Biti Božja slika i prilika

Biti Božja slika i prilika

Da je čovjek stvoren na sliku Božju, jedna je od onih istina vjere koja nam je svima dobro poznata a da je nikada ne uspijevamo do kraja izreći niti protumačiti. Poput svih velikih istina, i ona ostaje uvijek nedorečena i u konačnici nedokučiva. Pogledamo li pobliže biblijski tekst prvoga poglavlja Knjige Postanka vidjet ćemo da i sam biblijski pisac ne pojašnjava njezino značenje. Iako više puta izričito tvrdi da je čovjek stvoren na Božju sliku, pisac ne donosi sadržaj tog izraza i ne objašnjava “po čemu” je to čovjek Božja slika. Ostaje, tako, na čitatelju da istraži značenje ove istine koju je danas, vjerojatno više nego ikad, potrebno promišljati i produbljivati.

Biblijski pisac tvrdi da je čovjek stvoren na Božju “sliku” i “priliku”. Prvi izraz, “slika”, znači da je čovjek biće koje Boga na zemlji “odslikava”, odnosno odražava i očituje. Izvorni hebrejski termin celem ukazuje, međutim, na to da biti Božja “slika” znači i nešto više od pukog odraza i očitovanja. Celem, naime, može označavati “kip ili skulpturu božanstva”, a drevni su narodi vjerovali da kip određenog božanstva to božanstvo ne samo prikazuje već i predstavlja, i na neki način uprisutnjuje. Stoga, kada biblijski pisac tvrdi da je čovjek Božja “slika” želi reći da je on ujedno predstavnik i svojevrsno uprisutnjenje Boga na zemlji. To ne znači da je čovjek utjelovljenje Boga, već da je Bog u čovjeka utisnuo svoju sliku kako bi ga u ovome svijetu predstavljao i činio prisutnim. Doista, prema starozavjetnom naučavanju, nikakav kip ili skulptura ne mogu predstavljati Boga, već samo i jedino čovjek. U njemu, odnosno u svakom ljudskom biću, Bog se otkriva i objavljuje, jer je svaki čovjek njegova “slika”.

Izraz “prilika”, izvorno demut, označava nadalje da čovjek Bogu “priliči”, odnosno sliči mu, nalikuje. Koristeći ovaj izraz pisac pojašnjava da, osim što čovjek na zemlji predstavlja Boga, također mu i sliči, iako ne tumači “po čemu” je to čovjek Bogu sličan. Čini se, zapravo, da je biblijskom piscu bilo važnije ustvrditi tu sličnost, negoli je objasniti. U čemu se, dakle, sastoji čovjekova sličnost s Bogom? Zacijelo u osobinama po kojima se čovjek razlikuje od ostalih živih bića, a to su obdarenost razumom i slobodnom voljom. Zahvaljujući ovim osobinama čovjek može doista uprisutnjavati Boga u svijetu i izvršavati zadatke koje mu je Stvoritelj povjerio.

“Biti slika i prilika Božja” znači, dakle, da je čovjek – svaki čovjek – Bogu sličan i Božji je predstavnik na zemlji. Odatle – iz ove biblijske istine – proizlazi krš­ćanski nauk o dostojanstvu ljudskoga bića. S obzirom na to da je stvoren na “Božju sliku i priliku”, čovjek među stvorenjima posjeduje posebno dostojanstvo. Njemu – i samo njemu – dano je biti odrazom i očitovanjem Boga na zemlji, što njegov život čini iznimno vrijednim i dragocjenim, dragocjenijim od života svakog drugog stvorenja i od uopće svega stvorenog. Svaki ljudski život, život je Božje slike i prilike, i svaki napad na tu sliku napad je na samoga Boga. Ljudski je život, stoga, svet i nepovrediv. Sam Bog izričito ukazuje na svetost i nepovredivost ljudskog života tako što taj život zaštićuje zabranom ubijanja. Bog je, naime, dopustio čovjeku da raspolaže drugim živim bićima i da ih ubija za hranu, ali ne i da raspolaže ljudskim životom. Vlast nad ljudskim životom pridržao je sebi i čovjeku nije dopušteno ni na koji način njime manipulirati. Ljudski je život svet i nepovrediv, kako u svojem nastajanju tako i u svojem trajanju.

Ni na koji način povrijediti ljudski život znači također odnositi se prema njemu s najvećim poštovanjem i ljubavlju. S obzirom na to da je ljudsko biće vrjednije od svakoga drugog stvorenja, ono zaslužuje najviše naše pažnje, brige i ljubavi. Čovjek, dakle, ima prednost nad svakom drugom stvari i nad svakim drugim bićem. Vrjedniji je od naše plaće, od kuće i auta, od sve naše imovine i svakog kućnog ljubimca. Sve se stvorenje može i treba voljeti, ali čovjek najviše. I ne samo član uže obitelji, već svaki čovjek, jer i u njega je Bog utisnuo svoju sliku, i u njemu se lice Božje otkriva. Kao član velike ljudske obitelji svaki je čovjek naš bližnji i naš brat. I svaki je u Božjim očima jednako vrijedan. Bez obzira na spol, boju kože, nacionalnu pripadnost, društveni status ili zdravstveno stanje, svi ljudi imaju jednako dostojanstvo slike Božje i jednako zaslužuju poštovanje i skrb.

No biti “Božja slika i prilika” ne znači samo uživati posebno dostojanstvo i biti nositelj određenih prava, već uključuje i određene obveze i zadatke, koje je Bog dao čovjeku već u početku, u samom stvaranju. Prvi od tih zadataka glasi: “Plodite se i množite, i napunite zemlju.” Jednak je zadatak Bog dao i drugim živim bićima, ali s čovjekom stvari ipak stoje drukčije, jer on je “Božja slika”. Kao takav, odnosno kao biće obdareno razumom i slobodnom voljom, čovjek je pozvan prenositi život svjesno, savjesno i odgovorno. On može i treba vladati svojim instinktom i odlučivati, planirati. Prokreirati za čovjeka znači prenositi od Boga darovan život i stvarati obitelj, zajednicu ljubavi u kojoj će se moći dalje razvijati i rasti.

Drugi zadatak koji Bog čovjeku daje glasi: “Podložite zemlju i vladajte ribama morskim i pticama nebeskim i svim živim stvorovima što puze po zemlji.” Riječ je o zadatku vladanja stvorenim svijetom koji je dan samo i isključivo čovjeku. Bog stvara čovjeka zadnji, šesti dan, i njemu – kao svojoj slici i prilici – povjerava vlast nad stvorenim svijetom. Čovjek je, dakle, Božji zastupnik i namjesnik na zemlji, njegov “zamjenik”, onaj koji umjesto Boga treba svijetom vladati. Nerijetko se u ovim redcima čita dopuštenje da čovjek svijetom raspolaže po miloj volji, kao da mu je sve dopušteno, pa čak i bezobzirno i nemilosrdno iskorištavanje prirodnih resursa za vlastiti probitak i dobit. Ali ne, nije to smisao ove zapovijedi. Vrhovna vlast nad svijetom ostaje u Božjim rukama, jer je svijet Božje stvorenje. Čovjekova vlast nad svijetom je delegirana, a stoga i ograničena. Više negoli vlast, to je zapravo zadatak upravljanja i gospodarenja, koji uključuje brigu za dobrobit i opstanak svega stvorenja. Bog je stvorio lijep, bogat i skladan svijet, svijet u kojem svako stvorenje ima svoje mjesto i smisao. Čovjekov zadatak je održati i unaprijediti ljepotu i sklad svijeta, nastavljajući na taj način Božje djelo stvaranja. To je istinski smisao ove zapovijedi, to je ono za što smo svi odgovorni – ne samo političari i državnici, već pojedinačno svatko od nas. Svatko od nas snosi dio ljudske odgovornosti za očuvanje i opstanak svijeta koji je naš dom, i koji nas treba jednako kao što i mi trebamo njega.

Božja smo “slika i prilika” – ne zaboravimo to. To je dar, ali i odgovornost. Napose danas, kada se premalo vodi obzira o dostojanstvu ljudskog bića i o brizi za svijet koji nas okružuje, pozvani smo istinski živjeti i svjedočiti ovu istinu. Neka dostojanstvo slike Božje, darovano svakome od nas, bude mjerilo našeg odnosa prema nama samima, prema svakom čovjeku i prema svemu stvorenju.

Pobožnost sv. Josipu – 7 nedjelja prije blagdana sv. Josipa

Pobožnost sv. Josipu – 7 nedjelja prije blagdana sv. Josipa

Sedam žalosti i radosti sv. Josipa mole se ove godine svaku nedjelju od 3.2. do 17.3.
Pobožnost sedam žalosti i radosti sv. Josipa se proteže kroz stoljeća i možemo je naći u mnogim priručnicima i molitvenicima na čast sv. Josipu pa i u «Idimo Josipu» kojeg je izdalo Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu s odobrenjem Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu.
Ovu pobožnost možemo obavljati svaki puta kada želimo posebno častiti sv. Josipa, moleći je povremeno ili kroz neki kraći ili duži vremenski period. U hrvatskoj katoličkoj tradiciji vezanoj uz pobožna obećanja malo je poznato i obećanje koje je dao sv. Josip svojim štovateljima. Sažetak tog obećanja nalazimo u raznim molitvenicima na čast sv. Josipu na različitim jezicima. Evo prijevoda iz jednog od brojnih talijanskih izdanja:
Jedno od najstarijih pisanih svjedočanstava o ovoj pobožnosti se nalazi u franjevačkim ljetopisima. Fra. Giovanni da Fano (1469 – 1539), jedan od promicatelja obnove reda koja je dovela do utemeljenja franjevaca Kapucina, piše da su dva redovnika nakon što izbjegli smrtnoj opasnosti, nakon brodoloma na moru, pripovijedala kako im se ukazao sv. Josip koga su zazivali i kazao: «Ja sam sv. Josip, zaručnik Presvete Djevice Marije, kojemu ste se toliko preporučivali u opasnosti brodoloma… I znajte, isprosio sam od beskrajnog Božjeg milosrđa, da će svaka osoba koja bude godinu dana molila 7 puta Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu razmišljajući o mojih 7 žalosti – radosti zadobiti od Boga svaku milost koja je u skladu s njenim duhovnim dobrom». (p. Alessio M. Lepecir, Il gilio d Israele, cosiderazioni sopra la vita di san Giuseppe, Rim 1912, objavljeno s imprimaturom I. Ceppetelli, Patr. Cosnt. Vicesegr. 1912. st. 83-84, e Appendice).

5.2. –  Utjelovljenje: Sv. Josipe, u ime tvojih boli koje si osjećao ne znajući za Isusovo utjelovljenje po
navještenju Arkanđela Gabrijela , i za radost koju ti je navijestio anđeo da će Marija biti Majka
Spasiteljeva, molimo za tvoj zagovor. Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

12.2. – Rođenje: Sv. Josipe, u ime tvoje boli, koju si osjećao tražeći sklonište u Betlehemu i u ime
radosti, kad si se klanjao novorođenom Isusu u špilji, molim za tvoj zagovor. Oče naš, Zdravo
Marijo, Slava Ocu.

19.2. – Obrezanje: Sv. Josipe, u ime tvoje boli, koju si osjećao promatrajući prvi puta kaplje krvi Isusove
i u ime radosti kad si mu davao ime Isus prema želji Neba, molim te da nas zagovaraš kod Boga.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

26.2. – Šimunovo proroštvo: Sv. Josipe, u ime tvoje boli, koju si osjećao čuvši da će Isus biti znak, kome će se protiviti, i kad si čuo da će Srce Marijino biti probodeno mačem boli, i u ime radosti koju si osjećao prikazujući Isusa u hramu kao Otkupitelja naroda Božjega, molim te zagovaraj nas. Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

5.3. – Bijeg u Egipat: Sv. Josipe, u ime tvoje boli, koju si osjećao, kad si čuo opomenu anđela da moraš bježati s Isusom i Marijom u Egipat, jer ga Herod želi ubiti, i u ime radosti koju si osjećao vidjevši da ćeš s Isusom u naručju izbjeći opasnosti, zagovaraj nas. Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

12.3. – Povratak iz Egipta: Sv. Josipe, u ime tvoje boli, koju si osjećao, na povratku iz Egipta u srahu za
Isusa, i u ime radosti, koju si osjećao, kad ti je anđeo rekao da ideš u Nazaret i da je nestalo
opasnosti, zagovaraj nas. Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

19.3. – Isus izgubljen i pronađen u Jeruzalemu: Sv. Josipe, u ime tvoje boli, koju si osjećao za tri dana
tražeći Isusa, i u ime radosti koju si osjećao našavši ga u hramu zagovaraj nas. Oče naš, Zdravo
Marijo, Slava Ocu.

Poniznost

Poniznost

“Nijedan čovjek nije vidio Boga”, kaže nam Sveto pismo. Za vrijeme našeg postojanja na zemlji nemamo izravne spoznaje o Božjoj biti. Postoji beskonačna udaljenost između Boga i nas. Samo je On, prilagođujući se našem ljudskom stanju, bio sposoban premostiti tu udaljenost svojim otkrivenjem. Prvi nam se put pokazao u stvaranju, potom u dugoj povijesti Izraela, zatim preko riječi proroka i na kraju preko vlastitog Sina, koji je završetak potpune i konačne objave – pojava Boga samoga među nama : “Tko je vidio mene, vidio je i Oca”.

Kakav nevjerojatan događaj! Bog je postao čovjek! Sada imamo Boga koji nas u Kristu vidi i dopušta nam da mi vidimo njega. On nas čuje i dopušta nam da mi čujemo njega. On nas dodiruje i dopušta nam da mi dodirujemo njega. On se stavlja u položaj naše ljudske rase i putem naših osjetila zove nas u blizinu svoje ljubavi, poziva nas na svetost. Divljenje koje smo osjetili pri inkarnaciji Riječi potiče nas da puni poštovanja razmišljamo o Isusovim riječima i djelima. Čineći to jasno, vidimo da je Kristov život, od rođenja do smrti na križu, bio obilježen poniznošću. “On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan. Obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu”.

Poniznost, prebivalište milosrđa

Poruka o tome koliko nas Bog voli dopire do nas preko samoponiženja Sina. Poniznost je ključno obilježje, jedan od temelja izvornoga kršćanskog života, budući da je poniznost prebivalište milosrđa. Kako je Sveti Augustin naglasio: „Ako me pitate koji je osnovni element učenja i ćudoređa Isusa Krista, odgovorit ću vam: prvo je poniznost, drugo je poniznost i treće je poniznost”. U poniznosti inkarnirane Riječi vidimo i dubinu Božje ljubavi prema nama i kraljevski put koji nas vodi prema punini, prema ljubavi.

Kršćanski život sastoji se od poistovjećivanja s Kristom: samo u mjeri u kojoj smo sjedinjeni s njim, mi smo pozvani u zajedništvu s živim Bogom, izvorom sve ljubavi, koja nas čini sposobnim ljubiti druge ljude s istom Božjom ljubavi. Biti ponizan onako kako je Krist bio znači služiti svima, umirući starom čovjeku i težnjama kojim je istočni grijeh uneredio našu prirodu. Stoga, kršćanin shvaća da su „poniženja, nošena ljubavlju, slatka i ukusna, ona su Božji blagoslov“. Tko god ih prima, otvara se bogatstvu nadnaravnog života i može uskliknuti sa sv. Pavlom: Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem.

Uzroci nemira

U velikoj suprotnosti s dubokom, unutarnjom srećom zbog poniznosti, ponos u nama stvara nemir i nezadovoljstvo. Ponos uzrokuje da čovjek sve oko sebe usmjerava prema vlastitom egu i subjektivnom prosuđivanju. Je li nešto ugodno ili nije, pruža li prednosti ili zahtijeva trud, a ne je li nešto dobro samo po sebi, odnosno za druge. Taj egocentrični stav vodi čovjeka prema prosuđivanju ponašanja i mišljenja drugih u odnosu na sebe, odnosno prema više ili manje jasnoj želji da bi se trebalo ponašati onako kako to želi pojedinac. To je razlog zbog kojeg oholi ljudi mogu postati žrtvom promjenjivog ponašanja kad osjete da im drugi ne pridaju dovoljno pozornosti ili tužni kad njihove greške dođu na vidjelo, kao i kad vide da drugi posjeduje veći talent od njih.

Ponosna osoba, za koju se može činiti da je u životu uspješna, često će biti nespokojna (uznemirena) iako se čini da ima sve što želi. Što joj nedostaje da bi bila istinski sretna? Zapravo joj nedostaje sve jer je zapravo izgubila najvažnije: sposobnost davanja sebe drugima. Ponašanje osobe je ono što otežava pronalaženje istinske sreće. Osnivač Opusa Dei je rekao: »Ako ikad prolaziš kroz teško razdoblje, i tvoja je duša ispunjena nemirom, to je zato jer previše misliš na samoga sebe… Sine moj, ako sve usmjeravaš na sebe, ne samo da ideš krivim putem nego si izgubio kršćansku sreću koju bi trebao imati u ovom zemaljskom životu».

Ponos je uvijek odraz vraćanja iskonskog grijeha koji je htio prvotno zauzeti Božje mjesto. Posljedica pada naših praroditelja jest gubitak prijateljskog odnosa sa Stvoriteljem i gubitak sklada s nama samima. Ponosna osoba toliko čvrsto vjeruje u svoju snagu da zaboravlja potrebu koju ljudska priroda ima za otkupljenjem. Zatim, ne samo tjelesna bolest nego i neminovno iskustvo vlastitih ograničenja, nedostataka i pogrešaka može zbuniti tu osobu i čak je dovesti do gubitka vjere. Kako je čvrsto vezan s vlastitim ukusima i mišljenjima, više ne može poštovati ili pozitivno ocjenjivati stajališta drugačija od svojih. Stoga mu je teško nositi se sa svojim unutarnjim konfliktima i često ne razumije druge osobe. To opiranje (odbijanje) da se pokori onome što drugi žele, može dovesti također do odbijanja Božje volje. Sam sebe može lako uvjeriti da Bog nikada ne bi tražio ono što mu on osobno ne želi dati. Čak gola činjenica da je biće ovisno o Bogu postaje izvor srdžbe.

Poniznost privlači druge

Nasuprot tome ponizna osoba u Božjoj slavi pronalazi izvor radosti, jedino vrelo istinske radosti. Stavljajući sebe pred Boga, ponizna osoba otkriva svoja ograničenja i neznatnost svoje uvjetovanosti kao bića. To ne izaziva tugu ili frustraciju, već je izvor duboke radosti. Poniznost je svjetlo koje pomaže osobi da otkrije veličinu vlastitog identiteta budući da je sposobna osobno komunicirati sa Stvoriteljem i prihvatiti vlastitu ovisnost o Njemu u potpunoj slobodi.

Znanje ili spoznaja da je apsolutni Bitak osobni Bog beskonačne savršenosti, koji nas je stvorio, održava nas u postojanju i otkriva nam Njega s ljudskim licem u Isusu Kristu, ispunjava dušu osobe koja je ponizna velikom srećom. Ponizna osoba pronalazi u ljepoti stvorenih stvari odraz bezgranične Božje ljubavi i želi tu spoznaju podijeliti s drugima.Reakcije ponosne osobe i ponizne osobe također se vrlo razlikuju kad se suoče s Božjim pozivom. Osoba koja je ponosna skriva se iza lažne skromnosti, tvrdeći da ima malo talenta budući da se ne želi odreći svijeta koji je izgradila za sebe. Nasuprot tome, ponizna se osoba ne plaši pomisli da nije vrijedna doseći svetost. Poziv da uđe u zajednicu s Bogom posredstvom nematerijalnog (duhovnosti) donosi joj veliku radost.

Kao što se vidi na svecima, oni koji se bore da postignu pravu poniznost stječu osobnost koja privlači druge ljude. Svojim svakodnevnim vladanjem oni oko sebe stvaraju ozračje mira i ljubavi jer cijene vrijednosti drugih i pokazuju duboko poštovanje prema njima. U svojim ophođenjima, u obiteljskom životu, u suradnji s kolegama i prijateljima znaju kako razumjeti i oprostiti. Uvijek gledaju pomoći i sa svima se dobro slažu. Znaju prepoznati koliko su dužni ljudima oko sebe pa nemaju potrebu zahtijevati svoja prava i povlastice. Ljudi uz njih mogu osjetiti Božju ljubav koja prožima njihov život. Oni ulijevaju povjerenje u drugim ljudima: pojedinac se ne osjeća osuđen, već voljen.

Iznova započeti učiti biti ponizan.

Čest uzrok nemira i pesimizma koji možemo ponekad iskusiti potječe od prevelike usredotočenosti na naše ‘ja’. ”Zašto se mi ljudi žalostimo?” ”Zato što naš zemaljski život nije u skladu s osobnim očekivanjima, jer iskrsavaju prepreke koje onemogućaju ili otežavaju zadovoljavanje naših želja”.

Istina je da nas životne poteškoće, bilo da se one događaju nama ili ljudima oko nas, mogu staviti na kušnju i probuditi tugu u našem srcu. Jednako tako to se može dogoditi kada naše mane postanu jasnije uočljive, uključujući i one za koje smo mislili da smo ih davno nadvladali. Ili možda jer moramo prihvatiti neuspjeh u postizanju profesionalnih ili apostolskih ciljeve kojima smo napeto težili već duže vrijeme. Pobuna može također izroniti kada smo sučeni s događajima ili okolnostima u kojima patimo.

Posebno u tim trenucima, i uvijek, moramo obnavljati svoju odlučnost ” iznova započeti učiti biti ponizan’. Moramo zamoliti našeg Gospodina za poniznost, za Njegovu poniznost i uz to se staviti pod okrilje naše Gospe. ”Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme je moje lako”. Molitva je poniznost čovjeka, koji priznaje svoju duboku bijedu i veličinu Boga kojemu se obraća i kojemu se klanja sve očekujući od Njega, ništa od sebe”. Vraćamo naš mir samo ako, umjesto da se u sebi naširoko bavimo onim što nam se dogodilo, ostavimo naše brige po strani i okrenemo se Kristu.

“Alma, calma” –s odlukom od sveg srca i s mirom–. Sveti Josemaría je volio ponavljati te riječi koje sažimaju cijeli životni plan za osobu koja se, kad se uzdaje u Božju milost, postavlja pred svakim izazovom s nepopustljivom odlučnošću i razboritošću. Kada tako nastojimo živjeti ”Svi ti koraci unatrag koji nam često pričinjaju patnju, nisu nikad prouzročili gubitak radosti i mira. Jer iskusili smo kako Bog izvlači slatkoću – slasni med – iz suhe pećine naših poteškoća: “i sitio ga medom iz pećine (Ps 81:17)”.

Naša Majka, Sveta Marija, podsjeća nas na potrebu da budemo ponizni kako bismo bili bliže Bogu. Naša je Majka uzor u radosti baš zato jer je uzor u poniznosti. ”Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na naznatnost službenice svoje”.

Kako su nastajale biblijske knjige

Kako su nastajale biblijske knjige

Prije nego počnemo govoriti o cjelovitoj Bibliji, o njezinu sadržaju i poruci, treba nešto reći o nastanku pojedinih knjiga od kojih je ona sastavljena. Najveći dio biblijskih knjiga, pogotovo one opsežnije i složenije, nije napisao jedan autor u kratkom vremenskom roku, već su plod duljeg procesa nastanka i djelo više autora u okviru Izraelove zajednice vjere. Biblijski spisi po svojoj su naravi angažirana literatura. Oni stoje u službi vjere određene zajednice iz koje su izrasli i kojoj su namijenjeni. Plod su života izabranog naroda u savezu s Bogom i u njima se zrcali burna povijest tog naroda sa svim njegovim usponima i padovima. Prije nego su dobili svoj konačni, današnji oblik, ti spisi su egzistirali u obliku manjih predaja: priče o izabranju naroda i njegovoj povijesti, predaje o sklapanju sinajskog saveza, povelja saveza, zakoni i zapovijedi koje uređuju život naroda, formule i obrasci vjere koju treba ispovijedati, liturgijski propisi, propovijedi i kateheze, proročke opomene, prijetnje kaznom i nova obećanja…

Vjernost baštini i otvorenost životu

Što je bilo presudno u tom procesu polaganog rasta i sazrijevanja biblijskih spisa? Govoreći o svetoj baštini svoga naroda, veliki židovski mislilac prošloga stoljeća Martin Buber kaže kako je Izrael uvijek imao dvostruk odnos prema toj baštini, konzervativan i liberalan u isto vrijeme. Kako god to iz našega današnjeg kuta gledanja izgledalo kao dvije nepomirljive suprotnosti, biblijski spisi su doista tako nastajali. Biblijskom čovjeku je ta njegova baština doista bila sveta, pa on nije dopustio da išta od toga padne u zaborav, da se izgubi. A budući da je sve to izraslo iz života s Bogom i d je pisano očuvanje toga života, on nije dopustio da se to okameni, da postane samo beživotno svjedočanstvo prošlosti, već je to trajno iznova premišljao, teološki produbljivao i literarno proširivao. Brojni biblijski spisi nastali su kao plod uvijek novoga iščitavanja (relecture) i njihove primjene u životu, ali i istodobnog obogaćivanja novim iskustvima i spoznajama. Tako je ta predaja trajno rasla i dobivala svoj novi literarni oblik, sve do konačnog oblika spisa. Pogledajmo to na primjeru Pentateuha i Izaijine knjige.

Od Mojsija do Ponovljenog zakona

U središtu Pentatehua, vremenski gledano, stoje događaji vezani uz Mojsija i izlazak iz Egipta. Zanimljivo je u kolikoj se mjeri najmlađa od pet knjiga Mojsijeva petoknjižja (Tore), Ponovljeni zakon, poziva na Mojsija, iako je u svom konačnom obliku ta knjiga zaokružena tek u 7. st. pr. Krista, dakle više od pet stoljeća poslije Mojsijeve smrti. Unatoč tome, njegove se riječi navode tako kao da ih on tek sad izgovara. Štoviše i u Novom zavjetu nalazimo izraze „Mojsije piše“ (Rim 10,5), „Mojsije veli“ (10,19), „Mojsije se čita“ (2 Kor 3,13-15), iako se pritom misli na konačni oblik Mojsijeva petoknjižja, koje je u tom obliku konačno redigirano tek u 5. st. pr. Kr., nakon povratka iz sužanjstva. Pod tim izrazima podrazumijeva se Mojsije kao primalac i posrednik objave i kao veliki zakonodavac koji stoji na početku povijesti izabranog naroda. Njegova objava i zakoni (Dekalog prije svega) dalje su predavani, proširivani i obogaćivani novim predajama i zakonima, a sve je to ostalo pod njegovim imenom.

Od prvoga do trećeg Izaije

Sličan proces može se lako prepoznati i u velikoj knjizi proroka Izaije. Taj prorok je živio na prijelazu iz 8. u 7. st. pr. Krista i u povijesnom smislu uza nj se može vezati samo prvih 39 poglavlja te velike knjige kojima su sadržaj događaji iz toga vremena. S četrdesetim poglavljem mijenja se i sadržaj i stil Izaijine knjige, a u njoj susrećemo i perzijskog kralja Kira koji je 538. , nakon što je pobijedio Babilonce, (6.st.) židovima dao slobodu i omogućio im povratak u njihovu zemlju. Dakle, to je vremenski nemoguće povezati s povijesnim Izaijom. S 56. poglavljem započinje treći dio Izaijine knjige koji govori o događajima s kraja 6. st. pr. Kr., odnosno o ponovnoj uspostavi života u Jeruzalemu. Tako jedna knjiga obuhvaća više od dva stoljeća, a predana je pod imenom velikoga proroka Izaije koji stoji na početku njezina nastanka. Stvarna Izaijina knjiga čuvana je u jednom krugu njegovih udžbenika, koji možemo nazvati Izaijinom školom. Tu je ona nadahnjivala nove naraštaje i poticala nastanak novih proročkih tekstova koji su uzimali u obzir nove događaje iz povijesti Izraela te ih vrednovali u svjetlu ideje izabranja i poslanja naroda, da bi na kraju sve preraslo u tu jedinstvenu knjigu. (Dr. fra Ivan Dugandžić, Glas Koncila)

Kateheza pape Benedikta XVI o sv. Augustinu

Kateheza pape Benedikta XVI o sv. Augustinu

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 9. siječnja 2008.

Augustin u potrazi za mudrošću nalazi Boga

Draga braćo i sestre!
Od danas, kad nastavljamo slijediti tragove crkvenih otaca, svjedoka vjere i kršćanske predaje, govorit ćemo o doista značajnom liku svetog Augustina, o tom čovjeku strasti i vjere, visoke inteligencije i neumorne pastoralne zauzetosti, velikom svecu i crkvenom naučitelju kojega često, barem po čuvenju, poznaju i oni koji ne poznaju kršćanstvo ili mu nisu bliski. Po svojoj jedinstvenoj važnosti, sveti Augustin izvršio je ogroman utjecaj, te bi se s jedne strane moglo reći da svi putevi latinske književnosti vode u Hipon (danas Annaba, na alžirskoj obali), a s druge strane da se od ovog rimskog afričkog grada, čiji je Augustin bio biskup od 395. sve do smrti 430., račvaju mnogi drugi putevi kasnijega kršćanstva i same zapadne kulture.
Rijetko je koja civilizacija uspjela naći tako veliki duh koji bi znao obuhvatiti njezine vrijednosti i uveličati njezino vlastito bogatstvo, iznalazeći ideje i forme na kojima će se hraniti kasniji naraštaji, kao što je to istaknuo i Pavao VI.: “Može se reći da sva misao starine utječe u njegovo djelo i da iz njega proizlaze strujanja misli koja prožimaju svu doktrinalnu tradiciju kasnijih stoljeća” (AAS, 62, 1970, str. 426). Augustin je i crkveni otac koji je ostavio najveći broj djela: o njima ćemo govoriti u jednom od sljedećih susreta, zadržavajući danas svoju pozornost na njegovu životu koji se može dobro rekonstruirati prema njegovim spisima, a osobito iz Ispovijesti, njegove izvanredne duhovne autobiografije, napisane na slavu Božju, koja je i njegovo najpoznatije djelo. I to s pravom, jer upravo Augustinove Ispovijesti, svojom pozornošću usmjerenom na nutrinu i psihologiju, predstavljaju jedinstveni uzor u zapadnoj književnosti, pa i u onoj nereligioznoj, sve do današnjice.
Augustin se rodio u Tagasti, u pokrajini Numidiji u rimskoj Africi, 13. studenoga 354., u obitelji Patracija, poganina koji je potom postao katekumen, i Monike, gorljive kršćanke. Ova strastvena žena, čašćena kao svetica, izvršila je posebno velik utjecaj na svoga sina te ga je odgojila u kršćanskoj vjeri koju je ipak kao mladić brzo napustio. Augustin je imao brata Navigija, i sestru čije nam ime nije poznato i koja je, ostavši udovica, postala poglavaricom jednog ženskog samostana. Dječak Augustin, osobito žive inteligencije, primio je dobro obrazovanje, izučavajući gramatiku isprva u svome rodnom gradu, a potom u Madauri, dok je od 370. učio retoriku u Kartagi. Kao izvrstan poznavalac latinskoga jezika ipak nije uspio tako dobro ovladati i grčkim jezikom, a nije naučio ni punski kojim su se služili njegovi zemljaci. Upravo u Kartagi Augustin je prvi puta pročitao Ciceronov spis Hortensius koji je kasnije izgubljen, a predstavlja početak njegova puta prema obraćenju. Taj je Ciceronov tekst doista probudio u njemu ljubav prema mudrosti, kao što će to on sam opisati, već kao biskup, u svojim Ispovijestima: “Ta knjiga doista je promijenila moj način osjećanja”, do te mjere da je “iznenada svaka isprazna nada izgubila vrijednost te sam nevjerojatnom gorljivošću srca želio besmrtnost mudrosti” (III, 4, 7). Mladoga Augustina razočarao je, međutim, susret s Biblijom, jer mu se književni oblik latinskih prijevoda Svetoga pisma učinio grubim u usporedbi sa sjajnom Ciceronovom prozom.
Privlačnost pojednostavljenog poimanja svijeta, viđenog kao podijeljenog u korijenu između dobra i zla, približilo je mladoga intelektualca manihejskoj religiji koja mu se činila strožom i racionalnijom od kršćanstva. Usto, prianjanje uz nju, osim što je izgledalo da će mu otvoriti put uspješnoj karijeri, omogućilo mu je i nastavak odnosa s jednom ženom, koji je tih godina započeo. Od te družice imat će sina, Adeodata, kojega je vrlo volio i koji je prerano umro. Nakon što je bio učitelj gramatike u svome rodnom gradu oko svoje dvadesete godine, brzo se vratio u Kartagu gdje je postao sjajan i proslavljen učitelj retorike. S vremenom se Augustin ipak počeo udaljavati od vjere manihejaca koji su ga razočarali upravo na intelektualnom području, budući da nisu bili sposobni razriješiti njegove dvojbe. Preselio se u Rim, a onda i u Milano, gdje se tada nalazio carski dvor i gdje je dobio prestižan posao zahvaljujući preporukama i zanimanju što ga je za njega pokazao prefekt Rima, poganin Simah.
U Milanu Augustin je običavao slušati – isprva kako bi obogatio svoju retoričku riznicu – prelijepe propovijedi biskupa Ambrozija koji je bio predstavnik cara za sjevernu Italiju. Afrički je govornik ostao zadivljen riječima velikoga milanskoga biskupa. U malo vremena Augustin je shvatio da su mu alegorijsko iščitavanje Svetog pisma i neoplatonska filozofija, koje je koristio milanski biskup, omogućavale da riješi intelektualne probleme koji su mu se, kad je bio mlađi, u njegovu prilaženju biblijskim tekstovima, činili nerješivima. Nakon čitanja spisa filozofa, Augustin je prešao na čitanje Pavlovih poslanica. Obraćenje na kršćanstvo, 15. kolovoza 386., predstavljalo je dakle vrhunac dugog i mukotrpnog nutarnjega hoda. Ovaj se Afrikanac tada preselio na selo, sjeverno o Milana, zajedno s majkom Monikom, sinom Adeodatom i malenom skupinom prijatelja, kako bi se pripremio za krštenje. Tako je 24. travnja 387., za vazmenoga bdjenja, Ambrozije krstio Augustina, kad je imao trideset i dvije godine.
Nakon krštenja, Augustin se sa svojim prijateljima odlučio vratiti u Afriku, naumivši živjeti u zajednici monaškoga oblika u služenju Bogu. No u Ostiji, očekujući polazak, iznenada se razbolila majka i ubrzo umrla, parajući sinovljevo srce. Vrativši se konačno u domovinu, ovaj se obraćenik nastanio u Hiponu kako bi ondje utemeljio samostan. U tom afričkom obalnom gradu 391. godine zaređen je za svećenika te je s nekoliko drugova započeo monaški život na koji je dugo mislio, razdijelivši svoje vrijeme između molitve, studija i propovijedanja. Četiri godine kasnije, 395., u Hiponu je posvećen i za biskupa. Nastavljajući s intenzivnim proučavanjem Svetoga pisma i tekstova kršćanske tradicije, Augustin je bio uzoran biskup po svome neumornom pastoralnom djelovanju: propovijedao je više puta tjedno svojim vjernicima, pomagao je siromasima i siročadi, brinuo se o odgoju klera i organizaciji ženskih i muških samostana. Ukratko, nekadašnji se govornik istakao kao jedan od najvažnijih predstavnika kršćanstva toga doba. Bio je osobito aktivan u upravljanju svojom biskupijom, u vrijeme značajnih promjena, pa i onih građanskih, te je kroz trideset i pet godina biskupskoga služenja, ovaj hiponski biskup izvršio snažan utjecaj na vodstvo Katoličke Crkve rimske Afrike i općenito na kršćanstvo svoga doba, suočavajući se s razdirućim religioznim tendencijama i žilavim krivovjerjima kao što je manihejstvo, donatizam i pelagijanstvo, koji su prijetili kršćanskoj vjeri u jednoga Boga bogatog milosrđem.
Augustin se povjeravao Bogu svakoga dana sve do konca svoga života: pogođen vrućicom, dok su vandalski napadači već gotovo tri mjeseca opsjedali Hipon, ovaj je biskup, kako pripovijeda njegov prijatelj Posidije u Augustinovu životopisu, tražio da mu se velikim slovima prepišu pokornički psalmi “te je dao objesiti papir na zid tako da je, ležeći u postelji, mogao vidjeti i čitati. I neprekidno je plakao vrućim suzama” (31,2). Tako su prošli posljednji dani Augustinova života. Umro je 28. kolovoza 430., ne napunivši još 76 godina. Njegovim djelima, njegovoj poruci i njegovu nutarnjem životu posvetit ćemo sljedeće susrete.