21.1. – 3. nedjelja kroz godinu

21.1. – 3. nedjelja kroz godinu

Sv. mise u našoj župi su u 7:30, 9, 10:15, 11:30 i 18:30 sati.
Kraljevstvo je u svojoj biti veličanstveno, ali unatoč tome ono nije zemlja priča. Crkva je znak i područje Božje milosne naklonosti, Božjeg kraljevstva u svijetu i za svijet. Vjerujemo li to? Postupamo li tako kao živi članovi Crkve?
Liturigjska čitanja: 1. čitanje Jon 3,1-5.10; psalam Ps 25,4b-7bc.8-9; 2. čitanje 1Kor 7,29-31; evanđelje Mk 1,14-20

Continue reading

Moliti za jedinstvo

Moliti za jedinstvo

Crkva svoje vjernike moli za intenzivniju molitvu za jedinstvo tijekom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, u tjednu od 18. do 25. siječnja, završno sa svetkovinom svetoga Pavla.

Svakog dana mi izmoli jednu molitvu na ovu nakanu: da svi mi katolici budemo vjerni, da se odlučimo boriti za svetost.

– To je i logično!, što drugo možemo željeti za one koje volimo, za one koji su s nama vezani snažnim vezama vjere?

Molitva 1. dana

Jedno srce i jedna duša

Moli Boga da u Svetoj Crkvi, našoj Majci, srca sviju, kao u prvim kršćanskim vremenima, budu jedno srce, kako bi se na kraju vjekova uistinu ispunile riječi Pisma: “Multitudinis autem credentium erat cor unum et anima una” – mnoštvo vjernika bilo je jednog srca i jedne duše.

– Ozbiljno ti govorim: ne daj da se poradi tebe povrijedi ovo sveto jedinstvo. Za ovo se moli!

Molitva 2. dana

Povećati srce, otvoriti ga svim ljudima

Čitavom svojom snagom slavim Rim Petra i Pavla, okupanog u krvi mučenika, središta iz kojeg su toliki otišli u svijet pronositi spasiteljsku Kristovu riječ. Biti rimski ne znači biti ni na koji način provincijski, već radije autentično ekumenski. To označava želju za povećanjem srca, otvaranje svim ljudima s otkupiteljskim Kristovim ciljem, koji svakoga traži, jer On je svakoga prvi volio.

Molitva 3. dana

Jedinstvo Oca, Sina i Duha Svetoga

Dopustite da počnem podsjećajući vas na nešto što nam govori sveti Ciprijan: Univerzalna su Crkva ljudi koji svoje jedinstvo izvlače iz jedinstva Oca, Sina i Duha Svetoga.

Molitva 4. dana

Zasititi život vrlinom ljubavi

Izljevi Duha Svetoga, koji nas poistovjećuje s Kristom, dovode nas do spoznaje da smo djeca Božja. Tješitelj, koji je sam Ljubav, uči nas da na toj kreposti osnujemo cijeli naš život; i consummati in unum (Iv 17,23), i u potpunom jedinstvu s Kristom možemo među ljudima biti ono što sveti Augustin tvrdi o euharistiji: znak jedinstva, savez ljubavi.

Isusova je riječ: “I ja vam kažem: Ištite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se!”

Moraš moliti! U kojem bi ti svagdanjem pothvatu netko mogao dati veće jamstvo da ćeš uspjeti?

Molitva 5. dana

Općinstvo svetih

Nosim svaki dan u srcu, u glavi i na usnama uzdah: Rim!“

Lakše ćeš ispunjavati svoju dužnost kad pomisliš na pomoć koju ti pružaju tvoja braća i na pomoć koju im uskraćuješ ako nisi vjeran.

Za toliko povijesnih događaja, oko kojih se sotona uporno trudi ne bi li se ponovili, učinilo mi se veoma pogođeno ono tvoje objašnjenje o vjernosti: „Nosim svaki dan u srcu, u glavi i na usnama uzdah: Rim!“

Molitva 6. dana

Jedinstvo i raznolikost

Začudio si se kad sam odobrio tvoje apostolsko djelovanje, premda je bilo neobično. I rekao sam ti: jedinstvo i raznolikost!

Morali biste biti tako raznoliki kao sveci u nebu, jer svaki od njih ima svoje posebne i osobne crte, a isto tako slični jedan drugome kao sveci, koji to ne bi bili da svaki od njih nije postao drugim Kristom.

Molitva 7. dana

Ljubav prema rimskom Poglavaru treba u nama biti slatka strast, jer u njemu vidimo Krista.

Vjernost

Crkva je po svojoj konstituciji apostolska. Ona koja zaista jest i naziva se Katolička, treba stajati kao jedna i u isto vrijeme s pridjevima jedina, sveta i apostolska. Na taj način, Crkva je jedna, s jasnim i savršenim jedinstvom cijeloga svijeta i svih nacija, s onim jedinstvom čiji je princip, korijen i nepogrješivo porijeklo vrhovni autoritet i najizvrsnije prvenstvo blaženog Petra, prvaka među apostolima, i njegovih nasljednika na Rimskoj Stolici. I ne postoji nikakva druga Katolička Crkva osim ove koja, izgrađena na jednom Petru, izrasta na jedinstvu vjere i ljubavi u jedno jedinstveno tijelo, kompaktno i cjelovito.

Kada izričitom odanosti pokazujemo svoje jedinstvo s Papom, što je zapravo jedinstvo s Petrom, pomažemo učiniti apostolski kontinuitet lakše uočljivim očima sviju. Ljubav prema rimskom Poglavaru treba u nama biti slatka strast, jer u njemu vidimo Krista. Ako u molitvi razgovaramo s Gospodinom, napredovat ćemo jasnog pogleda koji će nam omogućiti da primimo djelovanje Duha Svetoga, čak i po pitanju događaja koje ne razumijemo ili koji nas čine tužnima.

Molitva 8. dana

Odijeljeni od mene ne možete učiniti ništa

Kakve prekrasne riječi koristi naš Gospodin kako bi izrazio ovu doktrinu! Navodi riječi i slike kako bi mi shvatili, kako bi ova strast za jedinstvom ostala urezana u naše duše. „Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv, 15:1-5)

Poniznost

Poniznost

“Nijedan čovjek nije vidio Boga”, kaže nam Sveto pismo. Za vrijeme našeg postojanja na zemlji nemamo izravne spoznaje o Božjoj biti. Postoji beskonačna udaljenost između Boga i nas. Samo je On, prilagođujući se našem ljudskom stanju, bio sposoban premostiti tu udaljenost svojim otkrivenjem. Prvi nam se put pokazao u stvaranju, potom u dugoj povijesti Izraela, zatim preko riječi proroka i na kraju preko vlastitog Sina, koji je završetak potpune i konačne objave – pojava Boga samoga među nama : “Tko je vidio mene, vidio je i Oca”.

Kakav nevjerojatan događaj! Bog je postao čovjek! Sada imamo Boga koji nas u Kristu vidi i dopušta nam da mi vidimo njega. On nas čuje i dopušta nam da mi čujemo njega. On nas dodiruje i dopušta nam da mi dodirujemo njega. On se stavlja u položaj naše ljudske rase i putem naših osjetila zove nas u blizinu svoje ljubavi, poziva nas na svetost. Divljenje koje smo osjetili pri inkarnaciji Riječi potiče nas da puni poštovanja razmišljamo o Isusovim riječima i djelima. Čineći to jasno, vidimo da je Kristov život, od rođenja do smrti na križu, bio obilježen poniznošću. “On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan. Obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu”.

Poniznost, prebivalište milosrđa

Poruka o tome koliko nas Bog voli dopire do nas preko samoponiženja Sina. Poniznost je ključno obilježje, jedan od temelja izvornoga kršćanskog života, budući da je poniznost prebivalište milosrđa. Kako je Sveti Augustin naglasio: „Ako me pitate koji je osnovni element učenja i ćudoređa Isusa Krista, odgovorit ću vam: prvo je poniznost, drugo je poniznost i treće je poniznost”. U poniznosti inkarnirane Riječi vidimo i dubinu Božje ljubavi prema nama i kraljevski put koji nas vodi prema punini, prema ljubavi.

Kršćanski život sastoji se od poistovjećivanja s Kristom: samo u mjeri u kojoj smo sjedinjeni s njim, mi smo pozvani u zajedništvu s živim Bogom, izvorom sve ljubavi, koja nas čini sposobnim ljubiti druge ljude s istom Božjom ljubavi. Biti ponizan onako kako je Krist bio znači služiti svima, umirući starom čovjeku i težnjama kojim je istočni grijeh uneredio našu prirodu. Stoga, kršćanin shvaća da su „poniženja, nošena ljubavlju, slatka i ukusna, ona su Božji blagoslov“. Tko god ih prima, otvara se bogatstvu nadnaravnog života i može uskliknuti sa sv. Pavlom: Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem.

Uzroci nemira

U velikoj suprotnosti s dubokom, unutarnjom srećom zbog poniznosti, ponos u nama stvara nemir i nezadovoljstvo. Ponos uzrokuje da čovjek sve oko sebe usmjerava prema vlastitom egu i subjektivnom prosuđivanju. Je li nešto ugodno ili nije, pruža li prednosti ili zahtijeva trud, a ne je li nešto dobro samo po sebi, odnosno za druge. Taj egocentrični stav vodi čovjeka prema prosuđivanju ponašanja i mišljenja drugih u odnosu na sebe, odnosno prema više ili manje jasnoj želji da bi se trebalo ponašati onako kako to želi pojedinac. To je razlog zbog kojeg oholi ljudi mogu postati žrtvom promjenjivog ponašanja kad osjete da im drugi ne pridaju dovoljno pozornosti ili tužni kad njihove greške dođu na vidjelo, kao i kad vide da drugi posjeduje veći talent od njih.

Ponosna osoba, za koju se može činiti da je u životu uspješna, često će biti nespokojna (uznemirena) iako se čini da ima sve što želi. Što joj nedostaje da bi bila istinski sretna? Zapravo joj nedostaje sve jer je zapravo izgubila najvažnije: sposobnost davanja sebe drugima. Ponašanje osobe je ono što otežava pronalaženje istinske sreće. Jedan svetac je rekao: »Ako ikad prolaziš kroz teško razdoblje, i tvoja je duša ispunjena nemirom, to je zato jer previše misliš na samoga sebe… Sine moj, ako sve usmjeravaš na sebe, ne samo da ideš krivim putem nego si izgubio kršćansku sreću koju bi trebao imati u ovom zemaljskom životu».

Ponos je uvijek odraz vraćanja iskonskog grijeha koji je htio prvotno zauzeti Božje mjesto. Posljedica pada naših praroditelja jest gubitak prijateljskog odnosa sa Stvoriteljem i gubitak sklada s nama samima. Ponosna osoba toliko čvrsto vjeruje u svoju snagu da zaboravlja potrebu koju ljudska priroda ima za otkupljenjem. Zatim, ne samo tjelesna bolest nego i neminovno iskustvo vlastitih ograničenja, nedostataka i pogrešaka može zbuniti tu osobu i čak je dovesti do gubitka vjere. Kako je čvrsto vezan s vlastitim ukusima i mišljenjima, više ne može poštovati ili pozitivno ocjenjivati stajališta drugačija od svojih. Stoga mu je teško nositi se sa svojim unutarnjim konfliktima i često ne razumije druge osobe. To opiranje (odbijanje) da se pokori onome što drugi žele, može dovesti također do odbijanja Božje volje. Sam sebe može lako uvjeriti da Bog nikada ne bi tražio ono što mu on osobno ne želi dati. Čak gola činjenica da je biće ovisno o Bogu postaje izvor srdžbe.

Poniznost privlači druge

Nasuprot tome ponizna osoba u Božjoj slavi pronalazi izvor radosti, jedino vrelo istinske radosti. Stavljajući sebe pred Boga, ponizna osoba otkriva svoja ograničenja i neznatnost svoje uvjetovanosti kao bića. To ne izaziva tugu ili frustraciju, već je izvor duboke radosti. Poniznost je svjetlo koje pomaže osobi da otkrije veličinu vlastitog identiteta budući da je sposobna osobno komunicirati sa Stvoriteljem i prihvatiti vlastitu ovisnost o Njemu u potpunoj slobodi.

Znanje ili spoznaja da je apsolutni Bitak osobni Bog beskonačne savršenosti, koji nas je stvorio, održava nas u postojanju i otkriva nam Njega s ljudskim licem u Isusu Kristu, ispunjava dušu osobe koja je ponizna velikom srećom. Ponizna osoba pronalazi u ljepoti stvorenih stvari odraz bezgranične Božje ljubavi i želi tu spoznaju podijeliti s drugima.Reakcije ponosne osobe i ponizne osobe također se vrlo razlikuju kad se suoče s Božjim pozivom. Osoba koja je ponosna skriva se iza lažne skromnosti, tvrdeći da ima malo talenta budući da se ne želi odreći svijeta koji je izgradila za sebe. Nasuprot tome, ponizna se osoba ne plaši pomisli da nije vrijedna doseći svetost. Poziv da uđe u zajednicu s Bogom posredstvom nematerijalnog (duhovnosti) donosi joj veliku radost.

Kao što se vidi na svecima, oni koji se bore da postignu pravu poniznost stječu osobnost koja privlači druge ljude. Svojim svakodnevnim vladanjem oni oko sebe stvaraju ozračje mira i ljubavi jer cijene vrijednosti drugih i pokazuju duboko poštovanje prema njima. U svojim ophođenjima, u obiteljskom životu, u suradnji s kolegama i prijateljima znaju kako razumjeti i oprostiti. Uvijek gledaju pomoći i sa svima se dobro slažu. Znaju prepoznati koliko su dužni ljudima oko sebe pa nemaju potrebu zahtijevati svoja prava i povlastice. Ljudi uz njih mogu osjetiti Božju ljubav koja prožima njihov život. Oni ulijevaju povjerenje u drugim ljudima: pojedinac se ne osjeća osuđen, već voljen.

Iznova započeti učiti biti ponizan.

Čest uzrok nemira i pesimizma koji možemo ponekad iskusiti potječe od prevelike usredotočenosti na naše ‘ja’. ”Zašto se mi ljudi žalostimo?”. ”Zato što naš zemaljski život nije u skladu s osobnim očekivanjima, jer iskrsavaju prepreke koje onemogućaju ili otežavaju zadovoljavanje naših želja”.

Istina je da nas životne poteškoće, bilo da se one događaju nama ili ljudima oko nas, mogu staviti na kušnju i probuditi tugu u našem srcu. Jednako tako to se može dogoditi kada naše mane postanu jasnije uočljive, uključujući i one za koje smo mislili da smo ih davno nadvladali. Ili možda jer moramo prihvatiti neuspjeh u postizanju profesionalnih ili apostolskih ciljeve kojima smo napeto težili već duže vrijeme. Pobuna može također izroniti kada smo sučeni s događajima ili okolnostima u kojima patimo.

Posebno u tim trenucima, i uvijek, moramo obnavljati svoju odlučnost ” iznova započeti učiti biti ponizan’. Moramo zamoliti našeg Gospodina za poniznost, za Njegovu poniznost i uz to se staviti pod okrilje naše Gospe. ”Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme je moje lako”. Molitva je poniznost čovjeka, koji priznaje svoju duboku bijedu i veličinu Boga kojemu se obraća i kojemu se klanja sve očekujući od Njega, ništa od sebe”. Vraćamo naš mir samo ako, umjesto da se u sebi naširoko bavimo onim što nam se dogodilo, ostavimo naše brige po strani i okrenemo se Kristu.

“Alma, calma” – s odlukom od sveg srca i s mirom –. Kada tako nastojimo živjeti, ove će riječi postati stvarnost u našim životima: ”Svi ti koraci unatrag koji nam često pričinjaju patnju, nisu nikad prouzročili gubitak radosti i mira. Jer iskusili smo kako Bog izvlači slatkoću – slasni med – iz suhe pećine naših poteškoća: “i sitio ga medom iz pećine (Ps 81:17)”.

Naša Majka, Sveta Marija, podsjeća nas na potrebu da budemo ponizni kako bismo bili bliže Bogu. Naša je Majka uzor u radosti baš zato jer je uzor u poniznosti. ”Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na naznatnost službenice svoje”.

Božanski časoslov

Božanski časoslov

U našoj župi svakog radnog dana prvu jutarnju sv. misu započinjemo “Jutarnjom molitvom” Božanskog časoslova. Što je Božanski časoslov i odakle potjeće?

Svećenici, redovnici i đakoni obvezni su dnevno moliti tzv. liturgiju časova, božanski časoslov ili brevijar. Sastoji se od skupine molitava za svaki dan, u različitim trenucima, od jutra do noći. To je molitvena rutina koja nije rezervirana za Bogu posvećene osobe, nego se preporučuje i laicima u Crkvi.

U povijesti su židovi molili u određena doba dana. Kralj David, za kojeg se vjeruje da je autor psalama, rekao je: „Večerom, jutrom i o podne tužan ću jecati, i on će čuti vapaj moj.” (Ps 55,18) I prorok Danijel molio je u posebnim intervalima: „Saznavši Daniel da je spis potpisan, otiđe u svoju kuću. Prozori gornje sobe bijahu otvoreni prema Jeruzalemu. Tu je on tri puta na dan padao na koljena blagoslivljajući, moleći i hvaleći Boga, kako je uvijek činio.” (Dn 6,11) Židovski narod započeo je tradiciju molitve tri puta na dan: ujutro, poslije podne i uvečer. Tako se razvio sustav molitve psalama, osobito onih u kojima se ističu želje ljudskih srdaca. I Isus je u više navrata molio psalme. Najpoznatija takva molitva izrečena je na križu, iz Psalma 22: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”

Kako su mnogi rani kršćani bili obraćenici sa židovstva, nastavili su židovsku tradiciju molitve psalama. Ovaj način molitve ostao je prisutan i dok je Crkva rasla. U knjizi Moliti liturgiju časova vlč. Timothy Gallagher piše: „U cijeloj Crkvi, u Palestini, Antiohiji, Konstantinopolu i Africi, kršćani su se okupljali dvaput dnevno da mole psalme. Svakoga dana dolazili su na jutarnje i večernje pohvale.” Kasnije je ovaj običaj u samostanima prerastao u molitvu sedam ili osam puta dnevno, prema riječima svetoga Pavla: „Bez prestanka se molite!” (1 Sol 5,17)

Ovo su dnevne molitve liturgije časova:

Jutarnja molitva ili Laude – Pohvale (moli se u zoru ili u rano jutro)
Služba čitanja (može se kombinirati s drugom molitvom u toku dana)
Srednji čas (koji se može moliti između Jutarnje i Večernje molitve)
Treći čas (moli se oko 9 sati ujutro)
Šesti čas (moli se oko podne)
Deveti čas (moli se popodne, oko 15 sati)
Večernja molitva ili Vespere (moli se predvečer, oko 18 sati)
Povečerje (moli se prije počinka, obično u 20 ili 21 sat)

Crkva je 150 biblijskih psalama rasporedila tako da je nastao krug molitve. Trenutno ovi psalmi tvore četverotjedni Psaltir (zbir svih psalama). U toku ta četiri tjedna svaki se psalam barem jednom izmoli (ako se mole svi „časovi” u danu).

Kontemplativni redovi drže se ovoga molitvenog ritma, dok svećenici i drugi redovnici uglavnom spajaju molitve. Primjerice, ako je neki župnik zauzet popodne i uvečer, Večernju molitvu moli prije počinka, zajedno s molitvom Povečerja. Molitvu časova zasigurno je lakše obdržavati redovnicima i redovnicama u samostanima, koji žive i djeluju u posvećenom ritmu molitve i rada.

Crkva od Drugoga vatikanskog sabora promiče molitvu časoslova i među laicima. „Pastiri duša neka nastoje moliti glavne molitve, osobito Večernju, u zajednici, u crkvi, nedjeljom i većim blagdanima. Neka laici budu ohrabreni da mole Božanski časoslov, bilo sa svećenikom, bilo s drugim vjernicima, ili sami.” (Sacrosanctum Concilium, 100)
Izvor: Aleteia/SR

Što je klanjanje, pred Presvetim?

Što je klanjanje, pred Presvetim?

Pojmom klanjanje, misli se na susret s Isusom Kristom u Euharistiji. U tom susretu najprije se Isusa traži jer ga se hoće susresti. Onda mu se dolazi blizu, njemu se predaje. Zatim se izlaže njegovoj karizmi: njemu se divi, klanja, pred njim se kleči.

U klanjanju vjera podrazumijeva dijaloški odnos, razgovor između Boga i čovjeka. Klanjanje nije samo u tome da čovjek zauzme stav i nešto čini za Boga. U klanjanju Bog gleda čovjeka. Taj Isusov pogled daje da se klanjatelj, koji kleči pred Sinom Božjim, osjeća malen. Ali Kristov pogled ga diže. On pomaže klanjatelju da se vidi onako kako ga Bog gleda. A to je da je on jedinstveno stvorenje, da je najdraži sin ili kći i da je njegova potpuna slika.

U klanjanju, klanjatelj postaje svjestan svoga kraljevskog dostojanstva, koje je na krštenju primio, i po kojemu ima udio u Kristovom dostojanstvu. Tako adoracija čini čovjeka da je kralj, kao što su bili oni kraljevi na poklonu malom Isusu u Betlehemu.

U klanjanju spoznajemo svoj poziv i poslanje da poput Isusa u svome okruženju ljubimo ljude i nesebično im služimo. Po Isusovu nalogu mi smo graditelji civilizacije ljubavi i pravednosti. U klanjanju nas Krist poziva da budemo svjedoci njegove poruke koja oslobađa i uvijek čovjeka poziva da čini dobro. A to je da bude apostol nove evangelizacije, straža novoga jutra.

Stoga s klanjanja trebamo otići promijenjeni, novi ljudi, ojačani u svome identitetu i samosvijesti, ohrabreni i potaknuti na rad za Isusovu stvar, za projekt života prema njegovoj zamisli u Kraljevstvu Božjemu.

(Pavao Crnjac)

“Dostojanstvo djeteta u digitalnom svijetu”

“Dostojanstvo djeteta u digitalnom svijetu”

Govor Pape Franje sudionicima kongresa održanog u Vatikanu 6. listopada, o potrebi zaštite mladih od nekih štetnih učinaka interneta.
Vaše eminencije,

Predsjedniče Senata, gospođo ministrice, Vaše ekselencije, Oče Rektore, Uvaženi veleposlanici i civilni organi, Dragi profesori, dame i gospodo,

Zahvaljujem Rektoru Gregorijanskog sveučilišta, ocu Nunu da Silvi Gonçalves i mladoj dami predstavnici mladih za njihove ljubazne i informativne riječi uvoda u naš susret. Zahvalan sam svima vama što ste došli jutros ovamo i izvješćujete me o rezultatima vašeg rada. Iznad svega, zahvaljujem vam što dijelite svoje brige i svoju predanost, da se zajedničkim snagama suočite, radi mladih ljudi širom svijeta, s ozbiljnim novim problemom kojeg osjećamo u našem vremenu. Problem kojega još nije proučavao i raspravljao široki spektar stručnjaka iz različitih polja i područja odgovornosti kao što ste to učinili vi ovih dana: problem učinkovite zaštite dostojanstva mladih u digitalnom svijetu.

Priznanje i obrana dostojanstva ljudske osobe je izvor i temelj svakog ispravnog društvenog i političkog poretka, i Crkva je prihvatila Univerzalnu Deklaraciju o ljudskim pravima (1948) kao “pravi smjerokaz na putu moralnog napretka čovječanstva “(usp. John Paul II, Govori u Organizaciji Ujedinjenih naroda, 1979. i 1995.). Tako je, s obzirom na to da su djeca među onima, kojima je najpotrebnija skrb i zaštita, Sveta Stolica prihvatila Deklaraciju o pravima djeteta (1959.) i drži se srodne Konvencije (1990) i njena dva opcijska protokola (2001.). Dostojanstvo i prava djece moraju biti zaštićeni pravnim sustavima kao neprocjenjiva tekovina za cijelu ljudsku obitelj (usp. Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 244-245).

Kad smo potpuno i čvrsto usuglasili ova načela, moramo zajedno raditi na njihovim temeljima. Moramo to učiniti odlučno i sa istinskim zanosom, uzimajući u obzir, s nježnom ljubavlju, svu onu djecu koja dolaze na ovaj svijet, svaki dan i na svakom mjestu. Oni trebaju naše poštovanje, ali i našu njegu i naklonost, kako bi mogli rasti i postići sve svoje bogate potencijale.

Biblija nam govori da su čovjek i žena stvoreni od Boga na svoju sliku. Može li se dati snažnija izjava o našem ljudskom dostojanstvu? Evanđelje nam govori o ljubavi kojom Isus pozdravlja djecu; uzima ih u svoje ruke i blagoslivlja ih (usp. Mk 10, 16), jer “takvih je kraljevstvo nebesko” (Mt 19,14). Isus upućuje najgrublje riječi onima koji sablažnjuju malene: ” Bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku” (Mt 18,6). Slijedi, da moramo raditi na zaštiti dostojanstva mladih, nježno ali čvrsto, suprotstavljajući se, sa svim našim moćima, današnjoj potrošnoj kulturi koja je svugdje očigledna, posebno na štetu slabih i najranjivijih, kao što su mladi.

Živimo u novom svijetu koji smo, kada smo bili mladi, teško mogli zamisliti. Definiramo ga s dvije jednostavne riječi kao “digitalni svijet”, ali to je plod izvanrednih postignuća znanosti i tehnologije. U nekoliko desetljeća, promijenio se način na koji živimo i komuniciramo. Čak i sada, u nekom smislu, mijenja naš način razmišljanja i postojanja, i duboko utječe na doživljavanje naših mogućnosti i naš identitet.

Ako nas s jedne strane, ispunjava pravo čuđenje i divljenje, novim i impresivnim vidokrugom koji se otvara pred nama, s druge strane, možemo osjetiti određenu zabrinutost pa čak i strah kada razmotrimo koliko se brzo ovaj razvoj dogodio, novim i nepredviđenim problemima koje postavlja pred nas, te negativnim posljedicama koje on podrazumijeva. Te posljedice su rijetko željene, a ipak prilično stvarne. S pravom se pitamo, jesmo li sposobni voditi procese, koje smo sami pokrenuli, hoće li možda izmaknuti izvan našeg dohvata, i činimo li dovoljno da ih zadržimo pod nadzorom.

Ovo je veliko egzistencijalno pitanje s kojim se danas suočava čovječanstvo, u svjetlu globalne krize koja je ujedno ekološka, društvena, gospodarska, politička, morala i duhovna.

Kao predstavnici raznih znanstvenih disciplina i područja digitalne komunikacije, prava i političkog života, sastali ste se upravo zato što ste shvatili težinu ovih izazova vezanih uz znanstveni i tehnički napredak. S velikim predviđanjem, usredotočili ste se na ono što je vjerojatno najvažniji izazov za budućnost ljudske obitelji: zaštita dostojanstva mladih ljudi, njihovog zdravog razvoja, njihove radosti i njihove nade.

Znamo da maloljetnici čine trenutačno više od četvrtine od preko 3 milijarde korisnika interneta; to znači da preko 800 milijuna malodobnika plovi internetom. Znamo da će u roku od dvije godine, samo u Indiji, preko 500 milijuna ljudi imati pristup internetu, a da će polovica njih biti maloljetni. Što nalaze na internetu? I kako ih promatraju oni koji imaju različite vrste utjecaja preko mreže?

Moramo držati oči otvorene i ne skrivati se od neugodne istine koju radije nebismo htjeli vidjeti. Uostalom, zasigurno smo imali dovoljno prilika shvatiti posljednjih godina da je skrivanje zbilje seksualnog zlostavljanja velika pogreška i izvor mnogih drugih zala? Zato, suočimo se sa stvarnošću, kao što ste to vi učinili ovih dana. Na netu se susreću izvanredno zabrinjavajuće stvari, uključujući širenje sve ekstremnije pornografije, budući da redovna upotreba povećava prag stimulacije; sve veći fenomen sekstinga (razmjene seksualno izravnih poruka i slika) između mladih muškaraca i žena koji koriste društvene medije; i rast online nasilničkog ponašanja, što predstavlja pravi oblik moralnog i fizičkog napada na dostojanstvo drugih mladih ljudi. Ovome se može dodati sextortion; traženje maloljetnika za seksualne svrhe, o čemu se sada široko izvješćuje u vijestima; da ne govorim o teškim i užasnim zločinima trgovine ljudima na internetu, prostituciji, pa čak i snimanje i uživo gledanje silovanja i nasilja nad maloljetnicima u drugim dijelovima svijeta. Mreža ima svoju tamnu stranu (“tamnu mrežu”), gdje zlo pronalazi nove, učinkovite i sveobuhvatne načine djelovanja i širenja. Širenje tiskane pornografije u prošlosti, bila je relativno mala pojava u usporedbi sa širenjem pornografije na internetu. To ste jasno naglasili, na temelju temeljitih istraživanja i dokumentacije, i zbog toga smo zahvalni.

Suočeni s tim činjenicama, prirodno smo uznemireni. Ali, nažalost, također ostajemo zbunjeni. Kao što vi dobro znate i podučavate nas, ono što je svojstveno mreži je upravo to što obuhvaća cijeli svijet; pokriva planet, lomi svaku barijeru, sve više prožima, dopire posvuda i do svake vrste korisnika, uključujući djecu, zbog mobilnih uređaja koji postaju sve manji i lakši za upotrebu. Kao rezultat toga, danas nitko u svijetu ili bilo koja nacionalna uprava nije sposobna pratiti i na odgovarajući način nadzirati opseg i rast tih pojava, vezanih međusobno, i povezanih s drugim teškim problemima povezanim s mrežom, poput nedopuštenog krijumčarenja, gospodarskog i financijskog kriminala i međunarodnog terorizma. S obrazovnog stajališta, osjećamo se zbunjeno, jer je brzina njegova rasta ostavila starije generacije po strani, čineći iznimno teškim, ako ne i nemogućim, međugeneracijski dijalog i smiren prijenos pravila i mudrosti stečenih godinama života i iskustva.

Ali ne smijemo dozvoliti da nama ovlada strah, koji je uvijek loš savjetnik. Nedajmo se paralizirati osjećajem nemoći koji nas preplavljuje pred poteškoćama zadatka pred nama. Naprotiv, pozvani smo udružiti snage, shvaćajući da trebamo jedni druge kako bismo tražili i pronašli prave načine i pristupe potrebne za učinkovite odgovore. Moramo biti uvjereni da “možemo proširiti našu viziju. Imamo slobodu potrebnu za ograničavanje i usmjeravanje tehnologije; možemo ju staviti u službu druge vrste napretka, koji je zdraviji, ljudskiji, društveniji, cjelovitiji”(Laudato Si ‘, 112).

Da bi takva mobilizacija bila učinkovita, potičem vas da se čvrsto usprotivite nekim potencijalno pogrešnim pristupima. Ograničit ću se na ukazivanje na tri od njih.

Prvi je, podcijeniti štetu učinjenu maloljetnicima ovim pojavama. Teškoće u suprotstavljanju njima mogu nas dovesti do iskušenja da kažemo: “Doista, situacija nije tako loša kao i sve to …” Ali napredak neurobiologije, psihologije i psihijatrije doveo je do saznanja o dubokom utjecaju nasilnih i seksualnih slika na podložne umove djece, psihološkim problemima koji se pojavljuju dok odrastaju, ovisnih ponašanja i situacija, te stvarnog ropstva koje proizlazi iz stalnog hranjenja provokativnim ili nasilnim slikama. Ovi problemi zasigurno će imati ozbiljan i dugotrajan učinak na današnju djecu.

Ovdje bih dodao opažanje. S pravom inzistiramo na težini tih problema za maloljetnike. Ali možemo, također, podcijeniti ili previdjeti koliko su to problemi i za odrasle. Utvrđivanje dobi maloljetnosti i punoljetnosti je važno za pravne sustave, ali je nedostatno za rješavanje drugih pitanja. Širenje sve ekstremnije pornografije i drugih nepriličnih uporaba mreže ne samo da uzrokuje poremećaje, ovisnosti i ozbiljnu štetu kod odraslih, već ima i stvaran utjecaj na način na koji gledamo ljubav i odnose među spolovima. Bilo bi to ozbiljno zavaravanje samih sebe, ako bismo mislili da bi društvo, u kojem je među odraslima rasprostranjeno, abnormalno konzumiranje internetskog seksa, moglo biti sposobno učinkovito zaštititi maloljetnike.

Drugi pogrešan pristup, bio bi razmišljati da su automatska tehnička rješenja, filtri osmišljeni sve rafiniranijim algoritmima kako bi se identificiralo i blokiralo širenje zlonamjernih i štetnih slika, dovoljni za rješavanje tih problema. Sigurno je da su takve mjere neophodne. Svakako, tvrtke koje stavljaju na raspolaganje, milijunima ljudi, društvene medije, i sve snažniji, brži i sveobuhvatniji softver, trebaju uložiti u ovo područje pravičan dio svoje velike zarade. Međutim, postoji i hitna potreba, kao dio samog tehnološkog rasta, za sve one koji su uključeni, da priznaju i da se suoče sa etičkim pitanjima koje ovaj rast postavlja, u cijeloj svojoj širini i njegovim različitim posljedicama.

Ovdje dolazimo do toga da trebamo računati s trećim potencijalno pogrešanim pristupom koji se sastoji od ideološke i mitske vizije mreže, kao carstva neograničene slobode. Sa svim pravom, vaše zasjedanje uključuje predstavnike zakonodavaca i agencija za provedbu zakona čiji je zadatak osigurati i zaštititi opće dobro i dobro pojedinih osoba. Internet je otvorio prostran novi forum za slobodno izražavanje i razmjenu ideja i informacija. Ovo je svakako korisno, ali, kao što smo vidjeli, on je također ponudio nova sredstva za uključivanje u opake, nedopuštene aktivnosti i u području s kojim se bavimo, za zlostavljanje maloljetnika i napad na njihovo dostojanstvo, za kvarenje njihovih umova i nasilja nad njihovim tijelima. Ovo nema nikakve veze s ostvarivanjem slobode; ovo ima veze sa zločinima protiv kojih se treba boriti s inteligencijom i odlučnošću, kroz širu suradnju između vlada i agencija za provedbu zakona na globalnoj razini, isto kao što je i sama mreža sada globalna.

Razgovarali ste o svim tim pitanjima, i u “Deklaraciji” koju ste mi predstavili, istaknuli ste različite načine kako promicati konkretnu suradnju među svim zainteresiranim stranama koje rade da biste se borili s velikim izazovom obrane dostojanstva maloljetnika u digitalnom svijetu. Ja čvrsto i oduševljeno podupirem opredjeljenje koje ste zauzeli.

To uključuje podizanje svijesti o težini problema, donošenje odgovarajućeg zakonodavstva, nadgledanje razvoja tehnologije, identificiranje žrtava i procesuiranje osoba krivih za zločine. To uključuje pomoć maloljetnicima koji su bili pogođeni i omogućivanje njihove rehabilitacije, pomaganje odgojiteljima i obiteljima te pronalaženje kreativnih načina osposobljavanja mladih ljudi u pravilnoj upotrebi interneta na zdrav način za sebe i za druge maloljetnike. To također uključuje gajenje veće osjetljivosti i pružanje moralne formacije, kao i nastavak znanstvenog istraživanja na svim područjima povezanim s ovim izazovom.

Vrlo prikladno, izrazili ste nadu da i vjerski vođe i zajednice vjernika mogu uzeti udjel u ovom zajedničkom naporu, oslanjajući se na njihovo iskustvo, njihov autoritet i sredstva za obrazovanje i za moralnu i duhovnu formaciju. U stvari, samo svjetlost i snaga koja dolazi od Boga mogu nam omogućiti da se suočimo s ovim novim izazovima. Što se tiče Katoličke crkve, uvjeravam vas u njezinu predanost i spremnost na pomoć. Kao što svi znamo, posljednjih godina Crkva je prišla priznanju vlastitih propusta u zaštiti djece: izuzetno teške činjenice su izišle na svjetlo, za koje moramo prihvatiti našu odgovornost pred Bogom, ispred žrtava i pred javnim mnijenjem. Zbog tog razloga, kao rezultat tih bolnih iskustava i vještina stečenih u procesu obraćenja i pročišćenja, Crkva danas osjeća posebnu obvezu da radi ustrajno i s predviđanjem za zaštitu maloljetnika i njihova dostojanstva, ne samo unutar vlastitih redova nego u društvu kao cjelini i diljem svijeta. Ne pokušava to učiniti sama – jer to očigledno nije dovoljno – već nudeći svoju učinkovitu i spremnu suradnju svim onim pojedincima i skupinama u društvu koje su predane istom cilju. U tom smislu, Crkva se pridržava cilja, ukidanja “zlostavljanja, iskorištavanja, trgovine ljudima i svim oblicima nasilja i mučenja djece” kojega su odredili Ujedinjeni Narodi u 2030. Agendi za održivi razvoj (cilj 16.2).

U mnogim prilikama, i u mnogim različitim zemljama, gledam u oči djece, siromašne i bogate, zdrave i bolesne, radosne i u patnji. Vidjeti djecu koja nas gledaju u oči je iskustvo koje smo svi imali. To dotiče naša srca i zahtijeva da ispitamo naše savjesti. Što činimo kako bi se osiguralo da nam se ta djeca mogu nastaviti smiješiti, s jasnim očima i licima, ispunjenim povjerenjem i nadom? Što činimo kako bismo bili sigurni da im se ne ukrade ta svjetlost, kako bi se osiguralo da te oči ne budu zamračene i oštećene onim što će naći na internetu, koji će uskoro biti tako nedjeljiv i važan dio njihova svakodnevnog života?

Zato, radimo zajedno, tako da uvijek imamo pravo, hrabrost i radost kako bismo mogli gledati u oči djece našega svijeta. Hvala vam.

O milostima i vrlinama

O milostima i vrlinama

1. Milost

Od pamtivijeka Bog poziva čovjeka da sudjeluje u životu Presvetoga Trojstva. „Ovaj poziv na vječni život je nadnaravan“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1998).[1] Kako bi nas doveo do ovog nadnaravnog konačnog cilja, Bog nam već ovdje na temlji daruje početak ovog dioništva koje će doseći svoju puninu u nebu, a koje Sv. Toma Akvinski naziva „predokus slave.“[2] Ovaj dar je posvećujuća milost:

§ Ona je „nezaslužen dar kojim nam Bog dariva svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je ozdravi od grijeha i posveti“ (KKC, 1999);

§ Ona je „sudjelovanje u Božjem životu“ (KKC, 1997; usp. 2 Pet 1:4), koji nas pobožanstvenjuje (usp. KKC, 1999);

§ To je dakle, novi, nadnaravni život; novo rođenje kroz koje smo svi postali usvojena djeca Božja, dionici u prirodnom sinovstvu Sina: „sinovi u Sinu“;[3]

§ Ona nas uvodi u intimnost trojstvenoga života. Kao posvojena djeca možemo Boga zvati „Oče,“ sjedinjeni s njegovim jedinorođenim Sinom (usp. KKC, 1997);

§ Ona je „Kristova milost,“ jer u našem sadašnjem – to jest, poslije grijeha i Kristova Otkupljenja – milost nas dostiže kao sudjelovanje u milosti koju je Krist osvojio za nas (KKC, 1997): Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost (Iv 1:16). Milost nas suobličuje Kristu (usp. Rim 8:29);

§ Ona je „milost Duha Svetoga,“ jer je utisnuta u dušu milošću Duha Svetoga.[4]

Posvetna milost se također naziva i trajna (habitualna) milost jer je postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi (usp. KKC, 2000).[5] 2. Opravdanje

Prvo djelo milosti u nama je opravdanje (usp. KKC, 1989). Opravdanje je prijelaz iz stanja grijeha u stanje milosti (ili „pravednosti,“ jer nas milost čini „pravednicima“).[6] Ovo se događa krštenjem i svaki put kad nam Bog oprašta smrtne grijehe i udjeljuje nam posvetnu milost (redovito u sakramentu pokore).[7] Opravdanje „je najizvrsnije djelo Božje ljubavi“ (KKC, 1994; usp. Ef 2:4-5).

3. Posvećenje

Bog nikome ne uskraćuje svoju milost jer želi da se svi spase (1 Tim, 2:4); svi su pozvani na svetost (usp. Mt, 5:48).[8] Milost „je u nama izvor djela posvećenja“ (KKC, 1999); ona liječi i podiže našu narav, ranjenu istočnim grijehom i čini nas sposobnim djelovati kao djeca Božja,[9] i nasljedovati Kristov lik (usp. Rim, 8:29): to jest, biti, svaki ponaosob, alter Christus, drugi Krist. Ova sličnost Kristu očituje se u vrlinama.

Posvećenje znači rast u svetosti, postižući uvijek sve intimniji odnos s Bogom (usp. KKC, 2014), do točke postajanja ne samo drugog Krista već ipse Christus, samog Krista[10] – jedno te isto s Kristom, kao ud njegovog Tijela (usp. 1 Kor, 12:27). Rast u svetosti zahtijeva slobodnu suradnju s milošću, a to podrazumijeva trud, borbu, zbog poremećaja koji je uveden grijehom (formus peccati, sklonost grijehu). „Nema svetosti bez odricanja i bez duhovnog boja“ (KKC, 2015).[11]

Stoga, kako bi pobijedili u asketskoj borbi, moramo moliti Boga za milost kroz molitvu i mrtvljenje („molitvu osjetila“), [12] i primati milost kroz sakramente.[13]

Naše zajedništvo s Kristom bit će konačno samo u nebu. Moramo moliti Boga za milost konačne ustrajnosti, to jest, dar umiranja u Božjoj milosti (usp. KKC, 2016 i 2849).

4. Bogoslovne (teološke) krjeposti

Općenito govoreći, krjepost „je postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro“ (KKC, 1803).[14] „Bogoslovne se krjeposti odnose izravno na Boga; potiču kršćane da žive u vezi s Presvetim Trojstvom“ (KKC, 1812). „Bog ih ulijeva u duše vjernika da ih osposobi da djeluju kao njegova djeca“ (KKC, 1813).[15] Tri su bogoslovne krjeposti: vjera, ufanje i ljubav (usp. 1 Kor, 13:13).

Vjera „je bogoslovna krjepost po kojoj vjerujemo u Boga i sve što je On rekao i objavio i što nam Sveta Crkva predlaže vjerovati“ (KKC, 1813). Vjerom „se čojek slobodno i u potpunosti predaje Bogu“[16] i teži spoznanju i vršenju Božje volje: Pravednik će od vjere živjeti (Rim, 1:17).[17]

„Kristov je učenik dužan ne samo čuvati vjeru i od nje živjeti, nego i ispovijedati je, za nju otvoreno svjedočiti i širiti je“ (KKC, 1816; usp. Mt, 10:32-33).

Ufanje (nada) „je bogoslovna krjepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga“ (KKC, 1817).[18] Ljubav „je bogoslovna krjepost kojom Boga ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga bližnjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu“ (KKC, 1822). Ovo je Kristova „nova zapovijed“: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (Iv, 15:12).[19] 5. Ljudske krjeposti

„Ljudske krjeposti (vrline) jesu čvrsti stavovi, stalna raspoloženja, trajne savršenosti razuma i volje koje ravnaju našim činima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri. One daju lakoću, gospodstvo nad sobom i radost za moralno dobar život“ (KKC, 1804). Ove krjeposti „stječu se ljudskim nastojanjem. One su plodovi i klice moralno dobrih čina“ (KKC, 1804).[20]

Među ljudskim krjepostima četiri su koje se nazivaju stožernim krjepostima jer se sve ostale svrstavaju oko njih. To su razboritost, pravednost, jakost i umjerenost (usp. KKC, 1805).

§ Razboritost „je krjepost koja upućuje praktični razum da u svim prilikama razlikuje naše istinsko dobro i da izabere prikladna sredstva da ga izvrši“ (KKC, 1806). Ona je „ispravna norma djelovanja,“[21] piše sv. Toma Akvinski.

§ Pravednost „je moralna krjepost koja se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada“ (KKC, 1807).[22]

§ Jakost „je moralna krjepost koja u poteškoćama osigurava čvrstoću i postojanost da u traganju za dobrom. Ona jača odluku da se čovjek opre napastima i svlada zapreke u moralnom životu. Krjepost jakosti osposobljava ga da pobijedi strah, čak i smrt, i da se odvažno suoči s iskušenjima i progonstvima. Ona daje hrabrost da se čovjek odrekne i žrtvuje vlastiti život, da bi obranio pravednu stvar“ (KKC, 1808).[23]

§ Umjerenost „je moralna krjepost koja obuzdava privlačnost naslada i osposobljuje za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima“ (KKC, 1809). Umjerena osoba usmjerava svoje sjetilne težnje prema objektivnom dobru i ne dopušta biti upravljana svojim strastima (usp. Sir, 18:30). U Novom Zavjetu nazvana je „uzdržljivost“ ili „trijeznost“ (usp. KKC, 1809).

Izreka in medio virtus, „krjepost se nalazi u sredini“, u vidu moralnog zakona znači da se krjepost nalazi u sredini između nedostatka i obilja.[24] Ipak, in medio virtus nije poziv na osrednjost. Krjepost nije sredina između dva ili više poroka već ispravnost volje – vrhunac, može se reći – koji je suprostavljen ponorima poroka.[25]

6. Krjeposti i milost. Kršćanske krjeposti

Rane koje su ostale kao posljedica grijeha čine stjecanje i vršenje ljudskih krjeposti teškim (usp. KKC, 1811).[26] Kako bi ih stekli i živjeli, kršćani se oslanjaju na Božju milost koja liječi ljudsku narav.

Milost podiže ljudsku narav na sudjelovanje u božanskoj naravi. Istovremeno milost podiže ljudske vrline na nadnaravni red (usp. KKC, 1810), vodeći osobu da se ponaša u skladu s vjerom prosvijetljenim razumom: jednom riječju, da oponaša Krista. Na ovaj način, ljudske vrline postaju kršćanske vrline.[27] 7. Darovi i plodovi Duha Svetoga

„Ćudoredni život kršćanina podržavaju darovi Duha Svetoga. To su trajna raspoloženja koja čovjeka čine poslušnim poticajima Duha Svetoga„ (KKC, 1830).[28] Darovi Duha Svetoga su (usp. KKC, 1831):

1. Dar mudrosti: da možemo razumjeti i pravilno rasuđivati Božje planove;

2. Dar razuma: da možemo prodrijeti u istinu o Bogu

3. Dar savjeta: da prepoznamo i proslijeđujemo („further“) Božje planove u pojedinim djelima;

4. Dar jakosti: da prevladamo teškoće u kršćanskom životu;

5. Dar znanja: da spoznamo red stvorene stvarnosti;

6. Dar pobožnosti: da se ponašamo kao djeca Božja i na bratski način prema svoj našoj braći i sestrama, budući smo drugi Krist;

7. Dar straha Gospodnjeg: da odbacimo sve što može uvrijediti Boga, kao što bi dijete odbacilo, iz ljubavi, sve što bi moglo uvrijediti njegovog oca.

Plodovi Duha Svetoga „su savršenosti što ih Duh Sveti izvodi u nama kao prvine vječne slave“ (KKC, 1832). Oni su djela koje uzrokuje stalno djelovanje Duha Svetoga u našoj duši. Tradicija Crkve nabraja dvanaest plodova: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (usp. Gal, 5:22-23).

8. Utjecaj strasti u moralnom životu

Kroz jedinstvo našeg tijela i duše, naš duhovni život – intelektualno znanje i slobodni izbor volje – je podložan utjecaju naših osjećaja. Ovaj utjecaj očituje se u strastima, koje su „uzbuđenja ili pokreti čuvstvenosti koji potiču na djelovanje ili nedjelovanje gledom na ono što se kao dobro ili kao zlo osjetilo ili zamislilo“ (KKC, 1763). Strasti su poticaji osjetilnih potreba (razdražljivih i požudnih). Također ih se može nazvati, u širem smislu, „osjećajima“ ili „emocijama.“[29]

Ljubav, ljutnja, strah, itd. primjeri su strasti. „Osnovna strast je ljubav koju izaziva privlačnost dobra. Ljubav budi želju za odsutnim dobrom i nadu da će ga postići. Taj pokret završava u užitku i u radosti posjedovanja dobra. Strah od zla uzrok je mržnji, odvratnosti i bojazni od budućega zla. Taj pokret završava u žalosti zbog prisutnog zla ili u srdžbi koja mu se protivi“ (KKC, 1765).

Strasti imaju velik utjecaj na naš moralni život. „Strasti u sebi nisu ni dobre ni zle“ (KKC, 1767). „Strasti su moralno dobre kad doprinose dobru djelu; u suprotnom slučaju su zle“ (KKC, 1768).[30] Ljudsko savršenstvo zahtijeva imanje strasti koje su pod nadzorom razuma i upravljane voljom.[31] Nakon istočnog grijeha, naše strasti više nisu pod kontrolom razuma i često nas tjeraju prema nečemu što nije dobro.[32] Njihovo stalno ili redovito usmjeravanje prama dobru zahtijeva asketsku borbu i pomoć milosti, koja liječi rane grijeha.

Volja, ako je dobra, koristi strasti usmjeravajući ih prema dobru.[33] S druge strane, loša volja, koja izvire iz sebičnosti podložna je neurednim strastima ili ih koristi za zlo (usp. KKC, 1768).