18.8. – 20. nedjelja kroz godinu

18.8. – 20. nedjelja kroz godinu

Sv. mise u našoj župi su u 7:30, 9, 11:0 i 18:30 sati. Pobožnost sv. Krunice je u 18 sati.

Na ovoj euharistiji razmatramo što je Isusa nukalo da nastavi mesijansko djelovanje koje je kod nekih izazivalo razdor, a on nikako nije želio razdvajanje nego slogu i ljubav među ljudima. Od Isusa učimo ispravan stav prema onima koji su naši po krvi, ali su drugačiji po uvjerenju pa nas optužuju da smo izdali obiteljske ili čak nacionalne interese. Kao što Isus nije mrzio “braću” koja nisu u njega vjerovala (usp. Iv 7, 5), tako ne smijemo ni mi mrziti one koji su naše krvi ali ne našeg uvjerenja. Kao što Isus nije odustao od svog poslanja radi neželjenog razdora tako ne smijemo ni mi.

Liturgijska čitanja: 1. čitanje Jr 38,4-6.8-10; psalam Ps 40,2-4.18; 2. čitanje Heb 12,1-4; evanđelje Lk 12,49-53

Čitanje svetog Evanđelja po Luki: U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!
Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«
Riječ Gospodnja.

U ovom nizu izreka Isus razmišlja o neželjenim posljedicama svoga mesijanskog djelovanja. On ima na umu najprije svoju obitelj. Marko je zabilježio kako su na početku njegova mesijanskog djelovanja “došli njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: ‘Izvan sebe je!'” (3, 21). Sva tri sinoptika bilježe zgodu kad su majka i “braća Isusova” tražili da s njime govore, a on upro prstom u prisutne slušatelje i proglasio ih svojom braćom zato što zajedno s njime nastoje volju Božju tražiti i prihvaćati (usp. Mt 12, 46-50 i paral). Ivan je zabilježio pred Blagdan sjenica kako su “braća” iz Galileje nagovarala Isusa da o blagdanu uziđe u Jeruzalem, valjda nadajući se da i oni nešto profitiraju od njegove popularnosti. Ivan tom zgodom izričito napominje da “braća” nisu vjerovala u njega (Iv 7, 1-9). Luka je zabilježio pokušaj Nazarećana da kamenuju Isusa već na početku njegova mesijanskog djelovanja zato što je najavio da će proročki djelovati među drugima (usp. Lk 4, 23-30). Doživjevši podjelu među mještanima i rodbinom poradi sebe, Isus iz iskustva govori kako njegovo poslanje nekima ne donosi mir nego razdor.
Kad kaže da je došao donijeti oganj (r. 49) koji je već planuo, služi se starozavjetnom slikom o vatri kao sredstvu iskušenja i suda: vatra pokazuje kakav je tko; što vrijedi a što brzo izgori. Svrstavajući se za njega ili protiv njega, ljudi na sebe protežu Božje milosrđe ili Božji sud. “Krst” kojim se Isus ima krstiti spomenuo je već u odgovoru dvojici častohlepnih Zebedejevih sinova (usp. Mk 10, 38). Znajući da ga čeka nasilna smrt, on vidi kako će i sam biti prekaljen patnjom te “opran” nasiljem kojim ljudi kane uništiti njegov pokret a Otac će to preokrenuti u izvor milosti.
U govoru na gori Isus jest proglasio blaženima mirotvorce (usp. Mt 5, 9) i sam je zbiljski mirotvorac, ali on nije za grešni mir. U njegovo doba vjera poglavara plemena ili oca obitelji bila je vjera cijelog plemena i obitelji. Međutim, u istoj obitelji neki su se izjasnili za Isusa a neki protiv. One koji su se izjasnili za njega Isus nikako ne ovlašćuje da mrze ili zlostavljaju druge članove svoje obitelji, ali traži vjerničku ustrajnost. On nastavlja vršiti svoje poslanje onako kako ga potiče Duh Očev, makar će to i dalje izazivati razdore u obitelji. Ne želi biti prorok ovacija i jeftinog uspjeha. Takvi bi trebali biti i njegovi sljedbenici. Kao što je Isus spreman izazvati zdravi razdor kad se radi o vjernosti Bogu, o istini, pravdi, dobru – tako trebaju biti spremni i njegovi sljedbenici. Kao što se Isus “pobunio” protiv obitelji kad mu je pokušala omesti mesijansko djelovanje, tako se trebaju “pobuniti” i njegovi vjernici kad im obitelj ometa učeničko pristajanje uz Isusa.
Čudesnost zahvalnosti

Čudesnost zahvalnosti

Divna kratka izreka koju hrvatski narod ponavlja: „Bogu hvala!“ dobiva svoje puno značenje u svetoj misi jer misa – osobito misa zahvalnica – jest euharistija što znači zahvala.

Živimo u užurbanom vremenu. Sve nas muči stres. Ono što nekad bijaše bolest najviše tehnizirane civilizacije uvuklo se u pore našega svagdanjega života. Po naravi gledamo na ono što nas čeka, što još nismo izvršili. Pružamo se prema onome što nam nedostaje i što nas privlači. U zahvali koju izričemo dobivamo sveti lijek. Zahvalnost je najbolji antistres. Kad Bogu zahvaljujemo, smijemo svjesno pogledati na ono što smo već postigli. Premda nas naša želja i dužnosti neprestano vuku prema naprijed, pozvani smo baciti pogled unatrag i prebrojati plodove. S užitkom ćemo zahvaliti Bogu za sve ono lijepo što smo ostvarili i što nam je darovano. Bog je, prema izvještaju na prvim stranicama Svetog Pisma, gledao uvijek iznova na ono što je učinio i vidio: bilo je dobro. Tako činimo kad zahvaljujemo.

Zahvalnost je velika krepost koja rehabilitra naš odnos prema stvarima koje posjedujemo. U nestašici, dok mediji pritišću i povećavaju naš osjećaj da nemamo dosta i da ne možemo pribaviti sve ono što nam je potrebno, zahvalnost je čarobni štapić koji okreće naš pogled prema onim stvarima koje imamo i koje su dragocjene. Omogućavaju nam svagdašnji život.

Zahvalnost rehabilitira naš odnos prema talentima koje posjedujemo. Što je to što smo u proteklom razdoblju učinili? Primijenili smo svoju stručnost. Je li to kod domaćica ona prevelika i nikad dovoljno nahvaljena sposobnost da se u kući zauzmu, da u kuhinji pokažu svoje vrhunsko umijeće? Je li to na poslu u službi koju obnašamo? Činili smo koliko smo mogli i što smo mogli. Pritom smo stekli i povjerenje i poštovanje drugih.

Isus zahvaljuje Ocu, Gospodaru neba i zemlje: „Slavim te, Oče, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!“ (Mt 11,25). Mi smo maleni s Kristom kada u redovitim stvarima koje posjedujemo prepoznajemo Božji dar. U vlastitim talentima, ma bili oni i posve oskudni, prepoznajemo veliku iskru božanske mudrosti.

Reći „Hvala!“ najbolji je lijek protiv naše velike bolesti ogovaranja. Tako je lako uočiti u drugome nedostatke i govoriti o tome. Puno je teže, ali i puno ljepše, prepoznati ono što je dobro u njemu. Što je to u bližnjemu na čemu se mogu iskreno zahvaliti? I kad kažem „Hvala!“, već sam pobijedio napast ogovaranja.

Zahvalnost je najbolji i izvrstan lijek protiv psovke. Toliko nas toga u životu pogađa i teško nam je. Brzo se na našim ustima nađe kruta riječ! Puno je teže, ali puno ljepše i mudrije, uočiti one dobre stvari koje nam se događaju i reći: „Hvala Bogu!“ Kako je mudro reći „Hvala!“ onom našem bližnjemu koji nam je pomogao i u najvećoj nevolji. I psovka je pobjeđena.

Zahvalnost je stvarateljica međuljudskih veza. Ako dobijem na dar cvijet, ili neki slatkiš, ili pak kemijsku olovku koja mi je drgaocjena u svakodnevnom poslu, velika je to stvar. Mogu si to doduše i sam pribaviti. Međutim, ako zahvalno primam dar – ma kako on neznatan bio – u njemu ću prepoznati znak ljubavi. U tome je velika sposobnost čovjekova. Iz slavlja božićnog otajstva znamo da je „znak“ biblijski pojam. Pastiri su prepoznali znak. I mi, kad smo zahvalni i kažemo Hvala!, za dar koji smo primili, onda prepoznajemo nešto mnogo više od malog materijalnog dara. To je izraz nečije ljubavi, to je izraz naklonosti i želje da bude uz nas! Dar je znak prisutnosti i blizine druge osobe.

Blažena Djevica i Majka prava je učiteljica duhovnosti i pokazuje nam kako zahvalnost kreira međusobne odnose. Ona govori „Veliča duša moja!“ (Lk 1,46). Kad sam zahvalan, onda otkrivam i potvrđujem vrijednost onoga koji mi daje svoj dar. Blažena Djevica veliča svoga Gospodina. Ali, gle čuda, ta ista zahvalnost čini da ja sâm postanem velik, otkrivam vrijednost vlastite osobe, izgrađujem zdravo samopoštovanje. Otkrivam vrijednost vlastite osobe i pri tome raste moje samopouzdanje. Blažena Djevica Marija samu sebe proglašava „službenicom Gospodnjom“ izražavajući svoju odanost i zahvalnost pred Bogom. Ali time se ona ujedno svrstava među biblijske velikane poput Mojsija, izbavitelja i zakonodavca, koji je također „sluga Gospodnji“ ili poput onog „sluge Jahvina“ o kojemu pjevaju pjesme proroka Izaije. Tko zahvaljuje, potvrđuje, otkriva i rehabilitra vlastitu vrijednost koju ima kao osoba.

Zahvalnost je sveta krepost koja izgrađuje i umnaža našu vjeru. Gospodin Isus pred Lazarovim grobom, prije nego što će dogoditi čudo, već zahvaljuje: „Zahvaljujem ti, Oče nebeski, jer si me uslišio“ (Iv 11,41). To je poseban i važan vidik ljudske zahvalnosti koja omogućuje da se naše molitve doista nađu uslišanima. Pristupimo li Bogu sa zahvalnošću, osigurali smo uspjeh svoje molitve!

Tako je sam Isus činio, on koji je kao osoba izraz velike zahvalnosti Ocu. Kod svake svete mise svećenik upozorava na važnu stvar: Isus zahvaljuje. Isus uze kruh, zahvali, i potom govori. Isus uzima kalež i prvo zahvaljuje. Tek potom govori okupljenima i daje im. Zahvalnost od sitnice čini velike stvari. Mali dar Crkve, kruh i vino – veliki su pred Bogom. Postat će Tijelo i Krv Kristova. To je čudo Kristove zahvalnosti u kojoj se vjernik smije pronaći na svetoj misi. Pridružujemo se njegovoj žrtvi, pridružujemo se i njegovoj zahvalnosti. Pristupajući svetoj pričesti, možemo iz dna duše izreći onu istu molitvu koju je Isus rekao: „Hvala ti, Oče!“ (Iv 11,41).

p. Niko Bilić SJ, Izvor: http://amdg.ffdi.hr/

Kako se odijenuti za ulazak u crkvu?

Kako se odijenuti za ulazak u crkvu?

Dolaskom toplih dana nastaju i problemi s odijevanjem, odnosno s razodijevanjem. Svake godine se o tome piše i debatira. Problem bi se lako riješio kad bi ljudi poštivali bonton i dobar odgoj. Kad bi svatko bio svjestan kamo ide, primjereno bi se i obukao. Ali danas se ljudi pozivaju na slobodu. Većinom se radi o zloupotrebi te iste slobode, ili jednostavno o samovolji. I sloboda ima svoje granice. Slobodan smijem biti samo toliko da ne vrijeđam ili kršim slobodu drugoga, da svojim ponašanjem ne vrijeđam dostojanstvo osobe, svoje ili tuđe, dostojanstvo mjesta, norme ponašanja ili jednostavno bonton.

Na ulazima u autobus, poštu pa i crkvu, postoje znakovi i simboli koji na to opominju. Javna glasila navode kako se treba odjenuti kad se ide na sud, u razne urede, u muzeje i slično, pa bi te upute trabalo primijeniti i za ulazak u crkvu.

Neobično je da se i osobe koje redovito dolaze u crkvu toga ne sjete. Roditelji bi trebali poučavati djecu doličnom ponašanju i pokazati vlastitim primjerom. Reći će netko: Pa to su djeca. Ali i djecu treba podučavati normama doličnog ponašanja od najranije dobi.

U školama je propisano da niti „za vrijeme visokih temperatura nije dozvoljeno dolaziti u kratkim hlačicama, mini suknjama, majicama dubokih izreza ili niskim hlačama koje otkrivaju goli pupak Ukoliko učenici ipak dođu neprimjereno odjeveni, šalje ih se na razgovor sa školskim pedagogom ili psihologom ili pak kući na presvlačenje.“ Cilj ove odredbe je da učenici spoznaju važnost “dress codea” kako bi ga kao odrasli ljudi znali poštivati.

Ako to vrijedi za djecu, tim više treba vrijediti i za odrasle osobe, bilo muške ili ženske.

Molim vas da vodite računa o svetosti prostora gdje se nalazite.

I nekoliko narodnih mudrosti za kraj: “Djeca su ogledalo svojih roditelja.”; “Vanjština je slika nutrine.”; “Košulja nije odjeća, nego posjetnica.“

Pametni telefoni za mlade ljude: za i protiv

Pametni telefoni za mlade ljude: za i protiv

Srednjoškolci diljem svijeta vode borbu s kontrolom nad korištenjem svojih mobilnih telefona. Ravnatelj srednje škole u Washington DC-u ponudio je neke savjete na osnovi svog bogatog osobnog iskustva. Pismo Alvara J.de Vicente, ravnatelja osnovne škole u Washington DC-u:

Dragi roditelji,

Pametni su telefoni tu i ostat će tu. Zapravo, to i nije u potpunosti točno jer će ih s vremenom zamijeniti još sofisticiraniji alati. Međutim, istina je da se pametni telefoni danas često koriste, čak i među srednjoškolcima. Ovo pismo ima za cilj predstaviti neke od ideja koje se tiču mudrog korištenja – to je tema koja je zanimljiva svim roditeljima srednjoškolaca, ali i vama s mlađom djecom jer će i oni uskoro biti tinejdžeri.

Glavni argumenti koje tinejdžeri koriste za posjedovanje pametnog telefona su sljedeći:

1) telefon je sredstvo za komunikaciju s prijateljima i obitelji,

2) pruža roditeljima mir je znaju da uvijek mogu kontaktirati svoju djecu,

3) vrlo je zgodan za uskladiti obiteljski raspored koji je često kompliciran,

4) to je put budućnosti i vrijeme je da ga se prihvati, tinejdžeri trebaju naučiti kako ga ispravno koristiti do kraja svog života, i

5) postalo je sve teže pronaći ne-pametni telefon.

Prva tri argumenta predstavljaju slučaj kad se može imati bilo koji tip mobitela s obzirom da svi mogu služiti za zvanje i slanje poruka. Istina je da u vremenu kad roditelji često moraju izvoditi čarolije s rasporedima više članova obitelji, instant pristup djeci može biti vrlo koristan. Ali i jednostavan mobitel omogućit će vam da postignete cilj te zovete i šaljete poruke svojoj djeci kad god zatrebate. Svi ćemo mi s vremenom posjedovati sve više tehnologije za kojom posežemo i koja nam olakšava život. I stoga, evo razloga da pametne telefone vidimo kao trend, trend koji je neizbježan i koji stoga mora biti prihvaćen.

No činjenica da će tehnologija sve više biti dijelom naših života ne znači da bi vaša djeca trebala prigrliti svaki novi uređaj koji se pojavi. Na vama roditeljima je da odlučite je li svaki napredak tehnologije dobar za vašeg sina i je li dobar za dinamiku vaše obitelji. Bolji TV možda neće biti prikladan za vašu obitelj ako ste već otkrili da vam gledanje televizije oduzima previše vremena i nastojite ga se riješiti. Prijenosno računalo možda nije super za vašeg sina ako mislite da on već provodi previše vremena za stolnim računalom.

Ne biste se smjeli bojati tehnologije, već samo biti oprezni i pronicljivi.

Slažem se da postoji prednost za mlade ljude koji nauče dobro koristiti trenutačnu tehnologiju jer će ju vjerojatno vrlo brzo zatrebati. To je ono što se u današnje vrijeme zove biti dobar digitalni građanin. Argument za dopuštanje posjedovanja pametnog telefona za srednjoškolce je činjenica da je bolje da ga nauče pravilno koristiti dok su još kod kuće, prije nego odu na fakultet i osamostale se.

Pitanje karaktera

Glavni čimbenik u učenju korištenja pametnog telefona nije vezan uz tehnologiju, već karakter osobe. Pravo je pitanje hoće li vaš sin gospodariti telefonom ili će telefon gospodariti njime? Naučiti koristiti pametni telefon na ispravan način stvar je volje, snage karaktera, discipline, samokontrole, temperamenta.

Ima li vaš sin snagu volje da upravlja pametnim telefonom i koristi ga razborito? Pametni telefon neizmjerno je moćan, neizbježno atraktivan, potencijalno ovisnički alat za sve nas, ali puno više za tinejdžere. Ima li vaš sin snagu karaktera posjedovati pametni telefon, a da ga ne zlorabi?

Kako biste procijenili njegovu snagu karaktera, možda možete razmotriti kakav je na drugim područjima svog života. Kako održava red u svojoj sobi, kako mu izgleda krevet, odjeća, školska torba i ostale privatne stvari? Kako upravlja svojim rasporedom – je li netko tko je sklon odlagati stvari za kasnije ili je marljiv u onome što treba napraviti? Radi li ono što želi ili ono što bi trebao?

Ako nema samokontrolu za slijediti svoj vlastiti raspored i raditi što bi trebao, već ide linijom manjeg otpora i uglavnom radi što želi, tada će pametni telefon biti najbolji neiscrpni izvor ometanja, odgađanja i slabljenja volje za njega.

Ima li disciplinirane radne navike? Je li već disciplinirani radnik kakvim biste vi htjeli da s vremenom postane? Ako nije, onda treba manje stvari koje mu odvraćaju pozornost, a ne više.

Je li društven? Srami li se u izravnim odnosima, licem u lice? Pametni telefoni pružaju lažno utočište za sramežljive ljude na način da im je manje neugodno što ne razgovaraju s drugima i čak ih ni ne gledaju jer je lakše zabiti glavu u ekran i izbjegavati sve oko nas.

Dakle, iako se slažem da postoji korist da mladi ljudi nauče ispravno koristiti pametne telefone, pravo je pitanje: kako ih naučiti ispravnom korištenju? Preduvjet je da se mladi čovjek nauči samokontroli. Malo ih je takvih, a i oni koji jesu riskiraju da izgube tlo pod nogama u bitci za samokontrolu samim time što imaju pristup mobitelu.

Traženje ispravne tehnologije

Konačno, sve je teže kupiti običan telefon. Dobro, teže ne znači i nemoguće, barem ne još, iako ćemo možda doći do toga kada će samo neki antikvarijati imati obične mobitele.

Lakoća nabavljanja običnog mobitela nije važan čimbenik za razmotriti s obzirom da to nema veze s onim što je dobro za vašeg sina. Ako je nabavljanje pametnog telefona ispravno učiniti, onda je lakoća nabavljanja dobrodošla, ali ako je nabava običnog mobitela ispravna stvar za učiniti, onda je poteškoća nabavke neugoda, iako je to ipak mala cijena za učiniti ispravnu stvar za vašeg sina.

Mana korištenja pametnog telefona

Ako ne postoji stvarna korist od toga što vaš sin ima pametni telefon, ima li stvarne štete u njegovom posjedovanju? Je li nabavljanje pametnog telefona za vaše dijete neutralan prijedlog? Već sam ukazao na neke potencijalne nedostatke, ali bit ću nešto malo određeniji u navođenju mana, bez nekog redoslijeda važnosti.

Prvo, velika je većina tinejdžera neumjerena. Oni su u periodu svoga života kada imaju snažne strasti i emocije, ali samo polurazvijenu volju. Snažne su strasti kod tinejdžera dobre jer pokazuju da su živi, ali njihova se volja razvija i imaju veliku potrebu za podrškom.

Jedna od manifestacija neumjerenosti, kojoj je uzrok kombinacija jakih strasti i volje koja se razvija, je ta što tinejdžer sve želi SADA. Mladić koji prekida svoje roditelje u razgovoru pitanjima ili zahtjevima jer ne zna čekati nekoliko minuta ili mladi dečko koji želi jesti sada i ne može sačekati do večere, pokazuje svoju neumjerenost. Posebno snažan oblik neumjerenosti među tinejdžerima jest znatiželja.

Mladić koji mora znati rezultat sportske utakmice sada ili ne može pričekati kako bi pogledao neki smiješan video za koji su mu prijatelji rekli, nego mora zadovoljiti svoju znatiželju odmah, dječak je ili mladić koji pokazuje ovaj oblik neumjerenosti.

Svi patimo od ovoga i zato imamo pojavu prometnih nesreća uzrokovanih znatiželjom jer se okrećemo ne bismo li vidjeli uzrok prometne nesreće koja se dogodila ranije. Pametni telefoni vrebaju znatiželju tinejdžera tako da im omogućuju instant pristup bilo kojoj informaciji ili video zapisu koji oni žele. Pametni telefoni ukidaju potrebu za čekanjem obećavajući trenutno zadovoljenje znatiželje i na taj način mogu oslabiti volju vašeg sina, što dovodi do loše navike traženja trenutnog zadovoljstva.

Drugo, pametni telefon zaokuplja nečiji um i pogled usredotočujući se na ekran radije nego li na svijet oko sebe. Postajemo društvo koje gleda prema dolje i samo iznimno gleda gore ili uokolo. Za New York ponekad se kaže da je grad u kojem biste mogli biti najusamljeniji u gužvi svjetine.

Postoji nešto vrlo zdravo u tome da tinejdžer izađe iz svog oklopa i socijalizira se s drugima oko sebe na parkiralištu, u dnevnom boravku, u predvorju, ako ništa drugo, barem tako da ostvari kontakt očima i prepozna postojanje druge osobe.

Društvenost se najbolje razvija u mlađoj dobi i zato pametni telefon može spriječiti razvoj tinejdžera u samopouzdaniju osobu koja je sposobna razgovarati s onima koje baš dobro ne poznaje. Pametni telefon može jednostavno ugasiti svijet oko vašeg sina i suziti ga na slike s ekrana, i to sve na njegovu naredbu. Pametni telefon predstavlja zabavu, ali lišava osobu realnosti, a mladi čovjek može jedino biti društven ako živi u stvarnosti.

Treće, pametni telefon omogućuje pristup svemu što se objavljuje na Internetu. Kao što znate, pornografska industrija multimilijarderska je industrija koja ima namjeru svoje proizvode staviti u ruke, poglede, umove i duše vaših sinova.

Proizvođači znaju da kad je jednom mladi čovjek izložen njihovom sadržaju, veća je vjerojatnost da će isto željeti ponovno vidjeti. I da jednom kad je to vidio nekoliko puta, morat će se boriti kako bi zaustavio tu naviku. Također znamo da je izuzetno teško spriječiti pristup takvom sadržaju bez obzira na sve filtriranje i sve ostale mjere koje poduzimamo. No, nema sumnje da prevencija postaje sve teža s dodatnim potencijalnim pristupom takvim sadržajima.

Pametni telefon ili vrlo snažno prijenosno računalo čini ovakvu prevenciju gotovo nemogućom. Filtri, mehanizmi izvještavanja, roditeljske kontrole i slično, mogu se ugraditi, ali još uvijek postoji činjenica da postojanje pametnih telefona povećava rizik izlaganja pornografskom sadržaju. Konačno, jedini stražar koji može sačuvati od gledanja ovakvih sadržaja jest volja i samokontrola gledatelja. Nažalost, to je upravo ono uporište koje pametni telefoni mogu nagristi.

Štoviše, neupitno loš razlog davanja pametnog telefona svom sinu jest njegova tvrdnja da ga imaju svi, koja će postati istinita jedino ako svi roditelji u tome doista i popuste. Nije dobar razlog ni da mu ga date ako inzistira nemjerenom ustrajnošću tinejdžera. Njegova nesposobnost da prihvati „NE“ kao odgovor može biti najbolji dokaz njegovu nedostatku samokontrole za upravljanje pametnim telefonom.

Rizik posjedovanja pametnog telefona očito postaje sve manje i manje vrijedanprihvaćanja kako se prednost koje mobitel pruža smanjuju. Vaš sin teško može tvrditi da ima pravu korist od posjedovanja pametnog telefona, takvu korist koja nadomješta veliki osobni rizik kojem podliježe ako ga posjeduje. Upitna korist pristupa Internetu za tinejdžere umanjena je rizikom kojeg nosi taj pristup, zbog neumjerenosti gledanja u svrhu zadovoljenja nečije znatiželje i zbog štetnog sadržaja na koji mogu naići.

Iako se pismo odnosi na pametne telefone, ono je ustvari bilo o vašim sinovima i kako bi oni trebali koristiti tehnologiju tako da ona ne šteti njihovu razvoju. Konačno, pismo služi za razmišljanje kako osnažiti vaše sinove da postanu dugoročno razboriti korisnici tehnologije tako što će prvo zagospodariti sami sobom.

Papin tweet: Svakog dana čitaj evanđelje barem pet minuta

Papin tweet: Svakog dana čitaj evanđelje barem pet minuta

Sveti Otac svoje pratitelje na Twitteru potaknuo da svakog dana barem pet minuta čitaju evanđelje jer će im to promijeniti život.

Pokušaj svakoga dana barem pet minuta čitati evanđelje. Vidjet ćeš kako će ti to promijeniti život – potaknuo je papa Franjo danas svoje pratitelje na Twitteru. Sličan je poticaj uputio mladim Argentincima koji su sudjelovali na 2. nacionalnom susretu mladih koji se od 25. do 27. svibnja ove godine održao u argentinskom gradu Rosariju. Obraćajući im se u video-poruci, upitao ih je koliko njih barem dvije minute svakog dana čita evanđelje. Potom ih je pozvao da uza se uvijek imaju knjižicu koja sadrži evanđelja i da ju čitaju kad su u autobusu ili doma. To će vam promijeniti život jer ćete susresti Isusa – kazao je među ostalim Sveti Otac. (www.vaticannews.va)

“Počinak u Bogu”

“Počinak u Bogu”

Jadni čovječe, otmi se sad malko svojim poslovima, sakrij se malo od burnih misli svojih. Odloži sada tegobne brige i odgodi mučna naprezanja svoja. Posveti malo vremena Bogu, i otpočini malko u njemu.

Te bi riječi Sv. Anzelma, iz njegove Knjige “Proslogion”, kršćanima – čak i kad ne bi bilo drugih razloga – mogle biti dovoljno snažan moto i poticaj za (ljetni) odmor. Istina je da čovjeku treba godišnji odmor – kao što mu je nužan dnevni, tjedni i mjesečni odmor. Iako gornji navod spominje samo “počinak u Bogu”, to nas nimalo ne zbunjuje, jer odmor o kojemu govori svetac uključuje cjelovitoga čovjeka – potpunu relaksaciju i akumulaciju snage na duhovnom i tjelesnom području.

Međutim, odmor nije tek obično izležavanje, dangubljenje, “puštanje mozga na pašu” – premda je potrebno dobro se naspavati, pobjeći od buke i svakodnevnog stresa… – jer odmor može biti (i treba da bude) također aktivan. Ali to također znači da se vjernik ne može “odmarati” od duhovnog života, tj. od svojih svakodnevnih vjerničkih aktivnosti, jer su mu one takva potreba kao što je npr. udisanje zraka…

Imajući upravo to na umu, talijanski kardinal Dionigi Tettamanzi je prije dvije godine u poruci vjernicima na početku ljetnog razdoblja istaknuo: “Bilo uistinu blagoslovljeno ovo vrijeme, koje nam ‘besplatno’ može pomoći u stvaranju življih i intenzivnijih veza u obitelji, među rodbinom i prijateljima, vrijeme u kojem oslobođeni od obveza i vremenske trke i u ozračju vedrine možemo uživati u tihom i jasnom razmišljanju o ljepotama kojima nas Stvoritelj ne prestaje obdarivati.”

Naime, budući da je ljeto sinonim za praznike (a ta riječ svojim korijenom upućuje na prazninu), kršćanin je i ljeto pozvan živjeti kršćanski. A to znači ne kao prazno odnosno isprazno vrijeme, ispunjeno bijegom ili zaglušujućom bukom (mnogi upravo prebučni “festivali” diljem naše obale već su u tom smislu dovoljno izreklamirani!). Kršćanski provesti ljeto i ljetni odmor znači živjeti to vrijeme tako da se u središte stavlja odnos s Bogom, obitelji i zajednicom koja nas okružuje. Golema je zabluda da to umara!

Baš kao što su mediji prenijeli kao senzaciju da je Stipe Pletikosa sa suprugom proveo određeno vrijeme odmora u samostanu, kardinal je predložio vjernicima da pronađu vremena i za duhovne vježbe te da svakako posjete neka svetišta. Objasnio je da se preko turizma i hodočašća upoznaje hod povijesti, kulture i vjere raznih naroda. To su shvatili mnogi turisti pa osim, ili čak umjesto “samoroštiljanja” na plaži, vrijeme ljetnog odmora koriste (i) za – kako nadbiskup precizno navodi – otvaranje kulturnih horizonta i izgradnju mostova, učenje tolerancije i poštivanja vrijednosti drugih (i drugačijih) ljudi i naroda, ali također ujedinjenih u veliku Božju obitelj.

Odmor je i vrijeme koje se treba posvetiti obitelji, Bogu, ali i samima sebi. Tako crkvene udruge mladih već niz godina nude zanimljivu ponudu odmora u kampovima mladih i pastoralnim centrima. Iako je odmor na nekom od egzotičnih svjetskih odredišta za mnoge tek neostvariva želja, i u Hrvatskoj je moguće provesti nezaboravno ljeto. Uz brojne mogućnosti koje nam pruža, za svakoga se nađe ponešto (kultura, avanturizam, planine, kontinentalna Hrvatska, sve razvijeniji ekoturizam…). Kada se na kraju ljeta osvrnemo na ono što ostavljamo, obično shvatimo da je odmor pronađena radost, ma gdje god bili!”

Župnik, kapelan i župni suradnici svima žele dobar odmor!

Kako su nastajale biblijske knjige

Kako su nastajale biblijske knjige

Prije nego počnemo govoriti o cjelovitoj Bibliji, o njezinu sadržaju i poruci, treba nešto reći o nastanku pojedinih knjiga od kojih je ona sastavljena. Najveći dio biblijskih knjiga, pogotovo one opsežnije i složenije, nije napisao jedan autor u kratkom vremenskom roku, već su plod duljeg procesa nastanka i djelo više autora u okviru Izraelove zajednice vjere. Biblijski spisi po svojoj su naravi angažirana literatura. Oni stoje u službi vjere određene zajednice iz koje su izrasli i kojoj su namijenjeni. Plod su života izabranog naroda u savezu s Bogom i u njima se zrcali burna povijest tog naroda sa svim njegovim usponima i padovima. Prije nego su dobili svoj konačni, današnji oblik, ti spisi su egzistirali u obliku manjih predaja: priče o izabranju naroda i njegovoj povijesti, predaje o sklapanju sinajskog saveza, povelja saveza, zakoni i zapovijedi koje uređuju život naroda, formule i obrasci vjere koju treba ispovijedati, liturgijski propisi, propovijedi i kateheze, proročke opomene, prijetnje kaznom i nova obećanja…

Vjernost baštini i otvorenost životu

Što je bilo presudno u tom procesu polaganog rasta i sazrijevanja biblijskih spisa? Govoreći o svetoj baštini svoga naroda, veliki židovski mislilac prošloga stoljeća Martin Buber kaže kako je Izrael uvijek imao dvostruk odnos prema toj baštini, konzervativan i liberalan u isto vrijeme. Kako god to iz našega današnjeg kuta gledanja izgledalo kao dvije nepomirljive suprotnosti, biblijski spisi su doista tako nastajali. Biblijskom čovjeku je ta njegova baština doista bila sveta, pa on nije dopustio da išta od toga padne u zaborav, da se izgubi. A budući da je sve to izraslo iz života s Bogom i d je pisano očuvanje toga života, on nije dopustio da se to okameni, da postane samo beživotno svjedočanstvo prošlosti, već je to trajno iznova premišljao, teološki produbljivao i literarno proširivao. Brojni biblijski spisi nastali su kao plod uvijek novoga iščitavanja (relecture) i njihove primjene u životu, ali i istodobnog obogaćivanja novim iskustvima i spoznajama. Tako je ta predaja trajno rasla i dobivala svoj novi literarni oblik, sve do konačnog oblika spisa. Pogledajmo to na primjeru Pentateuha i Izaijine knjige.

Od Mojsija do Ponovljenog zakona

U središtu Pentatehua, vremenski gledano, stoje događaji vezani uz Mojsija i izlazak iz Egipta. Zanimljivo je u kolikoj se mjeri najmlađa od pet knjiga Mojsijeva petoknjižja (Tore), Ponovljeni zakon, poziva na Mojsija, iako je u svom konačnom obliku ta knjiga zaokružena tek u 7. st. pr. Krista, dakle više od pet stoljeća poslije Mojsijeve smrti. Unatoč tome, njegove se riječi navode tako kao da ih on tek sad izgovara. Štoviše i u Novom zavjetu nalazimo izraze „Mojsije piše“ (Rim 10,5), „Mojsije veli“ (10,19), „Mojsije se čita“ (2 Kor 3,13-15), iako se pritom misli na konačni oblik Mojsijeva petoknjižja, koje je u tom obliku konačno redigirano tek u 5. st. pr. Kr., nakon povratka iz sužanjstva. Pod tim izrazima podrazumijeva se Mojsije kao primalac i posrednik objave i kao veliki zakonodavac koji stoji na početku povijesti izabranog naroda. Njegova objava i zakoni (Dekalog prije svega) dalje su predavani, proširivani i obogaćivani novim predajama i zakonima, a sve je to ostalo pod njegovim imenom.

Od prvoga do trećeg Izaije

Sličan proces može se lako prepoznati i u velikoj knjizi proroka Izaije. Taj prorok je živio na prijelazu iz 8. u 7. st. pr. Krista i u povijesnom smislu uza nj se može vezati samo prvih 39 poglavlja te velike knjige kojima su sadržaj događaji iz toga vremena. S četrdesetim poglavljem mijenja se i sadržaj i stil Izaijine knjige, a u njoj susrećemo i perzijskog kralja Kira koji je 538. , nakon što je pobijedio Babilonce, (6.st.) židovima dao slobodu i omogućio im povratak u njihovu zemlju. Dakle, to je vremenski nemoguće povezati s povijesnim Izaijom. S 56. poglavljem započinje treći dio Izaijine knjige koji govori o događajima s kraja 6. st. pr. Kr., odnosno o ponovnoj uspostavi života u Jeruzalemu. Tako jedna knjiga obuhvaća više od dva stoljeća, a predana je pod imenom velikoga proroka Izaije koji stoji na početku njezina nastanka. Stvarna Izaijina knjiga čuvana je u jednom krugu njegovih udžbenika, koji možemo nazvati Izaijinom školom. Tu je ona nadahnjivala nove naraštaje i poticala nastanak novih proročkih tekstova koji su uzimali u obzir nove događaje iz povijesti Izraela te ih vrednovali u svjetlu ideje izabranja i poslanja naroda, da bi na kraju sve preraslo u tu jedinstvenu knjigu. (Dr. fra Ivan Dugandžić, Glas Koncila)