Apostolskim pismom u obliku motu proprija „Aperuit illis“, papa Franjo je odredio da se III. nedjelja kroz godinu posveti spomenu, razmišljanju i širenju Riječi Božje.
Dokument je objavljen 30. rujna 2019., na liturgijski spomen svetoga Jeronima, na početku 1600. obljetnice preminuća tog glasovitog prevoditelja Biblije na latinski jezik, koji je govorio: „Nepoznavanje Pisama jest nepoznavanje Krista“.

Isus otvara um inteligenciji Svetoga pisma
Papa objašnjava da ta inicijativa želi odgovoriti brojnim vjernicima koji traže da se ustanovi Nedjelja Riječi Božje. Dokument započinje odlomkom iz Lukina Evanđelja (Lk 24,45) u kojemu se govori o uskrslom Isusu koji se ukazuje okupljenim učenicima: Tada im otvori (aperuit illis) pamet da razumiju Pisma. Tim zbunjenim i prestrašenim ljudima – napisao je Papa – objavljuje smisao uskrsnoga otajstva, odnosno da je, prema vječnom Očevu naumu, Isus morao podnijeti muku i uskrsnuti od mrtvih kako bi pružio obraćenje i oprost grijeha; i obećava Duha Svetoga koji će im dati snage da budu svjedoci tog Otajstva spasenja.
Ponovno otkrivanje Riječi Božje u Crkvi

U dokumentu je papa Franjo spomenuo Drugi vatikanski sabor koji je – kako je napisao – dogmatskom konstitucijom ‘Dei Verbum’ dao veliki poticaj za ponovno otkrivanje Riječi Božje; te Benedikta XVI. koji je 2008. godine sazvao sinodu o temi „Riječ Božja u životu i poslanju Crkve“ i napisao apostolsku pobudnicu ‘Verbum Domini’ koja je – napomenuo je Papa – prijeko potrebna pouka za naše zajednice.

Riječ koja potiče na jedinstvo
Nedjelja Riječi Božje nalazi se u razdoblju u godini koje poziva na jačanje vezā sa Židovima, te na molitvu za jedinstvo kršćana. Nije riječ o pukoj vremenskoj podudarnosti; slavljenje Nedjelje Riječi Božje očituje ekumensku vrijednost, jer onima koji slušaju, Sveto pismo pokazuje put kojim valja ići kako bi se postiglo istinsko i trajno jedinstvo.

Kako slaviti Nedjelju Riječi Božje
Papa potom potiče da se ta nedjelja proslavi svečano. Bit će važno (…) da se na euharistijskom slavlju Sveto pismo postavi na vidljivo mjesto, kako bi se pred pukom očitovala normativna vrijednost koju posjeduje Riječ Božja (…) Biskupi će te nedjelje moći slaviti obred lektorata, kako bi se istaknula važnost objave Božje Riječi u liturgiji. Bitno je, naime, da se učini sve kako bi se neke vjernike pripremilo da budu istinski navjestitelji Riječi; uz odgovarajuću pripremu (…) župnici će moći pronaći načine da Bibliju, ili neku njezinu knjigu, podijele cijelom puku, kako bi se očitovalo koliko je važno nastaviti u svakodnevnom životu čitati Sveto pismo, temeljito ga proučavati i moliti uz njega.
Važnost propovijedi za tumačenje Svetoga pisma

I u ovoj prigodi Papa je ponovno istaknuo važnost pripreme za propovijed. Pastiri su odgovorni za tumačenje i za potporu svima da shvate Sveto pismo (…) i to jednostavnim jezikom prilagođenim onima koji ga slušaju. Za brojne je naše vjernike to jedina prigoda da vide ljepotu Riječi Božje, i to u odnosu na njihov svakodnevni život – napomenuo je Papa te upozorio – Ne može se improvizirati komentar Svetoga pisma.
Biblijsko je vjerovanje utemeljeno na živoj Riječi, ne na nekoj knjizi

Govoreći o utjelovljenju Riječi Božje koje daje oblik i smisao odnosu između Božje Riječi i ljudskoga izražavanja, s njegovim povijesnim i kulturnim prilikama, Papa je istaknuo da se može dogoditi da se Sveto pismo i tradicija odvajaju, ne razumijevajući da su oni zajedno jedini izvor objave. Doista, biblijsko se vjerovanje temelji na živoj Riječi, a ne na nekoj knjizi. Kada se Sveto pismo čita u Duhu u kojemu je ono napisano, ostaje uvijek novo – istaknuo je Papa.
Izići iz individualizma i živjeti u ljubavi

Osim toga, papa Franjo je potaknuo da se nikada ne naviknemo na Riječ Božju koja uvijek na nov način poziva na milosrdnu ljubav Oca koji od djece traži da žive u ljubavi (…) Riječ Božja je – istaknuo je Papa – u stanju otvoriti naše oči kako bi nam pomogla izići iz individualizma koji vodi u obamrlost i neplodnost, dok širom otvara put podjele i solidarnosti. Dokument završava zazivom Mariji, da nas prati na putu prihvaćanja Riječi Božje, poučavajući nas blaženstvu onih koji ju slušaju i čuvaju.

Iz nagovora Pape Franje uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 17. srpnja 2016.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U današnjem Evanđelju evanđelist Luka govori o Isusu koji, putujući prema Jeruzalemu, ulazi u jedno selo u kojoj su ga ugostile dvije sestre: Marta i Marija (usp. Lk 10, 38-42). Obje Gospodinu iskazuju gostoprimstvo, ali to čine na različite načine. Marija je sjela do Isusovih nogu i slušala njegovu riječ (usp. r. 39). Marta je, naprotiv, bila zauzeta posluživanjem. U jednom trenutku ona kaže Isusu: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne” (r. 40). A Isus joj odgovori: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti” (rr. 41-42).

U svojoj brižljivosti i nastojanima, Marti prijeti opasnost – i u tome i jest problem – da zaboravi najvažniju stvar, to jest nazočnost gosta, u ovom slučaju Isusa. Zaboravlja na gosta. A gosta ne treba samo poslužiti, nahraniti i ugoditi mu na svaki način. Gosta u prvom redu treba poslušati. Upamtite dobro ovu riječ: slušati! Jer gosta treba primiti kao osobu, s njezinom poviješću, njezinim srcem bogatim osjećajima i mislima, kako bi se mogla zaista osjećati kao u vlastitoj obitelji. Ali ako ti primiš gosta u svoju kuću i nastaviš obavljati svoje poslove, posjedneš ga tamo, šuti on šutiš ti, kao da je od kamena: kameni svat. Ne. Gostu treba ukazati gostoprimstvo. Isusov odgovor Mariji – kad joj kaže da je samo jedno potrebno – zasigurno ima puninu značenja u slušanju Isusove riječi, koja prosvjetljava i podupire sve ono što jesmo i što činimo. Ako se idemo pomoliti – na primjer – pred Raspetim, i pričamo, pričamo, pričamo a zatim odemo mi tad ne slušamo Isusa! Ne dopuštamo njemu da govori našem srcu. Slušati: to je ključna riječ. Ne zaboravite to! I ne smijemo zaboraviti da je u Martinoj i Marijinoj kući Isus, prije no Gospodin i Učitelj, hodočasnik i gost. Dakle, ovo je prvo i izravno značenje njegova odgovora: “Marta, Marta, zašto se toliko brineš za gosta da zaboravljaš njegovu prisutnost?” – Kameni svat! – Da bi ga se prihvatilo nije potrebno mnogo; štoviše, potrebno je samo jedno: slušati ga – to je prava riječ: slušati ga –, očitovati mu bratsku pažnju da osjeti kako je u obitelji, a ne u privremenom skloništu. Shvaćeno na taj način gostoljubivost, koja je jedna od djela milosrđa, zaista je ljudska i kršćanska vrlina, kojoj prijeti opasnost da bude zapostavljena u današnjem svijetu.

Doista, sve je više staračkih domova i gostinjaca, ali u tim sredinama nema uvijek istinske gostoljubivosti. Otvaraju se brojne ustanove u kojima se nastoji doskočiti mnogim vrstama bolesti, samoće, marginaliziranosti, ali se umanjuje mogućnost za stranca, marginaliziranu i isključenu osobu da nađe nekoga tko je spreman saslušati ih, jer je stranac, izbjeglica, migrant, slušati tu bolnu povijest. Čak i u vlastitoj kući, među vlastitim ukućanima, može se dogoditi da je lakše naći usluge i raznovrsne njege negoli slušanje i razumijevanje. Danas smo toliko silno zaokupljeni mnogim problemima – od kojih su neki nevažni – da nismo sposobni slušati. Stalno smo u nekoj žurbi i nemamo vremena za slušanje.

A ja vas želim pitati, želim vam postaviti jedno pitanje, neka svatko odgovori u svom srcu: ti, mužu, imaš li vremena da slušaš svoju ženu? A ti, ženo, imaš li vremena da slušaš svoga muža? Vi roditelji, imate li vremena, vremena “za gubljenje”, da slušate svoju djecu? Ili vaše djedove i bake, starije osobe? – “Ali djedovi i bake uvijek pričaju iste stvari, tako su dosadni…” – Ali imaju potrebu da ih netko sluša! Slušati. Tražim od vas da naučite slušati i posvetiti im više vremena. U sposobnosti slušanja je korijen mira.

Neka nas Djevica Marija, Majka slušanja i brižnoga služenja, nauči da budemo gostoljubivi prema našoj braći i sestrama!

1. Povijest
Od starih ljudi iz Bosne i Hercegovine mogla se čuti poslovica: „Šaravito – manitu je drago“, tj. luđaci vole šarene boje. Naime, budući da su Turci zabranjivali kršćanima nositi šarene nošnje, za njih je ostala samo crna i bijela, što su i danas praktički jedine boje na narodnim nošnjama bosansko-hercegovačkih katolika. Osim toga, najjednostavnije je i bilo nositi bijelu odjeću, jer je bojenje tkanina bilo posebno umijeće. Međutim, usprkos zabranama i poteškoćama, ljudi su rado bojili svoju odjeću. Kao zanimljivost evo jednog narodnog slavonskog recepta iz Budrovaca iz godine 1882.:

Bojadisanje crvenom bojom opisa mi baka Staša evo ovako: „U zemlji se uvriži sam od sebe „broč“[1]. Od njega bude loza, te se izkopa, pa suši, a onda stuče u stupke i prosije na sito. Dvije šake toga praha sa malo slanca[2] kuha se, pa bude lijepa crvena čorba. Vuna, prije nego će se metnuti u boju izškropi se dobro vrućom vodom, kad se ta voda ohladi, izvadi se vuna pa otegne, vrgnuv cigle i drvo u pasmo, pa tako otegnuto izsuši. Sad se vrgne u crveno“.[3]

Koliko god bojadisanje bilo zahtjevno, bojanje tkanina bilo je tijekom povijesti važno. U počecima, naravno, nije postojalo liturgijsko ruho, pa onda nije moglo biti govora ni o liturgijskim bojama. Može se, međutim, pretpostaviti da su kršćani za nedjeljnu euharistiju uzimali svečanije haljine. Vrlo je brzo bijela boja zauzela važno mjesto u bogoslužju. Zašto baš bijela? U Knjizi otkrivenja govori se o spašenicima: „Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?“ (…) „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj“ (Otk 7,13-14; usp. još Otk 3,5; 4,4; 7,9; 15,6). Prva je Crkva u toj slici prepoznala sve one koji su kršteni. Zato su novokrštenici neposredno nakon krštenja dobivali bijele haljine. Oni su se time „zaodjenuli Kristom“, kako veli Pavao: „Koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste“ (Gal 3,27).[4] Napomenimo da se početkom 3. st. krštenje odraslih slavilo u Vazmenom bdjenju. Novokrštenici bi onda bijele haljine – dobivene na krštenju – nosili cijeli sljedeći tjedan kada su pohađali mistagoške kateheze i sudjelovali na euharistiji. Sljedeće nedjelje bi odlagali te bijele haljine i oblačili se kao ostali. Zato se ta nedjelja zvala Ad albas deponendas ili Dominica in albis, to jest Bijela nedjelja, kako je i danas zovemo.[5] Krsna bijela haljina zadržana je i u današnjoj liturgiji. Uskoro se, već od 4. st., bijela boja haljina smatrala primjerenom za svećenike.[6] Tragove takvih odredbi nalazimo i u karolinškom razdoblju. Tijekom povijesti se počinje upotrebljavati liturgijsko ruho i u drugim bojama. Tako u 12. st. susrećemo djelo De sacro altaris mysterio pape Inocenta III.[7] u kojem se određuje uporaba liturgijskih boja. On tumači da se bijela boja uzima na blagdane djevica i priznavalaca, jer ona označava nevinost i čistoću. Na Uskrs i Uzašašće bijela boja simbolizira odjeću anđela, te općenito radost. Crvena boja, propisana za blagdane apostola i mučenika, izražava krv mučenika, a na Duhove ljubav i vatru Duha Svetoga. Crna boja znak je žalosti za mrtvima, ali i znak pokore, u došašću i korizmi, ali ju je uskoro zamijenila ljubičasta, jer je ona umjerenija od crne. Zelena boja prijelazna između bijele i crvene boje uzima se za nedjelje (osim nedjelja korizme i došašća). Međutim, takva uporaba nije bila propisana, tako da su se u praksi uzimale različite boje, već prema ukusu slavitelja ili jednostavno prema tome kakvo je ruho bilo na raspolaganju. Za osobito svečane zgode uzimalo se misno ruho koje je bilo najljepše i najbogatije, bez obzira na boju. Boja ruha znala je biti žuta, smeđa, modra ili siva. Tako je npr. neki biskup za svečane mise uzimao ljubičastu boju, jer je to bila boja francuskoga kralja.

Tridentski je sabor za rimsku liturgiju kodificirao boje liturgijskog ruha u čemu uglavnom slijedi odredbe koje je dao Inocent III. Istočnjaci su imali svoje odredbe, a svoju posebnost i u liturgijskim bojama zadržao je ambrozijanski obred, dok je hispanski (mozarapski) obred, primjerice, zadržao privilegiju da za marijanske blagdane uzima modru boju. U svakom slučaju, od Tridentskog sabora liturgijske su boje bilo jasno propisane. Evo kako to stoji u Misalu Pija V., to jest onome izdanom nakon Tridentskog sabora, a koji je vrijedio sve do 1970.[8]

Bijela se boja uzima na Božić i u božićno vrijeme do Bogojavljenja, na Veliki četvrtak, zatim od Vazmenog bdjenja sve do isključivo Duhovskog bdjenja. Uzima se na blagdane Gospodnje (osim onih koji se spominju Gospodinove muke), na blagdane Blažene Djevice Marije, anđela, na blagdan Sviju svetih, svetih priznavalaca, sv. Ivana apostola, Rođenja sv. Ivana Krstitelja, Katedre sv. Petra i Obraćenja sv. Pavla. Osim toga uzima se i u nekim zavjetnim misama (vjenčanje, papin dan i sl.)

Crvena se boja uzima na Cvjetnicu, na Duhove i u duhovskoj osmini, i na blagdane mučenika, kao i u nekim zavjetnim misama.

Zelena se uzima u vremenu de tempore, to jest od 14. siječnja do subote uoči Sedamdesetnice (pretkorizmene nedjelje), te od prve nedjelje po Duhovima pa do subote uoči došašća.

Ljubičasta se uzima u došašću i korizmi.

Crna se uzima na Veliki petak do pričesti te u misama za pokojne.

Ružičasta boja se uzima na Treću nedjelju došašća (Gaudete) i Četvrtu nedjelju korizme (Laetare), i to samo za biskupa. O tome ovaj misal ne govori, nego samo Biskupski ceremonijar, i to ne u prvom izdanju godine 1600., nego u kasnijim izdanjima.[9] Dakle, kao što se u korizmi i došašću počela uzimati ljubičasta, koja je ublažena crna, tako se ove dvije nedjelje uzima ružičasta koja je ublažena ljubičasta. U tim je nedjeljama dopuštena umjerena uporaba orgulja i ukrašavanje oltara, za razliku od ostalih nedjelja došašća i korizme.

2. Današnje odredbe
O današnjim odredbama glede liturgijskih boja čitamo u Općoj uredbi Rimskog misala:[10]

346. Što se tiče boje bogoslužnoga ruha, neka se obdržava ustaljeni običaj, i to:

a) Bijela se boja uzima u službama i misama vazmenoga i božićnoga vremena; k tomu: u Gospodnjim slavljima koja se ne odnose na njegovu Muku; u slavljima Blažene Djevice Marije, svetih anđela, svetaca koji nisu mučenici; na svetkovine Svih svetih (1. studenoga) i svetoga Ivana Krstitelja (24. lipnja); na blagdane svetoga Ivana Evanđelista (27. prosinca), Katedre svetoga Petra (22. veljače) i Obraćenja svetoga Pavla (25. siječnja).

b) Crvena se boja uzima na Nedjelju muke Gospodnje i na Veliki petak, na nedjelju Pedesetnicu, u slavljima Muke Gospodnje, na blagdane rođenja za nebo apostolâ i evanđelistâ te u slavljima svetih mučenika.

c) Zelena se boja uzima u službama i misama vremena “kroz godinu”.

d) Ljubičasta se boja uzima u doba došašća i korizme. Može se uzeti i u službama i misama za pokojne.

e) Crna se boja može uzeti, tamo gdje je običaj, u misama za pokojne.

f) Ružičasta se boja može uzeti, tamo gdje je običaj, u nedjelje Gaudete (III. došašća) i Laetare (IV. korizmena).

g) U svečanijim se danima može upotrijebiti blagdansko ili časnije liturgijsko ruho, premda nije u boji toga dana.

Konferencije biskupâ mogu – glede boje liturgijskoga ruha odrediti i predložiti Apostolskoj stolici prilagodbe koje odgovaraju potrebama i duhu pojedinih naroda.

Kao što vidimo, Opća uredba govori o ustaljenom običaju, a ne o strogim odredbama, kao i o mogućnosti da se uzme svečanije ruho za posebne zgode, makar ne odgovaralo boji toga dana. U nas je uobičajeno da bijela boja po sebi zamjenjuje sve druge boje, ako koja nedostaje. Što se tiče mogućnosti da Biskupske konferencije predlože Apostolskoj Stolici drugačije boje, kod nas takve potrebe nema, jer mi stoljećima slijedimo upravo rimsku tradiciju.[11]

Papa Ivan Pavao II u okružnici „CRKVA O EUHARISTIJI“, 25.

„Čašćenje Euharistije izvan Mise neprocjenjiv je dar u životu Crkve. To je čašćenje usko združeno sa slavljenjem euharistijske Žrtve. Kristova prisutnost pod svetim prilikama koje se čuvaju nakon Mise – prisutnost koja traje sve dok postoje prilike kruha i vina – proizlazi iz slavljenja Žrtve te teži pričesti, sakramentalnoj i duhovnoj. Na pastirima je da ohrabre, i po osobnom svjedočanstvu, euharistijsko štovanje, osobito izlaganjem Presvetog Sakramenta, kao i molitve klanjanja pred Kristom prisutnim pod euharistijskim prilikama.

Ugodno se je zadržati s Njime te, poput ljubljenog učenika Ivana naslonivši glavu na njegove grudi ( Iv 13, 25), biti dodirnut neizmjernom ljubavlju njegova srca. Ako se kršćanstvo u naše vrijeme mora razlikovati nadasve po „umijeću molitve“ kako ne osjetiti obnovljenu potrebu provesti duže vrijeme u duhovnom razgovoru, u tihu klanjanju, u stavu ljubavi pred Kristom prisutnim u Presvetom Sakramentu? Koliko sam puta, draga moja braćo i sestre, ovo iskusio i dobio snagu, utjehu i pomoć.

Ovu nam praksu, koju Učiteljstvo uvijek iznova hvali i preporučuje, svjedoče brojni sveci svojim primjerom. Na osobit se je način u tome istaknuo sv. Alfonzo Marija Liguori koji je zapisao: „Među svim pobožnostima, klanjanje Isusu u Presvetom Sakramentu prva je poslije sakramenata, Bogu je najdraža, a nama najkorisnija.“

Euharistija je neprocjenjivo blago: ne samo dok se slavi, nego također i moleći se pred njom izvan Mise omogućuje se pristup samome izvoru milosti. Kršćanska zajednica koja želi biti kadra kontemplirati Kristovo lice, u duhu kako sam ga predložio u apostolskom pismu: „Nadolazeće tisućljeće“ i „Krunica Blažene djevice Marije“, ne može ne razvijati ovaj vid euharistijskog štovanja u kojem se produžuju i umnažaju plodovi zajedništva s Kristovim tijelom i krvlju.“

POBOŽNOST PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU

Gospodin Isus je, kako nas uči Drugi vatikanski Koncil, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovijekovjeći žrtvu na križu kroz stoljeća, sve dok ne dođe, tako da Crkvi, svojoj ljubljenoj zaručnici, povjeri spomen – čin svoje smrti i uskrsnuća, vazmenu gozbu na kojoj se On blaguje, duša napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave. Vjernici su pozvani da kao zajednica sudjeluju u tom otajstvu ne kao nijemi svjedoci, nego da ga kroz obrede razumiju, pa da svjesno, pobožno i djelatno sudjeluju u svetoj Misi, tom najvišem činu naše vjere. Drugi vatikanski Koncil u pastoralnoj konstituciji o svetoj liturgiji kaže: “Duhovni se život ipak ne sastoji samo od sudjelovanja u svetoj liturgiji. Doista, kršćanin, pozvan da moli u zajednici, mora uz to ući i u svoju sobu i moliti Oca u tajnosti, štoviše, kako nas Apostol uči, mora moliti bez prestanka. Posebno se preporučuje pobožne vježbe kršćanskog naroda, ako su u skladu s crkvenim zakonima i propisima, osobito kada se vrše po nalogu Apostolske stolice”. (br. 12 – 13)

Euharistijsko otajstvo ne završava sa svetom Misom, nego u stoljetnoj tradiciji Katoličke Crkve imamo štovanje i pobožnost Presvetom Oltarskom Sakramentu izvan svete Mise. Ipak valja naglasiti da svaka pobožnost Euharistijskom Isusu je u krajnjoj liniji povezana s njegovim Vazmenim otajstvom, jer je Euharistija spomen – čin njegove Muke, Smrti i Uskrsnuća. Tako da je svaka pobožnost Presvetom Sakramentu usko sjedinjena sa Misnom žrtvom ili stoga što pripravlja na njeno slavlje ili stoga što je kao jedan produžetak našeg misnog bogoštovlja.

U naše vrijeme često opterećeno riječima raste čežnja ljudi za tišinom i smirenjem. U tišini naći sebe, neke stvari ostaviti, otvoriti se Bogu i pustiti da me on na novi način dodirne. Boraviti u šutnji pred izloženim Presvetim i preda nj stati, izložiti se samo njemu, pritom ne htjeti činiti ništa, niti išta morati skrivati. Pred Bogom smijemo biti takvi kakvi jesmo, sa svime što nam pripada i što nas čini. Gledajući na njega postajemo prožeti njegovom ljubećom nazočnošću. Za to nisu više potrebne nikakve riječi. Bog, uvijek Veći, obuhvaća nas svojom ljubavlju od prvog trenutka našeg života.

Iz susreta s njim izrasta blagoslov za nas i za druge.

S kolikim poštovanjem valja primati Krista

“Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti” (Mt 11, 28) govori gospodin.

Ovo su riječi tvoje, Kriste, vječna Istino, makar nisu izrečene u isto vrijeme, niti zapisane na jednom mjestu, jer su dakle tvoje i istinite, moram ih sve primiti sa zahvalnošću. Tvoje su i ti si ih izgovorio; a i moje su također, jer si ih izrekao radi moga spasenja. Rado ih primam iz tvojih usta da se dublje utisnu u moje srce. Potiču me riječi tako blage, pune slasti i miline, ali me plaše vlastiti grijesi i odbija nečista savjest od primanja tolikog otajstva. Zove me slatkoća tvojih riječi, ali me stišće mnoštvo mojih opačina.

Zapovijedaš da s povjerenjem pristupim k tebi ako želim imati s tobom dio; i da uzmem hranu besmrtnosti ako želim imati vječni život i slavu. “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti” (Mt 11, 28) govori gospodin. O slatke li i prijateljske riječi u ušima grešnika da ti Gospode Bože moj, bijednika i siromaha pozivaš na Pričest presvetoga tijela svojega! Ali tko sam ja Gospode, da se usuđujem pristupiti k tebi! Evo, ni najviša te nebesa ne mogu obuhvatiti; a ti kažeš: dođite k meni svi!

Što znači to preblago sniženje i tako prijateljski poziv? Kako ću se usuditi doći kad nisam svjestan nikakvu dobru radi kojega bih se mogao pouzdati? Kako ću te uvesti u svoj dom kad sam češće uvrijedio predobrostivo lice tvoje? Plaše se anđeli i arhanđeli, boje se sveci i pravednici, a ti kažeš: dođite k meni svi! Kad ne bi toga rekao ti, Gospode, tko bi vjerovao da je istina? I da ti ne zapovijedaš tko bi pokušao pristupiti?

Evo, Noa pravedan muž, trudio se sto godina na gradnji lađe da bi se sa nekolicinom spasio; a kako ću se ja moći pripraviti za jedan sat da s poštovanjem primim Stvoritelja svijeta? Mojsije, veliki sluga tvoj i poseban prijatelj tvoj, načinio je kovčeg iz neraspadljiva drva, te ga je obložio najčišćim zlatom da bi u njemu pohranio ploče zakona; a zar da se ja, obični stvor, usudim tako lako primite tebe Zakonodavca i darovaoca života? Salomon, najmudriji od kraljeva izraelskih, gradio je na slavu imena tvoga sedam godina veličanstveni hram; i blagdan posvete njegove slavio je osam dana: prinio je hiljade pomirnih žrtava i zavjetni Kovčeg uz zvuk trube i klicanje smjestio svečano na mjesto za nj. određeno. A ja nesretnik i najbjedniji od ljudi, kako ću te uvesti u svoj dom kad jedva znadem pola sata pobožno provesti? I kamo sreće kad bih barem jednom dostojno proveo i pola sata!

O Bože moj, koliko su se oni truditi da omile tebi! Jao, kako je malo što ja činim! Kako brzo ispunim vrijeme kad se spremam na Pričest! Rijetko sam posve sabran, vrlo rijetko bez bar malo rastresenosti. A sigurno u spasonosnoj prisutnosti tvoga Božanstva ne bi smjela doći na um nijedna nepristojna misao, niti me zaokuplja ikoje stvorenje, jer kanim primiti pod krov ne anđela, nego Gospodara anđela.

A ipak je vrlo velika razlika između zavjetnog Kovčega sa svojim sadržajem i između prečistog Tijela tvojega sa svojim neizrecivim krepostima; između onih zakonskih žrtava, koje su označivale ono što će doći, i između prave žrtve Tijela tvojega koja nadopunjuje sve stare žrtve.

Zašto dakle na usplamtim više za tvojom štovanja dostojnom prisutnošću? Zašto se ne spremam s većom brižljivošću za primanje tvojih svetinja; kad su oni sveti stari patrijarsi i proroci, kraljevi i knezovi s cijelim narodom pokazivali toliku pobožnu sklonost prema službi Božjoj?

Vrlo pobožni kralj David plesao je svim srcem pred kovčegom Božjim, sjećajući se dobročinstava nekoć udijeljenih ocima; načinio je razna glazbala i odredio da se radosno pjeva, a i sam je s cijelim narodom često pjevao uz citru, nadahnut milošću Duha Svetoga; učio je narod izraelski svim srcem hvaliti Boga i skladnim glasom na pojedine dane blagoslivljati ga i slaviti. Ako se onda vršila toli pobožnost i ako su se sjećali božanske slave pred zavjetnim Kovčegom, koliko sada štovanje i pobožnost mora nadahnjivati mene i sav kršćanski puk u prisutnosti Sakramenta, u primanju preslavnoga Tijela Kristova?

Ti si prisutan ovdje kod mene na oltaru, Gospode Bože moj, Svetac na svecima, Stvoritelj ljudi i Gospodar anđela. Ovdje si, u Sakramentu oltara, cio prisutan, ti Bože moj, čovjek Isus Krist: i tu se stiče obilati plod vječnoga spasenja kad god te dostojno i pobožno primamo. I na to nas ne navodi nikakva površnost ni znatiželjnost ni putenost, nego čvrsta vjera, pobožna nada i iskrena ljubav.

O nevidljivi stvoritelju svijeta, Bože, kako divno postupaš s nama! Kako blago i milostivo upravljaš sa svojim izabranima kojima nudiš samoga sebe da te primaju u Sakramentu! To naime nadilazi svaki um; to privlači napose pobožna srca i potpiruje čežnju. Pravi naime tvoji vjernici, koji odlučuju popraviti cijeli svoj život, crpe često iz ovog presvetog Sakramenta veliku milost pobožnosti i ljubav prema kreposti.

O divne i tajanstvene milosti Sakramenta koju poznaju samo vjernici Kristovi, a nevjernici je i službenici grijeha ne mogu spoznati! U ovom se Sakramentu daje duhovna milost i obnavlja u duši izgubljena krepost; i vraća se grijehom iznakažena ljepota. Ova je milost katkada tolika da od punine udijeljene pobožnosti ne samo duh, nego i slabo tijelo osjeća da je primilo veću snagu.

Moramo ipak veoma žaliti i žalostiti se radi naše mlitavosti i nemarnosti, da se ne zanosimo većom željom za primanjem Krista u kom je sva nada i zasluga onih koji se spašavaju. On je naime naše posvećenje; on je utjeha putnika i vječni užitak svetaca. Valja dakle veoma žaliti što se mnogi tako malo brinu za ovo spasonosno otajstvo koje razveseljuje nebo i čuva čitav svijet. Jao sljepoće i tvrdoće srca ljudskoga što se ne brinemo više za tako neiskazani dar, a i služeći se svaki dan njime padamo u nemarnost.

Kad bi se naime ova presveta tajna vršila samo na jednom mjestu, te samo jedan svećenik na svijetu obavljao pretvorbu, što misliš kolikom bi željom biti ljudi obuzeti prema onom mjestu i takvom svećeniku Božjem, da bi mogli vidjeli kako se obavljaju božanske tajne! A sada su mnogi posvećeni za svećenike i na mnogim se mjestima prikazuje Krist, da se pokaže to veća milost i ljubav Božja prema ljudima, koliko je sveta Pričest više raširena po svijetu.

Hvala ti, Isuse dobri, vječni pastiru koji si se udostojao nas siromahe i prognanike okrijepiti dragocjenim Tijelom i Krvlju svojom; te na primanje ovih tajna pozvati nas nagovorom svojih vlastitih usta govoreći “Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti”.

AMEN!

Snažan poziv da se svi ujedinimo kako bismo zaštitili djecu od zlostavljanja i od pornografije na internetu koja sve više uzima maha, u svijetu obilježenom nevjerojatno brzim razvojem tehnologije komunikacije, uputio je papa Franjo, primivši jučer prijepodne znanstvenike, komunikatore, predstavnike institucija, odgojitelje, vjerske vođe i obitelji, ali prije svega tvrtke koje djeluju na tom području.

Na audijenciji u koju je primio oko 80 sudionika Susreta o dostojanstvu maloljetnika u digitalnom svijetu, Papa se prije svega osvrnuo na brzo širenje slika zlostavljanja i iskorištavanja djece, koje se odnose na sve nasilnije oblike i na sve mlađu djecu, ali i na ozbiljne posljedice sve većega širenja pornografskoga materijala, koje utječu na psihu maloljetnika.

Ujedinjeni u zaštiti najmanjih
Izazov koji je Papa istaknuo jest opći pokret u svrhu zaštite dostojanstva maloljetnika. Težak je to izazov za koji je potreban novi savez svih ustanova i odgojnih snaga, a tomu – prema Papinim riječima – pridonosi vjersko nadahnuće. U svrhu zaštite djece u digitalnom svijetu, odnosno u našem današnjem i budućem svijetu, trebamo biti ujedinjeni, kao svjedoci Božje ljubavi prema svakoj osobi, počevši od najmanjih i nezaštićenih, kako bismo potaknuli da se kod svih, na svim krajevima svijeta i u svakoj vjeroispovijesti, poveća pozornost, briga i svijest.

Želimo s lica zemlje ukloniti nasilje i sve vrste zlostavljanja maloljetnika. Pogledajmo ih u oči; to su vaše kćeri i vaši sinovi, moramo ih voljeti kao remekdjela i djecu Božju. Imaju pravo na dobar život. Naša je dužnost učiniti sve moguće kako bi ga imali – napomenuo je papa Franjo, te se osvrnuo na jednu od glavnih tema skupa, a ona se odnosi na zaštitu slobode izražavanja koja se sa zaštitom privatnosti povezuje u sve slojevitijim oblicima šifriranja porukā, što čini nemogućim bilo kakav nadzor. U tom je smislu važno pronaći odgovarajuću ravnotežu.

Apel tvrtkama: uključiti se u pitanje sigurnosti
Kako bi se potaknuo razvoj interneta, tvrtke koje pružaju usluge dugo se smatralo jednostavnim pružateljima tehnoloških platformi, koje nisu ni zakonski ni moralno odgovorne za njihovu uporabu – primijetio je Papa. Međutim, koliko je golem potencijal digitalnih sredstava, takve su i negativne posljedice zloporabe tih sredstava na području trgovine ljudima, u terorizmu, u širenju mržnje, manipuliranju informacijama, kao i što se tiče zlostavljanja maloljetnika.

Papa je stoga dao nekoliko savjeta za poduzimanje odgovarajućih mjera. Prije svega, vlasti trebaju imati mogućnost djelotvorno intervenirati, u punom poštovanju pravne države i pravednoga procesa, kako bi se suprotstavile kriminalnim aktivnostima koje vrijeđaju djecu. Potom, Papa je svoje misli upravio velikim kompanijama u tom sektoru koje lako prelaze granice među državama, i ne mogu se – kako je rekao – potpuno ograditi od uporabe sredstava koje stavljaju u ruke svojim klijentima. Stoga im je uputio snažan apel na odgovornost u odnosu na maloljetnike, njihov integritet i njihovu budućnost.

Papa Franjo je među ostalim, pohvalio zauzimanje zakonodavaca u nekim zemljama kako bi tvrtke koje omogućuju uporabu interneta putem mobilnih elektroničkih uređaja bile obvezne provjeriti dob klijenata. Maloljetnici, naime, rabe ponajviše mobilne telefone a, prema pouzdanim istraživanjima, srednja dob prvoga pristupa pornografiji jest 11 godina, a teži daljnjem snižavanju. To se nikako ne može prihvatiti – istaknuo je Papa. Industrija stoga treba surađivati s roditeljima, a utvrđivanje dobi ne treba smatrati kršenjem prava na privatnost, nego pretpostavkom za djelotvornu zaštitu djeteta.

Mediji pozvani širiti svijest o opasnostima
Papa je stoga od znanstvenikā i istraživačā zatražio da se zauzmu kako bi zaštitili dostojanstvo maloljetnika, i to treba biti – kako je rekao – plemenita svrha vašega rada u znanstvenom istraživanju, jer ne možemo se zavaravati da na takve izazove možemo odgovoriti na temelju površnih saznanja.

Važnu je zadaću papa Franjo povjerio i medijskim djelatnicima, pozvanima širiti svijest o opasnostima koje se kriju u nekontroliranom tehnološkom razvoju. Još uvijek nije shvaćena – a često se ne želi shvatiti – ozbiljnost tog problema u njegovoj cjelovitosti i u njegovim budućim posljedicama – istaknuo je Papa te potaknuo na usku vezu s medijima, odnosno s njima, komunikatorima i njihovom sposobnošću da pokrenu javno mnijenje i društvo.

Ne smijemo žrtvovati dobro djece poradi zarade
Međutim, nije dovoljno shvatiti, treba djelovati. Osvrnuvši se na temu skupa, koja glasi „Od pojma do djelovanja“, Papa želi da se moralna osuda štete počinjene djeci zbog pogrešne uporabe digitalne tehnologije pretvori u konkretne i hitne inicijative, jer što više vrijeme prolazi, to se više zlo učvršćuje te mu se teško suprotstaviti, kako svjedoče oni koji se zauzimaju u toj borbi.

Papa zna da na području digitalnoga svijeta kruže veliki gospodarski interesi koji žele uvjetovati tvrtke, ali – upozorio je – dobro maloljetnika i društva ne smije se žrtvovati poradi zarade. Pozornost prema zaštiti maloljetnika i suzbijanju pornografije treba biti sve prisutnija u gospodarstvu digitalnoga svijeta, jer zdrav razvoj društva vrijedi mnogo više od ekonomske dobiti. (vatican.va, bitno.net)

“U dubini naše savjesti otkrivamo zakon koji si sami ne namećemo, ali koji nas drži u poslušnosti. Glas koji nas stalno poziva birati dobro i izbjegavati zlo, glas savjesti, kada je to nužno, govori našem srcu: učinite ovo, izbjegavajte ono.”[1] Ove riječi Drugog vatikanskog sabora naglašavaju to zajedničko iskustvo. Svaki razuman čovjek može spoznati unutarnji glas koji mu govori kako je dobro poštivati roditelje ili biti odan drugima te kako je loše krasti ili klevetati. Također, govori nam da to osnovno razlikovanje dobra i zla, koje svaka osoba koristi u različitim prilikama, nije rezultat nekih dubokih promišljanja, već je imanentno nama ljudima. To posjedujemo po našoj prirodi, a ne kao proizvod potpuno ovisan o obrazovanju i kulturi. To nije znanje o društveno ispravnom ili politički korektnom u određenom vremenu i okolnostima, nego su principi koji se ne mogu mijenjati bez proturječja našoj najdubljoj težnji za srećom.

Nemali broj ljudi pronalazi Boga na tom tragu. Razmišljajući o stvarnosti moralne savjesti, otkrili su “svojim razumom Božji glas koji ih potiče činiti dobro i izbjegavati zlo.” [2] Oni su spoznali kako je moralna savjest, po kojoj mi rasuđujemo dobro i zlo, “svjedok samoga Boga”, [3] Stvoritelja i Gospodina, koji ravna našim slobodnim nastojanjima pokazujući nam ispravan put koji vodi prema ljudskom savršenstvu i sreći.

Međutim, teško je otkriti Boga kroz savjest ako odbijamo obraćati pozornost na njezine ispravne prosudbe i radije živimo površno dopuštajući da nas vode hirovi ili pak ponos zbog kojeg ne prihvaćamo postojanje dobra koje treba činiti i zla koje treba izbjegavati tvrdeći da smo iznad te stvarnosti.

Za razliku od takvih, oni koji nisu još prihvatili dar vjere, ali slušaju i slijede ispravne prosudbe svoje savjesti, mogu pronaći Boga u tom “unutarnjem svetištu”. Oni uklanjaju prepreke za pristajanje na nadnaravno božansko Otkrivenje te će tako moći bolje razumjeti da je moralni zakon koji je Bog otkrio u povijesti, a kulminirao je u Kristu, u skladu s tim ispravnim prosudbama. Oni će vidjeti te prosudbe u novom svjetlu koje ih zatim potiče slijediti ih još sigurnijim korakom.

Božji glas u našoj savjesti

Nevjernik može tragati za Bogom i otkriti Ga kroz spoznaju u svijesti moralnog dobra, unutarnjeg glasa koji nam govori o dobru za koje se treba zauzimati i zlu koje treba izbjegavati. [4] Ta svijest o dobru i unutarnji glas koji nas poziva na to biljeg je Vrhovne Istine i Vrhovnog Dobra koje svaka osoba može otkriti.

Vidimo kako se ta stvarnost ocrtava u Isusovom dijalogu s bogatim mladićem. “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” A On mu reče: “Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš.” [5] Naš Gospodin jasno kaže da pitanje o tome što je dobro ima smisla jedino zato što u konačnici postoji Netko tko je apsolutno Dobar: Bog. Pitanje tog mladića otkriva “apsolutno Dobro koje nas privlači i poziva; to je odjek Božjeg poziva, Boga koji je izvor i smisao čovjekovog života.”[6]

Poput ovog mladića, svatko osjeća taj poziv ka Dobru i nalazi u svom srcu urezan zakon koji ukazuje na ono što je dobro te nas navodi da tako činimo. To je nježan, ali jasan glas koji kaže: čuvaj zapovijedi. To su zapovijedi Dekaloga koje možemo spoznati otkrivajući ih iznutra, međutim sam Bog je odlučio otkriti ih jer grijeh bijaše prijetio zamagliti ih u mnogim srcima. Svatko tko iskreno promotri u sebi, može vidjeti da su ove univerzalne zapovijedi – urezane u Mojsijevu kamenu – također urezane u našem srcu [7] kako bismo ih mogli primijeniti u svakojakim prilikama kroz prosudbe savjesti.

Ove zapovijedi prisutne u svakom od nas u konačnici nisu naše. Nitko ih nije izmislio, već smo ih svi mi primili kao učešće u beskrajnom blagu Mudrosti i Dobrote koje nas nadilaze. “Istina prebiva u čovjeku”, kaže sveti Augustin i nastavlja: “Ako otkrijete da se vaša priroda mijenja, nadmašite sami sebe. Idite tamo odakle sam razum dobiva svoje svjetlo.” [8]

“Samo Bog može odgovoriti na pitanje o dobru jer je On sam Dobro. Međutim, On je već dao odgovor na to pitanje. Učinio je to stvaranjem čovjeka i zapovijeđu mudrosti i ljubavi do njegovog kranjeg cilja kroz zakon koji je upisan u njegovo srce, ‘prirodni zakon’.” [9] Taj zakon, koji svaka osoba može otkriti u svojoj nutrini i koji savjest primjenjuje u određenim prilikama, usmjerava nas k Bogu. To je zapravo prvo usmjeravanje naših slobodnih djela njihovoj svrsi [10] prije donošenja bilo kakvih prosudbi.

To je zakon koji nam je dan kao udio u božanskoj Mudrosti. Psalam 4 to izražava postavljanjem pitanja: “Mnogi govore: tko će nam pokazati što je dobro?” Psalmist odgovara: “Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom lica svojega!” Stoga vidimo, kaže sv. Toma, “da je svjetlo prirodnog razuma kojim razlučujemo dobro od zla, što je upravo uloga prirodnog zakona, ništa drugo nego odsjaj Božanskog svjetla u nama.” [11] Moguće je poricati ovaj transcendentalni temelj prirodnog zakona tvrdeći da je savjest potpuno autonomna norma morala, kao što je moguće negirati Božju Mudrost i Dobrotu i Njegovo postojanje. Međutim, ne u ime razuma, ne kao rezultat promišljanja, već samo kao rezultat slobodnog izbora.

Ipak, nije teško predvidjeti posljedice ove pretpostavljene potpune autonomije u prosuđivanju što je ispravno, a što pogrešno, dovodeći tako do „ozbiljnog narušavanja života u društvu”. Ako potpuna autonomija podrazumijeva samopromociju, ljudi neizbježno dolaze do točke kada počinju odbijati jedni druge. Svakoga se smatra neprijateljem od kojega se treba braniti. Tako društvo postaje skupina pojedinaca postavljenih jedni pored drugih, ali bez međusobne povezanosti. Svatko se nastoji istaknuti neovisno o drugome i s namjerom nametanja vlastitih interesa. Međutim, suočeni s analognim interesima drugih ljudi, mora se pronaći neki oblik kompromisa ako želimo društvo u kojem je svakom pojedincu zajamčena maksimalna sloboda. Na taj se način gubi svaka poveznica na zajedničke vrijednosti i istinu koja je potpuno obvezujuća za svakoga, a društvo ulazi u živi pijesak potpunog relativizma. U tom trenutku sve se može pregovarati, sve je otvoreno za cjenkanje: čak i prvo od temeljnih prava, pravo na život.” [12]

Posljedica je to raskida između savjesti i Boga, između prirodnog zakona kojim se savjest koristi i božanske Mudrosti koja je utemeljila ovaj zakon u nama kao zraku svoje svjetlosti. Te posljedice, tako često vrlo bolne, jasno pokazuju da savjest ne može zapovjediti ono što je protivno moralnom zakonu koji je iznad nje i da nitko ne može opravdati djelovanje protivno moralnom zakonu jednostavno govoreći da djeluje po savjesti ili da to čini zato što to zahtijeva njegova savjest; ili pak bezlična “ljudska savjest”, to jest mišljenje većine u određenom vremenu i prostoru. To je jednostavno sredstvo na koje se neki ljudi prizivaju kako bi opravdali vlastite stavove na štetu drugih, ponekad čak zamjenjujući moralni zakon sa stavom najutjecajnijih.

Tko razmišlja o tim posljedicama, može razumjeti da autoritet savjesti koji usmjerava ponašanje svake osobe ne dolazi sam od sebe, već iz činjenice da primjenjuje moralni zakon otkriven utisnut u srcu te da taj zakon proizlazi iz Boga. Daleko od toga da je savjest autonomni izvor moralnog zakona, “savjest je poput Božjeg glasnika; on ne zapovijeda time što sam govori, već time što to dolazi od Boga.” [13] Savjest je, prema tome, “Božja sudačka stolica nastanjena u ljudskom srcu ” [14], “sveto mjesto gdje Bog govori čovjeku.” [15] Možemo čak reći da “kad sluša svoju savjest, razborit čovjek sluša Boga kako govori.” [16] Ukratko, Bog je “jedini konačni izvor moralnog poretka u svijetu koji je stvorio. Čovjek sam ne može razlučiti što je dobro, a što zlo. Čovjeku, stvorenom na sliku Božju, Duh Sveti daje dar savjesti, tako da u toj savjesti slika može vjerno odražavati Njegov model, koji je istovremeno Mudrost i vječni zakon, izvor moralnog poretka u čovjeku i u svijetu.” [17]

Čežnja za Bogom

Mnogim ljudima potrebna je pomoć u osluškivanju glasa ispravne savjesti koji ukazuje na dobro i nagovara nas da to činimo, a ne da ga brkamo s glasom sebičnosti ili hirom. Po zakonu koji je zapisan u vlastitom srcu čovjek može spoznati da postoji Netko – Bog, naš Stvoritelj i Gospodin – koji je mudrošću i dobrotom sve uredio; vrhovni zakonodavac, autor moralnih normi koje svakom čovjeku govore koji je put ponašanja koji odgovara ljudskom dostojanstvu; pravedni sudac koji će svakog nagraditi prema njegovim djelima.

Međutim, često nije lako čuti i slijediti glas ispravne savjesti, kao što nam kazuju riječi svetog Pavla: Uživam u Božjem zakonu u dubini duše, ali u svojim udovima vidim još jedan zakon koji je u sukobu sa zakonom uma i porobljava me zakonu grijeha koji prebiva u mojim udovima. [18] Otuda velika potreba da se svaka osoba bori protiv svojih zlih sklonosti, mrtve težine grijeha; bitka je to u kojoj vas „nebo vuče prema gore; a mi klizimo prema dolje. Ne tražite isprike!“ [19] Osoba spremna na borbu čuje Božji glas sve jasnije i opaža Njegovu prisutnost; ali tko se preda neprijatelju, slabo ga čuje, iako taj glas nikad ne utihne. “Niti jedna tmina grijeha ne može u potpunosti oduzeti čovjeku svjetlost Boga Stvoritelja.” [20] “Nema ljudskog srca, koliko god bilo duboko uronjeno u grijeh, koje poput žeravice u pepelu ne krije plamičak dobrote.” [21]

Svako srce gaji čežnju za Bogom koja često nije eksplicitna, već skrivena u potrazi za istinom i dobrom, za pravdom i ljubavlju, čežnju koja se nalazi i kod toliko ljudi koji ne vjeruju u Boga. Ne shvaćajući to, oni čekaju nekoga da im govori o dobru, pravdi, ljubavi – o Bogu – i da im jasno obrazloži kako naći Njega zahtijeva obraćenje: obratite se i vjerujte Evanđelju [22], kaže Krist.

Na taj će način shvatiti kako je Bog taj koji je u njihova srca usadio te želje za istinom i dobrom prije svega kako bi Ga mogli spoznati i voljeti, a također i da njihova djela služenja drugima mogu uroditi plodom. Sad je pravo vrijeme za buđenje [23], opominje Sveto pismo. Bog nas poziva da činimo dobra djela, da uspostavimo pravdu i mir, da sve prožimamo ljubavlju. Ne samo s ljubavlju koja proizlazi iz naših vlastitih slabih sila, nego i s neizmjerno superiornijim darom: Ljubavlju Božjom ulivenom u naša srca po Duhu Svetomu koji nam je dan. [24]

Susret s Bogom u svetištu savjesti, osobno obraćenje uz obilje milosti, trebalo bi voditi u novi život djece Božje koja nastoje održati intiman dijalog s Presvetim Trojstvom prisutnim u duši. Trebalo bi voditi u kontemplativan život sred svakodnevnih aktivnosti koji duboko utječe na način kako ih provodimo jer to vodi njihovom ostvarenju u najvećoj mogućoj mjeri, dok vježbamo kršćanskih vrlina ljubavi.

Put koji je počeo osluškivanjem Boga u vlastitoj savjesti polako prelazi u intimno prijateljstvo s Bogom. Postajemo osjetljiviji u slušanju Božjeg glasa u našoj duši: “On predlaže svoju volju u šapatu, duboko u našoj savjesti i stoga moramo pažljivo slušati kako bismo prepoznali Njegov glas i bili vjerni.” [25] Potrebno je čuvati tu spremnost pažljivog slušanja u našoj savjesti, koja nas je prva vodila k Njemu. “Vratite se svojoj savjesti, ispitajte je …Vratite se svom nutarnjem životu i u svemu što radite, gledajte prema Svjedoku, gledajte prema Bogu.” [26]

Potrebno je gajiti nutarnje sjećanje, nutarnju tišinu koja nas podsjeća kako je jedno potrebno [27] – osobna svetost. Biti rastresen po pitanju vječnih stvari, odgađajući naše susrete s Bogom, zamagljuje dušu sebičnošću tako da čak i ispravni i vrijedni čini mogu izgubiti svoj smisao. “Tražite Boga u dubini svog čistog srca, u dubini duše kada ste Mu vjerni i nikad ne gubite tu intimu! A ako ponekad ne znate kako Mu govoriti i što reći ili se ne usudite pogledati Isusa u sebi, okrenite se Mariji, tota pulchra, sva čista i predivna: Gospo naša, Majko naša, Gospodin te odabrao da brineš o Njegovom Sinu i štitiš Ga vlastitim rukama. Nauči mene i sve nas kako se odnositi prema tvome Sinu.” [28]

Marija će nas naučiti “prepoznavati stalne Božje pozive na vratima našeg srca” [29] i pomoći će nam probuditi druge oko nas kako bi mogli otkriti Božji glas i primiti Ga u svojoj duši. “Zamolimo je sada: Majko naša, ti si na svijet donijela Isusa, koji nam je otkrio Ljubav Očevu. Pomozi nam prepoznati Ga u svakodnevnim brigama. Razbistri nam misli i volju kako bismo mogli slušati Božji glas u milosnim pozivima.” [30]

«Ljudski čini, tj. čini slobodno izabrani na osnovu suda savjesti, moralno su ocjenivi. Oni su ili dobri ili zli» (Katekizam, 1749). «Rad je moralno dobar kada se izbor slobode podudara s istinskim dobrom čovjeka i tako izražava dragovoljno svrstavanje osobe prema krajnjem cilju, tj. samom Bogu»1. «Moralnost ljudskih čina ovisi:

—o izabranom objektu;

—o namjeravanoj svrsi ili o nakani;

—o okolnostima čina.

Objekt, nakana i okolnosti »izvori« su ili konstitutivni elementi moralnosti ljudskih čina» (Katekizam1750). Moralni objekt

Moralni objekt «je obližnji cilj promišljenog izbora koji određuje čin htijenja osobe koja djeluje»2. Moralna vrijednost ljudskih čina (bilo da su dobri ili loši) ovisi prije svega o podudaranju objekta ili željenog čina, s dobrom osobe, prema sudu ispravnog razuma3. Jedino, ako je ljudski čin dobar za objekt, “usmjeren ” je krajnjem cilju4.

Postoje čini koji su u svojoj unutrašnjosti zli jer su zli «uvijek i za same sebe, tj., za svoj objekt, neovisno o krajnjim namjerama počinitelja i okolnostima»5.

Pavao VI, osvrnuvši se na kontraceptivne primjene, naznačio je da nije nikada dopušteno «učiniti objektom pozitivnog čina volje, koji je u sebi nemoralan i time za ljudsku osobu nedostojan, premda se njime želi zaštititi ili promovirati individualno, obiteljsko ili društveno dobro» (PAVAO VI, Enc. Humanae vitae, 25-VII-1968, 14).

Proporcionalnost i dosljednost, pogrešne su teorije o škodljivosti i o oblikovanju moralnog objekta neke radnje, prema kojima ga treba odrediti na temelju “proporcije” između dobra i zla koje se preispituje, ili na temelju “posljedica” koje mogu nastati6.

Nakana

U ljudskom djelovanju «svrha je prvo čemu je upravljena nakana, i označuje cilj prema kojemu radnja teži. Nakana je pokret volje prema svrsi; ona je okrenuta prema cilju djelovanja» (Katekizam, 1752)7. Čin koji je po sebi “usmjerljiv” prema Bogu, «postiže svoje krajnje i presudno savršenstvo, kada ga volja uistinu usmjeri prema Bogu»8. Nakana subjekta koji djeluje «je bitna sastojnica za moralnu kvalifikaciju čina» (Katekizam, 1752).

Nakana «se ne ograničava na usmjerenje naših pojedinih čina, nego može i mnogostruke akcije usmjeriti prema jednom te istom cilju; može usmjeriti cijeli život prema konačnom cilju» (Katekizam, 1752)9. «Jedan te isti čin može biti nadahnut različitim nakanama» (ibidem).

«Dobra nakana (npr. pomoći bližnjemu) ne čini dobrim ni ispravnim neko djelo koje je u sebi neuredno (kao što su laž ili ogovor. Svrha ne opravdava sredstva» (Katekizam, 1753)10. «Naprotiv, prisutnost zle nakane (kao npr. častohleplje) čini zlim čin koji, u sebi, može biti dobar (kao milostinja; Mt 6, 2-4)» (Katekizam, 1753).

Na primjer, proporcionalist neće podržavati da “se može nekoga varati u dobru svrhu”, nego će preispitati je li prijevara ono što se čini, ili nije. (da li je “stvarno izabrano” prijevara ili nije) uzimajući u obzir sve okolnosti i nakanu. Na kraju bi mogao kazati da nije prijevara ono što stvarno ono jest, i mogao bi opravdati taj čin (ili bilo koji drugi).

Okolnosti

Okolnosti «su drugotni elementi moralnog čina. One doprinose povećanju ili smanjenju moralne dobrote ili zloće (npr. Svota neke krađe). One mogu smanjiti ili povećati počiniteljevu odgovornost (npr. Činiti nešto iz straha od smrti)» (Katekizam, 1754). Okolnosti «ne mogu učiniti dobrim ni ispravnim neki čin koji je u sebi zao» (ibidem). «Moralno dobar čin predpostavlja, istodobno, dobrotu objekta, svrhe i okolnosti» (Katekizam, 1755)11.

Izravni voljni čini

«Pojedini čin može biti izravno voljan, kad je posljedica zanemarivanja onoga što je trebalo znati ili činiti» (Katekizam, 1736)12.

«Neki se čini mogu podnositi, a da ih onaj koji ih je prouzročio ne želi; npr. Iscrpljenost majke uz postelju bolesnog djeteta. Štetan učinak nije ubrojiv ako nije željen na kao svrha ni kao sredstvo čina, kao što može biti smrt podnesena pri pružanju pomoći osobi u opasnosti. Da štetan učinak bude ubrojiv, mora biti predvidljiv i da ga je onaj koji ga je uzrokovao mogao izbjeći, npr. U slučaju ubojstva što ga prouzroči vozač u pijanom stanju» (Katekizam, 1737).

Kaže se također da je neki čin ostvaren s “neizravnom voljom” kada nije bio željen ni kao svrha ni kao sredstvo za drugu stvar, ali zna se da prati na potreban način ono što se želi ostvariti13. Ovo je važno za moralan život, jer se ponekad događa da postoje djela koja imaju dva učinka, dobro i zlo, i može biti dopušteno ostvariti ih da bi se dobio dobar učinak (željen izravno), iako se ne može izbjeći zlo (koje se, prema tome, želi jedino neizravno).Ponekad se radi o vrlo delikatnim situacijama, u kojima je pametno zatražiti savjet od kompetentne osobe.

Čin je voljan (i, utoliko, upisiv u grijeh) in causa kada se ne bira za sebe osobno, ali se često (in multis) nastavlja neizravno željenim ponašanjem. Na primjer, tko se ne suzdržava primjereno od gledanja opscenih slika, odgovoran je (jer to je želio in causa) neumjerenosti svojeg maštanja; tko se bori živjeti u nazočnosti Božjoj želi in causa djela ljubavi koja ostvaruje, a da to prividno nema nakanu učiniti.

Odgovornost

«Sloboda čini čovjeka odgovornim za vlastite čine u mjeri u kojoj su voljni» (Katekizam, 1734).Korištenje volje, uvijek snosi odgovornost pred Bogom: kod svakog slobodnog čina, na neki način, prihvaćamo ili odbijamo volju Božju. «Napredovanje u krijeposti, poznavanje dobra i askeza povećavaju gospodstvo volje nad vlastitim činima» (Katekizam, 1734).

«Ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu se umanjiti ili poništiti neznanjem, nepažnjom, nasiljem, strahom, navikama, neumjerenim strastima i drugim psihičkim ili društvenim čimbenicima» (Katekizam, 1735).

Zasluga

«Izraz “zasluga” općenito označuje dužnu naplatu što ga zajednica ili društvo daje nekom svom članu za djelo, prosuđeno kao dobro ili zlo, koje prema tome zaslužuje nagradu ili kaznu. Zasluga ulazi u red kreposti pravednosti, po načelu jednakosti koje joj je pravilo» (Katekizam, 2006)14.

Čovjek, sam po sebi, nema za svoja dobra djela zasluga pred Bogom (usp.Katekizam, 2007). Ipak, «naše posinaštvo nas po milosti čini sudionicima božanske naravi, ono nam može, po nezasluženoj pravednosti Božjoj, pružiti i pravu zaslugu. To je pravo tek posljedica milosti, puno pravo na temelju ljubavi koja nas čini “subaštinicima” Kristovim i dostojnima da steknemo obećanu baštinu vječnoga života» (Katekizam, 2009)15.

«Čovjekova zasluga pred Bogom u kršćanskom životu počiva na tome što je Bog slobodno odlučio čovjeka pridružiti djelu svoje milosti» (Katekizam, 2008)16.