Kako se odijenuti za ulazak u crkvu?

Kako se odijenuti za ulazak u crkvu?

Dolaskom toplih dana nastaju i problemi s odijevanjem, odnosno s razodijevanjem. Svake godine se o tome piše i debatira. Problem bi se lako riješio kad bi ljudi poštivali bonton i dobar odgoj. Kad bi svatko bio svjestan kamo ide, primjereno bi se i obukao. Ali danas se ljudi pozivaju na slobodu. Većinom se radi o zloupotrebi te iste slobode, ili jednostavno o samovolji. I sloboda ima svoje granice. Slobodan smijem biti samo toliko da ne vrijeđam ili kršim slobodu drugoga, da svojim ponašanjem ne vrijeđam dostojanstvo osobe, svoje ili tuđe, dostojanstvo mjesta, norme ponašanja ili jednostavno bonton.

Na ulazima u autobus, poštu pa i crkvu, postoje znakovi i simboli koji na to opominju. Javna glasila navode kako se treba odjenuti kad se ide na sud, u razne urede, u muzeje i slično, pa bi te upute trabalo primijeniti i za ulazak u crkvu.

Neobično je da se i osobe koje redovito dolaze u crkvu toga ne sjete. Roditelji bi trebali poučavati djecu doličnom ponašanju i pokazati vlastitim primjerom. Reći će netko: Pa to su djeca. Ali i djecu treba podučavati normama doličnog ponašanja od najranije dobi.

U školama je propisano da niti „za vrijeme visokih temperatura nije dozvoljeno dolaziti u kratkim hlačicama, mini suknjama, majicama dubokih izreza ili niskim hlačama koje otkrivaju goli pupak Ukoliko učenici ipak dođu neprimjereno odjeveni, šalje ih se na razgovor sa školskim pedagogom ili psihologom ili pak kući na presvlačenje.“ Cilj ove odredbe je da učenici spoznaju važnost “dress codea” kako bi ga kao odrasli ljudi znali poštivati.

Ako to vrijedi za djecu, tim više treba vrijediti i za odrasle osobe, bilo muške ili ženske.

Molim vas da vodite računa o svetosti prostora gdje se nalazite.

I nekoliko narodnih mudrosti za kraj: “Djeca su ogledalo svojih roditelja.”; “Vanjština je slika nutrine.”; “Košulja nije odjeća, nego posjetnica.“

Tko su bili svv. Petar i Pavao

Tko su bili svv. Petar i Pavao

Dvojica velikana kršćanstva i dvojica najvećih apostola zacijelo su sveti Petar i Pavao. Premda se u svom životu nisu puno puta susreli, ipak im je Crkva odredila isti dan za svetkovinu. Bili su zajedno samo tri puta u životu i to u Jeruzalemu, Antiohiji i konačno u Rimu. Njihovu svetkovinu slavimo 29. lipnja. Naime, u Rimu su oba položili svoje živote za Krista i svoju vjeru i to je bio presudan događaj da im Crkva oda počast jednom zajedničkom svetkovinom. I Pravoslavna ih crkva slavi također 29. lipnja, ali prema Julijanskom kalendaru, tako da im svetkovina u pravoslavaca  pada 12. srpnja prema gregorijanskom (našem) kalendaru.

Život svetog Petra             

Bio je Židov, ribar, tvrdokorni apostol, prvak apostolskog zbora, temelj kršćanske Crkve, prvi papa u Crkvi, raspeti mučenik, svetac. To su atributi koji se mogu pripisati sv. Petru i iza kojih svaki njegov životopisac može čvrsto stajati. Nema točnog podatka koje je godine rođen. Iz Novoga zavjeta znamo da se rodio u židovskoj obitelji u Betsaidi na sjevernoj obali Genezaretskog jezera, a živio je baveći se ribolovstvom s bratom mu Andrijom u Kafarnaumu. Zvao se Šimun.

Šimuna, dok je lovio ribu, sam je Isus zapazio i pozvao ga da ide za njim te će ga on učiniti ribarom ljudi. Šimun se nije dvoumio. Krenuo je za Isusom u neizvjesnost. Isus ga je prozvao Petar, što na grčkom jeziku znači Stijena. I brata mu je Andriju Isus učinio ribarom ljudi. Petar je bio onaj koji je Isusa triput zatajio, pa se pokajao u gorkom plaču. Bio je onaj koji ga je odvraćao od puta u smrt na križu. Isus ga je čak otjerao riječima: „Odlazi od mene, sotono…“ Pa ipak je Petar uza svu svoju ljudsku slabost i kolebljivost ostao do konca vjeran svom Učitelju. Iskazao je veliku Istinu o Isusu rekavši: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga!“ A Učitelj ga je zauzvrat stavio u temelje svoje Crkve i dao mu ključeve raja kad je rekao: „Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata je paklena neće nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga…“  Petar je  prvi ušao u grobnicu gdje je Isus bio pokopan nakon uskrsnuća. Iskazao je Uskrslomu triput ljubav i privrženost riječima: „Ti znaš, Gospodine, da te ljubim…“ Bio je s apostolima kad je Duh Sveti na njih sišao. Propovijedao je tada neustrašivo svjedočeći za Uskrsloga Gospodina.

Umro je u Rimu mučeničkom smrću oko 64. godine za cara Nerona pribijen na križ. Nije htio da ga na križ prikuju kao Isusa, jer se smatrao nedostojnim umrijeti kao njegov Učitelj, nego je svoje mučitelje zamolio da križ okrenu naopako te je tako razapet umro. Postoji u ikonografiji, stoga, takozvani Petrov križ ili crux inversa (naopako okrenut križ). Također u kršćanskoj ikonografiji, na slikama sv. Petra se prikazuje s ključevima neba u ruci. Ponekad ga možemo vidjeti kako u ruci drži ribu. Time se hoće kazati da je sv. Petar bio ribar ljudskih duša.

Sveti je Petar zaštitnik Crkve i Rima.

Život svetog Pavla              

Rodio se prema predaji oko 5. godine po Kristovu rođenju u Tarzu, glavnom gradu pokrajine Cilicije, na jugu Male Azije. Potječe iz židovskog plemena Benjaminova. Roditelji su mu dali ime Savao (Šaul) što na hrvatskom jeziku znači onaj koji je izmoljen od Gospodina. Bio je školovan čovjek. Školovao se u Tarzu i u Jeruzalemu. Bio je osvjedočeni progonitelj kršćana.

Prilikom kamenovanja sv. Stjepana bio je nazočan i Stjepanovu odjeću su odložili pored njega. Na putu u Damask da i tu rastjera kršćane, sam mu se je Gospodin Isus obratio oborivši ga s konja na zemlju jakim bljeskom svjetlosti, pri čemu je Savao oslijepio, i riječima: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ Savao odvrati: „Tko si ti, Gospodine?“, a glas odvrati: „Ja sam Isus koga ti progoniš.“ U Damasku je pošao k Ananiji, koji mu je vratio vid položivši na nj ruke. Tada se krstio. Dotadašnji je Savao, veliki progonitelj kršćanstva, izvanrednim Božjim zahvatom, postao Pavao.

Učeni filozof, najveći propovjednik Kristova evanđelja svih vremena. Pisac poslanica. Pisac veličanstvenog Hvalospjeva ljubavi. Učitelj i apostol naroda. Propješačio je Malom Azijom i Grčkom, sve do Rima propovijedajući Radosnu vijest spasenja svim ljudima. Kristov svjedok do smrti koju je mučenički podnio za cara Nerona, kao i sveti Petar, u Rimu oko 65. godine. Svetoga Pavla se najviše u slikarstvu prikazuje s mačem u ruci, jer mu je mačem odrubljena glava. Ili pak na slikama ili kipovima s knjigom svojih poslanica u rukama.

Pod njegovom su zaštitom i mnogi gradovi i neke države.

Apostolski simbol vjere

Apostolski simbol vjere

Apostolski simbol (Symbolum Apostolicum ili Symbolum Apostolorum, Apostolsko vjerovanje) je sažetak glavnih kršćanskih istina i kojem je zgusnuta teologija Crkve. Njegov današnji oblik, raspoređen u 12 članaka ne seže u razdoblje apostola, pa niti apostolskih otaca. Štoviše nije stariji od 6. st. Tek od ovog razdoblja je bio korišten u Galiji, Španjolskoj, Irskoj za pouku katekumena, a pronalazimo ga prvi put u današnjem obliku kod biskupa Cezarija Arlskog, a zatim u liturgijskim knjigama Rima i Galije. Postao je najtemeljniji tekst vjerovanja na čitavom Zapadu, koji je spadao među tekstove koje mora znati svaki vjernik, pa je prema tome za Zapad bio najvažniji normativni tekst sadržaja vjere. Oznaku «apostolski» zadobio je na temelju uvjerenja, koje je na Zapadu zabilježeno već u 4. st. (Ambrozije, Rufin), da taj simbol potječe od samih apostola. Naziv «Symbolum Apostolorum» pojavljuje se prvi put 390. u pismu milanske sinode papi Siriciju, i kod sv. Ambrozija (Epist. 42,5). Ambroziju je već bila poznata legenda da su taj simbol sastavili sami apostoli na svome sastanku kao «breviarium fidei», kako bismo mogli ukratko obuhvatiti niz cijele vjere (fidei totius seriem, Explanatio Symboli, 2). On konstatira kako je to simbol Rimske Crkve (quod Romana ecclesia tenet), a donio ga je u Rim kao «communem sententiam» sveti Petar, «primus apostolorum», koji je stolovao u Rimu (Explanatio Symboli, 7). Milanski biskup se za apostolsko podrijetlo tog simbola poziva na tradiciju da su ga sastavili i predali apostoli (symbolum, quod accepimus ab apostolis traditum atque compositum).
Rufin je oko 404. u svom Commenatrius in Symbolum Apostolorum (c. 2) našire objasnio kako se to dogodilo: apostoli su poslije Duhova, a prije nego što će se razići po svijetu, zajednički utvrdili normu svoga budućeg propovijedanja (normam sibi prius futurae praedicationis in commune constituunt), kako ne bi nitko nešto drugačije navješćivao. Rufin objašnjava i riječ symbolum: ta riječ hoće reći da je to skupno djelo (prema grčkom glagolu symballo=skupa baciti, sastavljati) apostola (collatio, hoc est quod plures in unum conferunt), ali ujedno ta riječ znači znak (indicium, signum) pomoću kojeg će vjernici moći raspoznati lažne učitelje od pravih učitelja (per quod agnosceretur is qui Christum vere secundum apostolicas regulas praedicaret). Čini se da je Tertulijan početkom 3. st. mislio da je simbol načinio sam Isus (De praescriptione haereticorum), no kod Tertulijana nemamo još teksta simbola.
Prvi zabilježeni tekst Apostolskog simbola na grčkom jeziku nalazimo u pismu Marcela Ancirskog papi Juliju I. (oko 340.); na latinskom jeziku kod Rufina, te – iz istog vremena, to jest početak 5. st. – kod Nikete iz Remezijane (današnja Bela Palanka), no ti obrasci nisu još kompletni. O samom postojanju simbola svjedoče nam, međutim, i raniji pisci, kao sveti Irenej, Tertulijan, Novacijan i drugi, makar ne donose samog teksta.
U spisu Traditio apostolica (oko 200.) nalazimo taj simbol kao baptizmalni u interogativnoj formi. U izričnoj formi glasio bi ovako:
Credo in Deum patrem omnipotentem
Et in Christum Iesum, filum Dei
Qui natus de Spiritu Sancto ex Maria Virgine
Et crucifixus sub Pontio Pilato et mortuus est et sepultus,
Et resurrexit die tertia vivus a mortuis,
Et ascendit in caelis,
Et sedit ad dexteram patris
Venturus iudicare vivos et mortuos
Et in Spiritum Sanctum et sanctam ecclesiam,
Et carnis resurrectionem.

No kroz povijest ovaj simbol je na Istoku bio gotovo nepoznat, jer je u prvim stoljećima svaka Crkva imala svoj baptizmalni simbol, da bi se potom proširilo i nametnulo Nicjesko-carigradsko vjerovanje kao norma vjere za sve Crkve. Tako na Fiorentinskom saboru grčki predstavnik Marko Eugenik, biskup efeški, izjavljuje da istočna Crkva ne poznaje neki «apostolski» simbol kao takav.
A što se tiče njegove prisutnosti na Zapadu, mnogo govori činjenica da je Tertulijanu vrlo familijaran, iz čega bi se moglo zaključiti da je nastao mnogo vremena prije nego što imamo podatak da se o njemu prvi put govori. Ta rimska formula simbola je majka svih zapadnih simbola, kao i današnjeg teksta Apostolskog Simbola vjere. Nemoguće bi bilo dokazivati da je on u temelju i istočnih simbola, premda je i na Istoku došlo do sličnog razvoja događaja. Na trojstvenu ispovijest nadodavale su se kristološke izjave. Dok je Zapad insistira na Isusovu rođenju id Djevice Marije, Istok je uvodio nove stavke o vječnom rođenju, prije postanka svijeta. Premda su ovi «dodaci» često bili u antiheretičkoj funkciji, no ne može se sa sigurnošću prenaglašavati taj vid nauštrb unutarnjih zahtjeva Crkve, koja je imala potrebu u vidu pouke katekumena, uvoditi u Simbol, u skraćenom obliku, glavne kršćanske dogme. Kao što je krsna liturgija od jednostavnog obreda razvila u svečani, paralelno tome je i krsni simbol doživio svoj razvoj: od jednostavne trojstvene ispovijesti do sažetka kršćanskog nauka.
Očito je dakle da se današnji tekst Apostolskog simbola ne pojavljuje prije početka 6. st. Čak je rimski simbol iz 5. st. još dosta različit od našega. Ne sadrži riječi: creatorem caeli et terrae – conceptus – passus, mortuus, descendit ad inferos – catholicam – sanctorum communionem – vitam aeternam. Usprkos toga svi doktrinarni elementi Apostolskog simbola se pojavljuju već koncem 1. st. u mnogobrojnim i različitim formulama koje susrećemo djelima kršćanskoj književnosti iz ovog razdoblja.

Kako se pravilno prima pričest na ruke?

Kako se pravilno prima pričest na ruke?

Katekizam Katoličke Crkve nas podsjeća da u pripremu za pričest ide i obdržavanje posta koji je određen Zakonikom kanonskog prava. Ondje stoji: „Tko želi primiti presvetu euharistiju neka se barem sat vremena prije svete pričesti uzdrži od bilo kakvog jela i pića, izuzevši samo vodu i lijek“ (kan. 919, p. 1). Dalje Katekizam dodaje: „Tjelesno držanje (kretnje, odjeća) izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka kada Krist biva naš gost“ (KKC, br. 1387). Što to znači? Mislim da je vrlo jasno da se pred Krista dolazi primjereno odjeven. No, kako kretnjama izraziti štovanje, svečanost i radost?

Ako se pričest prima na ruku, položaj je takav da lijevi dlan bude na desnom, pa se onda desnom rukom uzima hostija i stavlja u usta. Dlanovi se postave u znak križa. Don Alojzije Bavčević, kanonik Prvostolnog kaptola u Splitu, dugogodišnji upravitelj marijanskog svetišta Vepric, sada duhovni asistent, ističe da pojam “Pričest na usta” i “Pričest na ruku”, koji je u redovitoj uporabi, zapravo je u sebi kriv, ne odgovara onom što se time hoće reći. Pričest je zapravo primanje Tijela i Krvi Gospodnje, čin kojim se u usta stavlja i jede njegovo Tijelo i pije njegova Krv. U tom je smislu svako primanje Tijela i Krvi Gospodnje zapravo Pričest na usta.

Odmah treba reći da ima vjernika koji smatraju da nisu dostojni rukom dodirnuti hostiju, jer su ruke „prljave”, no obzirom na sprječavanje širenja zaraze uputa je da se pričest primi na ruku, kao i da se izbjegava gesta rukovanja prilikom pružanja mira u slavlju euharistije ili u službama Božje riječi.

Važno je da se pričesti pristupa s doličnim (straho)poštovanjem, vjerom i, dakako, u stanju milosti – tj. bez teškoga grijeha na duši. Kako bi se izbjegli slični slučajevi, osobe koje primaju pričest na ruke morale bi voditi računa da im obje ruke budu slobodne. Pred svećenika za pričest ne treba, dakle, dolaziti s rukavicama na rukama, s djecom na rukama, ili pak hostiju “loviti” s dva prsta jedne ruke.

Tko prima svetu hostiju na ruku, dobro je da, po mogućnosti, učini to ovako: lijevu, malo udubljenu ruku (dlanom okrenutim prema gore) podigne do prsa, a pod nju položi desnu. Kad primi hostiju, desnom je prinese k ustima i stavi na jezik. Treba pripaziti da ništa ne padne na tlo. Svaki vjernik, kao i svećenik, mora biti jednako tako pažljiv i prema svetim česticama, kako onima koje ostaju na dlanu poslije pričesti, a još više ako se dogodilo da je hostija pala na pod. Svećenikova je dužnost voditi o tome računa, provjeriti što se točno dogodilo i pobrinuti se da se s eventualnim česticama hostije preostalima na podu dolično postupa. (www.narod.hr)

Euharistijska žrtva izvor zajedništva

Euharistijska žrtva izvor zajedništva

Problem slobode u Pavlovim zajednicama
U 10. poglavlju Prve poslanice Korinćanima Pavao preklinje kršćane da bježe od idolopoklonstva, i to se na izričit način odnosi na sudjelovanje u prinošenju poganskih žrtava i prisustvovanje svečanostima na kojima su bila posluživana jela prikazivana poganskim božanstvima. Profil pavlovske zajednice očigledno je mnogo drugačiji od tipične židovske zajednice, stoga su se pojavljivali problemi drugačijega tipa. Većina kršćana u zajednicama koje je utemeljio i svojom karizmom vodio Pavao bili su obraćenici iz poganstva. Nije postojalo nikakvih tradicionalnih dodirnih točaka oko kojih se moglo okupiti i od kojih živjeti, jer je poganstvo bilo nespojivo s kršćanstvom i trebalo je napraviti potpuni rez s prethodnom životnom praksom, a s druge strane Pavao ih nije obvezivao na pristup židovstvu kao preduvjet za krštenje. Razlika je bila i u tome što je poganstvo dopuštalo tako liberalan pristup moralu i slobodi, kakav je bio nezamisliv unutar židovstva koje je razvilo tradicije i skrupulozno opsluživanje zakona, što se odražavalo u svakodnevnom životu. U odnosu na sveukupno stanovništvo kršćani su bili zasigurno tek jedna neznatna manjina, izrasla u poganskom ambijentu iz kojega su izronili tražeći nov način da i na konkretan način izraze i zažive vjeru. Nije bilo lako zaboraviti način života, društvene običaje i prijateljsko druženje s prijateljima koji se nisu obratili na kršćanstvo, a koji nisu pristupali poganskim obredima na religiozan način koji bi isključivao i one koji nisu pripadali toj religiji, a pogotovo jer je religiozno slavlje u takvim prilikama bilo motiv za gošćenje odabranim jelima.
Pavao, s jedne strane, apelira na slobodu, ali ne bilo kakvu, nego na slobodu koja se izgrađuje i ostvaruje u savjesnom izboru onoga što izgrađuje i što koristi, a kriterij onoga što je korisno nije egoistično traženje vlastitoga dobra, nego dobro drugoga, napose kada je u pitanju spasenje. Pavao dopušta mogućnost sudjelovanja na određenim slavljima i gozbama, ali ne na gozbama koje su obojene religioznim karakterom žrtvovanja idolima, a u takvim slučajevima smatra da bi, poradi savjesti drugih, bilo potrebno izbjeći jela koja su bila nošena u poganske hramove i prikazivana kao žrtve.

Euharistija izgrađuje svijest crkvenosti
Očito je da, s druge strane, Pavao apelira na izgrađivanje svijesti. Kršćansko okupljanje ponajprije je zajedništvo u krvi i tijelu Kristovu. To okupljanje je prinošenje žrtve, a euharistijski stol je žrtvenik na čiju se svetost poziva Pavao da bi izgradio svijest svoje zajednice, inače ne bi tek tako lako dokazivao, govoreći o dimenziji žrtve u poganstvu i židovstvu, da je žrtvenik najodličniji način zajedništva. U židovstvu, podsjeća Pavao, prinošenje žrtava i okupljanje oko oltara znak je i izvor zajedništva na najuzvišeniji način, a također se možemo prisjetiti da ni Pashu nije mogao blagovati nijedan koji nije bio obrezan. Slično tomu, zaključuje Pavao, ne samo židovske žrtve, nego i one poganske, bez obzira koliko pogani toga bili svjesni ili ne bili, shvaćali ozbiljno ili olako, izraz su zajedništva s idolima kojima se prikazuju, kao i među onima koji ih prikazuju i blaguju.
Euharistijski stol je, dakle, simbol zajedništva s Gospodinom, i to zbog dva razloga, za razliku od židovstva i poganstva koji eventualno poznaju samo jedan. Svima je zajedničko to da je žrtva zajedništvo s onim komu se prikazuje, i zajedništvo među onima koji je prikazuju, s time da pogani prikazuju idolima, tj. vragu, a kršćani Gospodinu. Osim toga formalnog razloga koji je zajednički, kršćani poznaju i materijalni razlog: oni prikazuju jedinu žrtvu kojom se ostvaruje istinsko zajedništvo s Bogom. Oni, naime, u čaši blagoslovnoj koju blagoslivljaju i u kruhu kojega lome uživaju, na vrlo opipljiv i stvaran način, zajedništvo u krvi i tijelu Kristovu. A jedan kruh, tijelo Kristovo, simbol je i zalog jedinstva Crkve, jer se jedinstvo postiže upravo blagovanjem toga jednog kruha koji sjedinjuje sve one koji ga blaguju. Ako su Izraelci po tijelu zajedničari istoga žrtvenika, kršćani su daleko više zajedničari istoga žrtvenog stola za kojim prikazuju i blaguju Kristovo tijelo i krv, koji na takav način sjedinjuju kršćane da postaju i sami udovi tijela Kristova.

Okosnica vjerskog i moralnog života
Tako Pavao, želeći izgraditi svijest vjernika o značenju kršćanskoga života i nespojivosti s poganskim običajima prikazivanja žrtava idolima, stavlja im pred oči Euharistiju po kojoj se ostvaruje pravo zajedništvo, pozivajući ih da iskoriste slobodu kao opredjeljenje u dosljednom i nesebičnom življenju za druge. Stoga sloboda u ovom slučaju ne znači religiozni sinkretizam po kojemu bi bilo spojivo pogansko i kršćansko žrtvovanje, jer se ne može u isto vrijeme biti u zajedništvu s dvije oprečne stvarnosti kao što su idoli i pravi i živi Bog. Ne radi se ni o kakvom odbacivanju ljudi, budući da se nije usprotivio odgovaranju na poziv nevjernika koji bi pozvali kršćanina na redovite prijateljske gozbe, ali je protiv toga da se miješaju dvije religiozne kategorije kao da bi se radilo o stvarima istoga ranga i značenja, stoga bez rezerve proglašava poganske žrtve idolima, žrtvama koje se prikazuju vragu. Euharistija bi morala biti izvor svijesti da, sjedajući za stol Gospodnji za kojim se pije čaša Gospodnja, moraju odbaciti čašu vražju koja se sastoji u prakticiranju poganskih religioznih obreda, a na osobit način prikazivanja žrtava koje su bile i najčešći oblik iskazivanja kulta, a redovito bi se završavale gozbama nedoličnog karaktera.
U zajednicama pavlovskog profila Euharistija je okosnica i središte cjelokupnoga religiozno-liturgijskog života, a zakon slobode jedina normativa, budući da ne postoje ni tradicije ni zakoni koji bi vezivali vjernike, kao što je bio Mojsijev zakon za Židove, ali to ne znači da su te zajednice bile u ičemu zakinute i osiromašene, nego naprotiv da je Pavao insistirao na onome što je bitno, budući da se samo po Euharistiji ostvaruje zajedništvo s Gospodinom i postaje se jedno s braćom, budući da od jednog euharistijskog kruha svi blaguju i po njemu postaju zajedničari tijela Kristova. Terminologija koju Pavao koristi, npr. čaša blagoslovna, kruh koji se lomi, podsjeća nas na terminologiju židovske pashalne večere, ali u isto vrijeme drugi izrazi, npr. čaša Gospodnja i stol Gospodnji, potvrđuju da se radi o specifičnom kršćanskom slavlju kojemu je Isus bio začetnik, bez obzira na to što se pri ustanovljenju Euharistije poslužio ambijentom i elementima židovske pashalne večere. Tako Pavao svojim zajednicama predstavlja Euharistiju kao žrtvu po kojoj se u punini ostvaruje intimno zajedništvo s Gospodinom.

(Preuzeto iz knjige I. Bodrožić, Euharistija od povijesti do vječnosti, GK, Zagreb 2002.)

Čašćenje Euharistije

Čašćenje Euharistije

Papa Ivan Pavao II u okružnici „CRKVA O EUHARISTIJI“, 25.

„Čašćenje Euharistije izvan Mise neprocjenjiv je dar u životu Crkve. To je čašćenje usko združeno sa slavljenjem euharistijske Žrtve. Kristova prisutnost pod svetim prilikama koje se čuvaju nakon Mise – prisutnost koja traje sve dok postoje prilike kruha i vina – proizlazi iz slavljenja Žrtve te teži pričesti, sakramentalnoj i duhovnoj. Na pastirima je da ohrabre, i po osobnom svjedočanstvu, euharistijsko štovanje, osobito izlaganjem Presvetog Sakramenta, kao i molitve klanjanja pred Kristom prisutnim pod euharistijskim prilikama.

Ugodno se je zadržati s Njime te, poput ljubljenog učenika Ivana naslonivši glavu na njegove grudi ( Iv 13, 25), biti dodirnut neizmjernom ljubavlju njegova srca. Ako se kršćanstvo u naše vrijeme mora razlikovati nadasve po „umijeću molitve“ kako ne osjetiti obnovljenu potrebu provesti duže vrijeme u duhovnom razgovoru, u tihu klanjanju, u stavu ljubavi pred Kristom prisutnim u Presvetom Sakramentu? Koliko sam puta, draga moja braćo i sestre, ovo iskusio i dobio snagu, utjehu i pomoć.

Ovu nam praksu, koju Učiteljstvo uvijek iznova hvali i preporučuje, svjedoče brojni sveci svojim primjerom. Na osobit se je način u tome istaknuo sv. Alfonzo Marija Liguori koji je zapisao: „Među svim pobožnostima, klanjanje Isusu u Presvetom Sakramentu prva je poslije sakramenata, Bogu je najdraža, a nama najkorisnija.“

Euharistija je neprocjenjivo blago: ne samo dok se slavi, nego također i moleći se pred njom izvan Mise omogućuje se pristup samome izvoru milosti. Kršćanska zajednica koja želi biti kadra kontemplirati Kristovo lice, u duhu kako sam ga predložio u apostolskom pismu: „Nadolazeće tisućljeće“ i „Krunica Blažene djevice Marije“, ne može ne razvijati ovaj vid euharistijskog štovanja u kojem se produžuju i umnažaju plodovi zajedništva s Kristovim tijelom i krvlju.“

POBOŽNOST PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU

Gospodin Isus je, kako nas uči Drugi vatikanski Koncil, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovijekovjeći žrtvu na križu kroz stoljeća, sve dok ne dođe, tako da Crkvi, svojoj ljubljenoj zaručnici, povjeri spomen – čin svoje smrti i uskrsnuća, vazmenu gozbu na kojoj se On blaguje, duša napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave. Vjernici su pozvani da kao zajednica sudjeluju u tom otajstvu ne kao nijemi svjedoci, nego da ga kroz obrede razumiju, pa da svjesno, pobožno i djelatno sudjeluju u svetoj Misi, tom najvišem činu naše vjere. Drugi vatikanski Koncil u pastoralnoj konstituciji o svetoj liturgiji kaže: “Duhovni se život ipak ne sastoji samo od sudjelovanja u svetoj liturgiji. Doista, kršćanin, pozvan da moli u zajednici, mora uz to ući i u svoju sobu i moliti Oca u tajnosti, štoviše, kako nas Apostol uči, mora moliti bez prestanka. Posebno se preporučuje pobožne vježbe kršćanskog naroda, ako su u skladu s crkvenim zakonima i propisima, osobito kada se vrše po nalogu Apostolske stolice”. (br. 12 – 13)

Euharistijsko otajstvo ne završava sa svetom Misom, nego u stoljetnoj tradiciji Katoličke Crkve imamo štovanje i pobožnost Presvetom Oltarskom Sakramentu izvan svete Mise. Ipak valja naglasiti da svaka pobožnost Euharistijskom Isusu je u krajnjoj liniji povezana s njegovim Vazmenim otajstvom, jer je Euharistija spomen – čin njegove Muke, Smrti i Uskrsnuća. Tako da je svaka pobožnost Presvetom Sakramentu usko sjedinjena sa Misnom žrtvom ili stoga što pripravlja na njeno slavlje ili stoga što je kao jedan produžetak našeg misnog bogoštovlja.

U naše vrijeme često opterećeno riječima raste čežnja ljudi za tišinom i smirenjem. U tišini naći sebe, neke stvari ostaviti, otvoriti se Bogu i pustiti da me on na novi način dodirne. Boraviti u šutnji pred izloženim Presvetim i preda nj stati, izložiti se samo njemu, pritom ne htjeti činiti ništa, niti išta morati skrivati. Pred Bogom smijemo biti takvi kakvi jesmo, sa svime što nam pripada i što nas čini. Gledajući na njega postajemo prožeti njegovom ljubećom nazočnošću. Za to nisu više potrebne nikakve riječi. Bog, uvijek Veći, obuhvaća nas svojom ljubavlju od prvog trenutka našeg života.

Iz susreta s njim izrasta blagoslov za nas i za druge.

S kolikim poštovanjem valja primati Krista

“Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti” (Mt 11, 28) govori gospodin.

Ovo su riječi tvoje, Kriste, vječna Istino, makar nisu izrečene u isto vrijeme, niti zapisane na jednom mjestu, jer su dakle tvoje i istinite, moram ih sve primiti sa zahvalnošću. Tvoje su i ti si ih izgovorio; a i moje su također, jer si ih izrekao radi moga spasenja. Rado ih primam iz tvojih usta da se dublje utisnu u moje srce. Potiču me riječi tako blage, pune slasti i miline, ali me plaše vlastiti grijesi i odbija nečista savjest od primanja tolikog otajstva. Zove me slatkoća tvojih riječi, ali me stišće mnoštvo mojih opačina.

Zapovijedaš da s povjerenjem pristupim k tebi ako želim imati s tobom dio; i da uzmem hranu besmrtnosti ako želim imati vječni život i slavu. “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti” (Mt 11, 28) govori gospodin. O slatke li i prijateljske riječi u ušima grešnika da ti Gospode Bože moj, bijednika i siromaha pozivaš na Pričest presvetoga tijela svojega! Ali tko sam ja Gospode, da se usuđujem pristupiti k tebi! Evo, ni najviša te nebesa ne mogu obuhvatiti; a ti kažeš: dođite k meni svi!

Što znači to preblago sniženje i tako prijateljski poziv? Kako ću se usuditi doći kad nisam svjestan nikakvu dobru radi kojega bih se mogao pouzdati? Kako ću te uvesti u svoj dom kad sam češće uvrijedio predobrostivo lice tvoje? Plaše se anđeli i arhanđeli, boje se sveci i pravednici, a ti kažeš: dođite k meni svi! Kad ne bi toga rekao ti, Gospode, tko bi vjerovao da je istina? I da ti ne zapovijedaš tko bi pokušao pristupiti?

Evo, Noa pravedan muž, trudio se sto godina na gradnji lađe da bi se sa nekolicinom spasio; a kako ću se ja moći pripraviti za jedan sat da s poštovanjem primim Stvoritelja svijeta? Mojsije, veliki sluga tvoj i poseban prijatelj tvoj, načinio je kovčeg iz neraspadljiva drva, te ga je obložio najčišćim zlatom da bi u njemu pohranio ploče zakona; a zar da se ja, obični stvor, usudim tako lako primite tebe Zakonodavca i darovaoca života? Salomon, najmudriji od kraljeva izraelskih, gradio je na slavu imena tvoga sedam godina veličanstveni hram; i blagdan posvete njegove slavio je osam dana: prinio je hiljade pomirnih žrtava i zavjetni Kovčeg uz zvuk trube i klicanje smjestio svečano na mjesto za nj. određeno. A ja nesretnik i najbjedniji od ljudi, kako ću te uvesti u svoj dom kad jedva znadem pola sata pobožno provesti? I kamo sreće kad bih barem jednom dostojno proveo i pola sata!

O Bože moj, koliko su se oni truditi da omile tebi! Jao, kako je malo što ja činim! Kako brzo ispunim vrijeme kad se spremam na Pričest! Rijetko sam posve sabran, vrlo rijetko bez bar malo rastresenosti. A sigurno u spasonosnoj prisutnosti tvoga Božanstva ne bi smjela doći na um nijedna nepristojna misao, niti me zaokuplja ikoje stvorenje, jer kanim primiti pod krov ne anđela, nego Gospodara anđela.

A ipak je vrlo velika razlika između zavjetnog Kovčega sa svojim sadržajem i između prečistog Tijela tvojega sa svojim neizrecivim krepostima; između onih zakonskih žrtava, koje su označivale ono što će doći, i između prave žrtve Tijela tvojega koja nadopunjuje sve stare žrtve.

Zašto dakle na usplamtim više za tvojom štovanja dostojnom prisutnošću? Zašto se ne spremam s većom brižljivošću za primanje tvojih svetinja; kad su oni sveti stari patrijarsi i proroci, kraljevi i knezovi s cijelim narodom pokazivali toliku pobožnu sklonost prema službi Božjoj?

Vrlo pobožni kralj David plesao je svim srcem pred kovčegom Božjim, sjećajući se dobročinstava nekoć udijeljenih ocima; načinio je razna glazbala i odredio da se radosno pjeva, a i sam je s cijelim narodom često pjevao uz citru, nadahnut milošću Duha Svetoga; učio je narod izraelski svim srcem hvaliti Boga i skladnim glasom na pojedine dane blagoslivljati ga i slaviti. Ako se onda vršila toli pobožnost i ako su se sjećali božanske slave pred zavjetnim Kovčegom, koliko sada štovanje i pobožnost mora nadahnjivati mene i sav kršćanski puk u prisutnosti Sakramenta, u primanju preslavnoga Tijela Kristova?

Ti si prisutan ovdje kod mene na oltaru, Gospode Bože moj, Svetac na svecima, Stvoritelj ljudi i Gospodar anđela. Ovdje si, u Sakramentu oltara, cio prisutan, ti Bože moj, čovjek Isus Krist: i tu se stiče obilati plod vječnoga spasenja kad god te dostojno i pobožno primamo. I na to nas ne navodi nikakva površnost ni znatiželjnost ni putenost, nego čvrsta vjera, pobožna nada i iskrena ljubav.

O nevidljivi stvoritelju svijeta, Bože, kako divno postupaš s nama! Kako blago i milostivo upravljaš sa svojim izabranima kojima nudiš samoga sebe da te primaju u Sakramentu! To naime nadilazi svaki um; to privlači napose pobožna srca i potpiruje čežnju. Pravi naime tvoji vjernici, koji odlučuju popraviti cijeli svoj život, crpe često iz ovog presvetog Sakramenta veliku milost pobožnosti i ljubav prema kreposti.

O divne i tajanstvene milosti Sakramenta koju poznaju samo vjernici Kristovi, a nevjernici je i službenici grijeha ne mogu spoznati! U ovom se Sakramentu daje duhovna milost i obnavlja u duši izgubljena krepost; i vraća se grijehom iznakažena ljepota. Ova je milost katkada tolika da od punine udijeljene pobožnosti ne samo duh, nego i slabo tijelo osjeća da je primilo veću snagu.

Moramo ipak veoma žaliti i žalostiti se radi naše mlitavosti i nemarnosti, da se ne zanosimo većom željom za primanjem Krista u kom je sva nada i zasluga onih koji se spašavaju. On je naime naše posvećenje; on je utjeha putnika i vječni užitak svetaca. Valja dakle veoma žaliti što se mnogi tako malo brinu za ovo spasonosno otajstvo koje razveseljuje nebo i čuva čitav svijet. Jao sljepoće i tvrdoće srca ljudskoga što se ne brinemo više za tako neiskazani dar, a i služeći se svaki dan njime padamo u nemarnost.

Kad bi se naime ova presveta tajna vršila samo na jednom mjestu, te samo jedan svećenik na svijetu obavljao pretvorbu, što misliš kolikom bi željom biti ljudi obuzeti prema onom mjestu i takvom svećeniku Božjem, da bi mogli vidjeli kako se obavljaju božanske tajne! A sada su mnogi posvećeni za svećenike i na mnogim se mjestima prikazuje Krist, da se pokaže to veća milost i ljubav Božja prema ljudima, koliko je sveta Pričest više raširena po svijetu.

Hvala ti, Isuse dobri, vječni pastiru koji si se udostojao nas siromahe i prognanike okrijepiti dragocjenim Tijelom i Krvlju svojom; te na primanje ovih tajna pozvati nas nagovorom svojih vlastitih usta govoreći “Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti”.

AMEN!

Pismo zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića roditeljima školaraca

Pismo zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića roditeljima školaraca

Poštovani i dragi roditelji,
obraćam Vam se u prigodi završetka školske godine koja će svima, a napose učenicima, biti duboko urezana u pamćenje. Ne samo zbog toga što su bili primorani napustiti svoje škole i uključiti se u online učenje, nego i zbog izvanrednih životnih iskustava koja su proživjeli uslijed pandemije virusa COVID-19 i razornog potresa koji je pogodio središte Zagreba i njegovu okolicu. Spomenuti događaji još uvijek, s manjim ili većim intenzitetom, obilježavaju naše živote, živote naših obitelji i cijele društvene zajednice. Pandemija je globalni problem s kojim se suočio cijeli svijet, kako s bolešću tako i s ekonomskim posljedicama, čije razmjere još uvijek nije moguće sagledati.

Virus COVID-19 i potres pokrenuli su u svakome od nas brojna pitanja s kojima se do sada možda nismo ozbiljnije bavili. To posebno vrijedi za djecu i učenike. Mnogima od njih bio je veći izazov izolacija i ograničenje kretanja nego učenje na daljinu, koje su zbog svoje otvorenosti za novo vrlo brzo svladali i time pokazali tehničku i informatičku osposobljenost.

No nisu to jedina pitanja s kojima su se u vrijeme pandemije i potresa suočili. Brojna su druga pitanja na koja nije moguće pronaći odgovore u tehničkim znanjima ili definicijama – poput pitanja čovjekove ograničenosti, krhkosti, nemoći, straha, patnje, smrti… Djeca i učenici izbliza su se suočili sa strahom od bolesti, od samoće, od izoliranosti, od potresa, s nemogućnošću kretanja i međusobnog druženja. Mnogi su proživjeli iskustvo razaranja i gubitka vlastitog doma.

Međutim, spomenuti događaji postali su i novi izazovi te su iznjedrili puno dobra. Pred našim su se očima nizali lanci dobrote, velikodušnosti, brižljivosti, požrtvovnosti i darežljivosti brojnih zdravstvenih djelatnika, volontera, karitativnih institucija, ljudi svih životnih dobi koji su posvjedočili što je stvarna snaga u nepredvidivim životnim događajima, kao i u prirodnim katastrofama. Dobrota i osjetljivost za druge, napose za one u potrebi, siguran je odgovor na bilo koju ljudsku nedaću. Djeca i učenici mogli su vidjeti što je zapravo najvažnije u životu pojedinca, obitelji, zajednice i društva te učiti iz dane situacije kako biti dobar, brižljiv, osjetljiv, solidaran, požrtvovan, velikodušan i hrabar. To su vrline s kojima se nitko ne rađa, nego ih svatko od najranije dobi usvaja kroz životni odgoj i obrazovanje.

Stoga je važno da u vrijeme obrazovanja djeci i učenicima  ponudimo znanja i sadržaje koji će ih osnažiti i pripremiti za suočavanje sa spomenutim situacijama i drugim nepredvidivim životnim iskustvima. Moramo im ponuditi sadržaje koji će ih usmjeravati te im otkrivati dublji životni smisao. Tu posebno mislim na predmet školskog vjeronauka.

Vjeronauk je integralni i živi dio školskog kurikuluma, a njegova prisutnost u školi znak je »pozitivne laičnosti« društva. Njegovo mjesto je od neprocjenjive vrijednosti u odgoju i formaciji djece i mladih. Bez religiozne dimenzije nema cjelovitog odgoja. Katolički vjeronauk potiče na razmišljanje o najdubljem smislu ljudske egzistencije, onkraj pojedinih znanja, te pomaže pronaći jedinstven smisao, stavljajući u središte ljudsku osobu i njezino dostojanstvo. U Isusu Kristu nudi ključ za razumijevanje sebe, svijeta, života, životnih događaja i vlastitih životnih iskustava.

Poštovani katolički roditelji, obraćam se posebno vama koji ove godine upisujete svoje dijete u prvi razred osnovne ili srednje škole. Želio bih vas potaknuti da ne propustite za svoje dijete izabrati važnu odgojnu priliku koja se nudi u katoličkom vjeronauku, a koja će vašoj djeci dati dublji i širi pogled na životno obzorje, upoznati ih s temeljima kršćanske vjere i kulture koja duboko obilježava hrvatsku društvenu zbilju; približiti im vrijednost i ljepotu kršćanskih blagdana, tradicije i običaja.

Papa Franjo podsjeća roditelje na njihovo temeljno poslanje: »Stvarati povoljne uvjete za usklađen i pun rast djece, tako da mogu živjeti dobar život, dostojan Boga i konstruktivan za svijet« (Nagovor prigodom Anđeoskog pozdravljenja na blagdan Svete obitelji,  31. prosinca 2017. godine).
Na tom tragu pozivam vas da kod upisa u prvi razred izborom vjeronauka svojoj djeci omogućite cjelovit odgoj, koji uz druga važna i potrebna znanja integrira temeljne kršćanske vrjednote, da bi se djecu i mlade osposobilo za životne sinteze te odgojilo za zrele, odgovorne i cjelovite osobe.

Prošle smo nedjelje proslavili svetkovinu Duhova moleći darove Duha Svetoga. Nikada ne prestanimo zazivati Božju pomoć. U zajedništvu Duha Svetoga, Duha radosti i mira,  želim vas ohrabriti: ne bojte se! Naša je snaga i sigurnost u Božjim rukama.

Na sve vas, a posebno na sve učenike i nastavnike, zazivam Božji blagoslov i zagovor Presvete Bogorodice Marije.

Pozdravlja vas vaš nadbiskup.

Josip kardinal Bozanić, v.r.

Proglašena Posebna godina Laudato si’ i molitva

Proglašena Posebna godina Laudato si’ i molitva

U nedjelju, 24. svibnja, nakon molitve Kraljice neba u Vatikanu, Papa Franjo najavio je Posebnu godinu Laudato si’ koja će se slaviti od 24. svibnja ove 2020. do 24. svibnja iduće godine.

Papa je rekao: “Danas je i peta obljetnica enciklike Laudato si’ kojom se pokušalo skrenuti pozornost na krik Zemlje i siromaha. Zahvaljujući inicijativi Dikasterija za služenje cjelovitom ljudskom razvoju „Tjedan Laudato si’“ koji smo upravo proslavili prerast će u Posebnu godinu Laudato si’, Posebnu godinu u kojoj će se razmišljati o toj enciklici, a koja će se obilježavati od 24. svibnja ove do 24. svibnja sljedeće godine.”

“Pozivam sve ljude dobre volje da se pridruže brizi o našem zajedničkom domu i našoj najkrhkijoj braći i sestrama. Na mrežnoj stranici bit će objavljena molitva posvećena ovoj godini.” Bit će lijepo moliti je, poručio je Papa.

Molitva Posebne godine Laudato si´

Ljubljeni Bože,
Stvoritelju neba, zemlje i svega što sadrže.
Otvori nam umove i dotakni srca
kako bismo mogli biti dio stvorenoga svijeta koji si nam darovao.

Budi uz potrebite u ovim teškim vremenima,
osobito uz najsiromašnije i najranjivije.
Pomozi nam da pokažemo kreativnu solidarnost u suočavanju
s posljedicama ove globalne pandemije.

Daj nam hrabrosti za promjene
usmjerene prema traženju općega dobra.
Sada više no ikad svi trebamo osjetiti da smo
međusobno povezani i ovisni jedni o drugima.

Daj da čujemo i odgovorimo
na krik zemlje i vapaj siromaha.
Neka sadašnje patnje postanu porođajni bolovi
održivog i svijeta u kojem će biti više bratstva.
To te molimo po Kristu Gospodinu našemu
pod ljupkim pogledom Marije Pomoćnice kršćana!
Amen.

Pismo kardinala Bozanića o liturgijskim slavljima tijekom pandemije i o životu Nadbiskupije nakon potresa

Pismo kardinala Bozanića o liturgijskim slavljima tijekom pandemije i o životu Nadbiskupije nakon potresa

Pismo zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića o liturgijskim slavljima tijekom pandemije i o životu Nadbiskupije nakon potresa

 

Draga subraćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi mladi, braćo i sestre!

1. Pišem vam ovo pismo na dan koji je dugo u nama živio kao željeni datum Susreta hrvatske katoličke mladeži u Zagrebu. To je ujedno i spomendan blaženog Ivana Merza, kojega smo među svetim uzorima, uz Presvetu Bogorodicu Mariju i blaženoga Alojzija Stepinca, s našim mladima izabrali da budu posebno razmatrani kao pratitelji i zagovornici naših mladih tijekom priprave i slavlja Susreta. Njima preporučujem naše mlade, njihove obitelji i cijelu Nadbiskupiju.

Budući da nas je Gospodin pozvao da drukčije organiziramo tjedne i mjesece pred nama, i nadalje ostajemo zahvalni na dobru, što ga On ostvaruje po svojoj ljubavi u braći i sestrama, te pozorni na njegova nadahnuća i poticaje, prema Marijinim riječima, preuzetima kao geslo Susreta mladih: »Što god vam rekne, učinite!« (Iv 2, 5). Ovo vrijeme poteškoća vrijeme je razlučivanja duhova. Ovo vazmeno vrijeme je vrijeme prepoznavanja što Duh Sveti čini u Crkvi, da bi u svim okolnostima vjera živjela u nama i po nama se širila na druge ljude i na cijelo društvo.

U daru kršćanskog pouzdanja osjećam potrebu zahvaliti svima vama, dragi svećenici i vjernici: na zajedništvu i uzajamnoj potpori koju ste do sada očitovali, na razumijevanju odluka kojima smo bili vođeni ljubavlju prema bližnjima, na ustrajnoj molitvi i na karitativnom pomaganju potrebitima. Istim Duhom vođeni, s pouzdanjem u Gospodina koji je došao da bismo imali život, nastavljamo hod naše Crkve.

U svome Pismu od 1. svibnja 2020. godine, u kojemu sam dao smjernice za slavljenje sakramenta euharistije i pomirenja (svete ispovijedi), napomenuo sam da će o slavljima ostalih sakramenata uslijediti posebne upute.

Ovim pismom, nakon što sam se 7. svibnja 2020. godine, s prečasnom gospodom dekanima naše Nadbiskupije posavjetovao glede organizacije pastoralnoga djelovanja, obavješćujem vas o važnim slavljima koja su pred nama, a zatim – ponovno naglašavajući važeće opće preporuke Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo i posebne crkvene odredbe vezane uz sprječavanje širenja bolesti Covid-19 – dajem upute o liturgijskim slavljima.

Misli me na početku ovoga pisma ponajprije vode prema ljudima koji su stradali u potresu, prema obiteljima i svakoj osobi koja je pogođena razaranjem i posljedicama na zdravlje duše i tijela, prema svakom tko je morao napustiti svoj dom i živjeti dodatnu nesigurnost svakodnevice.

2. Pomoć obiteljima i pojedincima stradalima u potresu
Naš kršćanski pristup uvijek polazi od molitve Gospodinu. To smo činili i sada, a činit ćemo i ubuduće. S molitvom, koja nam je susret s Gospodinom i kao takva vrelo usmjerenosti prema neprolaznom brinući se za povjerenu nam prolaznost, zajedno treba ići i konkretno očitovanje blizine i pomoći. Toliko smo puta pokazali kršćansku ljubav i solidarnost prema ljudima u raznim dijelovima svijeta te ne dvojim da će se i za one koji su nam najbliži, u našoj sredini naći otvorena srca.

Zato ovime pozivam sve članove naše nadbiskupijske obitelji da daju svoj doprinos u olakšavanju boli i poteškoća stradalima na način koji smatraju najprimjerenijim i učinkovitim. Naime, župnici i njihovi suradnici u župama najbolje poznaju stradanja i potrebe, ne gledajući na to pripada li netko župnoj zajednici, je li vjernik ili nije, nego imajući uvijek na prvom mjestu samo pomaganje koje ublažava ljudsku bijedu. Drago nam je što možemo istaknuti zauzetost našega nadbiskupijskog Caritasa i župnih Caritasa koji u ovim mjesecima pokazuju vjerodostojnost svoga poslanja. Važnu ulogu u tome imaju i redovničke zajednice, kao i udružene zajednice vjernika koje načinom svoje dobrotvornosti mogu proširivati krug dobrote. Takvo skupljanje u vjerničkim zajednicama trajat će do opoziva. Tu našu djelotvornu mrežu treba i nadalje čuvati i razvijati jačanjem višestruke suradnje.

Ovime ponajprije pozivam župnike i rektore crkava da u svojim zajednicama iznova potaknu vjernike na tu važnu dobrotvornost. Neka se stoga u svim crkvama naznači posebno mjesto (postavi »škrabica«) na kojemu vjernici mogu ostaviti svoje priloge za ljude stradale u potresu. Neka se prilozi dostavljaju Nadbiskupskom duhovnom stolu s oznakom svrhe: »pomoć obiteljima i pojedincima stradalima u potresu«.

3. Pomoć župnim zajednicama u obnovi crkvenih objekata
Na srcu mi leže župne zajednice kojima su bogoslužni prostori župnih crkava tako stradali da se vjernici u njima više ne mogu okupljati na liturgijska slavlja, molitvu i pobožnosti. To se odnosi ponajprije na sljedeće župe: Župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Granešini, Župa Pohoda Blažene Djevice Marije u Čučerju, Župa sv. Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu, Župa sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu, Župa sv. Franje Ksaverskoga u Vugrovcu, Župa sv. Petra i Pavla u Kašini, Župa sv. Marka Evanđelista u Zagrebu, Župa Presvetog Srca Isusova u Zagrebu. Ovima treba pribrojiti Franjevačku crkvu na Kaptolu kao i Crkvu sv. Katarine na Gornjem Gradu. Ima i veći broj crkava, župnih kuća, samostana i drugih crkvenih objekata koji su pretrpjeli znatnija oštećenja. Spominjem samo kompleks Sjemeništa na Šalati, Nadbiskupski dvor i zgradu Nadbiskupskog duhovnog stola, a dakako ponajprije našu Prvostolnicu koja je pretrpjela velika oštećenja.

Za neke od gore navedenih župa moći će se naći zamjenska rješenja, a za neke od njih trebat će izgraditi nove privremene ili trajne prostore. U tome pogledu usmjereni smo na traženje putova koji će dovesti do prikladnih ostvarenja, posebno s obzirom na financijske mogućnosti. Zato molim sve koji budu mogli pomoći da se uključe, u skladu sa smjernicama koje će biti dane, naročito onda kada se stvore temeljni preduvjeti za realiziranje projekata. Kao vjernici, a na poseban način kao Nadbiskupija, jedno smo otajstveno Kristovo Tijelo i kada trpi jedan dio toga Tijela, trpi cijelo Tijelo. Tako združeni u istome Otajstvu, u radostima i bolima, u idućem razdoblju slavit ćemo predstojeća nadbiskupijska važna slavlja.

4. Misa posvete ulja
Misu posvete ulja odgodili smo zbog oštećenosti Prvostolnice potresom i zbog epidemioloških ograničenja koja nisu dopuštala nikakva okupljanja. U novim ćemo okolnostima proslaviti Misu posvete ulja u četvrtak, 28. svibnja 2020. godine, s početkom u 10 sati, u crkvi svetoga Blaža u Zagrebu. U toj će euharistiji koncelebrirati po dva predstavnika iz svakog dekanata (eventualno dekan i još jedan prezbiter; oni će preuzeti posvećeno ulje za svoj dekanat), zatim prezbiteri predstavnici nadbiskupijskih ustanova i redovništva.

5. Svetkovina Majke Božje od Kamenitih vrata
Na svetkovinu Duhova ove ćemo godine proslaviti Majku Božju od Kamenitih vrata. Dana 31. svibnja 2020. godine, s početkom u 19 sati ispred naše Katedrale, bit će euharistijsko slavlje koje će predvoditi preuzvišeni gospodin apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua. Nakon svete mise – na način koji će organizacijski biti moguć – uputit ćemo se u procesiji do Kamenitih vrata. Znamo da će vjernici Grada Zagreba, višestruko pogođeni kušnjama, taj dan naše Zaštitnice upravo na Pedesetnicu živjeti u posebnome zajedništvu slavlja, molitve, predanja i pouzdanja. Stoga potičem svećenike Grada Zagreba da pozovu svoje vjernike na dostojno sudjelovanje.

6. Prezbitersko ređenje
Posebnu znakovitost imat će i slavlje prezbiterskoga ređenja koje planiramo proslaviti u Nacionalnome svetištu Majke Božje Bistričke na spomendan Bezgrješnoga Srca Blažene Djevice Marije u subotu, 20. lipnja 2020. godine, s početkom u 10 sati. Sve pozivam da za naše đakone koji će postati svećenicima ustrajno molimo i pratimo ih u njihovu nepodijeljenom odazivu Kristu po uzoru velikodušnosti njegove i naše Majke Presvete Bogorodice Marije.

7. Upute o liturgijskim slavljima
a) Slavlje sakramenata kršćanske inicijacije
Za slavlje inicijacije katekumena, u skladu s ranijim prijavama, župnicima se daje ovlast da pripremljenim katekumenima podijele sakramente kršćanske inicijacije. Neka ta slavlja budu u subotu 30. svibnja 2020. godine pod Misom bdijenja svetkovine Pedesetnice ili na neki drugi dan koji odrede sami župnici. Župnicima se ovime daje i ovlast da već krštenim odraslim osobama koje su se za to pripremile podijele ostale sakramente kršćanske inicijacije (potvrdu i euharistiju).
b) Slavlje sakramenta krštenja djece
Poštujući opće i posebne upute vezane uz liturgijski prostor i predmete koji se koriste u obredu, kod slavlja sakramenta krštenja neka se pazi na sljedeće:
1) slavlja krštenja neka se slave samo pojedinačno; slavlja krštenja više djece dopuštena su samo kada je riječ o krštenju djece iz iste obitelji;
2) znamen križa na čelo krštenika na početku obreda (»Obred primanja djeteta«) neka stave samo roditelji;
3) krstitelj, noseći masku, prije polijevanja vodom (što je za sada jedini dopušten oblik krštenja) i pomazanja svetim uljem tjemena krštenika neka dezinficira ruke;
4) od dodatnih obreda koji tumače krštenje ostaju obredi u kojima se koristi bijela haljina i paljenje krsne svijeće, a kod obreda »efeta« izgovaraju se predviđene riječi, a izostavlja se dodirivanje ušiju i usana.
c) Slavlje prve svete pričesti
Župnicima se povjerava da u ovim okolnostima, u dogovoru s roditeljima, razmotre najprikladnije vrijeme i najbolji način slavlja prve svete pričesti u svojim župama. Pazeći na odredbe koje su dane za slavlje euharistije glede epidemije, uz pisanu suglasnost roditelja prvopričesnika, ta se slavlja mogu organizirati po skupinama; mogu biti u danima prije ljeta, kao i u ljetnim danima, odnosno početkom jeseni. Ovisno o broju kandidata, župnici će donijeti odluku hoće li se slavlje organizirati na otvorenom prostoru ili u crkvi. Različite su mogućnosti i okolnosti u pojedinim župama. S tom sviješću, neka se uvijek ima u vidu važnost toga dana za djecu i obitelji. Poželjno je da se svećenici u dekanatima međusobno dogovore te usklade i vrijeme i način.
d) Slavlje svete potvrde
Glede sakramenta svete potvrde na susretu s dekanima dogovoreno je da se u sadašnjim izvanrednim okolnostima to slavlje do daljnjega odgađa i predviđa eventualno na jesen. Dakako potrebno je kandidate pripremiti za primanje svete potvrde.
e) Sakrament kršćanske ženidbe
I za slavlje ovoga sakramenta treba poštovati opće i posebne upute vezane uz liturgijski prostor i predmete koji se koriste u obredu. Kod slavlja sakramenta kršćanske ženidbe treba paziti na nekoliko obrednih pojedinosti:
1) svjedoci neka budu propisno udaljeni od zaručnikâ; takva se udaljenost ne odnosi na zaručnike;
2) na mjestu predviđenom za zaručnike neka budu pripravljeni tekstovi koje trebaju koristiti u obredu;
3) neka prstenje bude blagoslovljeno izgovaranjem blagoslovne molitve, uz znak križa, bez škropljenja vodom;
4) zaručnici će izgovarati riječi privole u redovitome obliku (držeći se za ruke) i predati prstenove na uobičajeni način;
5) Nastavit će se sa »zaručničkim tečajevima« također u okvirima koji su propisani zbog pandemije.
f) Sakrament svete ispovijedi
Župnici neka potiču vjernike na pristupanje sakramentu svete ispovijedi, naznačujući vrijeme u kojemu je svećenik/svećenici na raspolaganju u crkvi za taj sakrament. Neka se u dekanatima razmotri kada je moguće da u određenoj župi, ako je to istinska potreba, iz dekanata bude nekoliko svećenika-ispovjednika na raspolaganju.

8. Online župne kateheze
Imajući u vidu neizvjesnost situacije glede pandemije koronavirusa, poziva se župnike da, sa suradnicima u pastoralu i uz pomoć Nadbiskupskog duhovnog stola, programiraju online župne kateheze.

9. Župni uredi
Župni uredi neka budu otvoreni za župljane u određeno (skraćeno) vrijeme s čime pravodobno treba upoznati vjernike. Preporučuje se da se način dogovori i uskladi za područje dekanata.

10. Zaključak
Braćo i sestre, u svim našim slavljima i u vjerničkome životu, dok pazimo na propise koji se tiču izvanjskoga ponašanja, radi zdravstvenoga dobra svojih bližnjih, ne zaboravimo na ono što čovjeka iznutra jača. Ono je najvažnije, a učvršćuje se i razvija upravo u poteškoćama. Izvanredno stanje u kojem se još uvijek nalazimo, razlog je da tražimo mogućnost kako bi vjernici usred neizvjesnosti i straha po sakramentima bili dionici Božje utjehe i blizine.

U svome prvome otisnutom predavanju, koje je blaženi Ivan Merz pod naslovom: »Novo doba« održao u Beču, u veljači 1919. godine, dakle neposredno nakon Prvoga svjetskog rata, nalaze se i sljedeće misli: »Volim ljude današnje generacije, one što su trpjeli i shvatili ozbiljnost života… Čovjek je silno slab i bez tuđe pomoći ne može ništa. Zato je On (Bog) iz vječnosti stupio u povijest i postavši središtem cijeloga makrokozmosa, dao nam je Sebe da nas tjelesno i duševno preporodi« (Ivan Merz, Sabrana djela, Postulatura za kanonizaciju bl. Ivana Merza – Filozofski fakultet Družbe Isusove – Glas Koncila [prir.], Svezak 2., Zagreb 2011., str. 19 i 21).

Nalazeći se u mjesecu svibnju, srca i pogleda usmjerena prema našoj Majci, Odvjetnici i Kraljici, molimo da nas sve preporođene u Kristu, a naročito naše mlade, čuva i vodi Njezina blizina te zagovaraju blaženi Alojzije Stepinac i blaženi Ivan Merz, da bismo i mi bili zalog preporoda i obnove Crkve i domovine Hrvatske.
Pozdravljam vas i blagoslivljam.
Vaš nadbiskup,
† Josip kardinal Bozanić, v.r.

U Zagrebu, 10. svibnja 2020. godine.

Kako pomiriti radne i obiteljske obaveze?

Kako pomiriti radne i obiteljske obaveze?

Pomiriti radne i obiteljske obveze nije uvijek jednostavno.

„Rad je temelj za izgradnju obiteljskog života, koja je prirodno pravo i nešto na što je čovječanstvo pozvano. Ove dvije sfere vrijednosti – jedna povezana s poslom i druga koja je posljedica obiteljske naravi ljudskog života – moraju biti ispravno ujedinjene i moraju ispravno prožimati jedna drugu.“

Usklađivanje zahtjeva obiteljskog zvanja s profesionalnim zvanjem nije uvijek lagano, ali je sastavni dio napora za živjeti „jedinstvo života.“ Ljubav prema Bogu je ono što osobi daje jedinstvo; ona unosi red u naše srce i uči nas ispravnim prioritetima. Ovi prioriteti uključuju težnju da uvijek stavljamo dobro osobe iznad drugih interesa, gledajući na naš posao kao služenje, kao izraz milosrđa – i da živimo milosrđe na uređen način, počevši s onima koje je Bog najizravnije povjerio našoj brizi.

Obiteljski i profesionalni život uzajamno se podupiru. Rad, kako unutar tako i izvan domaćinstva, „je stanje koje omogućava osnivanje obitelji.“ Prije svega, zato jer obitelj „zahtijeva sredstva za uzdržavanje koja čovjek najčešće stječe radom.“

Za postizanje ciljeva obitelji nužan je rad. „Rad i poduzetnost također utječu na cjelokupni proces obrazovanja u obitelji, iz samog razloga što svi „postaju ljudskim bićima“ kroz, između ostalog, rad; a postajanje ljudskim bićem upravo je glavna svrha cijelog procesa obrazovanja.“

Sveta Obitelj pokazuje nam kako uskladiti ova dva područja u našem životu. Sveci nas uče lekcijama koje su oni naučili od naše Gospe i sv. Josipa. Svojim radom oni su pružili Isusu dom u kojem je mogao rasti i sazrijevati.

Primjer iz Nazareta duboko je obilježio dušu osnivača Opusa Dei. On ga je vidio kao školu služenja gdje „nitko nije zadržavao ništa za sebe. Tamo ne čujemo ništa o mojem ugledu, mojem vremenu, mojem poslu, mojim idejama, mojim željama, mojem novcu. Tamo je sve stavljeno u službu Božje prekrasne pustolovine s čovječanstvom – Otkupljenja.“

Oponašati sv. Josipa

„Primjetite kako se Josip ponaša prema Mariji i Isusu da bi slijedio zapovjed Oca i nadahnuće Duha Svetoga. Odriče se cijelog svog bića i stavlja svoj život trgovca u Božju službu. Josip, stvorenje, hrani Stvoritelja; ponizan zanatlija, posvećuje svoj profesionalan rad – nešto što su kršćani stoljećima zaboravili raditi, a na što ih je Opus Dei došao još jednom podsjetiti. Daje Bogu svoj život. Nudi mu ljubav u svom srcu i nježnost svoje brižnosti; u njegovu službu stavlja snagu svoje mišice. Daje sve što jest i što može učiniti: uobičajeni svakodnevni život koji je dio njegovog položaja u životu.“

Sv. Josip radio je u službi Sina Božjeg i njegove Majke. Ne znamo točno kakve je rukotvorine izrađivao, niti smo pronašli ijedan predmet s njegovim potpisom. Ali znamo tko su bili prvi korisnici njegovih sati umarajućeg rada: naša Gospa i naš Gospodin Isus Krist. Čovještvo našeg Gospodina, predano patnjama mnogo godina kasnije kako bi nas se spasilo, je uistinu imalo ljudske potrebe. Isus je rastao i razvijao se samo uz zaštitu svojih roditelja. On je „trebao“ Josipov rad.

Rad sv. Josipa predivan je primjer božanske i ljudske pustolovine Otkupljenja. Njegov trud stavljen je u službu većine materijalnih potreba Otkupiteljevog Presvetog Čovještva. Josip je poučio Božanskog Majstora svome zanatu; svojim radom uzdržavao je Gospodara cijelog Stvorenja. Na povratku kući poslije napornog radnog dana nije si dozvolio biti nadvladan umorom jer nije želio uskratiti Sinu Božjem brigu i pozornost ljudskog oca.

Sv. Josip postigao je počasno mjesto u povijesti spasenja posvećujući svoj život svojoj Obitelji. Zahtjevi koje su mu njegove odgovornosti kao glave obitelji nametale (iznenadna putovanja i promjene domaćinstva, sa svim opasnostima i teškoćama koje uključuju), umjesto da umanjuju važnost njegovog posla, beskonačno je obogaćuju. Rad sv. Josipa, poput onoga naše Gospe, prepunja se s transcendencijom i vječnošću.

Koja velika lekcija za nas koji si lako dozvoljavamo biti vođeni željom za osobnom potvrdom i ljudskom slavom u našem poslu! Josipova slava bila je gledati Isusa kako raste u mudrosti i godinama, i da služi našoj Gospi. Dugi sati teškog rada svetog Patrijarha bili su obogaćeni dvama licima. Njegovi napori nisu bili usmjereni na opipljivi proizvod, bez obzira kako dobro napravljen. Radije, njegov posao je za njega bio put za rasti u ljubavi prema Sinu Božjem i njegovoj Majci.

Bog je i nama dao mogućnost otkriti ga i ljubiti, služeći onima koji su nam najbliži kroz naše različite profesionalne pothvate. Mnogi ljudi stavljaju fotografije svojih voljenih ili druge ljudske podsjetnike na svoj stol ili radno mjesto; ovo pomaže dati značenje njihovom trudu, podsjećajući ih da je njihov rad vrijedan i da nisu sami. Ako nedostaje ljubavi; ako obitelj, sve duše, i u konačnici, Bog, osobi ne uspiju dati značenje radu, srce traži zamjenu u vidu taštine i težnje za uspjehom ili društvenim ugledom.

Tužno je vidjeti ljude koji su u nutrini podijeljeni. Oni mnogo pate, nepotrebno. Pokušavaju žonglirati s mnoštvom obveza koje se u konačnici pokažu nemogućima za uskladiti. Jer ono čega im nedostaje nije vrijeme, već uređeno i zaljubljeno srce. Obiteljske obveze im se čine kao prepreka za profesionalni rast. Htjeli bi biti dobri prijatelji, ali nalaze svoju glavu i srce zatvorene za druge.

Primjer sv. Josipa svima nam može u ovome pomoći. Njegova briga za Svetu Obitelj i njegovi sati truda u radionici nisu odvojeni životi već jedna stvarnost. On je radeći brinuo za Mariju i svojim svakodnevnim naporom iskazivao ljubav prema Isusu, u potpuno dosljednom životu.

Hitan apostolat

„Treba pamtiti i ponavljati da obitelj čini jednu od najvažnijih referentnih točaka za oblikovanje drušvenog i etičkog reda ljudskog rada… Zapravo, obitelj je istovremeno zajednica omogućena radom i prva škola rada unutar doma za svaku osobu.“

Suočeni smo s predivnim izazovom obnove središnje uloge koju bi obitelj trebala imati u životima ljudi i svijetu rada. Ovaj izazov ima više strana. Prije svega, pridavanje ispravne vrijednosti, kako u pogledu prestiža tako i praktične pomoći, zanimanjima najbliže povezanima intrinzičnim ciljevima obitelji. Ovi uključuju zadatke u domaćinstvu, posao obrazovanja, posebice u djetetovim ranijim godinama, uz različite načine suradnje (koji nikada ne mogu biti zamjena za obiteljske dužnosti) u pružanju pomoći starijima i bolesnima.

Drugi hitan izazov je potreba sprječavanja, koliko je moguće, da zahtjevi na poslu budu povodom ozbiljnih napetosti u obitelji ili postanu preprjeka za ispunjavanje obveza u domu. Takve situacije su poprilično česte: nedovoljne plaće koje otežavaju normalan rast i razvoj obitelji; rasporedi koji uvelike ograničavaju prisutnost oca ili majke u domu; preprjeke velikodušnom stavu, otvorenom životu, za mnoge žene koje se žele posvetiti svojoj obitelji na način usklađen sa zanimanjem izvan doma.

Štoviše, ne smijemo zaboraviti da sadašnja toliko raširena i zahtjevna konkurencija na radnom mjestu posebice pogađa mlade profesionalce, koji često moraju uskladiti svoju predanost obitelji sa zahtjevnim teretom svoga posla. Ova situacija često uključuje radne rasporede koji su izrazito zahtjevni i plaće koje nisu onoliko velikodušne koliko bi čovjek htio da se mirno može suočiti s izazovima osnivanja obitelji.

Želja za napretkom u vlastitom zanimanju često uključuje zahtjev za više predanosti, više dostupnosti, više putovanja. Naravno, život je složen i zahtjevan; i agresivna atmosfera koju se može naći na radnom mjestu često otežava pronalazak sklada između obiteljskog i profesionalnog života. Poricati ovo značilo bi zatvarati oči pred stvarnošću; ali isto tako, prihvaćati kao nešto nerješivo ne bi bila ispravna reakcija djeteta Božjeg. Trebamo tražiti od našeg Gospodina jakost za moći reći ne određenim „zahtjevima“ na poslu, i ne dopustiti sebi uvući se u nešto što nije više od sredstva.

Imamo svu božansku pomoć koja nam je potrebna za promijeniti svijet, kulturu, društvo: za promijeniti svoje vlastito srce. Ali bi trebali najprije ispuniti svoje srce nadom, božanskim darom, jer naš Gospodin može učiniti sve stvari. Ako u svoje srce utisnemo primjer služenja, samoodricanja, autentičnog i određenog sebedarja iskazanog u obitelji iz Nazareta, naučit ćemo kako pronaći vremena za svoju obitelj, za svoj razgovor s Bogom, naše istinsko blago. Jer tajna ujedinjenog života jest posjedovanje srca ispunjenog ljubavlju, ljubavlju koja osvjetljava svaki kutak našeg dana, čak i kada je oblačno i sivo.

Izazov je velik, a apostolski zadatak hitan. „U državnom životu dvije su stvari koje su uistinu nužne: zakoni koji se tiču braka i zakoni koji se tiču obrazovanja. U ovim područjima djeca Božja moraju čvrsto stajati i boriti se s čvrsto i pošteno, na dobrobit cijelog čovječanstva.“

Društvo koje ne štiti obitelj, možda uz lažnu ispriku tehnološkog i ekonomskog napretka, zapravo ubrzava vlastito uništenje. Bez zdravih obitelji civilizacija se urušava; društveni red se počinje raspadati i postaje ustajao, čak i u ekonomskom pogledu. Crkva se nikada ne umara podsjećati nas na ovo. Kršćanske obitelji pozvane su hrabro štititi ljepotu i istinu obitelji.

Podržavanje i njegovanje svih vrijednosti sadržanih u obitelji današnji je prioritet u zadaći Crkve. Moralna kvaliteta društva ovisi o moralnom blagostanju obitelji koje ga sačinjavaju. Obitelji koje propuste poučiti svoju djecu važnosti pravde i služenja drugima potkapaju istinsko značenje rada. Štoviše, djeca će imati teškoća u odgovaranju s velikodušnošću na božanski poziv ako njihova osobnost nije dovoljno sazrela u kršćanskim krjepostima unutar obiteljskog okruženja.

Generacije koje će preuzeti odgovornost u budućnosti ovisit će o duhovnim i moralnim resursima koje primaju danas, prvenstveno u srcu svojih obitelji. Društvena transcedencija onoga što se odvija u malenoj zajednici svake obitelji je neprocjenjiva. Sreća mnogih ljudi je u igri. Vrijedi zaozbiljno uzeti ovaj ogroman apostolski zadatak, ne štedeći truda i započinjući s vlastitom obitelji.

„Djeco moja, nasred ulice, nasred svijeta, moramo uvijek težiti stvoriti bazen čiste vode oko nas tako da druge ribe mogu doći pridružiti nam se. Tada ćemo zajednički povećati veličinu bazena, pročišćujući rijeku i obnavljajući kvalitetu morske vode.“

Na ovaj način je Crkva započela, i mi kršćani moramo djelovati na isti način, odlučno nastojeći dovesti Kristovu atmosferu društvu oko nas. Moje kćeri i sinovi, trud koji ulažete za gajiti duboko kršćanski ton u svojim domovima i u obrazovanju svoje djece, učinit će vaše obitelji žarišnim točkama kršćanskog života, bazene čiste vode koji će utjecati na mnoge druge obitelji, i također pomoći procvatu zvanja.