Draga subraćo svećenici,
dok svojim svećeničkim pozivom i službom, odgovornošću i zauzetošću nastojimo što više pomoći u olakšavanju poteškoća, izazvanih širenjem bolesti Covid-19 u Hrvatskoj, kao i potresa u Zagrebu i okolici, pridržavajući se posebnih odredaba i naputaka koje je, na temelju općih državnih propisa, dala naša Nadbiskupija i Hrvatska biskupska konferencija, gledamo prema Velikom tjednu i prema ranije planiranome, što neće biti moguće ostvariti, ovime određujem kako slijedi:

1. Liturgijska slavlja u Velikome tjednu

Posebnost Velikoga tjedna, slavlja i njegovi obredi u sadašnjim okolnostima također postavljaju određena pitanja o odgovornome oblikovanju tih obreda. O nekima od njih koja se tiču Svetoga trodnevlja upute je donijela Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.
Ta se slavlja mogu slaviti samo u župnim crkvama i samostanima, u kojima žive svećenici ili u kojima se inače redovito slavi Euharistija. Neka župnici svoje vjernike obavijeste kada će biti ta slavlja, kako bi se svi u svojim domovima mogli sjediniti u molitvi.
Kao i za ostala liturgijska slavlja, trebat će se organizirati tako da se poštuju odredbe o slavljima bez vjernika, s iznimnom osjetljivošću prema potrebi dezinficiranja predmeta i prostora. Tamo gdje je moguće, neka se po dekanatima ili krajevnim pastoralnim područjima organiziraju izravni prijenosi tih slavlja i obreda na mjesnim i krajevnim radijskim i televizijskim postajama te s pomoću elektroničkih priloga.

Za slavlje Nedjelje Muke Gospodnje (Cvjetnice) vrijede odredbe o slavlju Euharistije samo s dozvoljenim brojem prisutnih vjernika. Strogo se pridržavajući sanitarnih odredaba, može se blagosloviti nekoliko maslinovih, palminih ili cvjetnih grančica, bez dijeljenja prisutnima tijekom slavlja. Pri blagoslovu ne koristi se blagoslovljena voda.

Prema općim uputama i prijedlozima Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, u Trodnevlju se treba pridržavati sljedećega:

a) Misa posveta ulja, koja se redovito slavi na Veliki četvrtak prije podne u našoj prvostolnici, odgađa se i zbog potresa. Dan i mjesto naknadno će se odrediti.

b) U slavlju Mise Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, u skladu s inače danim naputkom, izostavlja se obred pranja nogu. Na kraju toga slavlja ispušta se i procesija s Presvetim oltarskim sakramentom, koji će se čuvati u svetohraništu.
Svećenici na župama mogu koncelebrirati u slavlju Mise Večere Gospodnje, a iznimno se svim svećenicima daje dopuštenje da toga dana, na prikladnome mjestu, slave misu bez naroda.

c) Procesije i ostali izražaji pučke pobožnosti u Velikome tjednu i u Svetome trodnevlju odgađaju se. Ti se obredni oblici mogu eventualno prebaciti na neke druge prikladne dane, kao što su: blagdan Uzvišenja Svetoga križa (14. rujna) ili slavlje Blažene Djevice Marije Žalosne (15. rujna).

d) Na Veliki petak Kongregacija poziva dijecezanske biskupe da se pobrinu da u Sveopću molitvu bude uvršten zaziv u kojemu se moli za bolesne, umrle i tjeskobne. Tako ćemo u našoj Nadbiskupiji, nakon devetoga zaziva (Za upravitelje država) moliti sljedeći zaziv:

9.b Za pogođene u vrijeme pandemije.

Molimo i za sve one koji pate
od posljedica sadašnje pandemije,
da Bog i Gospodin naš udijeli zdravlje bolesnima,
snagu zdravstvenomu osoblju,
utjehu obiteljima koje pate,
a preminulima puninu otkupljenja.

Molitva u šutnji. Zatim svećenik:

Svemogući vječni Bože,
jedino utočište u ljudskoj nemoći,
dobrostivo pogledaj na patnju svoje djece,
koja su pritisnuta bolima sadašnje pandemije,
i svojom milošću: ublaži trpljenja bolesnima,
podaj snagu onima koji se za njih brinu,
vječni pokoj udijeli umrlima,
te, dok traje ovo vrijeme nevolja,
molimo te, daj da svi pronađu utjehu u tvome milosrđu.
Po Kristu Gospodinu našemu. O. Amen.

Treba nadalje pripaziti da u obredu klanjanja Svetomu križu nekolicina prisutnih pojedinačno pristupi Križu i na udaljenosti od barem dva metra jedni od drugih i od križa te kleknu ili se naklone. Neka se Križ ne ljubi niti mu se očituje čašćenje dodirivanjem.
e) U slavlju Vazmenoga bdijenja na početku se izostavlja paljenje ognja, blagoslov ognja i procesija. Na početku se zapali uskrsna svijeća i pjeva se Hvalospjev (Exsultet). U krsnoj službi samo se obnavljaju krsna obećanja; nema blagoslova krsne vode.
f) Glede eventualnog blagoslivljanja jela za Uskrs, ovime se ovlašćuje roditelje (oca ili majku), predstojnicu ili predstojnika kuće, da u svojim kućama, nakon zajedničke molitve Očenaš, zazove Božji blagoslov, a župnici i drugi svećenici će nakon Euharistije u crkvi moliti blagoslov za sve. Pritom se također izostavlja škropljenje blagoslovljenom vodom. Dovoljna je molitva i znamenovanje križem.

2. Slavlja svete potvrde i prve svete pričesti

Premda su već najavljena slavlja prve svete pričesti u župama i premda su određeni datumi sakramenta svete potvrde, u nastalim okolnostima ih nije moguće organizirati te vas ovime obavještavam da se sva ta slavlja odgađaju za novi datum.
Vrijeme koje je pred nama i boravak školske djece kod kuće omogućuje i nama da im organiziramo vjeronauk i katehezu elektroničkim putem. Osim toga, roditeljima, djedovima i bakama pruža se mogućnost da poukom vjerskih sadržaja pomognu svojoj djeci i unucima. Time ne samo da im neće biti uskraćeno poznavanje potrebnoga gradiva, nego se ono može produbiti i nadopuniti.

3. Očitovanje kršćanske ljubavi

Okolnosti koje živimo traže i zauzetost kršćanskom ljubavlju. Neka se razvide mogućnosti da se, poglavito putem župnih Caritasa, pomogne potrebitima, posebno stradalima od potresa. Mlade vjernike i vjernice, nakon objavljivanja odgode slavlja Susreta hrvatske katoličke mladeži, potičem da i dalje osluškuju što im Krist govori i da učine što im On kaže (usp. Iv 2, 5).
Draga braćo svećenici, kao pastiri, ne štedeći snage, budimo i dalje uza svoj narod: u molitvi za njega, u duhovnoj blizini, u poučavanju i upućivanju, u svakovrsnoj brizi za bližnje, zajedno sa svojim vjernicima, svjesni da nam je i u ovome vremenu potrebno posebno vjerničko i domovinsko zajedništvo.

4. Molitva

Sve vjernike pozovite da ostanemo sjedinjeni u molitvi i razmatranju Božje Riječi. Tako se može očitovati važnost i otajstvo ‘kućne Crkve’, one jezgre koja živi moguće oblike zajedništva i odgaja za duhovne vrjednote, njegujući čežnju za iskustvom ponovnoga susreta u punini crkvenoga života. Gospodinu smo uvijek, a osobito sada, pozvani pokazati gorljivost našega vapaja i pouzdanja u Njega.

5. Poštivanje odredaba

Budući da zadužena tijela, u skladu sa svojim odgovornostima i s novonastalim okolnostima, od vremena do vremena daju nove opće upute i preporuke, ovime se svećenicima i vjernicima posvješćuje da se – glede općih uputa – treba pridržavati smjernica koje daju mjerodavna državna tijela Republike Hrvatske, a koje se odnose na sva okupljanja ljudi pa tako i vjernika. Unutar zadanih mogućnosti, neka se organizira pastoralni život i prate ograničenja. A kršćanska je ljubav uvijek dovoljno maštovita da na temelju vjere pridonese jačanju brižnosti, utjehe i sigurne nade.
Draga braćo svećenici, neka vas prati Božji blagoslov, uz zagovor Blažene Djevice Marije, Presvete Bogorodice, svetoga Josipa, zaštitnika naše Domovine i blaženoga Alojzija Stepinca, uzora potpunog pouzdanja u Boga!

U zajedništvu s Vama, pozdravljam Vas u Gospodinu.

Vaš nadbiskup,
† Josip kard. Bozanić, v.r.

U Zagrebu, 2. travnja 2020. godine, na 15. obljetnicu smrti sv. Ivana Pavla II., pape.

Zbog novih okolnosti nastalih radi sprječavanja bolesti COVID-19,a zbog kojih se vjernicima ne preporučuje dolazak i sudjelovanje na misama, podsjećamo na neke druge mogućnosti koje vam stojena raspolaganju u ovom vremenu, a to su savršeno kajanje i duhovna pričest.

Što je savršeno kajanje?
Kada nismo u mogućnosti doći na svetu ispovijed, možemo se kajati svakodnevno za svoje grijehe iz ljubavi prema Bogu, uobičajenom molitvom kajanja koju obično molimo u ispovijedi. Takvo kajanje ne zamjenjuje svetu ispovijed, nego je potrebno svjesno obećati da ćemo pristupiti sakramentu ispovijedi kad nam to bude moguće.

Kako obaviti savršeno kajanje?
1. Ispit savjesti –u sabranosti razmisliti o svojim grijesima prema Bogu, bližnjemu i samome sebi
2. Kajanje za grijehe –pokajati se za grijehe uobičajenom molitvom: „Kajem se od svega srca što grijesima uvrijedih Boga, svoje najveće i najmilije dobro. Mrzim sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem da ću se popraviti i nastojati više ne griješiti.“ Možemo se pokajati i svojim riječima ili nekom drugom molitvom kajanja koju znamo.
3. Na kraju se dodaje obećanje: „Raspeti moj Isuse, iz ljubavi prema tebi, čvrsto odlučujem i obećajem, da ću uz pomoć Tvoje milosti, čim budem u prigodi, ispovjediti svoje grijehe i za njih učiniti dostojnu pokoru.

Što je duhovna pričest?
Duhovna pričest, kako uči sv. Toma Akvinski, stoji u unutarnjem čeznuću primiti Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu, kad ga ne možemo uistinu primiti u svetoj pričesti. Prije svega potrebno je čvrsto vjerovati u euharistijskog Isusa, u Njegovu stvarnu nazočnost u posvećenoj hostiji, a iznad svega ljubiti Ga i svim srcem čeznuti za Njim. Ta nas čežnja s Njim sjedinjuje duhovno.

Papa Pio XII. podsjeća nas u svojoj enciklici Mediator Dei da Crkva ,,želi ponajprije da kršćani, osobito kada ne mogu primiti euharistijsku hranu, barem je prime željom; i to tako da, pobudivši živu želju, ponizne duše i s potpunim pouzdanjem u volju božanskoga Otkupitelja, sjedine se s njime puni poštovanja i goreći što većom ljubavlju” (br. 117).

Kako obaviti duhovnu pričest?
Duhovna pričest se čini tako da se sebi posvijesti Isusova stvarna prisutnost u euharistijskim prilikama i probudi se čežnju za duhovnim sjedinjenjem s njim. Sv. Alfonz Maria Liguori opominje vjernike da više puta na dan prakticiraju duhovnu Pričest, a prije svega kada pohađaju Presveti Sakrament u crkvi ili ako je crkva zatvorena može i pred vratima. Prema mišljenju sveca potrebne su dvije stvari da bismo je primili: prvo je goruća želja da primimo sakramentalnoga Isusa, a drugo je da uz Njega svom ljubavlju prionemo, kao da smo ga već doista primili.
Također gledajući TV prijenos ili slušajući radio prijenos sv. mise kada dođe do pričesti, nastojimo se duhovno pričestiti.

Molitve kod duhovne pričesti
1.„Moj Isuse, čvrsto vjerujem da si nazočan u Presvetom Sakramentu. Ljubim te iznad svega i čeznem postati s Tobom jedno. Budući da Te sada ne mogu primiti u svetoj pričesti, molim Te da dođeš barem na duhovan način u moje srce. Sada si došao i primam Te u svoj zagrljaj i sjedinjujem se posve s Tobom. Ne dopusti da se ikada odijelim od Tebe.“(Sv. Alfonz Liguori)
2.„Isuse moj, vjerujem da si prisutan u Presvetom Sakramentu, ufam se u te, ljubim te nada sve. Iz ove ljubavi kajem se od srca za sve grijehe i obećavam da ću se čuvati svakoga grijeha. Moja duša čezne za tobom, ali ja te ne mogu sada primiti u Presvetom Sakramentu, dođi barem duhovnim načinom u moje srce. (Pomisli da si Isusa doista primio.) Isuse moj, klanjam ti se kao da si u mom srcu stvarno svojim presvetim Tijelom prisutan i sjedinjujem se s tobom. O, ne daj da se ikada od tebe rastavim! Tvoj sveti blagoslov sišao na mene i ostao vazda sa mnom. Amen.“
3. O Isuse! Ti si nam se predao u svetoj euharistiji da bi Tvoje Tijelo i Krv bili našeduhovna hrana po kojoj dobivamo život vječni. Kad bih bio sada spreman pristupiti svetom oltaru da se ujedinim s Tobom u svetom sakramentu! Želim svim srcem primiti živi Kruh koji je došao s Neba. O Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj nego samo reci Riječ i ozdravit će duša moja. Daj da barem osjetim slatki okus duhovne pričesti. Dođi mi Isuse, moj Bože, moj Gospodine. Dođi i obnovi moju dušu. Ojačaj me tako da u jedinstvu s Tobom mogu savršeno ispunjavati Očevu volju. Ne daj da se ikad od Tebe odijelim grijehom. Drži me u svojoj ljubavi i milosti. Nemoj da se udaljim od Tebe varljivim častima i zadovoljstvima svijeta. Volim Te iznad svega i cijelim svojim srcem. Ti si Bog mojega srca i Bog koji je uvijek dio mene. Umnoži moju vjeru, ojačaj moju nadu, rasplamsaj moju ljubav da mogu umrijeti sebi i živjeti za Tebe. Amen.
4. Želim Te primiti, Gospodine, onom čistoćom, poniznošću i predanošću kojom Te je primila Tvoja presveta Majka, duhom i žarom svetaca.

Nakon duhovne pričesti možemo izmoliti neku od zahvalnih molitvi:
1.Dušo Kristova, posveti me. Tijelo Kristovo, spasi me. Krvi Kristova, napoji me. Vodo iz prsiju Kristovih, operi me. Muko Kristova, okrijepi me. O dobri Isuse, usliši me. Među rane svoje sakrij me. I ne dopusti da se odijelim od tebe. Od neprijatelja zlobnoga brani me. Na času smrti moje zovni me, i zapovjedi mi da dođem k tebi, da te sa svetima tvojim hvalim i slavim u vijeke vjekova. Amen.
2. Gospodine sveti Oče, svemogući vječni Bože, zahvaljujem Ti što si mene, svoga grešnog i nedostojnog slugu nahranio dragocjenim Tijelom i Krvlju svoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, ne po mojim zaslugama, nego po svom smilovanju. Molim Te i zaklinjem, da mi ova pričest ne bude razlog za osudu nego spasonosna preporuka za oproštenje. Daj da mi bude učvršćenje vjere i štit dobre volje. Nek istrijebi moje pogreške, iskorijeni požude i putenost, nek mi uveća ljubav, strpljivost,poniznost, poslušnost i sve kreposti. Nek mi bude obrana protiv zasjeda svih neprijatelja, vidljivih i nevidljivih, nek smiri moja duševna i tjelesna uzbuđenja. Daj da po njoj čvrsto prionem uza Te i sretno postignem svoj konačni cilj. Privedi mene grešnika na onu neizrecivu gozbu, gdje si Ti sa svojim Sinom i Duhom Svetim svojima svecima istinito svjetlo, vječna radost, najveća naslada i savršena sreća. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.(Sv. Toma Akvinski)
3. Kriste Bože, Svevladaru, Care vjekova i Tvorče svega, zahvaljujem Ti za sva dobra koja si mi dao i za pričest presvetim i životvornim Tajnama tvojim. Molim Te, Dobri i Čovjekoljubivi, sačuvaj me pod krovom Tvojim i u sjeni krila Tvojih, i daruj mi čistom savješću dostojno se pričešćivati Tvojim svetinjamado posljednjega svog daha, na otpuštenje grijeha i život vječni. Jer Ti si Kruh života, Izvor posvećenja, Darovatelj dobara i Tebi slavu uznosimo s Ocem i Svetim Duhom, sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.(Sv. Bazilije Veliki)

Tjedan pred Uskrs naziva se Tjedan muke, Sveti tjedan ili Veliki tjedan, a označava spomen na posljednje Kristove dane i liturgijsko uprisutnjenje njegova vazmena otajstva. Započinje blagdanom Cvjetnice, a završava Uskrsom. Kratak povijesni pregled i značenje Velikog tjedna daje nam mr. sc. Milan Dančuo, asistent na Katedri za liturgiku Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Veliki tjedan započinje Nedjeljom Muke Gospodnje, Cvjetnicom i traje do Uskrsa. Možete nam dati kratki povijesni pregled razvoja liturgije Velikog tjedna?

Blagdan Uskrsa u prvim kršćanskim vremenima slavio se na puno jednostavniji način nego danas. Nakon intenzivnog posta od jednog ili više dana slijedilo je noćno okupljanje kršćanske zajednice u molitvi i čitanju Božje riječi koje je završilo slavljenjem euharistije. Iako je u počecima naglasak bio stavljen na Krista kao pashalnog Jaganjca, koji svojom krvlju donosi otkupljenje svijetu, kasnije taj naglasak postepeno prelazi na Kristovo uskrsnuće. Pod utjecajem Crkve u Jeruzalemu koja je s dubokom vjerom obilazila mjesta Kristove muke i smrti, tijekom 4. stoljeća dolazi do procesa tzv. fragmentacije u kojemu različiti trenuci i događaji koji tvore Kristovo djelo spasenja postaju osnova za oblikovanje zasebnih liturgijskih slavlja. Liturgijsko slavljenje na taj način uz spomenčin pashalnog otajstva, dobiva i novu dimenziju obrednog oponašanja posljednjih događaja iz Isusova zemaljskoga života, i to dan po dan, a u Trodnevlju pazeći i na određene sate.

Slavlje Uskrsa se dakle kroz stoljeća proširilo na cijeli Veliki tjedan. Tako je danas Veliki ili sveti tjedan dio liturgijske godine koji započinje blagdanom Cvjetnice, a završava svetkovinom Uskrsa. Odvojeni događaji iz Kristovih posljednjih dana života slave se kroz zasebne blagdane i obrede. Stoga se Veliki tjedan od Cvjetnice s uključenim Vazmenim trodnevljem može promatrati kao proslava neposredne pripreme za Uskrs kroz konkretizaciju i uprisutnjenje povijesnih događaja Isusove muke i smrti. Iako su slavlja postala fragmentirana te se događaji pojedinih dana iz Isusova života slave odvojeno, ipak se cijeli Veliki tjedan promatra kao jedna cjelina Kristova otajstva, odnosno njegove muke, smrti i uskrsnuća.

Koji je značaj Velikog tjedna?

Veliki tjedan je proslava otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Slaviti Veliki tjedan za vjernika postaje način življenja i prihvaćanja Kristova uskrsnuća od mrtvih i pobjede nad smrću kao vrata novog Kraljevstva koje je došlo s Kristom već ovdje na Zemlji. Cvjetnica je spomen na mesijanski Kristov ulazak u Jeruzalem. Čitanjem Muke uvodi se u sve ono što se slavi narednih dana i poseban je poziv svakom vjerniku na osobno raspoloženje i duhovnu pripravu za te velike dane. Na Veliki četvrtak Crkva proslavlja spomen Isusove posljednje večere, ustanovljenja Euharistije i ministerijalnog svećeništva. Obredi Velikog petka spominju se Isusove nepravedne osude, muke i smrti na križu te polaganja u grob. Mnogi vjernici se okupljaju u molitvi na mjestu u crkvama gdje je uređen Božji grob. Odsutnost zvuka orgulja i tišina zvona od Mise večere Gospodnje pa do vazmenoga bdjenja ispunjaju duh vjernika posebnim osjećajem promišljanja o posljednjim trenucima Isusova života na zemlji i o njegovoj smrti. Okupljanje na vazmenom bdjenju uoči uskrsnog jutra izraz je vjere da nepravedna osuda, muka, smrt, tišina i tama nisu posljednja riječ u Isusovu životu, ali i u životu Crkve i kršćana. Kristovo otajstvo postaje snažnije od smrti i tame, čak ga nije jednostavno niti smjestiti u koordinate ljudskih osjetila i iskustva.

Dani od Velikog ponedjeljka do Velikog četvrtka, nemaju neki poseban liturgijski oblik. Na što bi vjernici trebali obratiti pozornost u ta prva tri dana Velikog tjedna?

Iako Veliki ponedjeljak, utorak i srijeda ne proslavljaju neki poseban trenutak posljednjih Isusovih zemaljskih dana, unutar Velikoga tjedna imaju veliku važnost i neposredna su priprava za Vazmeno trodnevlje koje započinje na Veliki četvrtak Misom Večere Gospodnje. U mnogim župama se tih dana moli pobožnost križnog puta i vjernici se imaju prilike ispovjediti. Na taj se način kroz intenzivnu duhovnu pripravu i promišljanje o Kristovoj muci i smrti na križu želi još više pročistiti srce i otvoriti se primanju dara Kristove svjetlosti u blagdanu Uskrsa. Potvrda važnosti tih dana jest i tablica liturgijskih dana prema redu prednosti. Dani Velikoga tjedna i vazmene osmine imaju prednost pred drugim blagdanima i svetkovinama. Ove godine je to posebno zanimljivo promotriti jer svetkovina Navještenja Gospodinova – Blagovijesti, koja se inače slavi 25. ožujka, ove godine pada na Cvjetnicu pa se proslavlja tek 9. travnja, upravo zbog činjenice da dani Velikoga tjedna, Vazmenoga trodnevlja i vazmene osmine imaju prednost pa se svetkovina Blagovijesti pomiče na prvi dan manje važnosti, a to je tek 9. travnja.

Prva čitanja Velikog ponedjeljka, utorka i srijede donose odlomke iz Knjige proroka Izaije gdje Crkva prepoznaje u Sluzi Gospodnjem koji pati Isusa, njegovu nevinu osudu, muku i smrt. Evanđelja pak kronološki prate Isusa u njegovim posljednjim danima: na Veliki ponedjeljak naviješta se Evanđelje o Isusovoj večeri u Betaniji gdje je posjetio Lazara, šest dana prije Pashe. Marija pomazuje Isusove noge dragocjenom pomasti, a Juda negoduje smatrajući zbog svoje pohlepe da se novac utrošen za pomast mogao bolje iskoristiti. Evanđeoski tekst donosi napetost i dramu posljednjih Isusovih dana jer svećenički glavari odlučuju da Isus treba umrijeti zbog javnog djelovanja, čudesa i same činjenice da se proglasio Sinom Božjim.

Odlučuju ubiti i Lazara, budući da su zbog njegova uskrsnuća mnogi Židovi povjerovali u Isusa. Na Veliki utorak i srijedu ponovno se proživljava drama Judine izdaje te se Isusove riječi s Posljednje večere urezuju u srce vjernika. Da se čistog srca uđe u proslavu Vazmenog trodnevlja, potrebno je riješiti se svih navezanosti ovoga svijeta i pogrešnih predodžbi o obećanom Mesiji i prihvatiti Kristovu muku i smrt kao sredstvo spasenje koje se u potpunosti ostvaruje na uskrsno jutro Kristovim uskrsnućem. Prva tri dana Velikoga tjedna nakon Cvjetnice imaju stoga zadatak duhovno pripremiti vjernike na Vazmeno trodnevlje, ali i na dramu izdaje Isusa Krista koja se ponavlja svakim čovjekovim padom i grijehom.

(Izvor: biramdobro.com)

U Rimskom misalu prije Tridentskoga sabora, prema hrvatskom prijevodu zabilježenu polovicom XVI. stoljeća, misnik je na kraju Pokajničkoga čina govorio: „Odpuštenje, odrješenje i oproštenje od svijeh vašijeh grijeha podao vam svemogući i milosrdni Bog“. Od 1570. do 1970., prema Misalu sv. Pija V. misnik je na kraju Pokajničkoga čina govorio: „Oproštenje, odrješenje i otpuštenje [Indulgentiam, absolutionem et remissionem] naših grijeha podao nam svemogući i milosrdni Gospodin“.

Potpuni oprost koji se može namijeniti samo za duše u čistilištu može se zadobiti ako se u dane od 1. do 8. studenog pohodi groblje i moli za pokojne ili ako se na Dušni dan ili po dopuštenju Ordinarija u nedjelju prije ili poslije ovoga dana ili na dan Svih svetih pohodi neku crkvu ili oratorij, i ondje uz sakramentalnu ispovijed i pričest, izmoli Oče naš i Vjerovanje te molitvu na nakanu Svetoga oca.

Misal Pavla VI. (1969.) ispustio je tu molitvu, pa je trostruki vid onoga što se s grijesima zbiva, u molitvi Crkve zadržan samo u papinskom Blagoslovu Gradu i svijetu o Božiću i Uskrsu: „Oprost, odrješenje i otpuštenje svih vaših grijeha, vrijeme istinske i plodne pokore, uvijek raskajano srce i popravak života, milost i utjehu Duha Svetoga i konačnu ustrajnost u dobrim djelima udijelio vam svemogući i milosrdni Gospodin.“

Pojmovi: oproštenje i oprost – Svaki ljudski grijeh – peccatum i bezakonje – iniquitas; opačina – scelus, zločin – crimen, prijestup – delictum i prekršaj – violatio, infractio, imaju dva vida: krivnju – culpa i kaznu – poena. Ostavljajući po strani državno kazneno i prekršajno pravo koje okrivljenicima utvrđuje krivnju i izriče kaznu na ovoj zemlji, krivnja je subjektivna odgovornost zbog kriva postupka, zbog vrijeđanja Božjega zakona, Božje časti. A kazna je naknada ili ispaštanje zbog nanesene uvrjede ili postupka.

Oproštenje krivnje – remissio culpae jest otpuštenje krivnje grijeha, koje uobičajeno odrješenjem u sv. ispovijedi prima raskajani vjernik, konfitent, koji je grijeh spoznao, priznao ga i za nj se pokajao. Kakvi god bili grijesi, za koje se grješnik kaje, Bog po svom neizmjernom milosrđu daje oproštenje krivnje ili odgovornosti u savjesti, i oslobođenje zaslužene vječne kazne. Ali time ga automatski ne oslobađa vremenite kazne i pokore.

A oprost kazne – indulgentia poenae jest upravo to oslobođenje vremenite kazne, brisanje zaslužene sankcije, koju prima raskajani vjernik, penitent.

Kolike god bile krivnje i kazne, Bog ih može po svom milosrđu izbrisati, ali ih je prepustio posluživanju Crkve.

Nauk o oproštenju grijeha jasan je iz Isusova dara apostolima: „Što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu“ (Mt18,18). A na sam dan svoga Uskrsa izričito reče: „Kojima oprostite grijehe, opraštaju im se“ (Iv20,23). Oprašta se krivnja, odgovornost u svijesti i pred Bogom. Oprašta se i „vječna“ kazna na drugom svijetu, koju smo zaslužili, tj. ne gubimo vječnoga života.

A oprost jest otpuštenje pred Bogom „vremenite“ kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana. Isus kaže: Ima grijeha, protiv Duha Svetoga, koji se ne mogu „oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem“ (Mt 12,31). To znači da se za sve druge grijehe mogu oprostiti kazne i na ovom svijetu i „u budućem“.

Srušila se kula u Siloamu. Poginulo 18 ljudi. Jesu li oni krivi? Koja im je kazna? Isus ovako tumači: „ako se ne obratite, svi ćete tako propasti“ (Lk 13,4-5), tj. ako ne budete činili pokore, ispaštali kazne, svi ćete tako biti kažnjeni, smrću, najstrašnijom kaznom! U pitanju je i vječnost!

Raskajanomu razbojniku na križu Isus udjeljuje i oproštenje krivnje i „vječne“ kazne, kao i oslobođenje od vremenite kazne na zemlji i od moguće kazne u čistilišnim mukama: „Danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,43). Ne će vidjeti nikakve kazne, koju je inače zaslužio svojim razbojništvom.

Crkva je oduvijek držala nauk o oproštenju krivnje i o oprostu vremenite kazne. U prvotnoj Crkvi za vremenite se kazne određivalo razdoblje ispaštanja, javne pokore po više vremena pa i više godina. Blaženi Pavao VI. izdao je apostolsku konstituciju – najviši stupanj crkvenoga dokumenta – Nauk o oprostima – Indulgentiarum doctrina,1967. Sažeto je sve pravno prerečeno u Zakoniku kanonskoga prava, kanoni 992–997, a teološki u Katekizmu Katoličke Crkve, 1992., br. 1471–1479. A godine 2009. izišlo je 4. izdanje Zbirke oprosta – Enchiridion indulgentiarum.

Obrazloženje. Mi smo na području vjere, a ne filozofske rasprave i logičkih premisa i zaključaka. Ali nam i razum pomaže u shvaćanju ove teške vjerske tematike. Ljudski grijesi povlače za sobom neograničene kazne zbog vrijeđanja neizmjerne svetosti i pravde Božje. Te se kazne ispaštaju na zemlji s bolima, bijedama i nevoljama ovoga života osobito smrću, ili na drugom svijetu u čistilišnim mukama.

Na primjer, dogodi se izvanbračno dijete. Grješniku ili grješnici oprašta se krivnja, ali se snose posljedice, sva briga oko odgajanja djeteta, ugrožen glas. Rane prouzročene grijehom: ubojstvom, preljubom, otpadom od vjere – koji je oprošten, nisu iscijeljene, jer se mogu vidati samo lijekom pokore, ispaštanja i trajne duhovne borbe, sakramentne pomoći. U sv. ispovijedi Bog oprašta krivnju, s vječnom kaznom od pakla, ali ostaje vremenita kazna za koju se u ispovijedi prima pokora: molitva i dobra djela. Ako nam kajanje i pokora, tj. molitva i patnja, nisu savršeni, tih se vremenitih kazna posve ne oslobađamo na ovom svijetu. Štoviše, nosimo ih sa sobom i u drugi život, u čistilište. S povećanjem grijeha u životu, rastu nam i kazne!

Vjernik sam od sebe ne može sve to izdržati. I upravo nam tu pomažu neizmjerne zasluge Isusa Krista. Te zasluge jesu blago kojim raspolaže Crkva koju je Krist utemeljio i ovlastio da bude poslužiteljica otkupljenja i da dijeli raskajanim grješnicima oproštenje krivnje i oprost vremenite kazne – bilo na zemlji, bilo u čistilištu. U tu riznicu Crkve pripadaju i zasluge Blažene Djevice Marije i svih Svetih, koje mi u Vjerovanju nazivamo: Općinstvo Svetih – Communio Sanctorum. Tu se ubrajaju spašeni u nebu, oni koji ispaštaju kazne u čistilištu i oni koji su još na ovozemnom putovanju kušnje i patnje. Između tih triju kategorija postoji ljubav i čudesna razmjena duhovnih dobara.

Vrste oprosta: potpun – ako se potpuno oslobađa od vremenite kazne, i djelomičan – ako se djelomično otpušta od kazne (ne govori se o danima, mjesecima i godinama, kao nekada). Crkva propisuje kada se može primiti jedan ili drugi oprost.

Primjena na sebe i na vjerne mrtve. Oprosti se ne mogu primijeniti za žive, osim za sebe živa (ne za druge žive), te za pokojne. Ako je čovjek u teškom grijehu, ne može oproste primijeniti ni za sebe živa ni za mrtve, jer nije u milosti.

Tri su temeljna uvjeta za primanje potpuna oprosta: da se vjernik raskajano ispovjedi, da se pobožno pričesti i da izmoli neku molitvu na nakanu Svetog Oca Pape.

Kada se može primiti oprost? Potpuni oprost jednom u danu, a može i drugi put ako je smrtni čas.

Uz Papinski blagoslov, makar bio i preko radija i televizije, podjeljuje se potpuni oprost.

Svaki biskup može u svojoj biskupiji, po vlastitu izboru, podijeliti Papinski blagoslov s potpunim oprostom tri puta u godini.

U svim crkvama i kapelicama može se primiti potpuni oprost na Dušni dan, 2. studenoga, kada se primjenjuje samo mrtvima.

Osobe koje umiru bez kapelana, obitelji zatvorene u kući i u nemogućnosti doći do svećenika zbog zaraze virusom COVID-19; u propovijedi održanoj u Domu svete Marte papa Franjo je citirao Katekizam Katoličke Crkve i „savršeno kajanje“ kojim se opraštaju grijesi dok ne bude moguće otići na ispovijed.

‘Salus animarum’, spas duša, vrhovni je zakon Crkve, bitno mjerilo koje određuje on što je ispravno. Zbog toga Crkva uvijek, na sve načine, nastoji pružiti mogućnost za pomirenje s Bogom svima koji to žele, koji traže, koji čekaju ili su svjesni svojega stanja i osjećaju potrebu da ih se sasluša, voli, da im se oprosti. U ovo vrijeme krize zbog pandemije, s teško bolesnim osobama koje su izolirane na odjelima intenzivnoga liječenja, kao i za obitelji od kojih se traži da ostanu u kući kako bi se izbjeglo širenje zaraze, korisno je podsjetiti sve na bogatstvo tradicije. Učinio je to papa Franjo danas u propovijedi na misi slavljenoj u Domu svete Marte.

Znam da se mnogi od vas za Uskrs idete ispovjediti kako biste se ponovno susreli s Bogom – napomenuo je Papa – Međutim, mnogi će mi danas reći: ‘Oče, kako mogu naći nekog svećenika, ispovjednika, jer ne smije se izići iz kuće? A ja se želim pomiriti s Gospodinom, želim da me On zagrli, da me moj otac zagrli… Što da učinim ako ne nađem svećenika?’ – rekao je te odgovorio – Čini ono što ti kaže Katekizam.

Vrlo je jasan; ako ne nađeš svećenika za ispovijed – objasnio je Papa – razgovaraj s Bogom, On je tvoj Otac, i reci mu istinu: „Napravio sam to i to… Oprosti mi“, i traži od Njega oproštenje svim srcem, uz molitvu kajanja, i obećaj mu: ‘Poslije ću se ispovjediti, ali sada mi oprosti’. I odmah ćeš se vratiti u milost Božju. Sâm se možeš približiti, kako nas uči Katekizam, Božjem oprostu, ne imajući pri ruci svećenika. Zamislite, sada je trenutak! Ovo je pravi, zgodan trenutak. Dobro učinjeni čin savršenoga kajanja, i naša će duša postati bijela poput snijega – rekao je Papa.

Tu je papa Franjo mislio na točke 1451 i 1452 Katekizma Katoličke Crkve, koji je objavio sveti Ivan Pavao II., a koji je sastavljen pod vodstvom tadašnjega pročelnika Zbora za nauk vjere Josepha Ratzingera.

Što se tiče „kajanja“ Katekizam nas, spominjući Tridentski sabor, uči da je, među svim činima pokajnika, ono na prvom mjestu. Ono je žalost duše i osuda počinjenoga grijeha, uz odluku osobe da neće više griješiti – objasnio je Papa.

Kada kajanje proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega naziva se „savršenim kajanjem“ (iz ljubavi prema Bogu, contritio). To kajanje oprašta lake grijehe; a postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, čim to bude moguće – stoji u Katekizmu. Dakle, dok čekamo trenutak kada ćemo moći primiti odrješenje od svećenika, čim to dopuste prilike, tim je činom moguće odmah dobiti oprost.

I to je već potvrdio Tridentski sabor, u 4. poglavlju dokumenta ‘Doctrina de sacramento Paenitentiae’, Dekreta o sakramentu pokore, u kojemu stoji da kajanje popraćeno odlukom o pristupanju ispovijedi pomiruje čovjeka s Bogom i prije nego se doista pristupi sakramentu. Put je to Božjega milosrđa otvoren svima, koji pripada crkvenoj tradiciji i može biti koristan bilo komu, a posebno onima koji su u ovom trenutku uz bolesne u kući ili u bolnici.

Draga braćo i sestre,

ove je godine, naša priprava za slavljenje otajstva Vazma u korizmenome vremenu, u vremenu molitve, posta i djela milosrđa, na poseban način obilježena ozračjem suočenosti s bolešću Covid-19. Nadziranje i suzbijanje te bolesti zahtijeva pridržavanje odredbi zdravstvenih djelatnika, mjerodavnih služba u društvu, uputa Hrvatske biskupske konferencije, te osobnu i zajedničku odgovornost koja se odnosi i na pojedinačne vjernike i na našu nadbiskupijsku zajednicu.

Uz one koji su izravno uključeni u zdravstvenu skrb i organizaciju društvenih služba, svatko od nas na svoj način može biti solidaran sudionik u pomaganju i u brizi za svoje bližnje, posebno u pomoći starijim i osamljenim osobama. To je ujedno i način da očitujemo svoje čovjekoljublje i domoljublje.

Ipak, kao vjernici pojedinačno i zajedno pozvani smo  ponajprije – moliti. Molitva je neizostavna u našemu vjerničkom životu. Ona ima posebnu učinkovitost i za nju gotovo da ne postoje ograničenja. Pomoću molitve mi smo dionici otajstva Božje prisutnosti, sigurni smo da nas naš nebeski Otac ne ostavlja prepuštene nevoljama, nego čuje naše prošnje i vapaje. Događaje i doživljaje, kao i njihova značenja, ponekad teško procjenjujemo, ali i dalje ostajemo čvrsti u vjeri da nas naš nebeski Otac ljubi i da vidi što nam je potrebno.

Zato nastavimo moliti za ljude zahvaćene bolešću, za liječnike i zdravstvene djelatnike. Molimo posebno za obitelji, za članove koji su odvojeni i udaljeni, kao i za one koji su – u posebnim okolnostima – na drukčiji način zajedno: da ponovno otkriju vrijednost najbližih; nove oblike očitovanja ljubavi i poštovanja, strpljenja i rasta u dobru.

Hrvatski su se vjernici tijekom povijesti pred prijetnjama uvijek okupljali u molitvi Blaženoj Djevici Mariji i svojim svetim zaštitnicima. I danas na svetkovinu svetoga Josipa, Zaručnika Blažene Djevice Marije i svetoga zaštitnika naše Crkve i domovine Hrvatske, osjećam se potaknutim da vas, dragi vjernici, pozovem na intenzivniju molitvu u ovo posebno vrijeme. Uputimo Gospodinu molitvu svoga srca, moleći na one tri nakane koje su sadržane u prvim redcima molitve sv. Josipu: »Josipe, o oče sveti«, drage hrvatskomu vjerničkom puku:

1. Molimo ga da »čuva kuću i da ju posveti«, misleći na naše obitelji, našu domovinu i na čitav svijet koji je naš zajednički dom, koji je proizišao iz Stvoriteljeve ljubavi. Molimo njegov zagovor da nas zlo ne učini zlima, nego da nas Božja milost i u zlu posvećuje. Ondje gdje je svetost, ne vlada sebičnost, nego darivanje. To je tako zorno pokazao sveti Josip čuvajući i brinući se za Obitelj.

2. Molimo svetoga Josipa »da se sva obitelj složi«, da nas kao vjernike, kao nadbiskupijsku zajednicu i kao narod upućuje na osluškivanje Božje volje i na temelje sloge koja je sposobna činiti čuda, što je već toliko puta potvrđeno. Razjedinjenost i razdor, nepoštivanje bližnjih; ne gledanje obzora koji vidi onkraj prolaznosti i zemaljskoga, dovodi do slabosti obitelji, naroda i svekolikog čovječanstva.

3. Kao treće molimo svoga Zaštitnika »da se ljubav sveta množi«. Ondje gdje se nalazi kušnja znamo da je moguće pronaći i vrijednost. Umnažanje ljubavi i u ovoj je bolesti vidljivo. Ljubav je vidljiva po onima koji su najčešće nevidljivi, a žrtvuju se za druge. Zahvalno gledajući njihov primjer, tražimo načine pružanja ljubavi, počevši od najbližih.

Draga braćo i sestre, siguran sam da ćemo iz ovih teškoća, s Gospodinovom pomoći, izaći vjernički zreliji i čvršći. Na tome putu izlaska potrebni su nam i dovoljno snažni znakovi. To vidim u obnovi  osobne i obiteljske molitve. Otkrijmo bogatstvo zajedničke molitve u obitelji. Neka naše obitelji uistinu budu kućne Crkve.

Toplo preporučujem molitvu Krunice Blažene Djevice Marije, kojom smo kao Crkva i narod zazivali pomoć, pouzdavali se u Gospodina i bili oslobođeni od zla i nevolja. Osim toga, prilažem i prigodnu Molitvu koju preporučujemo moliti u vremenu širenja bolesti.

Stoga ovime pozivam sve katoličke vjernike da u obiteljskom zajedništvu ili pojedinačno svaku večer mole. Svaka obitelj i pojedinci neka izaberu način na koji će živjeti taj molitveni trenutak, bio on duži ili kraći, u skladu s onim što kome najbolje odgovara.

Bilo bi lijepo da se moli uz upaljenu svijeću, pročita jedan odlomak iz Svetog pisma i razmatra Božja Riječ, eventualno otpjeva neka pjesma i moli Krunica Blažene Djevice Marije (ili neka od desetica). Vjerujem da će roditelji pritom uputiti pouku svojoj djeci, spomenuti se nekih trenutaka iz života obitelji u kojima je Bog očitovao svoju blizinu, osvježiti povijest i spomen pokojnih. To je također prikladan trenutak da se u obitelji osmisli i redovitiji način molitve jednih za druge.

Gospodin najbolje pokazuje put kojim trebamo ići u molitvi koja nas otvara djelovanju Duha Svetoga. Sigurni smo da Duh Sveti obnavlja našu vjeru, nadu i ljubav, te nas jača u nasljedovanju Isusova spasonosnoga puta Križa i Uskrsnuća.

Na sve zazivam Božji blagoslov!

Vaš nadbiskup,
+ Josip kard. Bozanić, v.r.

U Zagrebu, na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka 2020. godine.

S obzirom na okolnosti slijedećih nekoliko tjedana bit će nam nemoguće fizički slaviti sv. Misu. Ali Misu možemo pratiti putem digitalnih sredstava. Na šta trebamo pripaziti.

Karantena i prisilna izolacija ne trebaju biti prepreka za svakodnevno sudjelovanje na Svetoj Misi. Brojne biskupije i katolički mediji nude nam načine za pratiti Misu online ili na televiziji. Naravno, nije uvijek lako biti pažljiv i pobožan kada se Misu na ovakav način sluša. Zato donosimo prijedloge kako to u ovim okolnostima činiti pobožnije.

1. UJEDINITE SE S DRUGIMA. Bolje je ne pratiti Misu sami, zato pokušajte sve činiti uz obitelj ili barem s jednim članom obitelji. Kada je svima pažnja ujedinjena, lakše se usredotočiti. Odaberite vrijeme koje najbolje odgovara svačijem rasporedu i učinite to obiteljskim događajem dana.

2. STVORITE PRAVU ATMOSFERU. Vodite brigu o atmosferi u sobi. Primjerice, možete staviti križ ili sliku naše Gospe blizu televizora ili kompjutera te zapalite svijeću ili dvije ako ih imate.

3. OBUCITE SE. Obucite se u skladu s prigodom: možda jeste kod kuće, ali pidžamu ostavite za krevet, a trenirku za trening.

4. RAZMIŠLJAJ. Pokušaj pratiti Misu baš kao da si u svojoj župi, ustani kada se čita Evanđelje, sjedni kada se sjedi, klekni tijekom prikazanja… Sve ove geste pune su značenja.

5. MOLI DUHOVNU PRIČEST. Iako Isusa ne možeš primiti u Euharistiji, možeš izmoliti duhovnu pričest. Ovo je molitva koju je sveti Josemaria molio: „Želim te primiti, Gospodine, onom čistoćom, poniznošću i pobožnošću kojom te je primila tvoja presveta Majka. Duhom i žarom svetaca.“ A postoje i brojne druge.

6. ČEMU ŽURBA? Nemoj žuriti: Misa ima nevjerojatnu vrijednost, a trenutno imamo tolike razloge za moliti. Ostani nekoliko minuta nakon Mise i moli za sve: preminule, bolesne, zdravstvene radnike, vladine dužnosnike i, naravno, za Crkvu, Papu, biskupe i svoju župu.