punini, prema ljubavi.

Kršćanski život sastoji se od poistovjećivanja s Kristom: samo u mjeri u kojoj smo sjedinjeni s njim, mi smo pozvani u zajedništvu s živim Bogom, izvorom sve ljubavi, koja nas čini sposobnim ljubiti druge ljude s istom Božjom ljubavi. Biti ponizan onako kako je Krist bio znači služiti svima, umirući starom čovjeku i težnjama kojim je istočni grijeh uneredio našu prirodu. Stoga, kršćanin shvaća da su „poniženja, nošena ljubavlju, slatka i ukusna, ona su Božji blagoslov“. Tko god ih prima, otvara se bogatstvu nadnaravnog života i može uskliknuti sa sv. Pavlom: Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem.

Uzroci nemira

U velikoj suprotnosti s dubokom, unutarnjom srećom zbog poniznosti, ponos u nama stvara nemir i nezadovoljstvo. Ponos uzrokuje da čovjek sve oko sebe usmjerava prema vlastitom egu i subjektivnom prosuđivanju. Je li nešto ugodno ili nije, pruža li prednosti ili zahtijeva trud, a ne je li nešto dobro samo po sebi, odnosno za druge. Taj egocentrični stav vodi čovjeka prema prosuđivanju ponašanja i mišljenja drugih u odnosu na sebe, odnosno prema više ili manje jasnoj želji da bi se trebalo ponašati onako kako to želi pojedinac. To je razlog zbog kojeg oholi ljudi mogu postati žrtvom promjenjivog ponašanja kad osjete da im drugi ne pridaju dovoljno pozornosti ili tužni kad njihove greške dođu na vidjelo, kao i kad vide da drugi posjeduje veći talent od njih.

Ponosna osoba, za koju se može činiti da je u životu uspješna, često će biti nespokojna (uznemirena) iako se čini da ima sve što želi. Što joj nedostaje da bi bila istinski sretna? Zapravo joj nedostaje sve jer je zapravo izgubila najvažnije: sposobnost davanja sebe drugima. Ponašanje osobe je ono što otežava pronalaženje istinske sreće. Jedan svetac je rekao: »Ako ikad prolaziš kroz teško razdoblje, i tvoja je duša ispunjena nemirom, to je zato jer previše misliš na samoga sebe… Sine moj, ako sve usmjeravaš na sebe, ne samo da ideš krivim putem nego si izgubio kršćansku sreću koju bi trebao imati u ovom zemaljskom životu».

Ponos je uvijek odraz vraćanja iskonskog grijeha koji je htio prvotno zauzeti Božje mjesto. Posljedica pada naših praroditelja jest gubitak prijateljskog odnosa sa Stvoriteljem i gubitak sklada s nama samima. Ponosna osoba toliko čvrsto vjeruje u svoju snagu da zaboravlja potrebu koju ljudska priroda ima za otkupljenjem. Zatim, ne samo tjelesna bolest nego i neminovno iskustvo vlastitih ograničenja, nedostataka i pogrešaka može zbuniti tu osobu i čak je dovesti do gubitka vjere. Kako je čvrsto vezan s vlastitim ukusima i mišljenjima, više ne može poštovati ili pozitivno ocjenjivati stajališta drugačija od svojih. Stoga mu je teško nositi se sa svojim unutarnjim konfliktima i često ne razumije druge osobe. To opiranje (odbijanje) da se pokori onome što drugi žele, može dovesti također do odbijanja Božje volje. Sam sebe može lako uvjeriti da Bog nikada ne bi tražio ono što mu on osobno ne želi dati. Čak gola činjenica da je biće ovisno o Bogu postaje izvor srdžbe.

Poniznost privlači druge

Nasuprot tome ponizna osoba u Božjoj slavi pronalazi izvor radosti, jedino vrelo istinske radosti. Stavljajući sebe pred Boga, ponizna osoba otkriva svoja ograničenja i neznatnost svoje uvjetovanosti kao bića. To ne izaziva tugu ili frustraciju, već je izvor duboke radosti. Poniznost je svjetlo koje pomaže osobi da otkrije veličinu vlastitog identiteta budući da je sposobna osobno komunicirati sa Stvoriteljem i prihvatiti vlastitu ovisnost o Njemu u potpunoj slobodi.

Znanje ili spoznaja da je apsolutni Bitak osobni Bog beskonačne savršenosti, koji nas je stvorio, održava nas u postojanju i otkriva nam Njega s ljudskim licem u Isusu Kristu, ispunjava dušu osobe koja je ponizna velikom srećom. Ponizna osoba pronalazi u ljepoti stvorenih stvari odraz bezgranične Božje ljubavi i želi tu spoznaju podijeliti s drugima.Reakcije ponosne osobe i ponizne osobe također se vrlo razlikuju kad se suoče s Božjim pozivom. Osoba koja je ponosna skriva se iza lažne skromnosti, tvrdeći da ima malo talenta budući da se ne želi odreći svijeta koji je izgradila za sebe. Nasuprot tome, ponizna se osoba ne plaši pomisli da nije vrijedna doseći svetost. Poziv da uđe u zajednicu s Bogom posredstvom nematerijalnog (duhovnosti) donosi joj veliku radost.

Kao što se vidi na svecima, oni koji se bore da postignu pravu poniznost stječu osobnost koja privlači druge ljude. Svojim svakodnevnim vladanjem oni oko sebe stvaraju ozračje mira i ljubavi jer cijene vrijednosti drugih i pokazuju duboko poštovanje prema njima. U svojim ophođenjima, u obiteljskom životu, u suradnji s kolegama i prijateljima znaju kako razumjeti i oprostiti. Uvijek gledaju pomoći i sa svima se dobro slažu. Znaju prepoznati koliko su dužni ljudima oko sebe pa nemaju potrebu zahtijevati svoja prava i povlastice. Ljudi uz njih mogu osjetiti Božju ljubav koja prožima njihov život. Oni ulijevaju povjerenje u drugim ljudima: pojedinac se ne osjeća osuđen, već voljen.

Iznova započeti učiti biti ponizan.

Čest uzrok nemira i pesimizma koji možemo ponekad iskusiti potječe od prevelike usredotočenosti na naše ‘ja’. ”Zašto se mi ljudi žalostimo?”. ”Zato što naš zemaljski život nije u skladu s osobnim očekivanjima, jer iskrsavaju prepreke koje onemogućaju ili otežavaju zadovoljavanje naših želja”.

Istina je da nas životne poteškoće, bilo da se one događaju nama ili ljudima oko nas, mogu staviti na kušnju i probuditi tugu u našem srcu. Jednako tako to se može dogoditi kada naše mane postanu jasnije uočljive, uključujući i one za koje smo mislili da smo ih davno nadvladali. Ili možda jer moramo prihvatiti neuspjeh u postizanju profesionalnih ili apostolskih ciljeve kojima smo napeto težili već duže vrijeme. Pobuna može također izroniti kada smo sučeni s događajima ili okolnostima u kojima patimo.

Posebno u tim trenucima, i uvijek, moramo obnavljati svoju odlučnost ” iznova započeti učiti biti ponizan’. Moramo zamoliti našeg Gospodina za poniznost, za Njegovu poniznost i uz to se staviti pod okrilje naše Gospe. ”Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme je moje lako”. Molitva je poniznost čovjeka, koji priznaje svoju duboku bijedu i veličinu Boga kojemu se obraća i kojemu se klanja sve očekujući od Njega, ništa od sebe”. Vraćamo naš mir samo ako, umjesto da se u sebi naširoko bavimo onim što nam se dogodilo, ostavimo naše brige po strani i okrenemo se Kristu.

“Alma, calma” – s odlukom od sveg srca i s mirom –. Kada tako nastojimo živjeti, ove će riječi postati stvarnost u našim životima: ”Svi ti koraci unatrag koji nam često pričinjaju patnju, nisu nikad prouzročili gubitak radosti i mira. Jer iskusili smo kako Bog izvlači slatkoću – slasni med – iz suhe pećine naših poteškoća: “i sitio ga medom iz pećine (Ps 81:17)”.

Naša Majka, Sveta Marija, podsjeća nas na potrebu da budemo ponizni kako bismo bili bliže Bogu. Naša je Majka uzor u radosti baš zato jer je uzor u poniznosti. ”Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na naznatnost službenice svoje”.

U našoj župi svakog radnog dana prvu jutarnju sv. misu započinjemo “Jutarnjom molitvom” Božanskog časoslova. Što je Božanski časoslov i odakle potjeće?

Svećenici, redovnici i đakoni obvezni su dnevno moliti tzv. liturgiju časova, božanski časoslov ili brevijar. Sastoji se od skupine molitava za svaki dan, u različitim trenucima, od jutra do noći. To je molitvena rutina koja nije rezervirana za Bogu posvećene osobe, nego se preporučuje i laicima u Crkvi.

U povijesti su židovi molili u određena doba dana. Kralj David, za kojeg se vjeruje da je autor psalama, rekao je: „Večerom, jutrom i o podne tužan ću jecati, i on će čuti vapaj moj.” (Ps 55,18) I prorok Danijel molio je u posebnim intervalima: „Saznavši Daniel da je spis potpisan, otiđe u svoju kuću. Prozori gornje sobe bijahu otvoreni prema Jeruzalemu. Tu je on tri puta na dan padao na koljena blagoslivljajući, moleći i hvaleći Boga, kako je uvijek činio.” (Dn 6,11) Židovski narod započeo je tradiciju molitve tri puta na dan: ujutro, poslije podne i uvečer. Tako se razvio sustav molitve psalama, osobito onih u kojima se ističu želje ljudskih srdaca. I Isus je u više navrata molio psalme. Najpoznatija takva molitva izrečena je na križu, iz Psalma 22: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”

Kako su mnogi rani kršćani bili obraćenici sa židovstva, nastavili su židovsku tradiciju molitve psalama. Ovaj način molitve ostao je prisutan i dok je Crkva rasla. U knjizi Moliti liturgiju časova vlč. Timothy Gallagher piše: „U cijeloj Crkvi, u Palestini, Antiohiji, Konstantinopolu i Africi, kršćani su se okupljali dvaput dnevno da mole psalme. Svakoga dana dolazili su na jutarnje i večernje pohvale.” Kasnije je ovaj običaj u samostanima prerastao u molitvu sedam ili osam puta dnevno, prema riječima svetoga Pavla: „Bez prestanka se molite!” (1 Sol 5,17)

Ovo su dnevne molitve liturgije časova:

Jutarnja molitva ili Laude – Pohvale (moli se u zoru ili u rano jutro)
Služba čitanja (može se kombinirati s drugom molitvom u toku dana)
Srednji čas (koji se može moliti između Jutarnje i Večernje molitve)
Treći čas (moli se oko 9 sati ujutro)
Šesti čas (moli se oko podne)
Deveti čas (moli se popodne, oko 15 sati)
Večernja molitva ili Vespere (moli se predvečer, oko 18 sati)
Povečerje (moli se prije počinka, obično u 20 ili 21 sat)

Crkva je 150 biblijskih psalama rasporedila tako da je nastao krug molitve. Trenutno ovi psalmi tvore četverotjedni Psaltir (zbir svih psalama). U toku ta četiri tjedna svaki se psalam barem jednom izmoli (ako se mole svi „časovi” u danu).

Kontemplativni redovi drže se ovoga molitvenog ritma, dok svećenici i drugi redovnici uglavnom spajaju molitve. Primjerice, ako je neki župnik zauzet popodne i uvečer, Večernju molitvu moli prije počinka, zajedno s molitvom Povečerja. Molitvu časova zasigurno je lakše obdržavati redovnicima i redovnicama u samostanima, koji žive i djeluju u posvećenom ritmu molitve i rada.

Crkva od Drugoga vatikanskog sabora promiče molitvu časoslova i među laicima. „Pastiri duša neka nastoje moliti glavne molitve, osobito Večernju, u zajednici, u crkvi, nedjeljom i većim blagdanima. Neka laici budu ohrabreni da mole Božanski časoslov, bilo sa svećenikom, bilo s drugim vjernicima, ili sami.” (Sacrosanctum Concilium, 100)
Izvor: Aleteia/SR

1. Milost

Od pamtivijeka Bog poziva čovjeka da sudjeluje u životu Presvetoga Trojstva. „Ovaj poziv na vječni život je nadnaravan“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1998).[1] Kako bi nas doveo do ovog nadnaravnog konačnog cilja, Bog nam već ovdje na temlji daruje početak ovog dioništva koje će doseći svoju puninu u nebu, a koje Sv. Toma Akvinski naziva „predokus slave.“[2] Ovaj dar je posvećujuća milost:

§ Ona je „nezaslužen dar kojim nam Bog dariva svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je ozdravi od grijeha i posveti“ (KKC, 1999);

§ Ona je „sudjelovanje u Božjem životu“ (KKC, 1997; usp. 2 Pet 1:4), koji nas pobožanstvenjuje (usp. KKC, 1999);

§ To je dakle, novi, nadnaravni život; novo rođenje kroz koje smo svi postali usvojena djeca Božja, dionici u prirodnom sinovstvu Sina: „sinovi u Sinu“;[3]

§ Ona nas uvodi u intimnost trojstvenoga života. Kao posvojena djeca možemo Boga zvati „Oče,“ sjedinjeni s njegovim jedinorođenim Sinom (usp. KKC, 1997);

§ Ona je „Kristova milost,“ jer u našem sadašnjem – to jest, poslije grijeha i Kristova Otkupljenja – milost nas dostiže kao sudjelovanje u milosti koju je Krist osvojio za nas (KKC, 1997): Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost (Iv 1:16). Milost nas suobličuje Kristu (usp. Rim 8:29);

§ Ona je „milost Duha Svetoga,“ jer je utisnuta u dušu milošću Duha Svetoga.[4]

Posvetna milost se također naziva i trajna (habitualna) milost jer je postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi (usp. KKC, 2000).[5] 2. Opravdanje

Prvo djelo milosti u nama je opravdanje (usp. KKC, 1989). Opravdanje je prijelaz iz stanja grijeha u stanje milosti (ili „pravednosti,“ jer nas milost čini „pravednicima“).[6] Ovo se događa krštenjem i svaki put kad nam Bog oprašta smrtne grijehe i udjeljuje nam posvetnu milost (redovito u sakramentu pokore).[7] Opravdanje „je najizvrsnije djelo Božje ljubavi“ (KKC, 1994; usp. Ef 2:4-5).

3. Posvećenje

Bog nikome ne uskraćuje svoju milost jer želi da se svi spase (1 Tim, 2:4); svi su pozvani na svetost (usp. Mt, 5:48).[8] Milost „je u nama izvor djela posvećenja“ (KKC, 1999); ona liječi i podiže našu narav, ranjenu istočnim grijehom i čini nas sposobnim djelovati kao djeca Božja,[9] i nasljedovati Kristov lik (usp. Rim, 8:29): to jest, biti, svaki ponaosob, alter Christus, drugi Krist. Ova sličnost Kristu očituje se u vrlinama.

Posvećenje znači rast u svetosti, postižući uvijek sve intimniji odnos s Bogom (usp. KKC, 2014), do točke postajanja ne samo drugog Krista već ipse Christus, samog Krista[10] – jedno te isto s Kristom, kao ud njegovog Tijela (usp. 1 Kor, 12:27). Rast u svetosti zahtijeva slobodnu suradnju s milošću, a to podrazumijeva trud, borbu, zbog poremećaja koji je uveden grijehom (formus peccati, sklonost grijehu). „Nema svetosti bez odricanja i bez duhovnog boja“ (KKC, 2015).[11]

Stoga, kako bi pobijedili u asketskoj borbi, moramo moliti Boga za milost kroz molitvu i mrtvljenje („molitvu osjetila“), [12] i primati milost kroz sakramente.[13]

Naše zajedništvo s Kristom bit će konačno samo u nebu. Moramo moliti Boga za milost konačne ustrajnosti, to jest, dar umiranja u Božjoj milosti (usp. KKC, 2016 i 2849).

4. Bogoslovne (teološke) krjeposti

Općenito govoreći, krjepost „je postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro“ (KKC, 1803).[14] „Bogoslovne se krjeposti odnose izravno na Boga; potiču kršćane da žive u vezi s Presvetim Trojstvom“ (KKC, 1812). „Bog ih ulijeva u duše vjernika da ih osposobi da djeluju kao njegova djeca“ (KKC, 1813).[15] Tri su bogoslovne krjeposti: vjera, ufanje i ljubav (usp. 1 Kor, 13:13).

Vjera „je bogoslovna krjepost po kojoj vjerujemo u Boga i sve što je On rekao i objavio i što nam Sveta Crkva predlaže vjerovati“ (KKC, 1813). Vjerom „se čojek slobodno i u potpunosti predaje Bogu“[16] i teži spoznanju i vršenju Božje volje: Pravednik će od vjere živjeti (Rim, 1:17).[17]

„Kristov je učenik dužan ne samo čuvati vjeru i od nje živjeti, nego i ispovijedati je, za nju otvoreno svjedočiti i širiti je“ (KKC, 1816; usp. Mt, 10:32-33).

Ufanje (nada) „je bogoslovna krjepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga“ (KKC, 1817).[18] Ljubav „je bogoslovna krjepost kojom Boga ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga bližnjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu“ (KKC, 1822). Ovo je Kristova „nova zapovijed“: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (Iv, 15:12).[19] 5. Ljudske krjeposti

„Ljudske krjeposti (vrline) jesu čvrsti stavovi, stalna raspoloženja, trajne savršenosti razuma i volje koje ravnaju našim činima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri. One daju lakoću, gospodstvo nad sobom i radost za moralno dobar život“ (KKC, 1804). Ove krjeposti „stječu se ljudskim nastojanjem. One su plodovi i klice moralno dobrih čina“ (KKC, 1804).[20]

Među ljudskim krjepostima četiri su koje se nazivaju stožernim krjepostima jer se sve ostale svrstavaju oko njih. To su razboritost, pravednost, jakost i umjerenost (usp. KKC, 1805).

§ Razboritost „je krjepost koja upućuje praktični razum da u svim prilikama razlikuje naše istinsko dobro i da izabere prikladna sredstva da ga izvrši“ (KKC, 1806). Ona je „ispravna norma djelovanja,“[21] piše sv. Toma Akvinski.

§ Pravednost „je moralna krjepost koja se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada“ (KKC, 1807).[22]

§ Jakost „je moralna krjepost koja u poteškoćama osigurava čvrstoću i postojanost da u traganju za dobrom. Ona jača odluku da se čovjek opre napastima i svlada zapreke u moralnom životu. Krjepost jakosti osposobljava ga da pobijedi strah, čak i smrt, i da se odvažno suoči s iskušenjima i progonstvima. Ona daje hrabrost da se čovjek odrekne i žrtvuje vlastiti život, da bi obranio pravednu stvar“ (KKC, 1808).[23]

§ Umjerenost „je moralna krjepost koja obuzdava privlačnost naslada i osposobljuje za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima“ (KKC, 1809). Umjerena osoba usmjerava svoje sjetilne težnje prema objektivnom dobru i ne dopušta biti upravljana svojim strastima (usp. Sir, 18:30). U Novom Zavjetu nazvana je „uzdržljivost“ ili „trijeznost“ (usp. KKC, 1809).

Izreka in medio virtus, „krjepost se nalazi u sredini“, u vidu moralnog zakona znači da se krjepost nalazi u sredini između nedostatka i obilja.[24] Ipak, in medio virtus nije poziv na osrednjost. Krjepost nije sredina između dva ili više poroka već ispravnost volje – vrhunac, može se reći – koji je suprostavljen ponorima poroka.[25]

6. Krjeposti i milost. Kršćanske krjeposti

Rane koje su ostale kao posljedica grijeha čine stjecanje i vršenje ljudskih krjeposti teškim (usp. KKC, 1811).[26] Kako bi ih stekli i živjeli, kršćani se oslanjaju na Božju milost koja liječi ljudsku narav.

Milost podiže ljudsku narav na sudjelovanje u božanskoj naravi. Istovremeno milost podiže ljudske vrline na nadnaravni red (usp. KKC, 1810), vodeći osobu da se ponaša u skladu s vjerom prosvijetljenim razumom: jednom riječju, da oponaša Krista. Na ovaj način, ljudske vrline postaju kršćanske vrline.[27] 7. Darovi i plodovi Duha Svetoga

„Ćudoredni život kršćanina podržavaju darovi Duha Svetoga. To su trajna raspoloženja koja čovjeka čine poslušnim poticajima Duha Svetoga„ (KKC, 1830).[28] Darovi Duha Svetoga su (usp. KKC, 1831):

1. Dar mudrosti: da možemo razumjeti i pravilno rasuđivati Božje planove;

2. Dar razuma: da možemo prodrijeti u istinu o Bogu

3. Dar savjeta: da prepoznamo i proslijeđujemo („further“) Božje planove u pojedinim djelima;

4. Dar jakosti: da prevladamo teškoće u kršćanskom životu;

5. Dar znanja: da spoznamo red stvorene stvarnosti;

6. Dar pobožnosti: da se ponašamo kao djeca Božja i na bratski način prema svoj našoj braći i sestrama, budući smo drugi Krist;

7. Dar straha Gospodnjeg: da odbacimo sve što može uvrijediti Boga, kao što bi dijete odbacilo, iz ljubavi, sve što bi moglo uvrijediti njegovog oca.

Plodovi Duha Svetoga „su savršenosti što ih Duh Sveti izvodi u nama kao prvine vječne slave“ (KKC, 1832). Oni su djela koje uzrokuje stalno djelovanje Duha Svetoga u našoj duši. Tradicija Crkve nabraja dvanaest plodova: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (usp. Gal, 5:22-23).

8. Utjecaj strasti u moralnom životu

Kroz jedinstvo našeg tijela i duše, naš duhovni život – intelektualno znanje i slobodni izbor volje – je podložan utjecaju naših osjećaja. Ovaj utjecaj očituje se u strastima, koje su „uzbuđenja ili pokreti čuvstvenosti koji potiču na djelovanje ili nedjelovanje gledom na ono što se kao dobro ili kao zlo osjetilo ili zamislilo“ (KKC, 1763). Strasti su poticaji osjetilnih potreba (razdražljivih i požudnih). Također ih se može nazvati, u širem smislu, „osjećajima“ ili „emocijama.“[29]

Ljubav, ljutnja, strah, itd. primjeri su strasti. „Osnovna strast je ljubav koju izaziva privlačnost dobra. Ljubav budi želju za odsutnim dobrom i nadu da će ga postići. Taj pokret završava u užitku i u radosti posjedovanja dobra. Strah od zla uzrok je mržnji, odvratnosti i bojazni od budućega zla. Taj pokret završava u žalosti zbog prisutnog zla ili u srdžbi koja mu se protivi“ (KKC, 1765).

Strasti imaju velik utjecaj na naš moralni život. „Strasti u sebi nisu ni dobre ni zle“ (KKC, 1767). „Strasti su moralno dobre kad doprinose dobru djelu; u suprotnom slučaju su zle“ (KKC, 1768).[30] Ljudsko savršenstvo zahtijeva imanje strasti koje su pod nadzorom razuma i upravljane voljom.[31] Nakon istočnog grijeha, naše strasti više nisu pod kontrolom razuma i često nas tjeraju prema nečemu što nije dobro.[32] Njihovo stalno ili redovito usmjeravanje prama dobru zahtijeva asketsku borbu i pomoć milosti, koja liječi rane grijeha.

Volja, ako je dobra, koristi strasti usmjeravajući ih prema dobru.[33] S druge strane, loša volja, koja izvire iz sebičnosti podložna je neurednim strastima ili ih koristi za zlo (usp. KKC, 1768).