Đakonska služba, kao služba svetoga reda, u počecima Crkve bila je stalna služba, kao što je to i danas slučaj na Istoku, gdje u bogoslužju đakon ima istaknutu ulogu. Na Zapadu je đakonat, osim u kraćem vremenskom razdoblju, vrlo brzo postao tek prijelazni stupanj do svećeništva. Poslije Drugog vatikanskog sabora obnovljen je stalni đakonat, ali očito nije zaživio na onaj način kako se to u početku moglo činiti. Da bismo mogli bolje razmotriti značenje đakonata u današnjim okolnostima, pogledat ćemo – na osnovu liturgijskih tekstova đakonskog ređenja – kako je tekao njegov razvoj do danas, te koje se mogućnosti danas otvaraju.

1. Razvoj đakonske službe

---

Prvi spomen đakonske službe nalazimo u poznatom tekstu iz Djela apostolskih:

Dj 6,1-6: U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: „Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.“ Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke.

Zanimljiv je ovaj tijek događaja. Apostoli predlažu da se postave đakoni, a narod prihvaća. Zatim, narod bira sedmoricu, postavlja ih pred apostole, a apostoli polažu na njih ruke. Poštuje se uloga naroda – koji je Crkva – i uloga apostola kao glavara. Međutim, iz samog teksta ne možemo zaključiti, radi li se ovdje o đakonskoj službi u našem smislu, odnosno je li u pitanju sakramentalni obred ili obično uvođenje u službu. Većina autora smatra da je u pitanju ovo drugo. O tome svjedoči i liturgijska predaja: sve do 1969. kod đakonskog ređenja nije se spominjao navedeni tekst (Dj 6,1-6). Nadalje, zapaža se određena nelogičnost u govoru Djela apostolskih o đakonima. Naime, iako su oni bili postavljeni za službu kod stolova (karitas), Djela apostolska nešto kasnije prikazuju kako jedan od njih, Stjepan, naviješta Evanđelje, te kako Filip đakon naviješta evanđelje i krštava. Tako od samih početaka – kao što je to i danas – ostaje pitanje, je li đakonska služba u prvom redu karitativna ili liturgijska. Vidjet ćemo da su te dileme i danas prisutne. Evo kako kasniji izvori predstavljaju đakonsku službu.

Didahé (konac 1. st.) govori o različitim službama u Crkvi: apostoli i proroci, biskupi i đakoni, kao stalni službenici koje Crkva izabire.[1]

Izaberite sebi biskupe (nadglednike – episkopoi) i đakone (poslužitelje – diakonoi) dostojne Gospodina, muževe krotke i ne pohlepne za novcem, istinoljubive i prokušane; i onim vam vrše proročku i učiteljsku službu.[2]

Važno nam svjedočanstvo o đakonima daje i Poslanica Korinćanima Klementa I. (koncem 1. st.):

Propovijedali su (apostoli) po selima i gradovima i njihove prvine, ispitavši ih Duhom, postavljali za biskupe i đakone onih koji će povjerovati. (42,1-2.4) (Apostoli su) postavili ranije spomenute (biskupe i đakone) i potom utvrdili popis da, ako oni umru, drugi prokušani muževi preuzmu službu.[3]

U Apostolskoj predaji (početkom 3. st.) stoji da se đakoni „ne rede za svećeništvo, nego za službu biskupu, da čine ono što im on zapovjedi.“[4] Ne spominje se njihova moguća briga za siromahe, nego služba oltaru. Ignacije Antiohijski, na početku 2. st.., za đakone veli da su „poslužitelji otajstava Isusa Krista. Ta oni nisu poslužitelji jela i pića, nego službenici Božje Crkve“.[5] Papa Kornelije, sredinom 3. st., svjedoči kako u Rimu ima jedan biskup (tj. papa), 46 prezbitera, 7 đakona, 7 subđakona, 42 akolita, 52 lektora, te određeni broj egzorcista.

Đakoni se najčešće predstavljaju kao služitelji u euharistijskom slavlju. Tako Justin, sredinom 2. st., svjedoči da poslije euharistijskog slavlja đakoni nose pričest onima koji nisu mogli doći.[6] Đakoni pripravljaju oltar, donose i raspoređuju euharistijske darove, poslužuju papu kod euharistijskog slavlja, dijele pričest i nose je odsutnima, čuvaju u sakrariju posvećene prilike te u slučaju potrebe krste i propovijedaju. U 5. stoljeću naglašena je uloga đakona u liturgijskoj glazbi: oni pripravljaju pjevače i pjevaju, do te mjere, da se kod kandidata za đakonat više gledalo na njihove glazbene kvalitete, nego na njihov moralni i vjerski život. Upravo zbog toga je papa Grgur Veliki 595. na rimskoj sinodi oduzeo đakonima pjevačku ulogu i predao je subđakonima i nižim klericima. U Rimu su đakoni uz liturgijsku službu sve više preuzimali administrativne i karitativne poslove u biskupovo ime. Na brizi su im bili siročad, siromasi, zatvorenici, umirući, a skrbili su i za pokop siromaha. Zato Apostolske konstitucije (4. st.) vele da je đakon „biskupovo oko i usta, njegov anđeo i prorok“.[7] Tako su u Rimu nastale 24 diaconiae, karitativne ustanove vezane u rimske titularne crkve. Njihov je broj kasnije bio smanjen na 18, a Siksto V. ih je 1587. sveo na 14 i povjerio kardinalima-đakonima. Uz veći broj đakona razvila se i služba arhiđakona, koji je bio neka vrsta generalnog vikara, nadređenog čak i svećenicima. On se također skrbio oko odgoja klerika. Nakon Tridentskog sabora bila je to samo kanonička titula.

Iako su rimski đakoni jedno vrijeme imali značajne administrativne i karitativne službe, ipak se kasnije njihova uloga svela samo na služenje oltaru. Tako se u posvetnoj molitvi ređenja đakona, zabilježenoj u najstarijim sakramentarima (7.-8. st.) tj. u Veronskom,[8] Gelazijevom[9] i Grgurovom,[10] đakonska služba uspoređuje s levitskom te povezuje isključivo s oltarom. Nadalje, đakonski se red posredno smatra prolaznim, jer se u istoj posvetnoj molitvi govori da kandidati trebaju iz nižega stupnja prijeći k višem i ta je formulacija bila u pontifikalima sve do 1968.

Zaključimo. Prema sakramentarima i pontifikalima đakonat je bio crkvena služba koja se dobivala sakramentalnim ređenjem uz polaganje ruku i zazivanjem Duha Svetoga. Drugo, đakonat je vezan uz biskupa i prezbitera. Nadalje, iako su rimski đakoni imali također administrativnu i karitativnu ulogu, njihova je služba kasnije bila isključivo liturgijska. Konačno, budući da je đakonska služba bila samo privremena – do svećeničkog ređenja – možemo govoriti o krizi đakonata, jer se on javlja tek kao prijelazni stupanj.[11] Dok na Istoku oduvijek postoji stalni đakonat, na Zapadu je on stoljećima bio samo prijelazni stupanj do svećeništva. Tridentski je sabor, istina, pokušao uvesti stalni đakonat, ali taj zaključak nikada nije bio proveden.

---

2. Ređenje đakona prema Tridentskom pontifikalu

---

Donosimo đakonsko ređenje prema posljednjem prijesaborskom izdanju, uz napomenu da se ovaj red nije mijenjao od svog prvog izdanja 1595.-1596.[12] Ređenje je u misi prije evanđelja. Biskup govori molitvu, a onda dolazi uobičajeni dijalog arhiđakona i biskupa glede dostojnosti onih koji imaju biti ređeni. Biskup zatim govori ređenicima o značenju i dostojanstvu đakonske službe te napominje da oni imaju posluživati kod oltara, krštavati i propovijedati. Njihovu službu on uspoređuje s levitskom: budući da je ova još časnija, zaključuje biskup, od njih se traži osobita moralna čestitost i čistoća. Nakon biskupova nagovora ređenici se prostru, a ostali kleče dok se mole Litanije svih svetih. Nakon litanija đakoni ustanu i ostanu klečati, a biskup moli za njih da budu dostojni svoje službe. Slijedi posvetna molitva koja je u potpunosti preuzeta iz Grgurovog sakramentara. U toj se molitvi govori da Bog dijeli raznolike službe, pa je tako u Starom zavjetu ustanovio levitsku službu. Na sličan način i đakoni služe u Crkvi, stoga oni trebaju biti besprijekorni. Kada je u pitanju dostojnost kandidata, biskup se poziva na Božju mudrost koja razabire i vidi ono što je čovjeku nedostupno. Na koncu biskup polaže ruku nad svakog pojedinog uz riječi: „Primi Duha Svetoga da budeš čvrst te da mogneš odoljeti đavlu.“ Onda biskup, ispruženih ruku nad sve ređenike, zaziva snagu Duha Svetoga da ređenici budu dostojni svoje službe te da njihov život bude vjernicima primjer. Nakon toga biskup uz pripadajuće riječi stavlja svakom ređeniku štolu na đakonski način i odijeva ih dalmatikom te im daje da dotaknu knjigu evanđelja. Obred završava dvjema molitvama. Onda jedan od novozaređenih navijesti evanđelje, nakon čega misa ide uobičajenim tijekom. Kao što je vidljivo, u molitvama se spominje samo služba kod oltara, ne spominje izbor prvih đakona prema Dj 16,1-6, a veoma je naglašena potreba da đakoni budu dostojni svoje službe.

---

3. Ređenja đakona prema vrijedećem pontifikalu

---

Prije nego što predstavimo obred đakonskog ređenja u vrijedećem pontifikalu, evo što o (trajnom) đakonatu vele neki važniji dokumenti. Drugi vatikanski sabor ovako određuje ulogu đakona (LG 29):

Služba je đakona, kako mu odredi kompetentna vlast, svečano dijeliti krštenje, čuvati i dijeliti euharistiju, u ime Crkve prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, nositi popudbinu umirućima, čitati vjernicima Sveto pismo, poučavati i poticati narod, predvoditi bogoslužje i molitvu vjernika, dijeliti blagoslovine, voditi obred sprovoda i pokopa. Budući da su posvećeni dužnostima kršćanske ljubavi i pomaganja (…) Budući da se te službe, koje su veoma potrebne za život Crkve, prema propisima koji danas vrijede u latinskoj Crkvi mogu u mnogim krajevima teško vršiti, đakonat će se moći u budućnosti obnoviti kao posebni i trajni hijerarhijski stupanj. Da li je i gdje je zgodno za dušobrižništvo uvesti takve đakone, imaju odlučiti različite kompetentne teritorijalne biskupske konferencije uz odobrenje samog pape. Uz pristanak rimskog biskupa moći će se taj đakonat podijeliti ljudima zrelije dobi iako žive u braku, i sposobnim mladićima, za koje ipak mora ostati na snazi zakon celibata.[13]

Tako je motuproprijem Pavla VI. Sacrum diaconatus ordinem uveden stalni đakonat.[14] Nakon toga su se stvarale „đakonske zajednice“ koje su pripravljale đakonsko ređenje pod vodstvom jednog biskupovog povjerenika. Određeno je također da se oženjeni đakon ne može ponovno oženiti, ako mu umre žena.

Đakonska služba obilježava se vršenjem trostruke dužnosti koja je vlastita ređeničkoj službi, prema posebnoj perspektivi služenja. U vezi s dužnošću poučavanja (munus docendi), đakon je pozvan da čita Sveto pismo, da poučava i potiče narod. To je izraženo predajom knjige Evanđelja, koja je predviđena u obredu samog ređenja. Dužnost posvećivanja (munus sanctificandi) izražava se u molitvi, u svečanom podjeljivanju krštenja, u čuvanju i podjeljivanju Euharistije, u pribivanju ženidbi i njezinu blagoslivljanju, u vođenju sprovoda i pokopa i u dijeljenju blagoslovina. To pokazuje kako đakonska služba ima svoje polazište i ishodište u Euharistiji, i ne može se iscrpsti običnim socijalnim služenjem. Na kraju, dužnost upravljanja (munus regendi) vrši se posvetom djelima ljubavi i pomaganja, animiranjem zajednice ili dijelova crkvenog života, posebno što se tiče karitasa. To je najtipičnija đakonska služba.[15]

Dva su poslijesaborska pontifikala koja, uz biskupsko i prezbitersko, donose red đakonskog ređenja: 1968.[16] i 1990.[17] Ovi se pontifikali razlikuje u nekim pojedinostima koja ćemo u tekstu istaknuti. Slijed đakonskog ređenja danas uglavnom nam je poznat. Kao i biskupsko i svećeničko, tako se i đakonsko ređenje treba slaviti u misi iza evanđelja. Ustrojstvo je slično.

Kandidati bivaju predstavljeni, a na biskupov upit o njihovoj prikladnosti, jamči se suglasnost odgovornih osoba i kršćanskog puka. Onda biskup potvrdi izbor.

U predloženom nagovoru („ovim ili sličnim riječima“) biskup o đakonima između ostalog kaže: „Okrijepljen darom Duha Svetoga pomagat će biskupu i njegovu prezbiteriju u službi riječi, oltara i ljubavi stavljajući se na uslugu svima.“

Đakoni određeni za beženstvo na biskupov upit odgovaraju da ga slobodno prihvaćaju.[18] Ti đakoni također obećavaju da će obdržavati bogoslužje časova (stalnim se đakonima tek stavlja kao „vrlo prikladno“ moliti barem dio Časoslova). Na biskupove daljnje upite ređenici izražavaju spremnost staviti se u službu Crkve u svoj poniznosti, te da će vjerno čuvati i naviještati poklad vjere. Kao i kod svećeničkog ređenja đakoni kleknu pred biskupa, polože svoje ruke u njegove ruke i obećaju njemu (ili svom biskupu) poštovanje i poslušnost.

Dok se mole litanije svih svetih, svi kleče, a ređenici su prostrti.

Slijedi polaganje ruku u tišini i nakon toga posvetna molitva[19] koja je u nešto izmijenjenom obliku preuzeta iz Grgurovog sakramentara i kasnijih pontifikala (izmjene donosimo u bilješkama):

Budi nam na pomoći, molimo te, svemogući Bože, davaoče milosti[20], djelitelju redova i rasporeditelju službi. Ti, uvijek isti, sve obnavljaš i svojim vječnim promislom sve određuješ riječju, snagom i mudrošću svojom – Isusom Kristom, Sinom svojim, našim Gospodinom, te u svako doba podjeljuješ što je potrebno. 

Crkvi svojoj, koja je Tijelo Kristovo, bogata raznolikošću milosti, skladna u različitosti svojih članova, sjedinjena divnim ustrojstvom po Duhu Svetom[21] ti, Gospodine, daješ da se širi i razvija kako bi se povećao novi hram. I kao što si već od početka izabrao Levijeve sinove da vrše službu u prvom šatoru,[22] odredio si da u svetoj službi imenu tvome služe tri stupnja službenika. 

Tako su u na početku tvoje Crkve apostoli tvoga Sina izabrali sedam muževa na dobru glasu da im pomažu u svakidašnjoj službi, da bi se sami mogli sasvim posvetiti molitvi i propovijedanju riječi. Tim izabranim muževima apostoli su, molitvom i polaganjem ruku, povjerili da poslužuju kod stolova.[23]

Milostivo pogledaj, molimo te, Gospodine, i na ove sluge koje smjerno posvećujemo kao đakone za služenje tvojim svetim oltarima.[24]

Pošalji na njih, molimo te, Gospodine, Duha Svetoga. Neka ih dar tvoje sedmolike milosti ojača za vjerno vršenje njihove službe.[25]

Obilovala u njim svaka vrsta evanđeoskih[26] kreposti: iskrena ljubav, zauzimanje za bolesne i siromašne,[27] skromnost u upravljanju te potpuna neporočnost i obdržavanje duhovne stege.

Sjale u njihovu životu tvoje zapovijedi, da primjer njihova ponašanja[28] navede puk da ih nasljeduje. Ostali jaki i nepokolebljivi u Kristu, poduprti dobrim svjedočanstvom savjesti,[29] te nasljedovali na zemlji Krista, tvoga Sina, koji nije došao da bude služen, nego da služi, i tako zavrijedili s njime kraljevati u nebu.

Kao što vidimo, početak đakonske službe vidi se u izboru prvih đakona. Kao đakonove kompetencije navodi se služba oltaru, briga za potrebite, upravljanje u zajednici te općenito služenje. Kao i u starim izvorima ističe se kako je važno da đakon prednjači primjerom kršćanskog života.

Nakon posvetne molitve prezbiteri ili đakoni pomažu novozaređenima da se obuku u đakonsku odjeću, a onda svaki pojedini novozređeni đakon pristupi biskupu koji mu uruči evanđelistar uz riječi: „Primi Kristovo evanđelje kojemu si postao navjestitelj: Nastoj vjerovati što pročitaš, učiti što vjeruješ, živjeti što učiš.“ Na koncu novozaređeni đakon izmijeni s biskupom i s drugim đakonima poljubac mira.

---

4. Zaključne opaske

---

Zaključno se nameću barem tri pitanja: je li đakonska služba prvenstveno liturgijska ili bi ona – i izvan liturgije – trebala imati određenu težinu i značenje u zajednici Crkve? Posvetna molitva govori i o jednom i o drugom vidu. Kako god odgovorili na ova dva pitanja, ostaje treće: koja bi trebala biti uloga trajnih đakona u Crkvi? Liturgijske knjige i crkveni dokumenti načelno govore o smislu i važnosti đakonske službe i u liturgiji i u zajednici, međutim, osim teoloških rasprava, u praksi – na razini opće Crkve – ne vidimo neke jasne crkvene smjernice, kako bi se u Crkvi trebala očitovati đakonska služba.

Započnimo od đakonove liturgijske službe. Ona je danas na neki način kompromitirana, pogotovo imamo li u vidu trajne đakone. Po sebi, đakon je onaj koji asistira prezbiteru i biskupu kod euharistije, on naviješta evanđelje, propovijeda, dijeli euharistiju, krštava, prisustvuje vjenčanju i blagoslivlja ženidbu, predvodi slavlje blagoslovina (npr. sprovod). Međutim, gotovo sve od ovoga, u nekim slučajevima, mogu voditi i nezaređeni službenici. Na misi asistiraju i „veliki“ ministranti, koji u odjeći nalik albi često stoje tik uz svećenika. Izvanredni djelitelji dijele pričest. Nadalje, u misijama nezaređeni službenik po posebnom biskupovu odobrenju prisustvuju vjenčanju, krštava, vodi sprovode, predslavi blagoslove, a izvan euharistije u službi riječi može tumačiti Božju riječ.[30] Praktički, jedino što prema važećim propisima ostaje pridržano đakonu jest naviještanje evanđelja i držanje homilije na misi.

Što se tiče đakona koji su kandidati za svećeništvo, sadašnja praksa izgleda sasvim prikladna: oni – u sklopu kompetencije vlastitog svetog reda – sudjeluju u bogoslužju Crkve u pastoralnoj službi te se ujedno pripravljaju za buduću prezbitersku službu.

Đakonska (trajna) služba izvan liturgije danas nije zaživjela. Ima nekih razmišljanja da bi neke crkvene službe mogle biti povezane sa svetim redom đakonata, odnosno trajnim đakonatom. To bi moga biti neka služba u biskupskoj kancelariji, ili bi to moglo biti vođenje nekih biskupijskih ustanova kao što je karitas, crkvene odgojne i školske ustanove, o čemu govori posvetna molitva. U svakom slučaju, ostaje da se vidi u kojem će smjeru ići odredbe i smjernice na razini opće Crkve kada je u pitanju (trajna) služba đakona u Crkvi.

---

Tekst je objavljen u VĐONSB-u, 1/2018.

---

[1] Za povijesni pregled usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica, 4. Sacramenti. Sacramentali, Ancora, Milano, 1959. (fototipsko izdanje 2005.), str. 296.-402.; F. BROVELLI, Ordine e ministri, u: A. J. CHUPUNGCO (ur.) Anamnesis. 3/1 La liturgia, i sacramenti: teologica e storia delle celebrazioni, str. 245-300, ovdje: 261-265. 283-287.

[2] Didahé, 15,1 u: Apostolski oci II. Didaché, Klement Rimski: Poslanica Korinćanima, Barnabina poslanica (prir. B. JOZIĆ), Verbum, Split, 2010., str. 25-28.

[3] Klement RIMSKI, Pismo Korinćanima,42,1-2.4, (pr. M. MANDAC), Split 2007., str. 323-235.237.

[4] IPPOLITO DI ROMA, La tradizione apostolica, 8, Edizioni Paoline, Roma 1979., str. 68. Rimsko-germanski pontifikal iz 10. st. također veli: da se đakoni „ne rede za svećeništvo, nego za služenje“. Vidi: C. VOGEL – R. ELZE (prir.) Le Pontifical Romano-germanique du dixième siècle. Le texte, I, XVI, 9, Città del Vaticano, Biblioteca apostolica vaticana, 1963. (= PRG), str. 24.

[5] IGNACIJE ANTIOHIJSKI, Pismo Tralijanima, 2, u: Apostolski oci I., Verbum, Split, 2010., str. 60.

[6] Prva Apologija, 67, u: Časoslov, 2, str. 511.

[7] Constitutiones apostolorum, II, 28, u: F. X. FUNK (prir), Didascalia et Constitutiones apostolorum, I., Paderborn 1905, str. 108. Vidi također: M. RIGHETTI, Nav. dj., str. 399.

[8] L. C. MOHLBERG, (prir.), Sacramentarium Veronense, Herder editrice e libreria, Roma, 1978., br. 951.

[9] L. C. MOHLBERG (prir.), Liber sacramentorum Romanae Aeclesiae ordinis anni circuli (Sacramentarium Gelasianum), Casa editrice Herder – Roma, 1981., br. 152-154.

[10] J. DESHUSSES, (prir.), Le sacramentaire Grégorien, 1 Le Sacramentaire, Le Supplément d’Aniane, Fribourg, 1979., br. 32. Iz ovoga sakramentara posvetna je molitva preuzeta u Rimsko-germanski potifikal iz 10. st. pa onda u sve kasnije Pontifikale. Usp. PRG, str. 25-26. Inače, posvetna je molitva gotovo identična u sva ti sakramentara.

[11] Na primjer, sve do 1968. u Đakovu je subđakonsko ređenje bilo redovito na Bijelu nedjelju, a đakonsko na Spasovo ili u nedjelju iza Spasova. To znači da je đakon mogao vršiti svoju službu samo od Spasova do Petrova, kada je bio zaređen za svećenika. Usp. Z. PAŽIN, Liturgijski život svećeničkih kandidata u đakovačkom Sjemeništu (1907.-1987.), u: Diacovensia 14(2006)2(18), 533-630., ovdje: 579.582

[12] Pontificale Romanum. Pars prima, Typis Polyglottis Vaticanis, 1962., str. 37.-45.

[13] Drugi vatikanski koncil. Dokumenti. VII. izdanje. Popravljeno i dopunjeno, KS, Zagreb, 2008.

[14] Usp. PAVAO VI, Apostolsko pismo Sacrum diaconatus odinem, 18. lipnja 1967. u: AAS 59 (1967) str. 697-704.

[15] KONGREGACIJA ZA KATOLIČKI ODGOJ, Temeljni propisi za formaciju trajnih đakona, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998., br. 9.

[16] Pontificale Romanum ex decreto Sacrosancti Oecumenici Cincilii Vaticani I instauratum, auctoritate Pauli Pp. VI promulgatum. De ordinatione diaconi, presbyteri et episcopi. Editio typica, Libreria editrice Vaticana, 1968 (= PR 1968). Hrvatski prijevod ovog izdanja uslijedio je tek puno kasnije: Rimski pontifikal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog, a proglašen vlašću pape Pavla VI. Službe u Crkvi, ređenja, posvete, zavjetovanja. Nalogom i odobrenjem Biskupske konferencije i potvrdom Svetoga zbora za bogoštovlje izdaje Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988. (= RP 1988).

[17] De Ordinatione Episcopi, Presbyterorum et Diaconorum. Editio typica altera. Typis Polyglottis Vaticanis, 1990. (= PR 1990). Hrvatsko se izdanje pojavilo deset godina kasnije: Rimski pontifikal prerađen odlukom svetog sabora Drugog vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI., preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Ređenje biskupa, prezbitera i đakona, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000. (= RP 2000).

[18] Od ovog izdanja iz 1990. to vrijedi i za redovnike koji se već položili redovničke zavjete koji uključuju i celibat.

[19] Posvetnu molitvu navodimo prema: RP 2000, br. 207, str. 115-116. Usp. PR 1990, br. 207, str. 212-122.

[20] Umjesto „davaoče časti“ – kako stoji u sakramentarima i pontifikalima, uključujući i PR 1968. i RP 1988. – važeći pontifikal kaže „davaoče milosti“. Svaka služba, pa i ona svetoga reda ne bi trebala biti u prvom redu čast, nego upravo služba za koju je potrebna Božja milost.

[21] U prethodnom pontifikalu, kao i svim ranijim izvorima na ovom se mjestu ne spominje Duh Sveti. Priređivači važećeg misala htjeli su naglasiti ulogu Duha Svetoga po kojem se sve u Crkvi uređuje.

[22] U prethodnom je Pontifikalu stajalo: „službu u svetom šatoru i zauvijek posjeduju dio koji im je pripao: baština vječnog blagoslova“, dok važeći pontifikal samo veli: „službu u prvom šatoru“, čime se, s jedne strane, naglašava da je služba „prvog šatora“ prošla te, s druge strane, htjelo se ispustiti starozavjetna tipologija, prema kojoj je Levijevu plemenu samo Gospodin bio baština.

[23] Ovaj odlomak koji govori o izboru prvih đakona prema Dj 6,1-6 novosastavljen je i ne nalazi se u starim sakramentarima.

[24] Na ovom se mjestu ispušta odlomak iz starih sakramentara kojem biskup priznaje ograničenost ljudskoga suda, pa moli Boga da snagom Duha Svetoga prosudi dostojnost kandidata.

[25] Ovaj se odlomak smatra bitnim.

[26] Pridjev „evanđeoskih“ ubačen je u važeće izdanje. Nije ga bilo u prethodnom.

[27] Izraz „zauzimanje za bolesne i siromašne“, ne nalazi se u starim sakramentarima.

[28] U svim prethodnim pontifikalima (kao i onom iz 1968./1988.) ovdje stoji: „primjer njihove čistoće“, dok vrijedeći pontifikal stavlja: „primjer njihova ponašanja“ (latinski: „conversationis exemlo – primjer njihova obraćenja“!), što se, vjerojatno, činilo prikladnijim obzirom da se ista posvetna molitva govori i kod ređenja oženjenog kandidata.

[29] Odlomak koji slijedi, novosastavljen je. U starim sakramentarima ova molitva završava riječima: „de inferiori gradu per gratiam tuam capere potiora mereatur“, što upućuje na to da se đakonat smatra tek prijeleznim stupnjem.

[30] Pri tome propisi vele da je đakonov blagoslov indikativan („Blagoslovio vas…), pri čemu on čini znak križa kao i svećenik, dok će laik reći samo: „Blagoslovio nas…“ pri čemu će se prekrižiti zajedno s ostalima.

Uoči Biskupske sinode koja započinje 3.10.2018. u Vatikanu objavljujemo poruku koju je papa Franjo uputio mladima u prigodi predstavljanja pripremnog dokumenta 15. Opće redovne skupštine biskupske sinode.

Dragi mladi,
zadovoljstvo mi je najaviti da će se u listopadu 2018. održati Biskupska sinoda na temu »Mladi, vjera i razlučivanje zvanja«. Želio sam da budete u centru pažnje jer vas nosim u svom srcu. Upravo danas je predstavljen Pripremni dokument, koji povjeravam također vama kao »kompas« na ovom sinodalnom hodu.

Na um mi padaju riječi koje je Bog uputio Abrahamu: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati« (Post 12,1). Ove riječi su danas upućene također vama. To su riječi Oca koji vas poziva da »izađete« i zaputite se prema budućnosti koja je nepoznata, ali koja će sigurno dovesti do ispunjenja. Na putu prema toj budućnosti On sâm vas prati. Pozivam vas da slušate Božji glas koji odzvanja u srcu kroz dah Duha Svetoga.

Kad je Bog rekao Abrahamu: »Idi!«, što mu je time htio reći? Sigurno mu nije rekao da pobjegne od svoje obitelji ili iz svijeta. Bog mu je uputio snažan poziv da ostavi sve i ode u novu zemlju. Što je ta »nova zemlja« za nas danas, ako ne društvo u kojem će biti više pravde i bratstva, a koje vi mladi duboko priželjkujete i koje želite izgraditi sve do krajnjih granica svijeta?

No, nažalost, danas to: »Idi!« ima različito značenje, tiče se, naime, zloupotrebe položaja, nepravdu i rat. Mnogi su mladi izloženi stvarnoj prijetnji nasilja i prisiljeni pobjeći iz svoje zemlje. Njihov vapaj se uzdiže do Boga, poput vapaja Izraelaca kada su bili robovi i potlačeni od faraona (usp. Izl 2, 23).

Želim vas također podsjetiti na riječi koje je Isus jednoga dana uputio učenicima kada su ga pitali: »Učitelju – gdje stanuješ?« On je odgovorio: »Dođite i vidjet ćete« (Iv 1, 38). Vama također Isus upućuje svoj pogled i poziva vas da pođete s njim. Dragi mladi, jeste li susreli taj pogled? Jeste li čuli taj glas? Jeste li osjetili tu potrebu da krenete na put? Uvjeren sam da, premda se čini da u svijetu vladaju buka i pomutnja, taj trajni poziv nastavlja odjekivati u dubini vašega srca da ga otvori punini radosti. To će biti moguće u mjeri u kojoj, također uz pomoć stručnih voditelja koji će vas pratiti, naučite kako poduzeti put razlučivanja da biste otkrili Božji naum u vašemu životu. I onda kad na svom putu doživite slabost i pad, Bog, bogat milosrđem, pruža svoju ruku da vas podigne.

U Krakovu, na otvaranju posljednjeg Svjetskog dana mladih, upitao sam vas više puta: »Je li moguće promijeniti stvari?« A vi ste uzviknuli bučno: »Da!« Taj povik se vinuo iz vašeg mladog srca, koje ne podnosi nepravdu i ne može se prikloniti kulturi bacanja, niti podleći globalizaciji ravnodušnosti. Slušajte taj vapaj koja se izdiže iz vaše nutrine! I kad osjetite, poput proroka Jeremije, neiskustvo svoje mladenačke dobi, Bog vas potiče da pođete tamo gdje vas šalje: »Ne boj […] se, jer ja sam s tobom da te izbavim« (Jr 1, 8).

Bolji svijet se gradi također zahvaljujući vašim naporima, vašoj želji za promjenom i vašoj velikodušnosti. Ne bojte se slušati Duha koji vam predlaže smjele izbore, ne oklijevajte kad savjest traži od vas da preuzmete rizik u nasljedovanju Učitelja. Crkva također želi osluškivati vaš glas, vašu osjetljivost i vašu vjeru, pa čak i vaše sumnje i kritike. Učinite da se vaš glas čuje, neka odjekne u zajednicama i neka ga čuju vaši pastiri. Sveti Benedikt je preporučivao opatima da se savjetuju također s mladima prije donošenja svake važne odluke, jer »Gospodin često mlađemu otkriva što je bolje« (Pravilo svetog Benedikta, III, 3).

Tako, i na ovom sinodskom putu, moja braća biskupi i ja želimo još više postati »suradnici vaše radosti« (2 Kor 1, 24). Povjeravam vas Mariji iz Nazareta, mladoj osobi poput vas, koju je Bog pogledao s ljubavlju, da vas uzme za ruku i vodi vas prema radosti potpunog i velikodušnog odgovora na Božji poziv s riječima: »Evo me« (usp. Lk 1, 38).

S očinskom ljubavlju,

Franjo

Dano u Vatikanu, 13. siječnja 2017.

Papa Franjo pozvao je danas vjernike iz cijeloga svijeta da svakodnevno mole krunicu tijekom cijelog mjeseca listopada. Poziva vjernike “da se mole Svetoj Majci Božjoj da stavi Crkvu pod svoj zaštitnički plašt: da je čuva od nasrtaja zloga, velikog tužitelja, te da ona istodobno postane sve više svjesna pogrešaka, zabluda, zlostavljanja počinjenih u sadašnjosti i u prošlosti te da se bez imalo oklijevanja upusti u borbu kako zlo ne bi prevladalo”, navodi se u današnjem priopćenju Tiskovnog ureda Svete Stolice.
Sveti Otac odlučio je pozvati vjernike iz cijeloga svijeta da svakodnevno mole krunicu tijekom čitavog marijanskog mjeseca listopada i sjedine se tako u zajedništvu i pokori, kao Božji narod, moleći od Svete Majke Božje i sv. Mihaela Arkanđela da štite Crkvu od đavla koji nas uvijek želi odijeliti od Boga i jedne od drugih, priopćio je Tiskovni ured Svete Stolice.

Proteklih dana, prije polaska na putovanje u baltičke zemlje, Sveti Otac se susreo s fra Frédericom Fornosom, SJ, međunarodnim direktorom Svjetske molitvene mreže za Papu i zamolio ga da proširi u čitavome svijetu taj njegov poziv svim vjernicima, pozivajući ih da na kraju krunice izmole drevnu molitvu „Sub tuum“ (Pod obranu se tvoju utječemo) te molitvu sv. Mihaelu Arkanđelu koji nas štiti i pomaže u borbi protiv zla (usp. Otk 12, 7-12 ).

Molitva – rekao je Papa prije nekoliko dana, 11. rujna, u homiliji u Svetoj Marti, citirajući Knjigu o Jobu – je oružje protiv Velikog tužitelja. Samo ga molitva može poraziti. Ruski mistici i veliki sveci svih tradicija savjetovali su, u trenucima duhovnog nemira, skloniti se pod plašt Svete Bogorodice izgovarajući molitvu „Sub tuum“.

U molitvi „Sub Tuum Praesidium“ se kaže:

“Sub tuum praesidium confugimus Sancta Dei Genitrix. Nostras deprecationes ne despicias in necessitatibus, sed a periculis cunctis libera nos semper, Virgo Gloriosa et Benedicta”.
[Pod obranu se Tvoju utječemo, sveta Bogorodice. Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli vazda oslobodi. Djevice slavna i blagoslovljena].

Ovom zagovornom molitvom, Sveti Otac poziva vjernike cijeloga svijeta da se mole Svetoj Majci Božjoj da stavi Crkvu pod svoj zaštitnički plašt: da je čuva od nasrtaja zloga, velikog tužitelja, te da ona istodobno postane sve više svjesna pogrešaka, zabluda, zlostavljanja počinjenih u sadašnjosti i u prošlosti te da se bez imalo oklijevanja upusti u borbu kako zlo ne bi prevladalo.

Sveti je Otac također zatražio da se molitva krunice tijekom mjeseca listopada zaključi molitvom koju je napisao Leon XIII.:

“Sancte Michael Archangele, defende nos in proelio; contra nequitiam et insidias diaboli esto praesidium. Imperet illi Deus, supplices deprecamur: tuque, Princeps militiae caelestis, Satanam aliosque spiritus malignos, qui ad perditionem animarum pervagantur in mundo, divina virtute, in infernum detrude. Amen”.
[Sveti Mihaele Arhanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjedama đavolskih budi nam zaklon. Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo: Ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge duhove zlobne, koji svijetom obilaze na propast duša, Božanskom krepošću i jakošću u pakao strovali. Amen].

(bitno.net)

Gotovo da nema djeteta kojem u djetinjstvu baka, teta, mama nije recitirala ili ga učila molitvu Anđelu čuvaru. Prije spavanja, ili pri ustajanju…Pa tko su zapravo anđeli?

Anđeli su čisti duhovi, savršena stvorenja Božja, obdareni razumom i slobodnom voljom, posve jednostavne naravi, besmrtni, nepromjenljivi, i ljudskim tjelesnim očima nevidljivi, te kao takvi odražavaju sliku svoga Stvoritelja. Ne podliježu fizičkim ograničenjima niti zakonima propadljivosti. Anđeli nisu nikakva apstrakcija niti slikoviti govor. Oni su  konkretna Božja stvorenja koja kroz svu vječnost slave svoga Stvoritelja i izvršavaju njegove naume.

Teško je ljudskom umu prodrijeti u anđeosko stanje i razumjeti anđeoski svijet jer je neizmjerna razlika između njihove i ljudske naravi. Njihova narav, naime, uzvišenija je i savršenija od ljudske i između svih stvorenja zauzimaju najodličnije mjesto u svemiru. Simbol ljudi je ljudski lik hermafrodita (anđeo nije ni muško ni žensko jer je oboje), a simbol nebeskog su krila kojima se uzdiže iznad zemaljskog. Sam Isus se poziva na anđeosko stanje kada opisuje budući život onih … koji se nađoše dostojni onoga svijeta… Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća (Lk 20, 36).

Zapravo, anđeli su veza, raspon između relativnog (ljudi) i Apsolutnog (Bog). Na grčkom jeziku riječ “aggelos” znači vjesnik, glasnik. Javljaju se u Bibliji kao bića koja prenose Božje poruke, objavljuju njegovu volju, javljaju se u snu, ili slave Boga na nebesima. Oni su posrednici između Boga i čovjeka, kao što su to bili često puta upravo po anđelima nadahnuti proroci, a kasnije i sveci. Biblija spominje, tri arkanđela: Mihaela, Gabrijela i Rafaela, te anđeoske vojske, no u kršćanskoj tradiciji među raznim njihovim podjelama, ustalila se ona iz kraja 5. stoljeća Dionizija Aeropagita. On je anđeosku hijerarhiju podijelio na devet korova podijeljenih na tri reda.

Milioni i milioni anđela nastanjuju Nebo, služeći Bogu, ali milioni i milioni anđela su također ovdje na zemlji, služeći nama. Oni su među nama, oko nas, blizu nas, svugdje. Njihova aktivnost što se tiče nas, nikada ne prestaje u svakom trenu dana, iako ih mi ne vidimo, niti čak slutimo njihovu prisutnost, niti osjećamo njihov utjecaj. Oni nas paze neograničenom brigom i ljubavlju. Ovi anđeli nam u svakoj prilici pomažu, čineći nam bezbrojne usluge i čuvajući nas od opasnosti i zala svake vrste. Bog nas je dao njima na brigu:

“Jer je on dao svojim anđelima da se brinu za tebe; da te čuvaju na svim putevima tvojim. Na svojim rukama će te nositi: da se tvoja noga ne spotakne o kamen.” (Ps. 90: 11-12).

Vjerovanje, omiljeno u puku, da svaka osoba ima svog anđela čuvara, nalazi opravdanje u Isusovim riječima: “Pazite da ne prezrete nijednog od ovih najmanjih, jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima”. (Mt 18, 10). Katolička Crkva to ispovijeda, vjeruje i uči, istom sigurnošću kojom ispovijeda vjeru u Boga stvoritelja. Svjedočanstvo Pisma o tome je jasno kao što je i predaja jednodušna.

S jedne je strane Anđeo stvorenje što stoji pred Bogom, cijelim svojim bićem usmjereno prema Bogu. Sva tri imena Arkanđela završavaju riječju „El“ što znači „Bog“. Bog je upisan u njihovim imenima, u njihovu prirodu.
Njihova je priroda to da postoje u njegovom pogledu i za njega. Upravo se baš na ovaj način i objašnjava drugi aspekt koji karakterizira Anđele: oni su Božji glasnici. Donose Boga ljudima, otvaraju nebo i otvaraju zemlju. Baš zato što su tako blizu Bogu mogu biti također i vrlo blizu čovjeku.

Poput anđela za druge
Zaista, Bog nam je bliže nego što smo mi sami sebi blizu. Anđeli ljudima govore ono što se tiče njihovog istinskog postojanja, ono što je tako često u životima zaključano i pokopano. Oni vraćaju čovjeka natrag k sebi, u ime ga Božje dotiču. U ovom smislu i mi ljudi također trebamo biti anđeli jedni prema drugima – anđeli koji ljude odvraćaju od pogrešnih puteva i uvijek ih iznova usmjeravaju prema Bogu.
Ako antička Crkva biskupe naziva „Anđelima“ svoje Crkve, misli upravo ovo: biskupi moraju biti Božji ljudi, moraju živjeti orijentirani prema Bogu. “Multum orat pro populo” – „Neka izgovore mnoge molitve za ljude“, kaže o svetim biskupima crkveni brevijar. Biskup mora biti čovjek molitve, onaj koji za ljude posreduje kod Boga. Što više on to čini, to više razumije ljude koji su mu povjereni i može im postati anđeo – Božji glasnik koji im pomaže da sami pronađu svoju istinsku prirodu i da žive onako kako to Bog za njih želi.

Sveti Mihael: u svijetu pravi mjesta za Boga
Sve ovo postaje još jasnije ako pogledamo na slike trojice Arkanđela čiju svetkovinu Crkva danas slavi. Prvi od njih je Mihael. Prije svega njega u Svetom Pismu pronalazimo u knjizi Danijelovoj, u poslanici svetog apostola Jude Tadeja i u Knjizi Otkrivenja.

Dvije uloge ovog Arkanđela postaju očite u ovim tekstovima. On brani Božju isključivost pred drskosti zmaja, „stare zmije“, kako ga Ivan naziva. Neprestani trud ove zmije jest da ljudi povjeruju kako Bog treba nestati kako bi oni sami postali važni; kako Bog ometa našu slobodu i zbog toga ga se moramo riješiti.

Međutim, zmaj ne optužuje samo Boga. Knjiga Otkrivenja također ga naziva „tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim“ (12: 10). Oni koji Boga guraju u stranu, ne čine čovjeka velikim, već mu skidaju njegovo dostojanstvo. Čovjek tada postaje pogrešni proizvod evolucije. Oni koji optužuju Boga također optužuju i čovjeka. Vjera u Boga brani čovjeka u svim njegovim krhkostima i nedostacima: Božja svjetlost osvjetljava svakoga. Dužnost je biskupa i svakog kršćanina, kao Božjih ljudi, da u svijetu naprave mjesta za Boga, da se suoče s poricanjem Boga te da brane čovjekovu veličinu. I što više možemo reći i misliti o čovjeku od činjenice da je sam Bog postao čovjek? Druga Mihaelova uloga, prema Pismu, jest ta da brani Božji narod (usp. Dn 10: 21; 12: 1).
Dragi prijatelji, budite istinski „anđeli čuvari“ Crkve koja će vam biti povjerena! Pomozite Božjem narodu kojeg trebate voditi na njegovom hodočašću za pronalaskom radosti vjere i razlikovanju duhova: da prihvate dobro i odbace zlo, da ostanu i da sve više postaju, po kreposti nade i vjere, ljudi koji vole u zajednici s Bogom-Ljubavi.

Sveti Gabriel: Bog koji zove
Arkanđela Gabriela susrećemo osobito u predragoj prilici navještenja Mariji o Utjelovljenju Boga, kako nam to govori Luka (1: 26-38). Gabriel je glasnik Božjeg utjelovljenja. On kuca na Marijina vrata, preko njega sam Bog pita Mariju za njezin pristanak da postane Majka Otkupitelja: da svoje ljudsko tijelo preda vječnoj Božjoj Riječi, Sinu Božjemu. Gospodin neprestano kuca na vrata ljudskog srca. U Knjizi Otkrivenja govori „anđelu“ Crkve u Laodiceji i, kroz njega, ljudima svih vremena: „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom“ (3: 20). Gospodin je na vratima – na vratima svijeta i na vratima svakog pojedinog srca. Kuca da mu otvorimo: Božje utjelovljenje, njegovo uzimanje našega tijela, treba se nastaviti do kraja vremena. Svi se trebamo ponovo ujediniti u Kristu u jedno tijelo: to nam govori velika himna o Kristu u poslanicama Efežanima i Kološanima. Krist kuca. I danas su mu potrebni ljudi koji mu, tako reći, daju na raspolaganje svoje tijelo, daju mu svoj svijet i svoje živote te tako služe stvaranju jedinstva između Boga i svijeta, sve do pomirbe cijelog svemira. Dragi prijatelji, vaš je zadatak da kucate na vrata ljudskih srca u Kristovo ime. Dok sami ulazite u jedinstvo s Kristom, također postajete sposobni preuzeti Gabrielovu ulogu: donijeti Božji poziv svim ljudima.

Sveti Rafael: oporavak pogleda
Sveti nam je Rafael prije svega predstavljen u knjizi o Tobiji, i to kao Anđeo kojem je povjerena zadaća liječenja. Kada Isus šalje svoje učenike i daje im zadatke, zadaća širenja Evanđelja uvijek je usko vezana za zadaću liječenja. Dobar Samaritanac, svojim prihvaćanjem i liječenjem ranjenika što je ležao uz cestu, bez riječi postaje svjedokom Božje ljubavi. Svi smo mi taj ranjeni čovjek, imamo potrebu za ozdravljenjem. Samo širenje Evanđelja već znači ozdraviti u sebi, jer čovjek iznad svega ima potrebu pronaći istinu i ljubav.

Knjiga o Tobiji govori o dvije simbolične zadaće liječenja Arkanđela Rafaela. On ozdravljuje narušenu zajednicu između muškarca i žene. Liječi njihovu ljubav. Izgoni demone koji neprestano naprežu i razrušavaju njihovu ljubav. Pročišćava atmosferu između njih dvoje i daje im sposobnost da se međusobno zauvijek prihvate. Što se tiče Tobije, ovo je ozdravljenje opisano legendarnim slikama.

U Novom Zavjetu, red u braku uspostavljenom među stvorenjima, braku kojem na brojne načine prijeti grijeh, liječi Kristov pristanak na njegovu otkupiteljsku ljubav. On čini brak sakramentom: njegova je ljubav, za nas pribijena na križ, moć koja liječi i koja u svim oblicima kaosa nudi mogućnost obnove, pročišćava atmosferu i liječi rane. Svećeniku je povjerena zadaća uvijek nanovog vođenja muškaraca i žena prema obnavljajućoj moći Kristove ljubavi. On treba biti „anđeo“ koji liječi, koji im pomaže učvrstiti njihovu ljubav sakramentom te da na temeljima tog sakramenta žive i neprestano oživljuju ovo predanje.

Drugo, knjiga o Tobiji govori o izlječenju slijepih očiju. Svi znamo koliko nam danas prijeti sljepoća spram Boga. Kako je velika opasnost da pored svega što znamo i možemo učiniti s materijalnim stvarima, postanemo slijepi za Božje svjetlo. Liječiti sljepoću porukom vjere i svjedočenjem ljubavi Rafaelova je zadaća koja se svakoga dana povjerava svećenicima te na poseban način biskupima. Također smo spontano potaknuti razmišljati o Sakramentu Ispovijedi, Sakramentu Pokore koji je u najdubljem smislu riječi sakrament izlječenja. Prava rana duše, zapravo, ishodište svih drugih ozljeda, je grijeh. Te samo ako prostoji oproštenje, po Božjoj moći, po Kristovoj ljubavi, možemo biti izliječeni, možemo biti otkupljeni.

„Ostanite u mojoj ljubavi“, govori nam Gospodin danas u Evanđelju (Iv 15:9). U ovom trenutku vašeg zaređenja govori to osobito vama, dragi prijatelji. Ostanite u njegovoj ljubavi! Ostanite u tom prijateljstvu s njim, punim ljubavi, koju vam ponovo daje u ovom trenutku! Tada ćete donijeti plod, plod koji ostaje (usp. Iv 15:16). Svi se pomolimo za vas sada, draga braćo, kako bi vam se sve ovo dalo. Amen.

(Benedikt XVI, dijelovi propovijedi dane 29.rujna 2007.)

Divna kratka izreka koju hrvatski narod ponavlja: „Bogu hvala!“ dobiva svoje puno značenje u svetoj misi jer misa – osobito misa zahvalnica – jest euharistija što znači zahvala.

Živimo u užurbanom vremenu. Sve nas muči stres. Ono što nekad bijaše bolest najviše tehnizirane civilizacije uvuklo se u pore našega svagdanjega života. Po naravi gledamo na ono što nas čeka, što još nismo izvršili. Pružamo se prema onome što nam nedostaje i što nas privlači. U zahvali koju izričemo dobivamo sveti lijek. Zahvalnost je najbolji antistres. Kad Bogu zahvaljujemo, smijemo svjesno pogledati na ono što smo već postigli. Premda nas naša želja i dužnosti neprestano vuku prema naprijed, pozvani smo baciti pogled unatrag i prebrojati plodove. S užitkom ćemo zahvaliti Bogu za sve ono lijepo što smo ostvarili i što nam je darovano. Bog je, prema izvještaju na prvim stranicama Svetog Pisma, gledao uvijek iznova na ono što je učinio i vidio: bilo je dobro. Tako činimo kad zahvaljujemo.

Zahvalnost je velika krepost koja rehabilitra naš odnos prema stvarima koje posjedujemo. U nestašici, dok mediji pritišću i povećavaju naš osjećaj da nemamo dosta i da ne možemo pribaviti sve ono što nam je potrebno, zahvalnost je čarobni štapić koji okreće naš pogled prema onim stvarima koje imamo i koje su dragocjene. Omogućavaju nam svagdašnji život.

Zahvalnost rehabilitira naš odnos prema talentima koje posjedujemo. Što je to što smo u proteklom razdoblju učinili? Primijenili smo svoju stručnost. Je li to kod domaćica ona prevelika i nikad dovoljno nahvaljena sposobnost da se u kući zauzmu, da u kuhinji pokažu svoje vrhunsko umijeće? Je li to na poslu u službi koju obnašamo? Činili smo koliko smo mogli i što smo mogli. Pritom smo stekli i povjerenje i poštovanje drugih.

Isus zahvaljuje Ocu, Gospodaru neba i zemlje: „Slavim te, Oče, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!“ (Mt 11,25). Mi smo maleni s Kristom kada u redovitim stvarima koje posjedujemo prepoznajemo Božji dar. U vlastitim talentima, ma bili oni i posve oskudni, prepoznajemo veliku iskru božanske mudrosti.

Reći „Hvala!“ najbolji je lijek protiv naše velike bolesti ogovaranja. Tako je lako uočiti u drugome nedostatke i govoriti o tome. Puno je teže, ali i puno ljepše, prepoznati ono što je dobro u njemu. Što je to u bližnjemu na čemu se mogu iskreno zahvaliti? I kad kažem „Hvala!“, već sam pobijedio napast ogovaranja.

Zahvalnost je najbolji i izvrstan lijek protiv psovke. Toliko nas toga u životu pogađa i teško nam je. Brzo se na našim ustima nađe kruta riječ! Puno je teže, ali puno ljepše i mudrije, uočiti one dobre stvari koje nam se događaju i reći: „Hvala Bogu!“ Kako je mudro reći „Hvala!“ onom našem bližnjemu koji nam je pomogao i u najvećoj nevolji. I psovka je pobjeđena.

Zahvalnost je stvarateljica međuljudskih veza. Ako dobijem na dar cvijet, ili neki slatkiš, ili pak kemijsku olovku koja mi je drgaocjena u svakodnevnom poslu, velika je to stvar. Mogu si to doduše i sam pribaviti. Međutim, ako zahvalno primam dar – ma kako on neznatan bio – u njemu ću prepoznati znak ljubavi. U tome je velika sposobnost čovjekova. Iz slavlja božićnog otajstva znamo da je „znak“ biblijski pojam. Pastiri su prepoznali znak. I mi, kad smo zahvalni i kažemo Hvala!, za dar koji smo primili, onda prepoznajemo nešto mnogo više od malog materijalnog dara. To je izraz nečije ljubavi, to je izraz naklonosti i želje da bude uz nas! Dar je znak prisutnosti i blizine druge osobe.

Blažena Djevica i Majka prava je učiteljica duhovnosti i pokazuje nam kako zahvalnost kreira međusobne odnose. Ona govori „Veliča duša moja!“ (Lk 1,46). Kad sam zahvalan, onda otkrivam i potvrđujem vrijednost onoga koji mi daje svoj dar. Blažena Djevica veliča svoga Gospodina. Ali, gle čuda, ta ista zahvalnost čini da ja sâm postanem velik, otkrivam vrijednost vlastite osobe, izgrađujem zdravo samopoštovanje. Otkrivam vrijednost vlastite osobe i pri tome raste moje samopouzdanje. Blažena Djevica Marija samu sebe proglašava „službenicom Gospodnjom“ izražavajući svoju odanost i zahvalnost pred Bogom. Ali time se ona ujedno svrstava među biblijske velikane poput Mojsija, izbavitelja i zakonodavca, koji je također „sluga Gospodnji“ ili poput onog „sluge Jahvina“ o kojemu pjevaju pjesme proroka Izaije. Tko zahvaljuje, potvrđuje, otkriva i rehabilitra vlastitu vrijednost koju ima kao osoba.

Zahvalnost je sveta krepost koja izgrađuje i umnaža našu vjeru. Gospodin Isus pred Lazarovim grobom, prije nego što će dogoditi čudo, već zahvaljuje: „Zahvaljujem ti, Oče nebeski, jer si me uslišio“ (Iv 11,41). To je poseban i važan vidik ljudske zahvalnosti koja omogućuje da se naše molitve doista nađu uslišanima. Pristupimo li Bogu sa zahvalnošću, osigurali smo uspjeh svoje molitve!

Tako je sam Isus činio, on koji je kao osoba izraz velike zahvalnosti Ocu. Kod svake svete mise svećenik upozorava na važnu stvar: Isus zahvaljuje. Isus uze kruh, zahvali, i potom govori. Isus uzima kalež i prvo zahvaljuje. Tek potom govori okupljenima i daje im. Zahvalnost od sitnice čini velike stvari. Mali dar Crkve, kruh i vino – veliki su pred Bogom. Postat će Tijelo i Krv Kristova. To je čudo Kristove zahvalnosti u kojoj se vjernik smije pronaći na svetoj misi. Pridružujemo se njegovoj žrtvi, pridružujemo se i njegovoj zahvalnosti. Pristupajući svetoj pričesti, možemo iz dna duše izreći onu istu molitvu koju je Isus rekao: „Hvala ti, Oče!“ (Iv 11,41).

p. Niko Bilić SJ, Izvor: http://amdg.ffdi.hr/

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 9. siječnja 2008.

Augustin u potrazi za mudrošću nalazi Boga

Draga braćo i sestre!
Od danas, kad nastavljamo slijediti tragove crkvenih otaca, svjedoka vjere i kršćanske predaje, govorit ćemo o doista značajnom liku svetog Augustina, o tom čovjeku strasti i vjere, visoke inteligencije i neumorne pastoralne zauzetosti, velikom svecu i crkvenom naučitelju kojega često, barem po čuvenju, poznaju i oni koji ne poznaju kršćanstvo ili mu nisu bliski. Po svojoj jedinstvenoj važnosti, sveti Augustin izvršio je ogroman utjecaj, te bi se s jedne strane moglo reći da svi putevi latinske književnosti vode u Hipon (danas Annaba, na alžirskoj obali), a s druge strane da se od ovog rimskog afričkog grada, čiji je Augustin bio biskup od 395. sve do smrti 430., račvaju mnogi drugi putevi kasnijega kršćanstva i same zapadne kulture.
Rijetko je koja civilizacija uspjela naći tako veliki duh koji bi znao obuhvatiti njezine vrijednosti i uveličati njezino vlastito bogatstvo, iznalazeći ideje i forme na kojima će se hraniti kasniji naraštaji, kao što je to istaknuo i Pavao VI.: “Može se reći da sva misao starine utječe u njegovo djelo i da iz njega proizlaze strujanja misli koja prožimaju svu doktrinalnu tradiciju kasnijih stoljeća” (AAS, 62, 1970, str. 426). Augustin je i crkveni otac koji je ostavio najveći broj djela: o njima ćemo govoriti u jednom od sljedećih susreta, zadržavajući danas svoju pozornost na njegovu životu koji se može dobro rekonstruirati prema njegovim spisima, a osobito iz Ispovijesti, njegove izvanredne duhovne autobiografije, napisane na slavu Božju, koja je i njegovo najpoznatije djelo. I to s pravom, jer upravo Augustinove Ispovijesti, svojom pozornošću usmjerenom na nutrinu i psihologiju, predstavljaju jedinstveni uzor u zapadnoj književnosti, pa i u onoj nereligioznoj, sve do današnjice.
Augustin se rodio u Tagasti, u pokrajini Numidiji u rimskoj Africi, 13. studenoga 354., u obitelji Patracija, poganina koji je potom postao katekumen, i Monike, gorljive kršćanke. Ova strastvena žena, čašćena kao svetica, izvršila je posebno velik utjecaj na svoga sina te ga je odgojila u kršćanskoj vjeri koju je ipak kao mladić brzo napustio. Augustin je imao brata Navigija, i sestru čije nam ime nije poznato i koja je, ostavši udovica, postala poglavaricom jednog ženskog samostana. Dječak Augustin, osobito žive inteligencije, primio je dobro obrazovanje, izučavajući gramatiku isprva u svome rodnom gradu, a potom u Madauri, dok je od 370. učio retoriku u Kartagi. Kao izvrstan poznavalac latinskoga jezika ipak nije uspio tako dobro ovladati i grčkim jezikom, a nije naučio ni punski kojim su se služili njegovi zemljaci. Upravo u Kartagi Augustin je prvi puta pročitao Ciceronov spis Hortensius koji je kasnije izgubljen, a predstavlja početak njegova puta prema obraćenju. Taj je Ciceronov tekst doista probudio u njemu ljubav prema mudrosti, kao što će to on sam opisati, već kao biskup, u svojim Ispovijestima: “Ta knjiga doista je promijenila moj način osjećanja”, do te mjere da je “iznenada svaka isprazna nada izgubila vrijednost te sam nevjerojatnom gorljivošću srca želio besmrtnost mudrosti” (III, 4, 7). Mladoga Augustina razočarao je, međutim, susret s Biblijom, jer mu se književni oblik latinskih prijevoda Svetoga pisma učinio grubim u usporedbi sa sjajnom Ciceronovom prozom.
Privlačnost pojednostavljenog poimanja svijeta, viđenog kao podijeljenog u korijenu između dobra i zla, približilo je mladoga intelektualca manihejskoj religiji koja mu se činila strožom i racionalnijom od kršćanstva. Usto, prianjanje uz nju, osim što je izgledalo da će mu otvoriti put uspješnoj karijeri, omogućilo mu je i nastavak odnosa s jednom ženom, koji je tih godina započeo. Od te družice imat će sina, Adeodata, kojega je vrlo volio i koji je prerano umro. Nakon što je bio učitelj gramatike u svome rodnom gradu oko svoje dvadesete godine, brzo se vratio u Kartagu gdje je postao sjajan i proslavljen učitelj retorike. S vremenom se Augustin ipak počeo udaljavati od vjere manihejaca koji su ga razočarali upravo na intelektualnom području, budući da nisu bili sposobni razriješiti njegove dvojbe. Preselio se u Rim, a onda i u Milano, gdje se tada nalazio carski dvor i gdje je dobio prestižan posao zahvaljujući preporukama i zanimanju što ga je za njega pokazao prefekt Rima, poganin Simah.
U Milanu Augustin je običavao slušati – isprva kako bi obogatio svoju retoričku riznicu – prelijepe propovijedi biskupa Ambrozija koji je bio predstavnik cara za sjevernu Italiju. Afrički je govornik ostao zadivljen riječima velikoga milanskoga biskupa. U malo vremena Augustin je shvatio da su mu alegorijsko iščitavanje Svetog pisma i neoplatonska filozofija, koje je koristio milanski biskup, omogućavale da riješi intelektualne probleme koji su mu se, kad je bio mlađi, u njegovu prilaženju biblijskim tekstovima, činili nerješivima. Nakon čitanja spisa filozofa, Augustin je prešao na čitanje Pavlovih poslanica. Obraćenje na kršćanstvo, 15. kolovoza 386., predstavljalo je dakle vrhunac dugog i mukotrpnog nutarnjega hoda. Ovaj se Afrikanac tada preselio na selo, sjeverno o Milana, zajedno s majkom Monikom, sinom Adeodatom i malenom skupinom prijatelja, kako bi se pripremio za krštenje. Tako je 24. travnja 387., za vazmenoga bdjenja, Ambrozije krstio Augustina, kad je imao trideset i dvije godine.
Nakon krštenja, Augustin se sa svojim prijateljima odlučio vratiti u Afriku, naumivši živjeti u zajednici monaškoga oblika u služenju Bogu. No u Ostiji, očekujući polazak, iznenada se razbolila majka i ubrzo umrla, parajući sinovljevo srce. Vrativši se konačno u domovinu, ovaj se obraćenik nastanio u Hiponu kako bi ondje utemeljio samostan. U tom afričkom obalnom gradu 391. godine zaređen je za svećenika te je s nekoliko drugova započeo monaški život na koji je dugo mislio, razdijelivši svoje vrijeme između molitve, studija i propovijedanja. Četiri godine kasnije, 395., u Hiponu je posvećen i za biskupa. Nastavljajući s intenzivnim proučavanjem Svetoga pisma i tekstova kršćanske tradicije, Augustin je bio uzoran biskup po svome neumornom pastoralnom djelovanju: propovijedao je više puta tjedno svojim vjernicima, pomagao je siromasima i siročadi, brinuo se o odgoju klera i organizaciji ženskih i muških samostana. Ukratko, nekadašnji se govornik istakao kao jedan od najvažnijih predstavnika kršćanstva toga doba. Bio je osobito aktivan u upravljanju svojom biskupijom, u vrijeme značajnih promjena, pa i onih građanskih, te je kroz trideset i pet godina biskupskoga služenja, ovaj hiponski biskup izvršio snažan utjecaj na vodstvo Katoličke Crkve rimske Afrike i općenito na kršćanstvo svoga doba, suočavajući se s razdirućim religioznim tendencijama i žilavim krivovjerjima kao što je manihejstvo, donatizam i pelagijanstvo, koji su prijetili kršćanskoj vjeri u jednoga Boga bogatog milosrđem.
Augustin se povjeravao Bogu svakoga dana sve do konca svoga života: pogođen vrućicom, dok su vandalski napadači već gotovo tri mjeseca opsjedali Hipon, ovaj je biskup, kako pripovijeda njegov prijatelj Posidije u Augustinovu životopisu, tražio da mu se velikim slovima prepišu pokornički psalmi “te je dao objesiti papir na zid tako da je, ležeći u postelji, mogao vidjeti i čitati. I neprekidno je plakao vrućim suzama” (31,2). Tako su prošli posljednji dani Augustinova života. Umro je 28. kolovoza 430., ne napunivši još 76 godina. Njegovim djelima, njegovoj poruci i njegovu nutarnjem životu posvetit ćemo sljedeće susrete.

Problem slobode u Pavlovim zajednicama
U 10. poglavlju Prve poslanice Korinćanima Pavao preklinje kršćane da bježe od idolopoklonstva, i to se na izričit način odnosi na sudjelovanje u prinošenju poganskih žrtava i prisustvovanje svečanostima na kojima su bila posluživana jela prikazivana poganskim božanstvima. Profil pavlovske zajednice očigledno je mnogo drugačiji od tipične židovske zajednice, stoga su se pojavljivali problemi drugačijega tipa. Većina kršćana u zajednicama koje je utemeljio i svojom karizmom vodio Pavao bili su obraćenici iz poganstva. Nije postojalo nikakvih tradicionalnih dodirnih točaka oko kojih se moglo okupiti i od kojih živjeti, jer je poganstvo bilo nespojivo s kršćanstvom i trebalo je napraviti potpuni rez s prethodnom životnom praksom, a s druge strane Pavao ih nije obvezivao na pristup židovstvu kao preduvjet za krštenje. Razlika je bila i u tome što je poganstvo dopuštalo tako liberalan pristup moralu i slobodi, kakav je bio nezamisliv unutar židovstva koje je razvilo tradicije i skrupulozno opsluživanje zakona, što se odražavalo u svakodnevnom životu. U odnosu na sveukupno stanovništvo kršćani su bili zasigurno tek jedna neznatna manjina, izrasla u poganskom ambijentu iz kojega su izronili tražeći nov način da i na konkretan način izraze i zažive vjeru. Nije bilo lako zaboraviti način života, društvene običaje i prijateljsko druženje s prijateljima koji se nisu obratili na kršćanstvo, a koji nisu pristupali poganskim obredima na religiozan način koji bi isključivao i one koji nisu pripadali toj religiji, a pogotovo jer je religiozno slavlje u takvim prilikama bilo motiv za gošćenje odabranim jelima.
Pavao, s jedne strane, apelira na slobodu, ali ne bilo kakvu, nego na slobodu koja se izgrađuje i ostvaruje u savjesnom izboru onoga što izgrađuje i što koristi, a kriterij onoga što je korisno nije egoistično traženje vlastitoga dobra, nego dobro drugoga, napose kada je u pitanju spasenje. Pavao dopušta mogućnost sudjelovanja na određenim slavljima i gozbama, ali ne na gozbama koje su obojene religioznim karakterom žrtvovanja idolima, a u takvim slučajevima smatra da bi, poradi savjesti drugih, bilo potrebno izbjeći jela koja su bila nošena u poganske hramove i prikazivana kao žrtve.

Euharistija izgrađuje svijest crkvenosti
Očito je da, s druge strane, Pavao apelira na izgrađivanje svijesti. Kršćansko okupljanje ponajprije je zajedništvo u krvi i tijelu Kristovu. To okupljanje je prinošenje žrtve, a euharistijski stol je žrtvenik na čiju se svetost poziva Pavao da bi izgradio svijest svoje zajednice, inače ne bi tek tako lako dokazivao, govoreći o dimenziji žrtve u poganstvu i židovstvu, da je žrtvenik najodličniji način zajedništva. U židovstvu, podsjeća Pavao, prinošenje žrtava i okupljanje oko oltara znak je i izvor zajedništva na najuzvišeniji način, a također se možemo prisjetiti da ni Pashu nije mogao blagovati nijedan koji nije bio obrezan. Slično tomu, zaključuje Pavao, ne samo židovske žrtve, nego i one poganske, bez obzira koliko pogani toga bili svjesni ili ne bili, shvaćali ozbiljno ili olako, izraz su zajedništva s idolima kojima se prikazuju, kao i među onima koji ih prikazuju i blaguju.
Euharistijski stol je, dakle, simbol zajedništva s Gospodinom, i to zbog dva razloga, za razliku od židovstva i poganstva koji eventualno poznaju samo jedan. Svima je zajedničko to da je žrtva zajedništvo s onim komu se prikazuje, i zajedništvo među onima koji je prikazuju, s time da pogani prikazuju idolima, tj. vragu, a kršćani Gospodinu. Osim toga formalnog razloga koji je zajednički, kršćani poznaju i materijalni razlog: oni prikazuju jedinu žrtvu kojom se ostvaruje istinsko zajedništvo s Bogom. Oni, naime, u čaši blagoslovnoj koju blagoslivljaju i u kruhu kojega lome uživaju, na vrlo opipljiv i stvaran način, zajedništvo u krvi i tijelu Kristovu. A jedan kruh, tijelo Kristovo, simbol je i zalog jedinstva Crkve, jer se jedinstvo postiže upravo blagovanjem toga jednog kruha koji sjedinjuje sve one koji ga blaguju. Ako su Izraelci po tijelu zajedničari istoga žrtvenika, kršćani su daleko više zajedničari istoga žrtvenog stola za kojim prikazuju i blaguju Kristovo tijelo i krv, koji na takav način sjedinjuju kršćane da postaju i sami udovi tijela Kristova.

Okosnica vjerskog i moralnog života
Tako Pavao, želeći izgraditi svijest vjernika o značenju kršćanskoga života i nespojivosti s poganskim običajima prikazivanja žrtava idolima, stavlja im pred oči Euharistiju po kojoj se ostvaruje pravo zajedništvo, pozivajući ih da iskoriste slobodu kao opredjeljenje u dosljednom i nesebičnom življenju za druge. Stoga sloboda u ovom slučaju ne znači religiozni sinkretizam po kojemu bi bilo spojivo pogansko i kršćansko žrtvovanje, jer se ne može u isto vrijeme biti u zajedništvu s dvije oprečne stvarnosti kao što su idoli i pravi i živi Bog. Ne radi se ni o kakvom odbacivanju ljudi, budući da se nije usprotivio odgovaranju na poziv nevjernika koji bi pozvali kršćanina na redovite prijateljske gozbe, ali je protiv toga da se miješaju dvije religiozne kategorije kao da bi se radilo o stvarima istoga ranga i značenja, stoga bez rezerve proglašava poganske žrtve idolima, žrtvama koje se prikazuju vragu. Euharistija bi morala biti izvor svijesti da, sjedajući za stol Gospodnji za kojim se pije čaša Gospodnja, moraju odbaciti čašu vražju koja se sastoji u prakticiranju poganskih religioznih obreda, a na osobit način prikazivanja žrtava koje su bile i najčešći oblik iskazivanja kulta, a redovito bi se završavale gozbama nedoličnog karaktera.
U zajednicama pavlovskog profila Euharistija je okosnica i središte cjelokupnoga religiozno-liturgijskog života, a zakon slobode jedina normativa, budući da ne postoje ni tradicije ni zakoni koji bi vezivali vjernike, kao što je bio Mojsijev zakon za Židove, ali to ne znači da su te zajednice bile u ičemu zakinute i osiromašene, nego naprotiv da je Pavao insistirao na onome što je bitno, budući da se samo po Euharistiji ostvaruje zajedništvo s Gospodinom i postaje se jedno s braćom, budući da od jednog euharistijskog kruha svi blaguju i po njemu postaju zajedničari tijela Kristova. Terminologija koju Pavao koristi, npr. čaša blagoslovna, kruh koji se lomi, podsjeća nas na terminologiju židovske pashalne večere, ali u isto vrijeme drugi izrazi, npr. čaša Gospodnja i stol Gospodnji, potvrđuju da se radi o specifičnom kršćanskom slavlju kojemu je Isus bio začetnik, bez obzira na to što se pri ustanovljenju Euharistije poslužio ambijentom i elementima židovske pashalne večere. Tako Pavao svojim zajednicama predstavlja Euharistiju kao žrtvu po kojoj se u punini ostvaruje intimno zajedništvo s Gospodinom.

(Preuzeto iz knjige I. Bodrožić, Euharistija od povijesti do vječnosti, GK, Zagreb 2002.)

9. travnja je u Vatikanu predstavljena Papina apostolska pobudnica „Gaudete et exsultate – Radujte se i kličite“. Dokument je podijeljen u pet poglavlja u kojima Sveti Otac promišlja o pozivu na svetost i kako odgovoriti na njega u suvremenom svijetu. Papa Franjo tako objašnjava da se svecem postaje živeći u skladu s blaženstvima, tim uzvišenim putom, idući protiv struje svijeta. Svi su pozvani na svetost jer je Crkva oduvijek podučavala da je riječ o općem pozivu koji može ostvariti svatko, kao što svjedoče brojni sveci „iz susjedstva“. Život je pak svetosti usko povezan sa životom milosrđa, ključem neba. Prema tome, svetac je onaj koji zna biti dirnut i pokrenuti se kako bi pomagao nevoljnima i zaliječio jade. Svetac je onaj koji je, između ostaloga, u ubrzanom i agresivnom svijetu sposoban živjeti radosno i sa smislom za humor.

Nije „traktat“, već poziv
Sveti je Otac u uvodu pobudnice napomenuo da ovaj dokument nije traktat o svetosti s brojnim definicijama i distinkcijama, nego način za ponovno predložiti poziv na svetost sa svim njegovim rizicima, izazovima i prilikama. U prvom tako poglavlju papa Franjo promišlja o pozivu na svetost uvjeravajući da postoji put savršenstva za svakoga i da nema smisla obeshrabrivati razmatrajući modele svetosti koji se čine nedostižnima ili nastojati imitirati nešto što Bog nije imao na umu za nas. Sveci koji su već u Božjoj prisutnosti, hrabre nas i prate – potvrdio je Papa. A svetost na koju nas Bog zove raste po malenim svakodnevnim gestama, toliko često posvjedočenima od strane onih koji su nam blizu, takozvanog „srednjeg sloja svetosti“.

Gnosticizam kao samoproslava intelekta bez Boga i bez tijela
U drugom poglavlju Sveti Otac kritizira dva suptilna neprijatelja svetosti: gnosticizam i pelagijanizam. Riječ je o dvije stare hereze iz ranokršćanskih vremena, koje su ipak alarmantno aktualne. Gnosticizam je samoproslava intelekta bez Boga i bez tijela. Riječ je o ispraznoj površnosti, hladnoj logici koja smjera na pripitomljavanje otajstva Boga i njegove milosti dolazeći do točke gdje se daje prednost Bogu bez Krista, Kristu bez Crkve, Crkvi bez naroda.

Neopelagijanizam: Obožavanje volje
Prema Svetom Ocu, neopelagijanizam je druga hereza koja proizlazi iz gnosticizma. Predmet obožavanja ovdje više nije ljudski intelekt, već osobni napor, volja bez poniznosti koja se osjeća nadmoćnom nad drugima jer slijedi određene norme ili zato što je vjerna određenom katoličkom stilu. Opsesija zakonom ili pretjerana briga o liturgiji, nauku ili prestižu Crkve za Papu su, među ostalim, neke tipične značajke kršćanā koje kuša ta hereza u povratku. S druge strane, papa Franjo je podsjetio da je uvijek božanska milost ta koja nadilazi sposobnosti ljudskog uma i volje. Ponekad nesvjesno Evanđelje činimo složenijim i postajemo robovi vlastitih shema – upozorio je papa Franjo.

Blaženstva – put prema svetosti
Iznad svih teorija o tomu što bi svetost bila nalaze se blaženstva. Papa ih postavlja u središte trećega poglavlja, potvrđujući da je tim govorom Isus sa svom jednostavnošću objasnio što znači biti svet. Papa Franjo je potom prošao blaženstva jedno po jedno: od siromaštva duhom, što također znači jednostavnost života, do reagiranja poniznom krotkošću u svijetu koji je ispunjen svađama i sukobima. Od hrabrosti da se damo „probosti“ bolju drugih i da imamo „suosjećanja“, dok svjetovna osoba ignorira probleme bolesti ili žalosti oko sebe odvraćajući pogled; do toga da gladujemo i žeđamo za pravednošću, dok „bande korupcije“ dijele „tortu života“.

Zatim od milosrdnog gledanja, odnosno služenja drugima i praštanja, do održavanja srca čistim od svega onoga što onečišćuje ljubav prema Bogu i bližnjemu. I konačno, od „sijanja mira“ i „prijateljstva u društvu“ koje zahtijeva smirenost, kreativnost, osjetljivost i vještinu, pritom svjesni teškoća koje uključuje gradnja mostova među različitim ljudima; do prihvaćanja progonā jer se danas prianjanje uz blaženstva može ismijavati i gledati sa sumnjom i negativno, no ipak ne možemo očekivati da sve oko nas bude lako i pogodno kako bismo živjeli Evanđelje.

Milosrđe: veliko pravilo kršćanskog ponašanja
Sveti Otac smatra da jedno od blaženstava, naime „blago milosrdnima“, sadrži veliko pravilo kršćanskog ponašanja koje je opisao Matej u 25. poglavlju svoga evanđelja koje govori o „posljednjem sudu“. Taj odlomak otkriva da biti svet ne znači padanje u navodni mistični zanos, nego živjeti Boga putem ljubavi prema posljednjima. Papa je primijetio da postoje ideologije koje izobličuju Evanđelje. S jedne strane su kršćani koji nemaju odnos s Bogom, koji kršćanstvo preobražavaju u neku vrstu nevladine organizacije. S druge su pak strane oni koji sa sumnjom gledaju na društveno zalaganje drugih, kao da bi ono bilo površno, posvjetovljeno, komunističko ili populističko, ili ga „relativiziraju“ u ime etike.

Papa Franjo je na ovom mjestu ponovno potvrdio da zaštita svih ljudskih kategorija slabih ili nezaštićenih treba biti jasna, čvrsta i strastvena. I primanje selilaca i izbjeglica, koje poneki katolici – primijetio je Papa – smatraju manje važnim od bioetike, dužnost je svakoga kršćanina jer se u svakom strancu nalazi Krist i nije riječ o Papinoj izmišljotini ili prolaznom hiru.

Obilježja svetosti
Primijetio je potom da je „uživati život“, na što nas poziva „hedonistički konzumizam“, u suprotnosti sa željom da dajemo slavu Bogu koji nas poziva da se „potrošimo“ čineći djela milosrđa. U četvrtom poglavlju papa Franjo navodi neophodna obilježja kako bismo razumjeli način života svetosti: postojanost, strpljivost i krotkost; radost i smisao za humor; odvažnost i revnost; put svetosti kao put koji se živi u zajednici i u stalnoj molitvi koja dolazi u kontemplaciji, a koja nije ni izbjegavanje svijeta ni bijeg od njega.

Kršćanski život kao borba protiv Zloga
U petom poglavlju Sveti Otac pojašnjava da kršćanski život nije samo stalna borba protiv svjetovnog mentaliteta koji nas želi zavarati, zatupiti i učiniti osrednjima. Kršćanski se život ne može svesti ni na borbu protiv naše ljudske slabosti i naših sklonosti, nego je to također stalna borba protiv Zloga koji nije mit, već osobno biće koje nas muči. Njegovim se lukavstvima trebamo budno suprotstaviti koristeći moćna oružja molitve, razmatranja riječi Božje, sakramenata, djelatne ljubavi, zajedničkog života i misionarske predanosti.

Važnost razlučivanja
Papa je napomenuo da je također važno razlučivanje, posebno u doba koje nudi goleme mogućnosti djelovanja, ometanja i rastresenosti: od putovanja, preko slobodnog vremena, do prekomjernoga korištenja tehnologije koji ponekad onemogućuju da čujemo Božji glas. Sveti je Otac pozvao na posebnu brigu o mladima koji su često izloženi kulturi stalnog „zappinga“ ili „surfanja“ virtualnim svjetovima udaljenima od stvarnosti. Ne razlučujemo da bismo otkrili što još možemo izvući iz ovoga života, nego to činimo da bismo prepoznali kako možemo bolje ostvariti poslanje koje nam je povjereno krštenjem – napisao je papa Franjo i zaključio – To uključuje spremnost na žrtvu, pa čak i žrtvovati sve. (Vatikanski radio)

1. Milost

Od pamtivijeka Bog poziva čovjeka da sudjeluje u životu Presvetoga Trojstva. „Ovaj poziv na vječni život je nadnaravan“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1998).[1] Kako bi nas doveo do ovog nadnaravnog konačnog cilja, Bog nam već ovdje na temlji daruje početak ovog dioništva koje će doseći svoju puninu u nebu, a koje Sv. Toma Akvinski naziva „predokus slave.“[2] Ovaj dar je posvećujuća milost:

§ Ona je „nezaslužen dar kojim nam Bog dariva svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je ozdravi od grijeha i posveti“ (KKC, 1999);

§ Ona je „sudjelovanje u Božjem životu“ (KKC, 1997; usp. 2 Pet 1:4), koji nas pobožanstvenjuje (usp. KKC, 1999);

§ To je dakle, novi, nadnaravni život; novo rođenje kroz koje smo svi postali usvojena djeca Božja, dionici u prirodnom sinovstvu Sina: „sinovi u Sinu“;[3]

§ Ona nas uvodi u intimnost trojstvenoga života. Kao posvojena djeca možemo Boga zvati „Oče,“ sjedinjeni s njegovim jedinorođenim Sinom (usp. KKC, 1997);

§ Ona je „Kristova milost,“ jer u našem sadašnjem – to jest, poslije grijeha i Kristova Otkupljenja – milost nas dostiže kao sudjelovanje u milosti koju je Krist osvojio za nas (KKC, 1997): Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost (Iv 1:16). Milost nas suobličuje Kristu (usp. Rim 8:29);

§ Ona je „milost Duha Svetoga,“ jer je utisnuta u dušu milošću Duha Svetoga.[4]

Posvetna milost se također naziva i trajna (habitualna) milost jer je postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi (usp. KKC, 2000).[5] 2. Opravdanje

Prvo djelo milosti u nama je opravdanje (usp. KKC, 1989). Opravdanje je prijelaz iz stanja grijeha u stanje milosti (ili „pravednosti,“ jer nas milost čini „pravednicima“).[6] Ovo se događa krštenjem i svaki put kad nam Bog oprašta smrtne grijehe i udjeljuje nam posvetnu milost (redovito u sakramentu pokore).[7] Opravdanje „je najizvrsnije djelo Božje ljubavi“ (KKC, 1994; usp. Ef 2:4-5).

3. Posvećenje

Bog nikome ne uskraćuje svoju milost jer želi da se svi spase (1 Tim, 2:4); svi su pozvani na svetost (usp. Mt, 5:48).[8] Milost „je u nama izvor djela posvećenja“ (KKC, 1999); ona liječi i podiže našu narav, ranjenu istočnim grijehom i čini nas sposobnim djelovati kao djeca Božja,[9] i nasljedovati Kristov lik (usp. Rim, 8:29): to jest, biti, svaki ponaosob, alter Christus, drugi Krist. Ova sličnost Kristu očituje se u vrlinama.

Posvećenje znači rast u svetosti, postižući uvijek sve intimniji odnos s Bogom (usp. KKC, 2014), do točke postajanja ne samo drugog Krista već ipse Christus, samog Krista[10] – jedno te isto s Kristom, kao ud njegovog Tijela (usp. 1 Kor, 12:27). Rast u svetosti zahtijeva slobodnu suradnju s milošću, a to podrazumijeva trud, borbu, zbog poremećaja koji je uveden grijehom (formus peccati, sklonost grijehu). „Nema svetosti bez odricanja i bez duhovnog boja“ (KKC, 2015).[11]

Stoga, kako bi pobijedili u asketskoj borbi, moramo moliti Boga za milost kroz molitvu i mrtvljenje („molitvu osjetila“), [12] i primati milost kroz sakramente.[13]

Naše zajedništvo s Kristom bit će konačno samo u nebu. Moramo moliti Boga za milost konačne ustrajnosti, to jest, dar umiranja u Božjoj milosti (usp. KKC, 2016 i 2849).

4. Bogoslovne (teološke) krjeposti

Općenito govoreći, krjepost „je postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro“ (KKC, 1803).[14] „Bogoslovne se krjeposti odnose izravno na Boga; potiču kršćane da žive u vezi s Presvetim Trojstvom“ (KKC, 1812). „Bog ih ulijeva u duše vjernika da ih osposobi da djeluju kao njegova djeca“ (KKC, 1813).[15] Tri su bogoslovne krjeposti: vjera, ufanje i ljubav (usp. 1 Kor, 13:13).

Vjera „je bogoslovna krjepost po kojoj vjerujemo u Boga i sve što je On rekao i objavio i što nam Sveta Crkva predlaže vjerovati“ (KKC, 1813). Vjerom „se čojek slobodno i u potpunosti predaje Bogu“[16] i teži spoznanju i vršenju Božje volje: Pravednik će od vjere živjeti (Rim, 1:17).[17]

„Kristov je učenik dužan ne samo čuvati vjeru i od nje živjeti, nego i ispovijedati je, za nju otvoreno svjedočiti i širiti je“ (KKC, 1816; usp. Mt, 10:32-33).

Ufanje (nada) „je bogoslovna krjepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga“ (KKC, 1817).[18] Ljubav „je bogoslovna krjepost kojom Boga ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga bližnjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu“ (KKC, 1822). Ovo je Kristova „nova zapovijed“: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (Iv, 15:12).[19] 5. Ljudske krjeposti

„Ljudske krjeposti (vrline) jesu čvrsti stavovi, stalna raspoloženja, trajne savršenosti razuma i volje koje ravnaju našim činima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri. One daju lakoću, gospodstvo nad sobom i radost za moralno dobar život“ (KKC, 1804). Ove krjeposti „stječu se ljudskim nastojanjem. One su plodovi i klice moralno dobrih čina“ (KKC, 1804).[20]

Među ljudskim krjepostima četiri su koje se nazivaju stožernim krjepostima jer se sve ostale svrstavaju oko njih. To su razboritost, pravednost, jakost i umjerenost (usp. KKC, 1805).

§ Razboritost „je krjepost koja upućuje praktični razum da u svim prilikama razlikuje naše istinsko dobro i da izabere prikladna sredstva da ga izvrši“ (KKC, 1806). Ona je „ispravna norma djelovanja,“[21] piše sv. Toma Akvinski.

§ Pravednost „je moralna krjepost koja se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada“ (KKC, 1807).[22]

§ Jakost „je moralna krjepost koja u poteškoćama osigurava čvrstoću i postojanost da u traganju za dobrom. Ona jača odluku da se čovjek opre napastima i svlada zapreke u moralnom životu. Krjepost jakosti osposobljava ga da pobijedi strah, čak i smrt, i da se odvažno suoči s iskušenjima i progonstvima. Ona daje hrabrost da se čovjek odrekne i žrtvuje vlastiti život, da bi obranio pravednu stvar“ (KKC, 1808).[23]

§ Umjerenost „je moralna krjepost koja obuzdava privlačnost naslada i osposobljuje za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima“ (KKC, 1809). Umjerena osoba usmjerava svoje sjetilne težnje prema objektivnom dobru i ne dopušta biti upravljana svojim strastima (usp. Sir, 18:30). U Novom Zavjetu nazvana je „uzdržljivost“ ili „trijeznost“ (usp. KKC, 1809).

Izreka in medio virtus, „krjepost se nalazi u sredini“, u vidu moralnog zakona znači da se krjepost nalazi u sredini između nedostatka i obilja.[24] Ipak, in medio virtus nije poziv na osrednjost. Krjepost nije sredina između dva ili više poroka već ispravnost volje – vrhunac, može se reći – koji je suprostavljen ponorima poroka.[25]

6. Krjeposti i milost. Kršćanske krjeposti

Rane koje su ostale kao posljedica grijeha čine stjecanje i vršenje ljudskih krjeposti teškim (usp. KKC, 1811).[26] Kako bi ih stekli i živjeli, kršćani se oslanjaju na Božju milost koja liječi ljudsku narav.

Milost podiže ljudsku narav na sudjelovanje u božanskoj naravi. Istovremeno milost podiže ljudske vrline na nadnaravni red (usp. KKC, 1810), vodeći osobu da se ponaša u skladu s vjerom prosvijetljenim razumom: jednom riječju, da oponaša Krista. Na ovaj način, ljudske vrline postaju kršćanske vrline.[27] 7. Darovi i plodovi Duha Svetoga

„Ćudoredni život kršćanina podržavaju darovi Duha Svetoga. To su trajna raspoloženja koja čovjeka čine poslušnim poticajima Duha Svetoga„ (KKC, 1830).[28] Darovi Duha Svetoga su (usp. KKC, 1831):

1. Dar mudrosti: da možemo razumjeti i pravilno rasuđivati Božje planove;

2. Dar razuma: da možemo prodrijeti u istinu o Bogu

3. Dar savjeta: da prepoznamo i proslijeđujemo („further“) Božje planove u pojedinim djelima;

4. Dar jakosti: da prevladamo teškoće u kršćanskom životu;

5. Dar znanja: da spoznamo red stvorene stvarnosti;

6. Dar pobožnosti: da se ponašamo kao djeca Božja i na bratski način prema svoj našoj braći i sestrama, budući smo drugi Krist;

7. Dar straha Gospodnjeg: da odbacimo sve što može uvrijediti Boga, kao što bi dijete odbacilo, iz ljubavi, sve što bi moglo uvrijediti njegovog oca.

Plodovi Duha Svetoga „su savršenosti što ih Duh Sveti izvodi u nama kao prvine vječne slave“ (KKC, 1832). Oni su djela koje uzrokuje stalno djelovanje Duha Svetoga u našoj duši. Tradicija Crkve nabraja dvanaest plodova: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (usp. Gal, 5:22-23).

8. Utjecaj strasti u moralnom životu

Kroz jedinstvo našeg tijela i duše, naš duhovni život – intelektualno znanje i slobodni izbor volje – je podložan utjecaju naših osjećaja. Ovaj utjecaj očituje se u strastima, koje su „uzbuđenja ili pokreti čuvstvenosti koji potiču na djelovanje ili nedjelovanje gledom na ono što se kao dobro ili kao zlo osjetilo ili zamislilo“ (KKC, 1763). Strasti su poticaji osjetilnih potreba (razdražljivih i požudnih). Također ih se može nazvati, u širem smislu, „osjećajima“ ili „emocijama.“[29]

Ljubav, ljutnja, strah, itd. primjeri su strasti. „Osnovna strast je ljubav koju izaziva privlačnost dobra. Ljubav budi želju za odsutnim dobrom i nadu da će ga postići. Taj pokret završava u užitku i u radosti posjedovanja dobra. Strah od zla uzrok je mržnji, odvratnosti i bojazni od budućega zla. Taj pokret završava u žalosti zbog prisutnog zla ili u srdžbi koja mu se protivi“ (KKC, 1765).

Strasti imaju velik utjecaj na naš moralni život. „Strasti u sebi nisu ni dobre ni zle“ (KKC, 1767). „Strasti su moralno dobre kad doprinose dobru djelu; u suprotnom slučaju su zle“ (KKC, 1768).[30] Ljudsko savršenstvo zahtijeva imanje strasti koje su pod nadzorom razuma i upravljane voljom.[31] Nakon istočnog grijeha, naše strasti više nisu pod kontrolom razuma i često nas tjeraju prema nečemu što nije dobro.[32] Njihovo stalno ili redovito usmjeravanje prama dobru zahtijeva asketsku borbu i pomoć milosti, koja liječi rane grijeha.

Volja, ako je dobra, koristi strasti usmjeravajući ih prema dobru.[33] S druge strane, loša volja, koja izvire iz sebičnosti podložna je neurednim strastima ili ih koristi za zlo (usp. KKC, 1768).