U nedjelju 9.12. započinje zimski kvatreni tjedan u kojem su vjernici pozvani na intenzivniju molitvu i djela pokore i ljubavi. Tjedan je posvećen kršćanskoj dobrotvornosti i zahvali Bogu za njegova dobročinstva. Kvatreni tjedan završava bogoslužjem kvatri u subotu, 15. prosinca.

Kvatre (lat. quattuor tempora) su osobiti dani u kojima se Crkva od davnine, prateći ciklus godišnjih doba, posvećuje molitvama, djelima pokore i ljubavi. Nakane idu za dobro Crkve i čitavoga svijeta. Bog nas poziva da uđemo u zajedništvo s njim. Ostvarenje zajedništva s Bogom priječi naša (ljudska) grješnost. Grješni smo po rođenju (Ps 51,7), prijestupom našega praoca grijeh je ušao u svijet (Rim 5,12) i otad stanuje u ljudskom najnutarnjijem ja. Grješni smo i osobnom krivnjom uvijek kad zatamnimo Kristovu ljubav. Zato odgovor na Božji poziv zahtijeva od nas u polazištu obraćenje i stav kajanja. To je razlog da obraćenje i pokora zauzimaju znatno mjesto u biblijskoj objavi i u životu Crkve.

Čin obraćenja zapečaćen je krštenjem i izvršen je jednom zauvijek. Kršteni pak lako mogu opet pasti u grijeh: apostolska je zajednica to ubrzo iskusila. Vjernik se treba kajati ako želi imati udio u spasenju. Petar na kajanje poziva Šimuna Maga (Dj 8,22). Jakov živo potiče revne kršćane da nastoje vratiti grješnike s njihova krivog puta (Jak 5,19). Pavao se raduje što su se Korinćani pokajali (2 Kor 7,9). Samo pokora pripravlja čovjeka na susret sa Sudom Božjim. Povijest neizbježno ide prema tom Sudu. U tom hodu Crkve prema Sudu naša pokora i osobno i zajedničko obraćenje jesu odgovor na poziv koji nam je upućen u crkvenoj godini.

Kvatre su tematski usmjerene. One se nazivaju prema godišnjim dobima. Zato ih i zovemo: Proljetne, Ljetne, Jesenske i Zimske.

Proljetne su kvatre posvećene pokori i obraćenju i počinju u prvom korizmenom tjednu. Na taj način nas Crkva još jačim glasom poziva na obraćenje… Svatko je sklon padovima, pa nas, u ovom vremenu, Crkva poziva na poboljšanje. Zašto ne iskoristiti priliku za novi početak već pri početku godine?

Ljetne kvatre započinju nakon Pedesetnice. Kroz taj tjedan se cijela Crkva moli za posvećenje ljudskog rada i za urod zemlje. Ove kvatre su, na poseban način, cijenjene u zemljoradničkim obiteljima. Jednom prigodom bl. kardinal Alojzije Stepinac je rekao da zbog toga zemljoradnici imaju puno veće pouzdanje u Boga. Nakon truda kojega su uložili prema tome koliko je tko mogao – predaju sve u Božje ruke.

Jesenske kvatre imaju utjecaj na cijelu Crkvu. Posebno na mlade. Posvećene su upravo njima. Započinju sredinom rujna. Kroz taj tjedan Crkva svoje molitve i post čini s nakanom izgrađivanja katoličke mladeži, kao i za duhovna zvanja. Ovdje se provodi u djelo ona Isusova: Molite, dakle, Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju. (Mt 9, 38) U ovom tjednu je velika odgvornost na svima nama. Oni koji su se već odlučili za posvećeni život mole za mlade koji još nisu donijeli takvu odluku, dok mladi, kao uzvrat, mole za njih.

Zimske kvatre obilježavaju vrijeme prije Božića. Drugi tjedan Došašća, a prije 17. prosinca. Potiču nas na zahvalnost Bogu zbog svih dobročinstava koja nam je Bog učinio na duhovnom i materijalnom polju. Također, u ovom tjednu se kršćane potiče na posebnu dobrotvornost prema bližnjima i potrebitima. Tako završimo godinu s osjećajem zahvalnosti i nadom da će i sljedeća biti takva (ako ne i bolja).

Tradicija tzv. Četiriju vremena (kvatri) prvotno je bila vezana uz posvećenje vremena na početku novoga godišnjeg doba. Nesigurno je podrijetlo ovoga pobožnog običaja. Kada se ova praksa pojavila u kalendaru Rimske Crkve, vjerojatno krajem 4. stoljeća, govorilo se o tri razdoblja, na početku ljeta, jeseni i zime, a vezano uz žetvu pšenice, uz trganje grožđa i uz berbu maslina. Bilo je to “pokršćanjenje” sličnih svetkovina koje su označavale pogansku godinu, premda neki pokušavaju otkriti vezu i s hebrejskim kalendarom. Papa Grgur Veliki, krajem 6. stoljeća, dodao je i četvrto razdoblje molitve i posta, da naznači početak proljeća.

Proslava Četiriju vremena obično se u Rimu obavljala posjećivanjem određenih bazilika, pa su se tako vjernici srijedom okupljali u bazilici Svete Marije Velike, petkom u bazilici Svetih dvanaest apostola, a subotom u bazilici sv. Petra. Budući da je slavljenje tih dana u pučkoj religioznosti izazvalo osjećaj svečanosti, ali uz čuvanje pokorničkoga obilježja, proširio se običaj, sve do nedavna, da se u tim vremenima obavljaju ređenja onih koji su se odlučili za svećeništvo. Srijedom bi se najavila njihova imena, petkom bi bili predstavljeni zajednici, a ređenja su se obavljala za vrijeme subotnjeg bdjenja. Ovaj običaj, nastao je u Rimu, a proširio se po cijeloj Zapadnoj Crkvi.

Nakon koncilske liturgijske reforme postupno su se izgubile značajke kvatrenih dana (srijeda, petak i subota), ali je mjesnim crkvama ostavljena mogućnost da odaberu vlastita vremena za svoje potrebe.

Na kraju naglasimo kako slavlju kvatri pripada čitav tjedan, a ne samo dani srijede, petka i subote. U te dane predlaže se post, a molitva na određene nakane vrijedi za čitavi tjedan. Stoga je potrebno produbiti znanje o ovome slavlju. Ono započinje nedjeljom, kada se vjernicima oglasi kvatreni tjedan, te iznese i objasni njegova nakana. Subotom se slavlja zaključuje svetom misom s vlastitim biblijskim čitanjima i liturgijskim molitvenim (euhološkim) obrascima.

Došašće je vrijeme tišine. Ali mnogi ga ljudi doživljavaju grozničavim i bučnim. Jure po sajmovima i trgovinama da bi obavili svoju božićnu kupovinu. Pa ipak je potrebna tišina da bi Bog mogao doći k nama. Bez tišine mi nećemo opaziti Božji dolazak, prečut ćemo Njegovo kucanje na vratima svoga srca. Tišina bi mogla značiti: stati, zaustaviti se, ne biti u pokretu. Potrebno je dakle zaustaviti se da bi se smirilo. Moram prestati juriti uokolo. Moram se zaustaviti. Ako zastanem, zaustavim se, ja ću se susresti najprije sa samim sobom. Tada svoj nemir više neću moći premještati van. Zapazit ću ga u sebi. A do tišine dolazi samo onaj tko odoli svomu nemiru. Miran, tih znači i utišan, umiren, zapravo utažen. Majka taži žeđ svoga djeteta, smiruje dijete koje viče jer je gladno. Tako ja moram smiriti svoju dušu koja iznutra glasno viče. Kad više ne trčim uokolo vani, javit će se glad moga srca.

Moje će srce vikati, jer nije zadovoljeno, jer njegova glad i žeđ nisu utaženi kobasom, germknedlom ili kuhanim vinom. Ono tada treba posebnu hranu. I ja se moram majčinski prikloniti svomu srcu da bi me ostavilo na miru. No, mnogi se plaše upustiti se u bučno srce. Radije se od njega odvraćaju hitajući od jednoga do drugoga štanda. Ali njihovo srce viče i dalje. Ono se ne da odbaciti. Ono treba naklonost. Ono hoće biti umireno.

“Samo je u Bogu mir, dušo moja” stoji u psalmu 62,2. Ovaj psalam pjevamo uvijek za vrijeme povečerja srijedom. Svaki put me dirne. Ja sam ne mogu smiriti svoje srce. Kad se priklonim nutarnjem kriku svoga srca, osjetim da gladuje za nečim sasvim drugim od onoga što mu ja mogu dati. Ono čezne za Bogom. Stvarno se smiruje jedino u Bogu. Priušti si u vrijeme došašća to vrijeme tišine i u njemu se zagledaj u Boga. I kad se u tišini najprije podigne nutarnja buka, jednostavno ju izdrži. Ostani stajati.

Stavi svoje srce koje viče pred Boga, da ga On smiri. Tišina će tada za tebe postati blagodat, ti ćeš svoju dušu tada kupati u šutnji. Ustrajat ćeš kod sebe. Moći ćeš uživati u tome da si jednostavno kode sebe i pred Bogom. U tišini nitko od tebe ne želi ništa. Ti možeš jednostavno biti ti.

Tišinu treba ne samo vrijeme došašća, nego i božićno vrijeme. Bog će u moje srce sići jedino onda kad se ono smiri. Rođenje Boga događa se u onome najintimnijem prostoru šutnje. Svojom šutnjom ja ne mogu prisiliti Boga da dođe k meni. Ali šutnja je pretpostavka da ću Boga u sebi zapaziti. U šutnji ja sam silazim u svoju vlastitu dubinu. A put u ovu dubinu vodi kroz noć moje tame, kroz noć moga straha i moje samoće. Tu napuštam svoje kraljevsko prijestolje, na kojemu stolujem siguran i s kojega upravljam i određujem život. Tu se priklanjam do dna svojoj duši. Jer Bog se samo tu može u meni roditi. Bog hoće u meni postati čovjekom samo u dubini moga srca, u dubini do koje više ne prodire buka površine.

Prije nego počnemo govoriti o cjelovitoj Bibliji, o njezinu sadržaju i poruci, treba nešto reći o nastanku pojedinih knjiga od kojih je ona sastavljena. Najveći dio biblijskih knjiga, pogotovo one opsežnije i složenije, nije napisao jedan autor u kratkom vremenskom roku, već su plod duljeg procesa nastanka i djelo više autora u okviru Izraelove zajednice vjere. Biblijski spisi po svojoj su naravi angažirana literatura. Oni stoje u službi vjere određene zajednice iz koje su izrasli i kojoj su namijenjeni. Plod su života izabranog naroda u savezu s Bogom i u njima se zrcali burna povijest tog naroda sa svim njegovim usponima i padovima. Prije nego su dobili svoj konačni, današnji oblik, ti spisi su egzistirali u obliku manjih predaja: priče o izabranju naroda i njegovoj povijesti, predaje o sklapanju sinajskog saveza, povelja saveza, zakoni i zapovijedi koje uređuju život naroda, formule i obrasci vjere koju treba ispovijedati, liturgijski propisi, propovijedi i kateheze, proročke opomene, prijetnje kaznom i nova obećanja…

Vjernost baštini i otvorenost životu

Što je bilo presudno u tom procesu polaganog rasta i sazrijevanja biblijskih spisa? Govoreći o svetoj baštini svoga naroda, veliki židovski mislilac prošloga stoljeća Martin Buber kaže kako je Izrael uvijek imao dvostruk odnos prema toj baštini, konzervativan i liberalan u isto vrijeme. Kako god to iz našega današnjeg kuta gledanja izgledalo kao dvije nepomirljive suprotnosti, biblijski spisi su doista tako nastajali. Biblijskom čovjeku je ta njegova baština doista bila sveta, pa on nije dopustio da išta od toga padne u zaborav, da se izgubi. A budući da je sve to izraslo iz života s Bogom i d je pisano očuvanje toga života, on nije dopustio da se to okameni, da postane samo beživotno svjedočanstvo prošlosti, već je to trajno iznova premišljao, teološki produbljivao i literarno proširivao. Brojni biblijski spisi nastali su kao plod uvijek novoga iščitavanja (relecture) i njihove primjene u životu, ali i istodobnog obogaćivanja novim iskustvima i spoznajama. Tako je ta predaja trajno rasla i dobivala svoj novi literarni oblik, sve do konačnog oblika spisa. Pogledajmo to na primjeru Pentateuha i Izaijine knjige.

Od Mojsija do Ponovljenog zakona

U središtu Pentatehua, vremenski gledano, stoje događaji vezani uz Mojsija i izlazak iz Egipta. Zanimljivo je u kolikoj se mjeri najmlađa od pet knjiga Mojsijeva petoknjižja (Tore), Ponovljeni zakon, poziva na Mojsija, iako je u svom konačnom obliku ta knjiga zaokružena tek u 7. st. pr. Krista, dakle više od pet stoljeća poslije Mojsijeve smrti. Unatoč tome, njegove se riječi navode tako kao da ih on tek sad izgovara. Štoviše i u Novom zavjetu nalazimo izraze „Mojsije piše“ (Rim 10,5), „Mojsije veli“ (10,19), „Mojsije se čita“ (2 Kor 3,13-15), iako se pritom misli na konačni oblik Mojsijeva petoknjižja, koje je u tom obliku konačno redigirano tek u 5. st. pr. Kr., nakon povratka iz sužanjstva. Pod tim izrazima podrazumijeva se Mojsije kao primalac i posrednik objave i kao veliki zakonodavac koji stoji na početku povijesti izabranog naroda. Njegova objava i zakoni (Dekalog prije svega) dalje su predavani, proširivani i obogaćivani novim predajama i zakonima, a sve je to ostalo pod njegovim imenom.

Od prvoga do trećeg Izaije

Sličan proces može se lako prepoznati i u velikoj knjizi proroka Izaije. Taj prorok je živio na prijelazu iz 8. u 7. st. pr. Krista i u povijesnom smislu uza nj se može vezati samo prvih 39 poglavlja te velike knjige kojima su sadržaj događaji iz toga vremena. S četrdesetim poglavljem mijenja se i sadržaj i stil Izaijine knjige, a u njoj susrećemo i perzijskog kralja Kira koji je 538. , nakon što je pobijedio Babilonce, (6.st.) židovima dao slobodu i omogućio im povratak u njihovu zemlju. Dakle, to je vremenski nemoguće povezati s povijesnim Izaijom. S 56. poglavljem započinje treći dio Izaijine knjige koji govori o događajima s kraja 6. st. pr. Kr., odnosno o ponovnoj uspostavi života u Jeruzalemu. Tako jedna knjiga obuhvaća više od dva stoljeća, a predana je pod imenom velikoga proroka Izaije koji stoji na početku njezina nastanka. Stvarna Izaijina knjiga čuvana je u jednom krugu njegovih udžbenika, koji možemo nazvati Izaijinom školom. Tu je ona nadahnjivala nove naraštaje i poticala nastanak novih proročkih tekstova koji su uzimali u obzir nove događaje iz povijesti Izraela te ih vrednovali u svjetlu ideje izabranja i poslanja naroda, da bi na kraju sve preraslo u tu jedinstvenu knjigu. (Dr. fra Ivan Dugandžić, Glas Koncila)

edna od bitnih osobina, s kojom se ženina narav nameće pred muškim društvom kao nerazumljiva zagonetka, dvosmislena, ne jasna, neproračunata, je njezin posve svojevrstan govor. Sve dotle, dok je muž ne razumije, uzalud se trudi da sa ženom drži korak na životnom putu. Tako će dugo živjeti u stalnoj opasnosti, sve dok – kao obično – zbog neke sitnice ne dođe s njom u sukob. Žena se drugačije izražava nego muškarac.

Muški govor je govor o svagdanjem značenju riječi. To nam ne mora nitko posebno tumačiti. Jasan je i čovjeku sve veli u lice, što ga ide. To je govor jakih . Prisna muška riječ ne poznaje lukavost, a niti obzirnost, a često puta niti suosjećajnost. Zato se toliko puta čuje i usklik: »Vi muškarci (liječnici, ispovjednici), tako ste tvrda srca!«

Žena se izražava zaobilaznim putem. Malo »nabaci« s nekoliko riječi ili samo učini jednu kretnju, te već misli da se dovoljno izjasnila. Muškarac bi već prema izrazu njezina lica, prema pogledu morao znati što ona misli. Morao bi na temelju kratke šutnje znati što ona zapravo hoće. Već tu počinju nesporazumi. Žena veli mužu: »Ostaješ kod kuće ?« Muž misli da je to samo pitanje i prođe. Kada se vrati, odmah primijeti da je žena uvrijeđena, jer je otišao. Nije shvatio da je ta rečenica značila zapovijed: »Ostani kod kuće!« A može je shvatiti i kao molbu: »Ostani kod kuće!« Može značiti samo jednostranu, veselu ili tužnu činjenicu, da muž ostane kod kuće. Muž to ne zna, ne shvaća, ali žena zna kako je mislila i zato mužev odlazak i sudi prema svojem shvaćanju.

Poslije toga slijedi ogorčenje, nerazumijevanje, predbacivanje. Muž predbacuje ženi da se nikada jasno ne izrazi, da mu nikada jasno ne veli što zapravo želi od njega, te ga pušta u neizvjesnosti, tako da radi toga on nikada nije siguran na čemu je. Žena se opet tuži, da je muž ne razumije, da je »tup« i gluh za sve njezine želje, jer da jasnije zaista ne može i ne zna reći.
Foto: pixabay.com

Kod žene se uvijek nešto »iza brda valja«. Njezin govor ima pozadinu, što je bit opreznosti. Sto je žena jednostavnija od muškarca, što je, recimo, djetinjastija, to je više zapletena poput djeteta. Sve gleda kroz razbijena ogledalo ljudske osobe, dok za takozvane »suhe« istine nema smisla. Ona ne može zamisliti ni jednu stvar, ni jednu istinu bez osobe koja mora stajati iza nje. Govor kojim izražava istinu, uvijek ima ličnu pozadinu: »Tko ti je to rekao? Pod čijim uplivom to govoriš? Tko to sebi želi? Kome misliš time koristiti?« Slična su pitanja sama po sebi razumljiva. Muškarac se uz takva pitanja gotovo skameni, našavši se u neprilici. Ako ne razumije tu međuljudsku »gramatiku«, vidi u takvom mišljenju »lukavost« i »podmuklost«. Pri tome nije svjestan, da time čini nepravdu ženskoj naravi i njezinu govoru. Kad bi je razumio, nikada joj to ne bi predbacivao.

Suprotno, ni žena ne razumije govor muža. Muževo nerazumijevanje smatra »ludim«. Često žene u svom govoru sve muškarce proglašuju »luđacima«. »Moraš mu po stotinu puta govoriti jedno te isto i još te ne razumije! Oh, kako je tvrd!« »Ne možeš mu baš ništa dokazati, tek kada ga lupi po glavi, malo se trgne.«

Još je mnogo gore, kada žena sudi muža prema sebi. Ne može zamisliti, da muškarac ne krije ništa »što se iza brda valja«. Zbog toga i traži muževu logiku, neku »pozadinu«, jer, tobože, nešto mi »krije«.

Neke žene počinju doslovno ljubomorno bockati muža, zahtijevajući, da izađu s istinom na svjetlo dana, jer nešto sigurno kriju. Dakle, s istinom na sunce! Postavljaju pitanja, zar ne zavrijeđuju muževa povjerenja? Dakako, da muž samo »bijelo« gleda, jer zapravo nema ništa u tajnosti. Budući da on na postavljena pitanja gleda tako iznenađeno, žena ga jednostavno smatra »budalom «: »I sada me još tako glupo gledaš!«

To su svakako već pretjerivanja, u koje žena lako upadne. Sve dotle, dok ne upadne u njih, žena sa svojim osjećajima za osobne pozadine koje naslućuje, čuje i vidi mnogo prije, ima u tome veliku prednost pred mužem. Već mu na licu čita što mu nedostaje, što mu nije po volji i čime ga može zadovoljiti. Žena koja se u svom odnosu prema mužu dade voditi ovim osjećajem, može vrlo lako privezati muža uza se, tako da muž ponekad sav oduševljen usklikne: »Moja žena čak i moje misli pogađa!«

Muž ne posjeduje ovu sposobnost. Dok mu žena sve potanko ne kaže, ništa ne razumije i zato niti ne zna kada se »izdao« pred ženom. Misli da sve tako dugo skriva, dok joj sve ne ispriča, a jadnik nije svjestan, da mu je žena sve to već odavna pročitala na licu i u njegovu vladanju. Često se događa, da muž ženu potajice vara. Uvjeren je, da sve odlično prikriva pred ženom, a ipak je žena to sve već odavna primijetila i o svemu se osvjedočila. Svaki neobičan bljesak u muževim očima kada se susretne, recimo s kućnom pomoćnicom, uhvati. Vrlo je iznenađen, kada ga jednoga dana upita: »A što ti imaš s našom Marijom? Ako kaniš tako nastaviti, onda joj moramo otkazati, a šteta je i djevojke i tebe!« Muž sav iznenađen, kao izvan sebe, kaže: »Kako mi možeš nešto takva predbaciti ?« Još ni sada nije svjestan, da ženi nije izmakla njegova neprilika, nemir i crvenilo. Sve je opazila.
Foto: pixabay.com

Također velimo: ženski govor je »subjektivan«, dok je muškarčev govor »načelan« ili »principijelan«. Zato se muž rado drži principa, od kojih ne može odstupiti. Žena, međutim, nema smisla za »principe«, jer osjeća da je u tom slučaju osobnost stavljena na kocku. Muž, ako mu nešto predbacuje, zna uzviknuti: »To si u na čelu zabranjujem!« Žena mu sasvim mirno uz osmijeh odgovori: »Samo se ti drži svojih načela!«

Razliku između muževog i ženinog govora obično zaodjenemo u razliku između govora razuma (glave) i ljubavi (srca). Samo u tom svjetlu razumijemo, zašto je žena obično razgovorljivija od muškarca. Osjećaji daju više sklonosti za govor, nego razum, tj. imaju jaču težnju za izvanjskim izražavanjem, nego suha logika razuma. Samo je tako razumljivo, zašto je žena s jedne strane manje razgovorljiva nego muškarac, jer misli, da već sama jedna slika ili jedan simbol može već sve reći, dok, međutim, muškarac mora stvar »protumačiti«. S druge strane neusporedivo je razgovorljiva bilo za zabavu, bilo za skraćivanje dosade, a sve je to dvostrani izraz ljubavi koji s jedne strane ne treba tumačenja, dok s druge strane ima veću potrebu za igrom, umiljatošću, maženjem, što sve godi našim ušima i prija srcu.

Samo tako ćemo razumijeti i pravi ženin govor u ljubavnom odnosu prema mužu. Ženin govor je govor ljubavi, a to znači da joj je uigranost, ljupkost, srdačnost, nježnost i sve ostalo što zovemo »ljubavnom igrom«, mnogo bliže i ljupkije, nego mužu. Zato i bračni život promatra kroz prizmu ljubavi, a ne kroz spolni život. Suživot s mužem za nju zaista znači suživot ljubavi. Ako to ne nađe, nezadovoljna je, te prije ili kasnije postaje nesretna. Tada »zauvijek nešto traži«. U svakoj prilici izražava nezadovoljstvo, dajući oduška svojim nezadovoljenim osjećajima. Plane s predbacivanjima, predbacujući mužu grubost i bezobzirnost, gdje je najmanje svjestan, budući da je suviše »tup« i bezosjećajan za tankoćutnost osobnog života.

Sada također shvaćamo, zašto djevojka voli ljubav i ljubljenje po čitave dane, a da kod toga ne misli na brak ili na loše posljedice, bilo za sebe, bilo za mladića. Muž koji razumije ženin govor, tj. govor ljubavi, može kod žene sve postići. Takav se ne tuži da mu žena dosađuje svojim »propovijedima«, da mu prigovara, da ga kori ili ogovara. Carneggie veli: »Dovoljno je, ako samo malo pohvali njezine sposobnosti u domaćinstvu i odmah će početi štedjeti i rediti kuću. Dovoljno je, ako joj prizna, da je u običnoj odjeći nadasve dražesna i odmah će se odreći mušica i posljednje pariške mode«.

Besmislena je ženi dokazivati da se zabunila, da nije u pravu. Poslovica veli: »Daj ženi za pravo i pri­ znat će svoju krivicu«.

U svemu tome leži važna životna pouka za muža koji se tuži na ženu, da ga vječita grdi i ogovara. Uvijek se mora pitati, nije li možda i on djelomično uzrokom njezinog osornog vladanja i nije li možda i na njemu krivnja zbog neshvaćanja ženinog govora. Ako muž razumije ženu, njezin će jezik šutjeti, a u protivnom ona će i dalje govoriti.
(Tekst preuzet iz knjige: TRSTENJAK Antun, Među ljudima, Iz psihologije međuljudskih odnosa, UPT, Đakovo, 1994, str. 128-132.)

Divna kratka izreka koju hrvatski narod ponavlja: „Bogu hvala!“ dobiva svoje puno značenje u svetoj misi jer misa – osobito misa zahvalnica – jest euharistija što znači zahvala.

Živimo u užurbanom vremenu. Sve nas muči stres. Ono što nekad bijaše bolest najviše tehnizirane civilizacije uvuklo se u pore našega svagdanjega života. Po naravi gledamo na ono što nas čeka, što još nismo izvršili. Pružamo se prema onome što nam nedostaje i što nas privlači. U zahvali koju izričemo dobivamo sveti lijek. Zahvalnost je najbolji antistres. Kad Bogu zahvaljujemo, smijemo svjesno pogledati na ono što smo već postigli. Premda nas naša želja i dužnosti neprestano vuku prema naprijed, pozvani smo baciti pogled unatrag i prebrojati plodove. S užitkom ćemo zahvaliti Bogu za sve ono lijepo što smo ostvarili i što nam je darovano. Bog je, prema izvještaju na prvim stranicama Svetog Pisma, gledao uvijek iznova na ono što je učinio i vidio: bilo je dobro. Tako činimo kad zahvaljujemo.

Zahvalnost je velika krepost koja rehabilitra naš odnos prema stvarima koje posjedujemo. U nestašici, dok mediji pritišću i povećavaju naš osjećaj da nemamo dosta i da ne možemo pribaviti sve ono što nam je potrebno, zahvalnost je čarobni štapić koji okreće naš pogled prema onim stvarima koje imamo i koje su dragocjene. Omogućavaju nam svagdašnji život.

Zahvalnost rehabilitira naš odnos prema talentima koje posjedujemo. Što je to što smo u proteklom razdoblju učinili? Primijenili smo svoju stručnost. Je li to kod domaćica ona prevelika i nikad dovoljno nahvaljena sposobnost da se u kući zauzmu, da u kuhinji pokažu svoje vrhunsko umijeće? Je li to na poslu u službi koju obnašamo? Činili smo koliko smo mogli i što smo mogli. Pritom smo stekli i povjerenje i poštovanje drugih.

Isus zahvaljuje Ocu, Gospodaru neba i zemlje: „Slavim te, Oče, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!“ (Mt 11,25). Mi smo maleni s Kristom kada u redovitim stvarima koje posjedujemo prepoznajemo Božji dar. U vlastitim talentima, ma bili oni i posve oskudni, prepoznajemo veliku iskru božanske mudrosti.

Reći „Hvala!“ najbolji je lijek protiv naše velike bolesti ogovaranja. Tako je lako uočiti u drugome nedostatke i govoriti o tome. Puno je teže, ali i puno ljepše, prepoznati ono što je dobro u njemu. Što je to u bližnjemu na čemu se mogu iskreno zahvaliti? I kad kažem „Hvala!“, već sam pobijedio napast ogovaranja.

Zahvalnost je najbolji i izvrstan lijek protiv psovke. Toliko nas toga u životu pogađa i teško nam je. Brzo se na našim ustima nađe kruta riječ! Puno je teže, ali puno ljepše i mudrije, uočiti one dobre stvari koje nam se događaju i reći: „Hvala Bogu!“ Kako je mudro reći „Hvala!“ onom našem bližnjemu koji nam je pomogao i u najvećoj nevolji. I psovka je pobjeđena.

Zahvalnost je stvarateljica međuljudskih veza. Ako dobijem na dar cvijet, ili neki slatkiš, ili pak kemijsku olovku koja mi je drgaocjena u svakodnevnom poslu, velika je to stvar. Mogu si to doduše i sam pribaviti. Međutim, ako zahvalno primam dar – ma kako on neznatan bio – u njemu ću prepoznati znak ljubavi. U tome je velika sposobnost čovjekova. Iz slavlja božićnog otajstva znamo da je „znak“ biblijski pojam. Pastiri su prepoznali znak. I mi, kad smo zahvalni i kažemo Hvala!, za dar koji smo primili, onda prepoznajemo nešto mnogo više od malog materijalnog dara. To je izraz nečije ljubavi, to je izraz naklonosti i želje da bude uz nas! Dar je znak prisutnosti i blizine druge osobe.

Blažena Djevica i Majka prava je učiteljica duhovnosti i pokazuje nam kako zahvalnost kreira međusobne odnose. Ona govori „Veliča duša moja!“ (Lk 1,46). Kad sam zahvalan, onda otkrivam i potvrđujem vrijednost onoga koji mi daje svoj dar. Blažena Djevica veliča svoga Gospodina. Ali, gle čuda, ta ista zahvalnost čini da ja sâm postanem velik, otkrivam vrijednost vlastite osobe, izgrađujem zdravo samopoštovanje. Otkrivam vrijednost vlastite osobe i pri tome raste moje samopouzdanje. Blažena Djevica Marija samu sebe proglašava „službenicom Gospodnjom“ izražavajući svoju odanost i zahvalnost pred Bogom. Ali time se ona ujedno svrstava među biblijske velikane poput Mojsija, izbavitelja i zakonodavca, koji je također „sluga Gospodnji“ ili poput onog „sluge Jahvina“ o kojemu pjevaju pjesme proroka Izaije. Tko zahvaljuje, potvrđuje, otkriva i rehabilitra vlastitu vrijednost koju ima kao osoba.

Zahvalnost je sveta krepost koja izgrađuje i umnaža našu vjeru. Gospodin Isus pred Lazarovim grobom, prije nego što će dogoditi čudo, već zahvaljuje: „Zahvaljujem ti, Oče nebeski, jer si me uslišio“ (Iv 11,41). To je poseban i važan vidik ljudske zahvalnosti koja omogućuje da se naše molitve doista nađu uslišanima. Pristupimo li Bogu sa zahvalnošću, osigurali smo uspjeh svoje molitve!

Tako je sam Isus činio, on koji je kao osoba izraz velike zahvalnosti Ocu. Kod svake svete mise svećenik upozorava na važnu stvar: Isus zahvaljuje. Isus uze kruh, zahvali, i potom govori. Isus uzima kalež i prvo zahvaljuje. Tek potom govori okupljenima i daje im. Zahvalnost od sitnice čini velike stvari. Mali dar Crkve, kruh i vino – veliki su pred Bogom. Postat će Tijelo i Krv Kristova. To je čudo Kristove zahvalnosti u kojoj se vjernik smije pronaći na svetoj misi. Pridružujemo se njegovoj žrtvi, pridružujemo se i njegovoj zahvalnosti. Pristupajući svetoj pričesti, možemo iz dna duše izreći onu istu molitvu koju je Isus rekao: „Hvala ti, Oče!“ (Iv 11,41).

p. Niko Bilić SJ, Izvor: http://amdg.ffdi.hr/

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 9. siječnja 2008.

Augustin u potrazi za mudrošću nalazi Boga

Draga braćo i sestre!
Od danas, kad nastavljamo slijediti tragove crkvenih otaca, svjedoka vjere i kršćanske predaje, govorit ćemo o doista značajnom liku svetog Augustina, o tom čovjeku strasti i vjere, visoke inteligencije i neumorne pastoralne zauzetosti, velikom svecu i crkvenom naučitelju kojega često, barem po čuvenju, poznaju i oni koji ne poznaju kršćanstvo ili mu nisu bliski. Po svojoj jedinstvenoj važnosti, sveti Augustin izvršio je ogroman utjecaj, te bi se s jedne strane moglo reći da svi putevi latinske književnosti vode u Hipon (danas Annaba, na alžirskoj obali), a s druge strane da se od ovog rimskog afričkog grada, čiji je Augustin bio biskup od 395. sve do smrti 430., račvaju mnogi drugi putevi kasnijega kršćanstva i same zapadne kulture.
Rijetko je koja civilizacija uspjela naći tako veliki duh koji bi znao obuhvatiti njezine vrijednosti i uveličati njezino vlastito bogatstvo, iznalazeći ideje i forme na kojima će se hraniti kasniji naraštaji, kao što je to istaknuo i Pavao VI.: “Može se reći da sva misao starine utječe u njegovo djelo i da iz njega proizlaze strujanja misli koja prožimaju svu doktrinalnu tradiciju kasnijih stoljeća” (AAS, 62, 1970, str. 426). Augustin je i crkveni otac koji je ostavio najveći broj djela: o njima ćemo govoriti u jednom od sljedećih susreta, zadržavajući danas svoju pozornost na njegovu životu koji se može dobro rekonstruirati prema njegovim spisima, a osobito iz Ispovijesti, njegove izvanredne duhovne autobiografije, napisane na slavu Božju, koja je i njegovo najpoznatije djelo. I to s pravom, jer upravo Augustinove Ispovijesti, svojom pozornošću usmjerenom na nutrinu i psihologiju, predstavljaju jedinstveni uzor u zapadnoj književnosti, pa i u onoj nereligioznoj, sve do današnjice.
Augustin se rodio u Tagasti, u pokrajini Numidiji u rimskoj Africi, 13. studenoga 354., u obitelji Patracija, poganina koji je potom postao katekumen, i Monike, gorljive kršćanke. Ova strastvena žena, čašćena kao svetica, izvršila je posebno velik utjecaj na svoga sina te ga je odgojila u kršćanskoj vjeri koju je ipak kao mladić brzo napustio. Augustin je imao brata Navigija, i sestru čije nam ime nije poznato i koja je, ostavši udovica, postala poglavaricom jednog ženskog samostana. Dječak Augustin, osobito žive inteligencije, primio je dobro obrazovanje, izučavajući gramatiku isprva u svome rodnom gradu, a potom u Madauri, dok je od 370. učio retoriku u Kartagi. Kao izvrstan poznavalac latinskoga jezika ipak nije uspio tako dobro ovladati i grčkim jezikom, a nije naučio ni punski kojim su se služili njegovi zemljaci. Upravo u Kartagi Augustin je prvi puta pročitao Ciceronov spis Hortensius koji je kasnije izgubljen, a predstavlja početak njegova puta prema obraćenju. Taj je Ciceronov tekst doista probudio u njemu ljubav prema mudrosti, kao što će to on sam opisati, već kao biskup, u svojim Ispovijestima: “Ta knjiga doista je promijenila moj način osjećanja”, do te mjere da je “iznenada svaka isprazna nada izgubila vrijednost te sam nevjerojatnom gorljivošću srca želio besmrtnost mudrosti” (III, 4, 7). Mladoga Augustina razočarao je, međutim, susret s Biblijom, jer mu se književni oblik latinskih prijevoda Svetoga pisma učinio grubim u usporedbi sa sjajnom Ciceronovom prozom.
Privlačnost pojednostavljenog poimanja svijeta, viđenog kao podijeljenog u korijenu između dobra i zla, približilo je mladoga intelektualca manihejskoj religiji koja mu se činila strožom i racionalnijom od kršćanstva. Usto, prianjanje uz nju, osim što je izgledalo da će mu otvoriti put uspješnoj karijeri, omogućilo mu je i nastavak odnosa s jednom ženom, koji je tih godina započeo. Od te družice imat će sina, Adeodata, kojega je vrlo volio i koji je prerano umro. Nakon što je bio učitelj gramatike u svome rodnom gradu oko svoje dvadesete godine, brzo se vratio u Kartagu gdje je postao sjajan i proslavljen učitelj retorike. S vremenom se Augustin ipak počeo udaljavati od vjere manihejaca koji su ga razočarali upravo na intelektualnom području, budući da nisu bili sposobni razriješiti njegove dvojbe. Preselio se u Rim, a onda i u Milano, gdje se tada nalazio carski dvor i gdje je dobio prestižan posao zahvaljujući preporukama i zanimanju što ga je za njega pokazao prefekt Rima, poganin Simah.
U Milanu Augustin je običavao slušati – isprva kako bi obogatio svoju retoričku riznicu – prelijepe propovijedi biskupa Ambrozija koji je bio predstavnik cara za sjevernu Italiju. Afrički je govornik ostao zadivljen riječima velikoga milanskoga biskupa. U malo vremena Augustin je shvatio da su mu alegorijsko iščitavanje Svetog pisma i neoplatonska filozofija, koje je koristio milanski biskup, omogućavale da riješi intelektualne probleme koji su mu se, kad je bio mlađi, u njegovu prilaženju biblijskim tekstovima, činili nerješivima. Nakon čitanja spisa filozofa, Augustin je prešao na čitanje Pavlovih poslanica. Obraćenje na kršćanstvo, 15. kolovoza 386., predstavljalo je dakle vrhunac dugog i mukotrpnog nutarnjega hoda. Ovaj se Afrikanac tada preselio na selo, sjeverno o Milana, zajedno s majkom Monikom, sinom Adeodatom i malenom skupinom prijatelja, kako bi se pripremio za krštenje. Tako je 24. travnja 387., za vazmenoga bdjenja, Ambrozije krstio Augustina, kad je imao trideset i dvije godine.
Nakon krštenja, Augustin se sa svojim prijateljima odlučio vratiti u Afriku, naumivši živjeti u zajednici monaškoga oblika u služenju Bogu. No u Ostiji, očekujući polazak, iznenada se razbolila majka i ubrzo umrla, parajući sinovljevo srce. Vrativši se konačno u domovinu, ovaj se obraćenik nastanio u Hiponu kako bi ondje utemeljio samostan. U tom afričkom obalnom gradu 391. godine zaređen je za svećenika te je s nekoliko drugova započeo monaški život na koji je dugo mislio, razdijelivši svoje vrijeme između molitve, studija i propovijedanja. Četiri godine kasnije, 395., u Hiponu je posvećen i za biskupa. Nastavljajući s intenzivnim proučavanjem Svetoga pisma i tekstova kršćanske tradicije, Augustin je bio uzoran biskup po svome neumornom pastoralnom djelovanju: propovijedao je više puta tjedno svojim vjernicima, pomagao je siromasima i siročadi, brinuo se o odgoju klera i organizaciji ženskih i muških samostana. Ukratko, nekadašnji se govornik istakao kao jedan od najvažnijih predstavnika kršćanstva toga doba. Bio je osobito aktivan u upravljanju svojom biskupijom, u vrijeme značajnih promjena, pa i onih građanskih, te je kroz trideset i pet godina biskupskoga služenja, ovaj hiponski biskup izvršio snažan utjecaj na vodstvo Katoličke Crkve rimske Afrike i općenito na kršćanstvo svoga doba, suočavajući se s razdirućim religioznim tendencijama i žilavim krivovjerjima kao što je manihejstvo, donatizam i pelagijanstvo, koji su prijetili kršćanskoj vjeri u jednoga Boga bogatog milosrđem.
Augustin se povjeravao Bogu svakoga dana sve do konca svoga života: pogođen vrućicom, dok su vandalski napadači već gotovo tri mjeseca opsjedali Hipon, ovaj je biskup, kako pripovijeda njegov prijatelj Posidije u Augustinovu životopisu, tražio da mu se velikim slovima prepišu pokornički psalmi “te je dao objesiti papir na zid tako da je, ležeći u postelji, mogao vidjeti i čitati. I neprekidno je plakao vrućim suzama” (31,2). Tako su prošli posljednji dani Augustinova života. Umro je 28. kolovoza 430., ne napunivši još 76 godina. Njegovim djelima, njegovoj poruci i njegovu nutarnjem životu posvetit ćemo sljedeće susrete.

Problem slobode u Pavlovim zajednicama
U 10. poglavlju Prve poslanice Korinćanima Pavao preklinje kršćane da bježe od idolopoklonstva, i to se na izričit način odnosi na sudjelovanje u prinošenju poganskih žrtava i prisustvovanje svečanostima na kojima su bila posluživana jela prikazivana poganskim božanstvima. Profil pavlovske zajednice očigledno je mnogo drugačiji od tipične židovske zajednice, stoga su se pojavljivali problemi drugačijega tipa. Većina kršćana u zajednicama koje je utemeljio i svojom karizmom vodio Pavao bili su obraćenici iz poganstva. Nije postojalo nikakvih tradicionalnih dodirnih točaka oko kojih se moglo okupiti i od kojih živjeti, jer je poganstvo bilo nespojivo s kršćanstvom i trebalo je napraviti potpuni rez s prethodnom životnom praksom, a s druge strane Pavao ih nije obvezivao na pristup židovstvu kao preduvjet za krštenje. Razlika je bila i u tome što je poganstvo dopuštalo tako liberalan pristup moralu i slobodi, kakav je bio nezamisliv unutar židovstva koje je razvilo tradicije i skrupulozno opsluživanje zakona, što se odražavalo u svakodnevnom životu. U odnosu na sveukupno stanovništvo kršćani su bili zasigurno tek jedna neznatna manjina, izrasla u poganskom ambijentu iz kojega su izronili tražeći nov način da i na konkretan način izraze i zažive vjeru. Nije bilo lako zaboraviti način života, društvene običaje i prijateljsko druženje s prijateljima koji se nisu obratili na kršćanstvo, a koji nisu pristupali poganskim obredima na religiozan način koji bi isključivao i one koji nisu pripadali toj religiji, a pogotovo jer je religiozno slavlje u takvim prilikama bilo motiv za gošćenje odabranim jelima.
Pavao, s jedne strane, apelira na slobodu, ali ne bilo kakvu, nego na slobodu koja se izgrađuje i ostvaruje u savjesnom izboru onoga što izgrađuje i što koristi, a kriterij onoga što je korisno nije egoistično traženje vlastitoga dobra, nego dobro drugoga, napose kada je u pitanju spasenje. Pavao dopušta mogućnost sudjelovanja na određenim slavljima i gozbama, ali ne na gozbama koje su obojene religioznim karakterom žrtvovanja idolima, a u takvim slučajevima smatra da bi, poradi savjesti drugih, bilo potrebno izbjeći jela koja su bila nošena u poganske hramove i prikazivana kao žrtve.

Euharistija izgrađuje svijest crkvenosti
Očito je da, s druge strane, Pavao apelira na izgrađivanje svijesti. Kršćansko okupljanje ponajprije je zajedništvo u krvi i tijelu Kristovu. To okupljanje je prinošenje žrtve, a euharistijski stol je žrtvenik na čiju se svetost poziva Pavao da bi izgradio svijest svoje zajednice, inače ne bi tek tako lako dokazivao, govoreći o dimenziji žrtve u poganstvu i židovstvu, da je žrtvenik najodličniji način zajedništva. U židovstvu, podsjeća Pavao, prinošenje žrtava i okupljanje oko oltara znak je i izvor zajedništva na najuzvišeniji način, a također se možemo prisjetiti da ni Pashu nije mogao blagovati nijedan koji nije bio obrezan. Slično tomu, zaključuje Pavao, ne samo židovske žrtve, nego i one poganske, bez obzira koliko pogani toga bili svjesni ili ne bili, shvaćali ozbiljno ili olako, izraz su zajedništva s idolima kojima se prikazuju, kao i među onima koji ih prikazuju i blaguju.
Euharistijski stol je, dakle, simbol zajedništva s Gospodinom, i to zbog dva razloga, za razliku od židovstva i poganstva koji eventualno poznaju samo jedan. Svima je zajedničko to da je žrtva zajedništvo s onim komu se prikazuje, i zajedništvo među onima koji je prikazuju, s time da pogani prikazuju idolima, tj. vragu, a kršćani Gospodinu. Osim toga formalnog razloga koji je zajednički, kršćani poznaju i materijalni razlog: oni prikazuju jedinu žrtvu kojom se ostvaruje istinsko zajedništvo s Bogom. Oni, naime, u čaši blagoslovnoj koju blagoslivljaju i u kruhu kojega lome uživaju, na vrlo opipljiv i stvaran način, zajedništvo u krvi i tijelu Kristovu. A jedan kruh, tijelo Kristovo, simbol je i zalog jedinstva Crkve, jer se jedinstvo postiže upravo blagovanjem toga jednog kruha koji sjedinjuje sve one koji ga blaguju. Ako su Izraelci po tijelu zajedničari istoga žrtvenika, kršćani su daleko više zajedničari istoga žrtvenog stola za kojim prikazuju i blaguju Kristovo tijelo i krv, koji na takav način sjedinjuju kršćane da postaju i sami udovi tijela Kristova.

Okosnica vjerskog i moralnog života
Tako Pavao, želeći izgraditi svijest vjernika o značenju kršćanskoga života i nespojivosti s poganskim običajima prikazivanja žrtava idolima, stavlja im pred oči Euharistiju po kojoj se ostvaruje pravo zajedništvo, pozivajući ih da iskoriste slobodu kao opredjeljenje u dosljednom i nesebičnom življenju za druge. Stoga sloboda u ovom slučaju ne znači religiozni sinkretizam po kojemu bi bilo spojivo pogansko i kršćansko žrtvovanje, jer se ne može u isto vrijeme biti u zajedništvu s dvije oprečne stvarnosti kao što su idoli i pravi i živi Bog. Ne radi se ni o kakvom odbacivanju ljudi, budući da se nije usprotivio odgovaranju na poziv nevjernika koji bi pozvali kršćanina na redovite prijateljske gozbe, ali je protiv toga da se miješaju dvije religiozne kategorije kao da bi se radilo o stvarima istoga ranga i značenja, stoga bez rezerve proglašava poganske žrtve idolima, žrtvama koje se prikazuju vragu. Euharistija bi morala biti izvor svijesti da, sjedajući za stol Gospodnji za kojim se pije čaša Gospodnja, moraju odbaciti čašu vražju koja se sastoji u prakticiranju poganskih religioznih obreda, a na osobit način prikazivanja žrtava koje su bile i najčešći oblik iskazivanja kulta, a redovito bi se završavale gozbama nedoličnog karaktera.
U zajednicama pavlovskog profila Euharistija je okosnica i središte cjelokupnoga religiozno-liturgijskog života, a zakon slobode jedina normativa, budući da ne postoje ni tradicije ni zakoni koji bi vezivali vjernike, kao što je bio Mojsijev zakon za Židove, ali to ne znači da su te zajednice bile u ičemu zakinute i osiromašene, nego naprotiv da je Pavao insistirao na onome što je bitno, budući da se samo po Euharistiji ostvaruje zajedništvo s Gospodinom i postaje se jedno s braćom, budući da od jednog euharistijskog kruha svi blaguju i po njemu postaju zajedničari tijela Kristova. Terminologija koju Pavao koristi, npr. čaša blagoslovna, kruh koji se lomi, podsjeća nas na terminologiju židovske pashalne večere, ali u isto vrijeme drugi izrazi, npr. čaša Gospodnja i stol Gospodnji, potvrđuju da se radi o specifičnom kršćanskom slavlju kojemu je Isus bio začetnik, bez obzira na to što se pri ustanovljenju Euharistije poslužio ambijentom i elementima židovske pashalne večere. Tako Pavao svojim zajednicama predstavlja Euharistiju kao žrtvu po kojoj se u punini ostvaruje intimno zajedništvo s Gospodinom.

(Preuzeto iz knjige I. Bodrožić, Euharistija od povijesti do vječnosti, GK, Zagreb 2002.)

9. travnja je u Vatikanu predstavljena Papina apostolska pobudnica „Gaudete et exsultate – Radujte se i kličite“. Dokument je podijeljen u pet poglavlja u kojima Sveti Otac promišlja o pozivu na svetost i kako odgovoriti na njega u suvremenom svijetu. Papa Franjo tako objašnjava da se svecem postaje živeći u skladu s blaženstvima, tim uzvišenim putom, idući protiv struje svijeta. Svi su pozvani na svetost jer je Crkva oduvijek podučavala da je riječ o općem pozivu koji može ostvariti svatko, kao što svjedoče brojni sveci „iz susjedstva“. Život je pak svetosti usko povezan sa životom milosrđa, ključem neba. Prema tome, svetac je onaj koji zna biti dirnut i pokrenuti se kako bi pomagao nevoljnima i zaliječio jade. Svetac je onaj koji je, između ostaloga, u ubrzanom i agresivnom svijetu sposoban živjeti radosno i sa smislom za humor.

Nije „traktat“, već poziv
Sveti je Otac u uvodu pobudnice napomenuo da ovaj dokument nije traktat o svetosti s brojnim definicijama i distinkcijama, nego način za ponovno predložiti poziv na svetost sa svim njegovim rizicima, izazovima i prilikama. U prvom tako poglavlju papa Franjo promišlja o pozivu na svetost uvjeravajući da postoji put savršenstva za svakoga i da nema smisla obeshrabrivati razmatrajući modele svetosti koji se čine nedostižnima ili nastojati imitirati nešto što Bog nije imao na umu za nas. Sveci koji su već u Božjoj prisutnosti, hrabre nas i prate – potvrdio je Papa. A svetost na koju nas Bog zove raste po malenim svakodnevnim gestama, toliko često posvjedočenima od strane onih koji su nam blizu, takozvanog „srednjeg sloja svetosti“.

Gnosticizam kao samoproslava intelekta bez Boga i bez tijela
U drugom poglavlju Sveti Otac kritizira dva suptilna neprijatelja svetosti: gnosticizam i pelagijanizam. Riječ je o dvije stare hereze iz ranokršćanskih vremena, koje su ipak alarmantno aktualne. Gnosticizam je samoproslava intelekta bez Boga i bez tijela. Riječ je o ispraznoj površnosti, hladnoj logici koja smjera na pripitomljavanje otajstva Boga i njegove milosti dolazeći do točke gdje se daje prednost Bogu bez Krista, Kristu bez Crkve, Crkvi bez naroda.

Neopelagijanizam: Obožavanje volje
Prema Svetom Ocu, neopelagijanizam je druga hereza koja proizlazi iz gnosticizma. Predmet obožavanja ovdje više nije ljudski intelekt, već osobni napor, volja bez poniznosti koja se osjeća nadmoćnom nad drugima jer slijedi određene norme ili zato što je vjerna određenom katoličkom stilu. Opsesija zakonom ili pretjerana briga o liturgiji, nauku ili prestižu Crkve za Papu su, među ostalim, neke tipične značajke kršćanā koje kuša ta hereza u povratku. S druge strane, papa Franjo je podsjetio da je uvijek božanska milost ta koja nadilazi sposobnosti ljudskog uma i volje. Ponekad nesvjesno Evanđelje činimo složenijim i postajemo robovi vlastitih shema – upozorio je papa Franjo.

Blaženstva – put prema svetosti
Iznad svih teorija o tomu što bi svetost bila nalaze se blaženstva. Papa ih postavlja u središte trećega poglavlja, potvrđujući da je tim govorom Isus sa svom jednostavnošću objasnio što znači biti svet. Papa Franjo je potom prošao blaženstva jedno po jedno: od siromaštva duhom, što također znači jednostavnost života, do reagiranja poniznom krotkošću u svijetu koji je ispunjen svađama i sukobima. Od hrabrosti da se damo „probosti“ bolju drugih i da imamo „suosjećanja“, dok svjetovna osoba ignorira probleme bolesti ili žalosti oko sebe odvraćajući pogled; do toga da gladujemo i žeđamo za pravednošću, dok „bande korupcije“ dijele „tortu života“.

Zatim od milosrdnog gledanja, odnosno služenja drugima i praštanja, do održavanja srca čistim od svega onoga što onečišćuje ljubav prema Bogu i bližnjemu. I konačno, od „sijanja mira“ i „prijateljstva u društvu“ koje zahtijeva smirenost, kreativnost, osjetljivost i vještinu, pritom svjesni teškoća koje uključuje gradnja mostova među različitim ljudima; do prihvaćanja progonā jer se danas prianjanje uz blaženstva može ismijavati i gledati sa sumnjom i negativno, no ipak ne možemo očekivati da sve oko nas bude lako i pogodno kako bismo živjeli Evanđelje.

Milosrđe: veliko pravilo kršćanskog ponašanja
Sveti Otac smatra da jedno od blaženstava, naime „blago milosrdnima“, sadrži veliko pravilo kršćanskog ponašanja koje je opisao Matej u 25. poglavlju svoga evanđelja koje govori o „posljednjem sudu“. Taj odlomak otkriva da biti svet ne znači padanje u navodni mistični zanos, nego živjeti Boga putem ljubavi prema posljednjima. Papa je primijetio da postoje ideologije koje izobličuju Evanđelje. S jedne strane su kršćani koji nemaju odnos s Bogom, koji kršćanstvo preobražavaju u neku vrstu nevladine organizacije. S druge su pak strane oni koji sa sumnjom gledaju na društveno zalaganje drugih, kao da bi ono bilo površno, posvjetovljeno, komunističko ili populističko, ili ga „relativiziraju“ u ime etike.

Papa Franjo je na ovom mjestu ponovno potvrdio da zaštita svih ljudskih kategorija slabih ili nezaštićenih treba biti jasna, čvrsta i strastvena. I primanje selilaca i izbjeglica, koje poneki katolici – primijetio je Papa – smatraju manje važnim od bioetike, dužnost je svakoga kršćanina jer se u svakom strancu nalazi Krist i nije riječ o Papinoj izmišljotini ili prolaznom hiru.

Obilježja svetosti
Primijetio je potom da je „uživati život“, na što nas poziva „hedonistički konzumizam“, u suprotnosti sa željom da dajemo slavu Bogu koji nas poziva da se „potrošimo“ čineći djela milosrđa. U četvrtom poglavlju papa Franjo navodi neophodna obilježja kako bismo razumjeli način života svetosti: postojanost, strpljivost i krotkost; radost i smisao za humor; odvažnost i revnost; put svetosti kao put koji se živi u zajednici i u stalnoj molitvi koja dolazi u kontemplaciji, a koja nije ni izbjegavanje svijeta ni bijeg od njega.

Kršćanski život kao borba protiv Zloga
U petom poglavlju Sveti Otac pojašnjava da kršćanski život nije samo stalna borba protiv svjetovnog mentaliteta koji nas želi zavarati, zatupiti i učiniti osrednjima. Kršćanski se život ne može svesti ni na borbu protiv naše ljudske slabosti i naših sklonosti, nego je to također stalna borba protiv Zloga koji nije mit, već osobno biće koje nas muči. Njegovim se lukavstvima trebamo budno suprotstaviti koristeći moćna oružja molitve, razmatranja riječi Božje, sakramenata, djelatne ljubavi, zajedničkog života i misionarske predanosti.

Važnost razlučivanja
Papa je napomenuo da je također važno razlučivanje, posebno u doba koje nudi goleme mogućnosti djelovanja, ometanja i rastresenosti: od putovanja, preko slobodnog vremena, do prekomjernoga korištenja tehnologije koji ponekad onemogućuju da čujemo Božji glas. Sveti je Otac pozvao na posebnu brigu o mladima koji su često izloženi kulturi stalnog „zappinga“ ili „surfanja“ virtualnim svjetovima udaljenima od stvarnosti. Ne razlučujemo da bismo otkrili što još možemo izvući iz ovoga života, nego to činimo da bismo prepoznali kako možemo bolje ostvariti poslanje koje nam je povjereno krštenjem – napisao je papa Franjo i zaključio – To uključuje spremnost na žrtvu, pa čak i žrtvovati sve. (Vatikanski radio)

Na kraju Apostolskog vjerovanja Crkva objavljuje „Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni.“ Ta formula ukratko sadrži temeljne elemente nade Crkve o posljednjim stvarima.

1. Uskrsnuće tijela

Crkva je često objavljivala svoju vjeru u uskrsnuće mrtvih na kraju vremena. Može se reći da ono predstavlja „nastavak“ Kristova uskrsnuća, prvorođenca među mnogom braćom (Rim 8:29), proširenog na sve muškarce i žene, žive i mrtve, pravedne i grešne, koje će se odviti kada On dođe na kraju vremena. U trenutku smrti duša se odvaja od tijela; uskrsnućem se duša i tijelo ponovno ujedinjuju, zauvijek. (Katekizam Katoličke Crkve, 997). Dogma o uskrsnuću mrtvih odnosi se na puninu besmrtnosti za koju je čovječanstvo predodređeno, ali u isto vrijeme ona je živi spomen na naše dostojanstvo, a osobito na dostojanstvo tijela. Ona nam govori o dobroti svijeta, tijela, o vrijednosti svakodnevnog življenja, o vječnom pozivu materije. Iz tog razloga je u drugom stoljeću prilikom pisanja protiv gnostika upotrebljava izraz uskrsnuće „tijela“ – drugim riječima, ljudskog života u njegovu potpuno materijalnom pogledu, vremenitom, promjenjivom, naočigled prolaznom.

Sveti Toma Akvinski smatra nauk o uskrsnuću prirodnim u odnosu na njegov završni uzrok (jer je duša stvorena da se ujedini s tijelom i obratno), ali nadnaravnim u odnosu na njegov efektivni uzrok (a to je Bog).[1]

Uskrsnulo tijelo bit će stvarno i materijalno, ali ne i zemaljsko ili smrtno. Sveti Pavao odbacio je ideju o uskrsnuću kao transformaciji koja će se zbiti u ljudskoj povijesti, i govorio je o uskrsnulom tijelu kao „slavnom“ (usp. Fil 3:21) i „duhovnom“ (usp. Kol 15:44). Uskrsnuće svakog muškarca i žene će se, kao i u Kristovu slučaju, dogoditi nakon smrti.

Crkva u ime kršćanske vjere ne obećaje uspješan život na ovoj zemlji. Ona ne govori o “utopiji”, jer naš zemaljski život uvijek će biti u znaku Križa. Međutim, primanjem Krštenja i Euharistije, proces uskrsnuća je na neki način već započeo (usp. KKC, 1000). Prema sv. Tomi, o uskrsnuću će duša tako prožeti tijelo da će ono odražavati njezine duhovne i moralne kvalitete.[2] Dakle, konačno uskrsnuće, koje će se održati kada Krist dođe u slavi, omogućit će posljednji sud živih i mrtvih.

S obzirom na nauk o uskrsnuću, mogu se postaviti četiri točke:

– Nauk o konačnom uskrsnuću isključuje teorije reinkarnacije, prema kojima ljudska duša nakon smrti prelazi u drugo tijelo, više puta ako je potrebno, dok se konačno ne pročisti. U ovom pogledu, Drugi vatikanski sabor poziva se na „jedan život koji živimo,“[3] jer ljudima je jednom umrijeti (Heb 9:27).

– Štovanje relikvija svetaca jasan je prikaz vjere Crkve u uskrsnuće tijela.

– Iako kremiranje ljudskog tijela nije nedopušteno, osim ako nije izabrano iz razloga koji su protivni vjeri (usp. KKC, 1176), Crkva snažno savjetuje očuvanje pobožnog običaja pokapanja mrtvih. „Prema tijelima mrtvih treba se odnositi s poštovanjem i ljubavlju, u vjeri i nadi u uskrsnuće. Pokapanje mrtvih je tjelesno djelo milosrđa; iskazivanje časti djeci Božjoj, hramovima Duha Svetoga.“ (KKC, 2300)

– Uskrsnuće mrtvih u skladu je s onim što Sveto pismo naziva dolazak „novih nebesa i nove zemlje“ (usp. KKC, 1042; 2 Pt 3:13; Otk 21:1). Ne samo da će čovječanstvo ući u slavu nego će se i čitav svemir, u kojem se krećemo i živimo, transformirati. „Crkva u kojoj su svi pozvani u Kristu Isusu i u kojoj, milošću Božjom, postižemo svetost,“ čitamo u Lumen gentium (br. 48), „neće postići svoje puno savršenstvo dok ne ‘dođe vrijeme za obnovu svih stvari’ (Dj 3:21), a kada će uz ljudski rod i sav svemir, koji je toliko blisko sjedinjen s čovjekom i kroz kojega postiže svoj cilj, biti savršeno obnovljen. Sigurno će postojati kontinuitet između ovoga i novoga svijeta, ali doći će i do važnog diskontinuiteta. „Nada definitivnog ustoličenja Kristova kraljevstva ne bi trebala oslabjeti već ojačati, uz teološku krepost nade, naše napore za postizanje napretka na zemlji“ (KKC 1049).

2. Kršćansko značenje smrti

Enigma smrti može se razumjeti samo u svjetlu Kristova uskrsnuća. Zapravo, smrt, gubitak ljudskog života, čini se kao najveće moguće zlo u naravnom redu upravo zato što je nešto tako definitivno da se može prevladati samo onda kada Bog u Kristu uskrisi sve muškarce i žene.

S jedne strane, smrt je naravna u smislu da se duša može odijeliti od tijela. S te točke gledišta smrt označava kraj našeg zemaljskog hodočašća. Nakon smrti, osoba više ne može ni zaslužiti ni uvrijediti Boga. „Čovjekovi izbori u životu postaju konačni u trenutku smrti.“[4] Više se nije moguće pokajati. Odmah nakon smrti osoba ide u raj, pakao ili čistilište. Da bi se to ostvarilo, postoji ono što Crkva naziva posebni sud (usp. KKC 1021-1022). Činjenica da smrt označava kraj perioda kušnje, daje nam priliku da uredimo svoj život, dobro iskoristimo vlastito vrijeme i talente te djelujemo čestito i služimo drugima.

S druge strane, Sveto pismo nas uči da je smrt ušla u svijet kroz istočni grijeh (usp. Post 3:17-19; Mudr 1,13-14; 2:23-24; Rim 5,12; 6,23; KKC, 1007). U tom smislu nju valja promatrati kao kaznu za grijeh: netko tko želi živjeti odvojeno od Boga mora prihvatiti neugodne posljedice raskida s društvom i sa samim sobom. Ipak, Krist „se suočio sa smrću u činu potpunog i slobodnog predanja Očevoj volji“ (KKC 1009). Svojom poslušnošću pobijedio je smrt i čovječanstvu priskrbio uskrsnuće. Za onoga koji po krštenju živi u Kristu, smrt i dalje nastavlja biti bolna i odvratna, ali ona više nije podsjetnik na grijeh jer postaje vrijedna prilika za suotkupljenje s Kristom, kroz mrtvljenje i darivanje sebe drugima. Ako s Kristom umrijesmo, s njime ćemo i živjeti (2 Tim 2,11).

3. Vječni život u intimnom zajedništvu s Bogom

Stvarajući i otkupljujući nas, Bog nas je predodredio za vječno zajedništvo s Njim, za ono što sv. Ivan naziva „život vječni“, odnosno za ono što se uobičajeno naziva „nebo“. Isus nam je priopćio Očevo obećanje njegovim sljedbenicima ovim riječima: Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga! (Mt 25:21). Vječni život ne treba shvatiti kao „neprekinuti nastavak kalendarskih dana, nego kao trenutak ispunjen zadovoljstvom u kojem nas punina prihvaća i u kojem mi prihvaćamo puninu. Bit će to trenutak za uranjanje u oceane neograničene ljubavi, u kojem vrijeme – ‘prije’ i ‘poslije’ – više ne postoji. Možemo samo pokušati shvatiti da je taj trenutak život u svom punom značenju, u kojem opet iznova uranjamo u nemjerljivu bitku dok smo istovremeno jednostavno preplavljeni radošću.“[5]

Vječni život je ono što daje smisao ljudskom životu, pridržavanju etičkim normama, velikodušnom sebedarju i nesebičnoj službi te nastojanju da se priopći Kristova ljubav i nauk svim muškarcima i ženama. Kršćaninova nada u dostizanje neba nije individualistička, već obuhvaća sve ljude.[6] Tako kršćanin može biti potpuno uvjeren da se „isplati“ živjeti kršćanski život u punini. „Nebo je konačni kraj i ispunjenje najdubljih ljudskih čežnji, stanje vrhovnog i potpunog blaženstva.“ Kao što je sv. Augustin rekao u svojim Ispovijestima: „Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“[7] Vječni život glavni je cilj kršćanske nade.

„Oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu, i koji su posve pročišćeni, žive zauvijek s Kristom. Zauvijek su slični Bogu jer ga gledaju ‘kao što jest’ (1 Iv 3:2), licem u lice (1 Kor 13:12)“ (KKC, 1023). „Bog se, zbog svoje transcendencije, može vidjeti onakav kakav jest samo kad on sam svoju Otajstvenost otvori neposrednom promatranju čovjeka i kad mu za to dade sposobnost. To promatranje Boga u nebeskoj slavi Crkva naziva ‘blaženim gledanjem’“ (KKC, 1028). Nebo je najveći izraz božanske milosti.

S druge strane, nebo se ne sastoji u samo apstraktnom, nepokretnom razmatranju Presvetog Trojstva. U Bogu duše mogu razmatrati sve stvarnosti koje se na ovaj ili onaj način odnose na njihov život, radujući se u njima, a posebno ljubeći one koje su ljubili na zemlji čistom i vječnom ljubavlju. „Nikada ne zaboravite: Nakon smrti primit ćete Ljubav. I u Božjoj ljubavi naći ćete također i sve čiste ljubavi koje ste imali na zemlji.“[8] Radost neba svoj puni vrhunac nalazi u uskrsnuću mrtvih. Prema sv. Augustinu, život vječni sastoji se u vječnom odmoru te u ugodnoj i uzvišenoj aktivnosti.[9]

To što nebo traje zauvijek ne znači da tamo prestajemo biti slobodni. U nebu nećemo moći sagriješiti jer, gledajući Boga licem u lice, gledajući ga ujedno i kao živi izvor svega stvorenog dobra, više neće biti moguće „htjeti“ sagriješiti. Slobodno i sinovski, spašena osoba bit će zauvijek u zajedništvu s Bogom. Naša sloboda doseći će svoje ispunjenje.

Vječni život je konačan plod Božjeg sebedarja čovjeku, te stoga sadrži u sebi i nešto od beskonačnosti. Ipak, božanska milost ne uklanja ljudsku narav, ni iz našeg bića, ni iz naših sposobnosti, ni iz naše osobnosti, ni iz onoga što smo zaslužili u životu. Stoga među onima koji se raduju gledajući Boga postoje razlike i raznolikost, ne u objektu, koji je sam Bog razmatran bez posrednika, već više u kvaliteti subjekta: „Onaj koji ima više ljubavi više i sudjeluje u svjetlu slave, savršenije vidi Boga i biva sretan.“[10] 4. Pakao kao konačno odbacivanje Boga

Sveto pismo opetovano naučava da ljudi koji se ne pokaju zbog svojih teških grijeha gube vječnu nagradu zajedništva s Bogom, te pate u vječnoj bijedi. „Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od Boga. To upravo jest stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i blaženicima, koje označavamo riječju ‘pakao’“ (KKC, 1033). Bog ne predodređuje nikoga na vječnu osudu. Čovjek je taj koji, tražeći svoj krajnji cilj izvan Boga i njegove volje, pretvara sebe u izolirani svijet u koji svjetlost i ljubav Božja ne mogu prodrijeti. Pakao je misterij, otajstvo odbijene ljubavi, znak destruktivne snage ljudske slobode koja odbacuje Boga.[11]

Prilikom razmatranja o paklu, u skladu s tradicijom, razlikujemo „bol gubitka“ i „bol osjetila“. Bol gubitka je temeljnija i uključuje najviše patnje; sastoji se od neprekidne odijeljenosti od Boga za kojim ljudsko srce neprekidno teži. Bol osjetila često možemo naći spomenutu u Evanđelju korištenjem simbola vječnog ognja.

Učenje o paklu u Novom zavjetu služi nam kao poziv da budemo odgovorni u korištenju darova i talenata koje smo primili, ono je poziv na obraćenje. Postojanje pakla jasno ukazuje na težinu smrtnog grijeha i ističe potrebu korištenja svih sredstava za njegovo izbjegavanje, ponajprije, što je i razumljivo, u povjerljivoj i poniznoj molitvi. Mogućnost osude podsjeća kršćane na potrebu da žive život koji je u potpunosti apostolski.

Bez sumnje, postojanje pakla je misterij, otajstvo Božje pravde za one koji se sami isključe iz njegova milostivog oprosta. Neki autori su razmatrali mogućnost uništenja okorjelih grešnika nakon njihove smrti. Tu je teoriju teško pomiriti s činjenicom da je Bog iz ljubavi darovao duhovno i besmrtno postojanje svakoj osobi.[12] 5. Čišćenje potrebno za susret s Bogom

„Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni u svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost“ (KKC, 1030). Mnogi ljudi možda nisu živjeli svetim životom na zemlji, ali nisu ni sami sebe zatvorili u grijehu. Mogućnost da se nakon smrti bude očišćen od nečistoća i nesavršenosti više ili manje promašenog života postaje novi znak Božje dobrote, prlika za pripremu za ulazak u intimno zajedništvo s Božjom svetošću. „Čistilište pokazuje veliku Božju milost i odnosi nedostatke onih koji čeznu za tim da postanu jedno s njim.“[13]

Stari zavjet govori o pročišćenju nakon smrti (usp. 2 Mak 12: 40-45). Sv. Pavao u prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 3: 10-15) predstavlja kršćansko pročišćenje na ovom i idućem svijetu kroz sliku ognja: ognja koji na neki način dolazi od Isusa Krista, spasitelja, suca i temelja kršćanskog života.[14] Iako doktrina o čistilištu nije službeno definirana do srednjeg vijeka,[15] drevna i jednoglasna praksa prikazivanja molitvi za mrtve, poglavito sv. Mise, jasan je pokazatelj vjerovanja Crkve u očišćenje u idućem svijetu. Ne bi imalo smisla moliti se za mrtve ako su oni samo mogli biti ili spašeni, pa su u raju ili osuđeni, pa su u paklu. Većina protestanata negira postojanje čistilišta jer su mišljenja da ono pokazuje pretjerano povjerenje u ljudska djela i u mogućnost Crkve da posreduje za one koji su napustili ovaj svijet.

Umjesto da bude „mjesto“, na čistilište radije treba gledati kao na „stanje“ privremene i bolne odvojenosti od Boga u kojem se laki grijesi otpuštaju i čisti od težnje zlu koja je posljedica grijeha, i gdje vremenita kazna zbog grijeha biva odslužena. Ne samo da grijeh vrijeđa Boga i šteti samom grješniku već zbog općinstva svetih šteti i Crkvi, svijetu i čovječanstvu. Molitva Crkve za mrtve ponovno uspostavlja red i pravdu do neke mjere, ponajprije kroz Misu, milostinju, oproste i djela pokore (usp. KKC, 1032).

Teolozi uče da oni u čistilištu uistinu pate, svatko prema svojoj situaciji. Ipak, radi se o patnji ispunjenoj smislom, „blagoslovljenoj patnji.“[16] Stoga su kršćani pozvani na traženje očišćenja od grijeha u svom sadašnjem životu kroz pokoru, mrtvljenje, zadovoljštinu i sveti život.

6. Djeca koja umru prije krštenja

Djecu koja umru prije krštenja Crkva povjerava Božjem milosrđu. Postoje razlozi za mišljenje da im Bog na neki način iskazuje dobrodošlicu, bilo zbog velike ljubavi koju je Isus pokazivao prema djeci (usp. Mk 10:14) ili zato jer je njegov Sin bio poslan kako bi se svi mogli spasiti (usp. 1 Tim 2:4). Ipak, oslanjanje na Božansko milosrđe nije razlog za odgađanje dodjele sakramenta krštenja novorođenčadi.[17] Ono donosi posebno suobličenje Kristu: “ono označava i izvodi umiranje grijehu i ulazak u život Presvetoga Trojstva suobličenjem s Kristovim vazmenim otajstvom“ (KKC, 1239).

Paul O’Callaghan Osnovna bibliografija

§ Katekizam Katoličke Crkve, 988 – 1050 Preporučeno štivo

§ Ivan Pavao II, Katekeze o Vjerovanju: Vjerujem u život vječni. (audijencije od 25. svibnja 1999. do 4. kolovoza 1999.)

§ Benedict XVI, Enc. Spe Salvi, 30. studenog 2007.

§ Sv. Josemaría, Homilija “Nada kršćanina,” Prijatelji Božji, 205-221

[1] Usp. Sv. Toma, Summa Contra Gentiles, IV, 81

[2] Usp. Sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae, III. Suppl., qq 78-86

[3] II. Vatikanski sabor, Lumen Gentium, 48

[4] Benedikt XVI, enc. Spe salvi, 30-XI-2007, 45

[5] Isto, 12

[6] Isto, 13-15, 28, 48

[7] Sv. Augustin, Ispovijesti, 1,1,1

[8] Sv. Josemaría, Prijatelji Božji, 221

[9] Ref. Sv. Augustin, Pisma, 55,9

[10] Sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae, 1.q.12, a.6,c

[11] „Smrću naš životni izbor postaje konačan – naš život stoji pred sucem. Naš izbor, koji je tijek našeg čitavog života, poprima određeni izgled, može imati različite oblike. Mogu postojati ljudi koji su potpuno uništili svoju želju za istinom i spremnost na ljubav, ljudi kojima je sve postalo laž, ljudi koji su živjeli za mržnju i koji su potisnuli svu ljubav unutar sebe. To je strašna pomisao, ali zabrinjavajući profili toga tipa mogu se naći u likovima iz naše vlastite povijesti. U takvim bi ljudima sve bilo izvan lijeka i uništenje dobra bilo bi neopozivo: ovo je ono na što se misli pod riječju Pakao“(Benedikt XVI, Enc. Spe salvi, 45)

[12] Usp. Isto, 47

[13] Sv. Josemaría, Brazda, 889.

[14] „Neki teolozi su mišljenja da je oganj koji istovremeno sagorijeva i spašava sam Krist, Sudac i Spasitelj. (Benedikt XVI, Enc. Spe salvi, 47)“

[15] Usp. DS 856, 1304

[16] Benedikt XVI, Enc. Spe salvi, 47

[17] Zakonik kanonskog prava 1983, br. 867

1. Milost

Od pamtivijeka Bog poziva čovjeka da sudjeluje u životu Presvetoga Trojstva. „Ovaj poziv na vječni život je nadnaravan“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1998).[1] Kako bi nas doveo do ovog nadnaravnog konačnog cilja, Bog nam već ovdje na temlji daruje početak ovog dioništva koje će doseći svoju puninu u nebu, a koje Sv. Toma Akvinski naziva „predokus slave.“[2] Ovaj dar je posvećujuća milost:

§ Ona je „nezaslužen dar kojim nam Bog dariva svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je ozdravi od grijeha i posveti“ (KKC, 1999);

§ Ona je „sudjelovanje u Božjem životu“ (KKC, 1997; usp. 2 Pet 1:4), koji nas pobožanstvenjuje (usp. KKC, 1999);

§ To je dakle, novi, nadnaravni život; novo rođenje kroz koje smo svi postali usvojena djeca Božja, dionici u prirodnom sinovstvu Sina: „sinovi u Sinu“;[3]

§ Ona nas uvodi u intimnost trojstvenoga života. Kao posvojena djeca možemo Boga zvati „Oče,“ sjedinjeni s njegovim jedinorođenim Sinom (usp. KKC, 1997);

§ Ona je „Kristova milost,“ jer u našem sadašnjem – to jest, poslije grijeha i Kristova Otkupljenja – milost nas dostiže kao sudjelovanje u milosti koju je Krist osvojio za nas (KKC, 1997): Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost (Iv 1:16). Milost nas suobličuje Kristu (usp. Rim 8:29);

§ Ona je „milost Duha Svetoga,“ jer je utisnuta u dušu milošću Duha Svetoga.[4]

Posvetna milost se također naziva i trajna (habitualna) milost jer je postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi (usp. KKC, 2000).[5] 2. Opravdanje

Prvo djelo milosti u nama je opravdanje (usp. KKC, 1989). Opravdanje je prijelaz iz stanja grijeha u stanje milosti (ili „pravednosti,“ jer nas milost čini „pravednicima“).[6] Ovo se događa krštenjem i svaki put kad nam Bog oprašta smrtne grijehe i udjeljuje nam posvetnu milost (redovito u sakramentu pokore).[7] Opravdanje „je najizvrsnije djelo Božje ljubavi“ (KKC, 1994; usp. Ef 2:4-5).

3. Posvećenje

Bog nikome ne uskraćuje svoju milost jer želi da se svi spase (1 Tim, 2:4); svi su pozvani na svetost (usp. Mt, 5:48).[8] Milost „je u nama izvor djela posvećenja“ (KKC, 1999); ona liječi i podiže našu narav, ranjenu istočnim grijehom i čini nas sposobnim djelovati kao djeca Božja,[9] i nasljedovati Kristov lik (usp. Rim, 8:29): to jest, biti, svaki ponaosob, alter Christus, drugi Krist. Ova sličnost Kristu očituje se u vrlinama.

Posvećenje znači rast u svetosti, postižući uvijek sve intimniji odnos s Bogom (usp. KKC, 2014), do točke postajanja ne samo drugog Krista već ipse Christus, samog Krista[10] – jedno te isto s Kristom, kao ud njegovog Tijela (usp. 1 Kor, 12:27). Rast u svetosti zahtijeva slobodnu suradnju s milošću, a to podrazumijeva trud, borbu, zbog poremećaja koji je uveden grijehom (formus peccati, sklonost grijehu). „Nema svetosti bez odricanja i bez duhovnog boja“ (KKC, 2015).[11]

Stoga, kako bi pobijedili u asketskoj borbi, moramo moliti Boga za milost kroz molitvu i mrtvljenje („molitvu osjetila“), [12] i primati milost kroz sakramente.[13]

Naše zajedništvo s Kristom bit će konačno samo u nebu. Moramo moliti Boga za milost konačne ustrajnosti, to jest, dar umiranja u Božjoj milosti (usp. KKC, 2016 i 2849).

4. Bogoslovne (teološke) krjeposti

Općenito govoreći, krjepost „je postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro“ (KKC, 1803).[14] „Bogoslovne se krjeposti odnose izravno na Boga; potiču kršćane da žive u vezi s Presvetim Trojstvom“ (KKC, 1812). „Bog ih ulijeva u duše vjernika da ih osposobi da djeluju kao njegova djeca“ (KKC, 1813).[15] Tri su bogoslovne krjeposti: vjera, ufanje i ljubav (usp. 1 Kor, 13:13).

Vjera „je bogoslovna krjepost po kojoj vjerujemo u Boga i sve što je On rekao i objavio i što nam Sveta Crkva predlaže vjerovati“ (KKC, 1813). Vjerom „se čojek slobodno i u potpunosti predaje Bogu“[16] i teži spoznanju i vršenju Božje volje: Pravednik će od vjere živjeti (Rim, 1:17).[17]

„Kristov je učenik dužan ne samo čuvati vjeru i od nje živjeti, nego i ispovijedati je, za nju otvoreno svjedočiti i širiti je“ (KKC, 1816; usp. Mt, 10:32-33).

Ufanje (nada) „je bogoslovna krjepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga“ (KKC, 1817).[18] Ljubav „je bogoslovna krjepost kojom Boga ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga bližnjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu“ (KKC, 1822). Ovo je Kristova „nova zapovijed“: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (Iv, 15:12).[19] 5. Ljudske krjeposti

„Ljudske krjeposti (vrline) jesu čvrsti stavovi, stalna raspoloženja, trajne savršenosti razuma i volje koje ravnaju našim činima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri. One daju lakoću, gospodstvo nad sobom i radost za moralno dobar život“ (KKC, 1804). Ove krjeposti „stječu se ljudskim nastojanjem. One su plodovi i klice moralno dobrih čina“ (KKC, 1804).[20]

Među ljudskim krjepostima četiri su koje se nazivaju stožernim krjepostima jer se sve ostale svrstavaju oko njih. To su razboritost, pravednost, jakost i umjerenost (usp. KKC, 1805).

§ Razboritost „je krjepost koja upućuje praktični razum da u svim prilikama razlikuje naše istinsko dobro i da izabere prikladna sredstva da ga izvrši“ (KKC, 1806). Ona je „ispravna norma djelovanja,“[21] piše sv. Toma Akvinski.

§ Pravednost „je moralna krjepost koja se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada“ (KKC, 1807).[22]

§ Jakost „je moralna krjepost koja u poteškoćama osigurava čvrstoću i postojanost da u traganju za dobrom. Ona jača odluku da se čovjek opre napastima i svlada zapreke u moralnom životu. Krjepost jakosti osposobljava ga da pobijedi strah, čak i smrt, i da se odvažno suoči s iskušenjima i progonstvima. Ona daje hrabrost da se čovjek odrekne i žrtvuje vlastiti život, da bi obranio pravednu stvar“ (KKC, 1808).[23]

§ Umjerenost „je moralna krjepost koja obuzdava privlačnost naslada i osposobljuje za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima“ (KKC, 1809). Umjerena osoba usmjerava svoje sjetilne težnje prema objektivnom dobru i ne dopušta biti upravljana svojim strastima (usp. Sir, 18:30). U Novom Zavjetu nazvana je „uzdržljivost“ ili „trijeznost“ (usp. KKC, 1809).

Izreka in medio virtus, „krjepost se nalazi u sredini“, u vidu moralnog zakona znači da se krjepost nalazi u sredini između nedostatka i obilja.[24] Ipak, in medio virtus nije poziv na osrednjost. Krjepost nije sredina između dva ili više poroka već ispravnost volje – vrhunac, može se reći – koji je suprostavljen ponorima poroka.[25]

6. Krjeposti i milost. Kršćanske krjeposti

Rane koje su ostale kao posljedica grijeha čine stjecanje i vršenje ljudskih krjeposti teškim (usp. KKC, 1811).[26] Kako bi ih stekli i živjeli, kršćani se oslanjaju na Božju milost koja liječi ljudsku narav.

Milost podiže ljudsku narav na sudjelovanje u božanskoj naravi. Istovremeno milost podiže ljudske vrline na nadnaravni red (usp. KKC, 1810), vodeći osobu da se ponaša u skladu s vjerom prosvijetljenim razumom: jednom riječju, da oponaša Krista. Na ovaj način, ljudske vrline postaju kršćanske vrline.[27] 7. Darovi i plodovi Duha Svetoga

„Ćudoredni život kršćanina podržavaju darovi Duha Svetoga. To su trajna raspoloženja koja čovjeka čine poslušnim poticajima Duha Svetoga„ (KKC, 1830).[28] Darovi Duha Svetoga su (usp. KKC, 1831):

1. Dar mudrosti: da možemo razumjeti i pravilno rasuđivati Božje planove;

2. Dar razuma: da možemo prodrijeti u istinu o Bogu

3. Dar savjeta: da prepoznamo i proslijeđujemo („further“) Božje planove u pojedinim djelima;

4. Dar jakosti: da prevladamo teškoće u kršćanskom životu;

5. Dar znanja: da spoznamo red stvorene stvarnosti;

6. Dar pobožnosti: da se ponašamo kao djeca Božja i na bratski način prema svoj našoj braći i sestrama, budući smo drugi Krist;

7. Dar straha Gospodnjeg: da odbacimo sve što može uvrijediti Boga, kao što bi dijete odbacilo, iz ljubavi, sve što bi moglo uvrijediti njegovog oca.

Plodovi Duha Svetoga „su savršenosti što ih Duh Sveti izvodi u nama kao prvine vječne slave“ (KKC, 1832). Oni su djela koje uzrokuje stalno djelovanje Duha Svetoga u našoj duši. Tradicija Crkve nabraja dvanaest plodova: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (usp. Gal, 5:22-23).

8. Utjecaj strasti u moralnom životu

Kroz jedinstvo našeg tijela i duše, naš duhovni život – intelektualno znanje i slobodni izbor volje – je podložan utjecaju naših osjećaja. Ovaj utjecaj očituje se u strastima, koje su „uzbuđenja ili pokreti čuvstvenosti koji potiču na djelovanje ili nedjelovanje gledom na ono što se kao dobro ili kao zlo osjetilo ili zamislilo“ (KKC, 1763). Strasti su poticaji osjetilnih potreba (razdražljivih i požudnih). Također ih se može nazvati, u širem smislu, „osjećajima“ ili „emocijama.“[29]

Ljubav, ljutnja, strah, itd. primjeri su strasti. „Osnovna strast je ljubav koju izaziva privlačnost dobra. Ljubav budi želju za odsutnim dobrom i nadu da će ga postići. Taj pokret završava u užitku i u radosti posjedovanja dobra. Strah od zla uzrok je mržnji, odvratnosti i bojazni od budućega zla. Taj pokret završava u žalosti zbog prisutnog zla ili u srdžbi koja mu se protivi“ (KKC, 1765).

Strasti imaju velik utjecaj na naš moralni život. „Strasti u sebi nisu ni dobre ni zle“ (KKC, 1767). „Strasti su moralno dobre kad doprinose dobru djelu; u suprotnom slučaju su zle“ (KKC, 1768).[30] Ljudsko savršenstvo zahtijeva imanje strasti koje su pod nadzorom razuma i upravljane voljom.[31] Nakon istočnog grijeha, naše strasti više nisu pod kontrolom razuma i često nas tjeraju prema nečemu što nije dobro.[32] Njihovo stalno ili redovito usmjeravanje prama dobru zahtijeva asketsku borbu i pomoć milosti, koja liječi rane grijeha.

Volja, ako je dobra, koristi strasti usmjeravajući ih prema dobru.[33] S druge strane, loša volja, koja izvire iz sebičnosti podložna je neurednim strastima ili ih koristi za zlo (usp. KKC, 1768).