Židovi nisu balzamirali pokojnike kao Egipćani, ali je židovski običaj za ukop bio pomazati mrtvaca miomirisima,[8] da se smanji vonj pri raspadanju.

Šest dana prije Pashe,[9] tj. zadnju nedjelju Isusova ovozemaljskoga života, u Betaniji, u kući farizeja Šimuna Gubavca, tijekom večere na koju su bili pozvani Isus, Lazar i Marta, Marija Magdalena prišla je Isusu, razbila alabasternu posudicu dragocjene nardove pomasti i izlila Mu je po glavi,[10] i/ili Mu je nardovom pomašću pomazala noge i otrla ih svojom kosom.[11] Učinila je to za dan Njegova ukopa,[12] unaprijed iskazavši djelo ljubavi i poštovanje Njegovu mrtvu tijelu.

Na Veliki petak navečer Nikodem je donio oko sto libara (32,7 kg) smjese smirne i aloja,[13] kojom su on i Josip iz Arimateje namazali Isusa prije nego što su Ga položili u grob.

Marija Magdalena i Marija Jakovljeva svjedočile su Isusovu izdahnuću, a nakon toga su ostale sjediti nasuprot Grobu, nakon što su Josip iz Arimateje i Nikodem tamo pokopali Isusa.[14]

U osvit nedjelje, već o sunčevu izlasku, žene su se vratile žalobno pohoditi i pogledati Grob,[15] odnosno dodatno pomazati Isusovo tijelo u njemu.[16] Smetnule su s uma ili ne vjeruju što im je bio rekao, da će uskrsnuti. Ne znaju ništa ni o pečatu postavljenu na Grob, ni o straži određenoj da čuva Grob, jer se sve to dogodilo tijekom subote.[17] Brinu se samo tko će im otkotrljati veliki kamen s grobnih vrata.

Bablionski Talmud tumači da se nalog iz Zakona, koji je izvorno govorio o osuđenicima na smrt, u skraćenom obliku, koji glasi: „mrtvo tijelo […] pokopaj istoga dana“,[18] zapravo odnosi na sve pokojnike.[19] No, „grob se nije odmah zatvarao nad pokojnikom, nego je tijekom prva tri dana bilo uobičajeno da rođaci posjećuju grob kako bi vidjeli je li mrtvac ponovo oživio“.[20] Dakle, da se obdržava Zakon, pokojnika bi se isti dan opralo, povilo u čisto platno i položilo u grob,[21] ali se, zbog opasnosti da se osoba ne pokopa živa, grobnica nad mrtvim nije odmah zatvarala. Možda su se zato svete žene nadale moći dodatno pomazati Isusovo tijelo.

Ušavši u mračan grob, ugledaju anđela u bijelom koji sjedi na kamenom sarkofagu bez poklopca, govori i pokazuje čudo: „Ne bojte se! Znam zašto ste došle. Mirisno se ulje priliči mrtvacima, ali Krist ne podliježe raspadanju. Isus nije ovdje! Uskrsnuo je! Pogledajte, grob je prazan. Što tražite Živoga među mrtvima? Zašto oplakujete Besmrtnoga poput smrtnika? Recite Njegovim učenicima: srest će se s vama. Sjetite se kako vam je sve ovo prorekao”.[22]

Po zvijezdi na glavi, kao odjek Bileamova proročanstva „od Jakova zvijezda izlazi“,[23] druga po redu žena, prepoznaje se kao Marija Jakovljeva, majka prvoga jeruzalemskoga biskupa i pisca Jakovljeve poslanice ili bi, prema drugom tumačenju, to mogla biti Blažena Djevica Marija.

Uvrštenje Gospe u prizor nema izravnu podlogu u evanđeoskim izvješćima o ženama na praznom grobu,[24] ali je vjerodostojan oblik umjetnikove slobode, tumačenja uskrsnoga otajstva i kršćanskoga navještaja. Da drugoj ženi na čelu nije naslikana zvijezda, kao Gospa bi se najlakše prepoznao krajnji desni lik, jer je njezin svetokrug najveći i jer ona kao da nije zainteresirana za sarkofag, nego s čežnjom gleda u daljinu, da joj se pojavi Sin.

Žene su prikazane na drevan, tradicionalan način, kao malo prestrašene i skupljene između sebe, osim Marije Magdalene koja je zagledana u unutrašnjost praznoga groba, zasjenjujući desnom rukom čelo nad očima da bolje vidi u grobnu tamu i oslanjajući se lijevom rukom o grobnični rub.

Tako svojstven blaženomu Ivanu Fiesolskomu (1395.–1455.), Anđeoskomu Slikaru, prizor je to velike jakosti i jedinstvene zamisli. Kao da hoće istaknuti Božju novost i nezamislivost. Blizu prazne grobnice, koja označava sve prema čemu možemo ići, nalazi se „mladić zaogrnut bijelom haljinom“,[25] „u blistavoj odjeći“,[26] „Gospodinov glasnik“,[27] „u bjelini“,[28] koji ispravlja naš smjer i upućuje nas prema mjestima gdje se Gospodin očituje.
Ali Njega nema na način kako su Ga one zamišljale

Iznad grobnice, iza Marije Magdalene, iz grobnoga mraka blista svetoznak izrađen u obliku badema svjetlosti, mandorla beskonačnosti, koja obuhvaća i optače cijeli lik Gospodina Isusa. Spasitelj lebdi izbijajući na vidjelo iz oblaka koji Ga omotava. Odjeven u bijelo, u desnoj ruci drži mučeničku palmu, a u lijevoj Mu vijori stijeg Njegove pobjede nad smrću: crveni latinski križ na bijeloj podlozi, kao drevna oznaka Uskrsloga.

Vanjština je grobnice iste bijele boje prožete ružičastom, poput boje zore, a na njoj, ozbiljan i lijep, sjedi anđeo navjestitelj. Magdalena se, gotovo u nevjerici saginje pogledati u grobnu prazninu, provjeravajući i utvrđujući da u njoj nema Isusova tijela. Njezino ozbiljno i uplašeno lice izražava žalost zbog gubitka. Ona Ga je živoga voljela, gledala kako umire na križu, tražila gdje leži u Grobu. Još Mu se uskrslomu nije poklonila, niti potrčala javiti radosnu vijest novoga života Njegovim učenicima. Ona još ne shvaća da tamo, gdje se noć čini dubljom, gdje se čini da je izgubljen osjećaj za putovanje – pa i ono svjetlo, putom vjere – da se upravo tamo nazire sjaj Isusove pobjede nad zlom, grijehom i smrću kao njegovom posljedicom.

Krist je uskrsnuo od mrtvih, smrću je porazio smrt i donio život onima koji su u grobovima.[29]

Uskrs nije djelo čarolije, ne briše Križ, kao da je Križ bio zao, nego dolazi reći da je Križ – Božja proslava.

Sva Muka zapravo počiva na spremnosti da se ljubi više, stvarnije, pobjedonosnije u svojoj krhkosti, neumitnosti, smrtnosti.

Špilja u kojoj je bio Isusov grob već je milosno mjesto. Tu se Gospodinovo kraljevstvo očituje u pobjedničkoj snazi, jer On je bio odabrao ljubiti po svaku cijenu, pa ne treba drugi dokaz do tijela, koje je predano iz ljubavi i u koje je upisan Njegov život, potrošen samo iz ljubavi. A od toga tijela za raspadljivost nije preostalo ništa, jer ljubav ne može umrijeti, ona je „žar vatre i plamena Gospodinova. Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav, niti je rijeke potopiti“.[30]

U donjemu lijevom kutu pred događajem kleči i klanja mu se sveti Dominik, utemeljitelj Reda propovjednika.[31]
Kada ih je pretekao?

Nitko ne zna u koji je sat Isus uskrsnuo.

Sveti Grgur Veliki (540.–604.) misli da je uskrsnuo oko ponoći, a u prilog svoga mišljenja služi se Samsonom koji je oko ponoći ponio gradska vrata iz Gaze na vrh brijega.[32] Samson označava Isusa, a Gaza donji svijet; jer kao što je Samson razbio vrata od Gaze, tako je Isus razbio vrata paklena.

Gotovo svi drugi svetci drže da je Krist uskrsnuo u praskozorje, kad se već dan pojavljuje, da označi da nas je Svojim uskrsnućem uveo u svjetlo slave, kao što je umro u predvečerje koje teži prema noći, da bi pokazao kako Svojom smrću uništava tmine grijeha i kazne.[33]

No tko je odvalio zapečaćeni kamen? Kako se čini sâm Isus, kao što je i Samson sam odnio sa sobom vrata od Gaze. Starozavjetni je prorok[34] od Boga čuo i zapisao: „Nije li riječ moja poput vatre i nije li slična malju što razbija pećinu?” Ili je Isus izišao Svojim proslavljenim tijelom kroz zatvorena vrata, ne otvorivši grob. Tako je izašao iz majčine utrobe bez povrjede njezina djevičanstva i tako je kasnije došao k učenicima kroz zatvorena vrata, a anđeo je odvalio kamen pred stražarima da bi žene mogle ući u grob i da učenici ne bi sumnjali u Njegovo uskrsnuće.[35]
Zaključci

Ljubav pomaže rasti vjeri. Stoga su žene zavrijedile ugledati Uskrsloga Gospodina prije Njegovih učenika, jer su Ga iskrenije voljele.

Dokaz uskrsnuća kršćanima nije prazan grob, nego živi proslavljeni Krist koji se ukazuje vjernima. Iz Pavlove rečenice u Prvoj Korinćanima 15, 20,[36] grkokatolici i drugi istočni kršćani preuzeli su kao uskrsni pozdrav i čestitku: „Krist je uskrsnuo!“, staroslavenski: „Hrìstos voskrese!“.

[1] Rajmund Kupareo (1914.–1996.), Svjetloznak, Zagreb, 1994., str. 63 (Savjeti svetih žena).

[2] Kršćani bizantskoga obreda nazivaju ih „mironosice“, jer su nosile dragocjeno míro (grčki mýron, mirisavo ulje, pomast, balzam), da njime pomažu Isusovo tijelo, i po tim ženama nazivaju treću uskrsnu nedjelju Nedjeljom mironosicâ.

[3] Ako je Kleofa bio brat svetoga Josipa, čovjeka iz doma Davidova i Judina plemena (Matej 1, 6–16; Luka 2, 4), Djevičina Zaručnika, onda to objašnjava zašto se sinovi koje je imao sa svojom ženom Marijom – Jakov, Josip, Šimun i Juda u evanđeljima nazivaju Isusovom „braćom“ (Matej 13, 55; Marko 6, 3), jer bi Isusu, po poočimu Josipu, bili bratići. Jedan od dvojice učenika kojima se uskrsli Isus ukazao na putu prema Emausu zvao se Kleofa (Luka 24, 18). Budući da ga evanđelist pobliže ne opisuje, očito su u prvoj zajednici znali o komu je riječ, a mi danas rekonstruiramo da je brat svetoga Josipa Isusu bio stric. Drugi neimenovani učenik na putu u Emaus, prema nekim svetim otcima Kleofin je sin Šimun (što bi odgovaralo tadašnjim pravilima ponašanja, da je stariji suputnik, Kleofa, zapodjenuo razgovor sa strancem, a mlađi, Kleofin sin, šutio).

[4] Prema apokrifnom (što ne znači da je doslovce sve u njem neistinito) Protoevanđelju sv. Jakova, Isus je po majčinoj lozi, imao baku Anu iz svećeničkoga Levijeva plemena, koja je imala dvije sestre: Sóbu i Mariju. Sóba je rodila kćer Elizabetu, a Marija kćer Salomu. Prema tome bi Elizabeta, Krstiteljeva majka, i Saloma, majka dvojice apostola, bile Gospine prve rodice, sestrične. Te podatke preuzimaju sv. Ivan Damaščanin, sv. Grgur Niški, sv. German Carigradski i drugi. Da su Gospa i Elizabeta rodice, svjedoči Luka 1, 36. Elizabeta je bila iz Levijeva plemena (Luka 1, 5). No, Marija je po otcu – koji se prema evanđeoskom rodoslovlju (Luka 3, 23) zvao Heli (što je inačica od Elijakim ili Joakim, kako se zove prema Predaji) – pripadnica, kao i njezin sin Isus, Judina plemena i potomak kraljevske kuće Davidove (Luka 1, 32; 1, 69; 3, 23–31; Rimljanima 1, 3). Pozorno prevođenje Luke 1, 27, otkriva da se sveza „iz doma Davidova“ tamo ne odnosi na Josipa, nego na Mariju.

Matejevo evanđelje bilježi da je Saloma sinovima htjela osigurati pobočnička mjesta u Isusovu Kraljevstvu (20, 21), ali i da je bila pod Križem (27, 56), što je zapisao i Marko 15, 40.

[5] Marko 16, 1 spominje te tri žene (Magdalenu, Jakovljevu majku Mariju i Ivanu), kao one koje su kupile miomirise.

[6] Luka 8, 3; 24, 10. Kao pohoditeljice svetoga Groba Luka spominje neodređen broj „ženâ koje su s Isusom došle iz Galileje“, koje su na Veliki petak navečer pratile Isusov sprovod, „motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo“ (Luka 23, 55). Za njih dalje kaže da, nakon subotnjega počinka, „prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše one na grob s miomirisima što ih pripraviše“ (Luka 24, 1). Osvjedočivši se u izvanrednu novost, postale su vjerovjesnice uskrsnuća apostolima. Luka poimence spominje tri takve: „Mariju Magdalenu, Ivanu i Mariju Jakovljevu“ (Luka 24, 10a, ispuštajući Salomu koju spominje Marko 6, 3), ali odmah dodaje da ih je bilo više: „I ostale zajedno s njima govorahu to apostolima, ali njima se te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu“ (Luka 24, 10b–11). Matej (28, 1) spominje samo dvije Marije, od kojih je jedna Magdalena.

[7] Ivan 19, 25: „Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena.“

[8] Ivan 19, 40.

[9] Ivan 12, 1.

[10] Matej 26, 7; Marko 14, 3.

[11] Ivan 12, 3; Luka 7, 38.46.

[12] Matej 26, 12; Marko 14, 8; Ivan 12, 7.

[13] Ivan 19, 39.

[14] Matej 27, 61; Marko 15, 47; Luka 23, 55.

[15] Prema Mateju 28, 1, i Ivanu 20, 1.

[16] Prema Marku 16, 1, i Luki 24, 1.

[17] Matej 27, 66.

[18] Ponovljeni zakon 21, 23.

[19] Sanhedrin, list 46rv.

[20] Kaufmann Kohler, Burial, Jewish Encyclopedia, 1906.

[21] Djela apostolska 9, 37; Ivan 11, 44; 19, 40; Matej 27, 59; Marko 15, 46; Luka 23, 53.

[22] Usp. Matej 28, 5–8; Marko 16, 5–6; Luka 24, 5–7.

[23] Brojevi 24, 17.

[24] Naime, ni jedno od sinoptičkih evanđelja (Matej, Marko i Luka) ne spominje Blaženu Djevicu Mariju među ženama koje su došle na Grob, a Ivanovo evanđelje uopće ne bilježi žene i anđele u grobnici.

Osim toga, stalna je predaja u Crkvi, koju je početkom V. stoljeća zabilježio pjesnik Sedulij (Carmen Pascale, 5, 357–364, CSEL 10, 140ss), da se Krist u sjaju uskrsloga života ukazao najprije svojoj Majci. O tom je sv. Ivan Pavao II. 21. svibnja 1997. rekao: „Ne bi li Marijina nenazočnost u skupini žena koje su se u osvit uputile ka grobu (usp. Marko 16, 1; Matej 28, 1) mogla biti pokazateljem činjenice da je ona već susrela Isusa? Ovaj bi zaključak našao potvrdu i u činjenici da su prve svjedokinje uskrsnuća, po Isusovoj volji, bile žene, koje su ostale vjerne podno križa i stoga najpostojanije u vjeri. Jednoj od njih, Mariji Magdaleni, doista, Uskrsli povjerava prenijeti poruku apostolima (usp. Ivan 20, 17–18). I ta činjenica dopušta misliti da se Isus pokazuje najprije svojoj Majci, onoj koja je ostala najvjernija i u kušnji očuvala cjelovitu vjeru. Konačno, jedinstveno i osobito obilježje Djevičine nazočnosti na Kalvariji i njezino savršeno sjedinjenje sa Sinom u patnji križa, traže njezino najosobitije sudjelovanje u otajstvu uskrsnuća. Opravdano je misliti da je Marija imala osobni susret s uskrslim Sinom, da i ona uživa puninu uskrsne radosti. Nazočna na Kalvariji na Veliki petak i u dvorani Posljednje večere na Duhove (usp. Djela apostolska 1, 14), Presveta Djevica je vjerojatno bila povlaštenom svjedokinjom i Kristova uskrsnuća, upotpunivši tako svoje sudjelovanje u svim bitnim događajima vazmenoga otajstva.“

Glavni razlog zašto evanđelja ne bilježe ukazanje Majci, jest što je evanđelistima nakana dokazati Uskrsnuće, a to je ukazanje bilo izraz Sinove ljubavi Majci. I narav i milost su tražili da se prvo javi njoj. No, postoji i teološki razlog protiv: Mariji nije trebao takav posjet. Ona je imala čvrstu i nepokolebljivu vjeru u uskrsnuće, ta vjera nije popustila cijelo vrijeme Sinova ležanja u Grobu. Marija je već znala i vjerovala da će njezin Sin uskrsnuti, pa nije imala potrebu vidjeti Ga: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Ivan 20, 29).

1. Krist je pokopan i sašao je nad pakao.

Nakon patnje i smrti Kristovo je tijelo pokopano u novu grobnicu, nedaleko od mjesta gdje je bio razapet. Njegova je duša, međutim, sašla nad pakao. Kristov je pokop pokazao da je on doista umro. Bog je odredio da Krist treba iskusiti stanje smrti, to jest odijeljenost duše od tijela (usp. KKC, 624). Dok je on ostao u grobu, i njegova duša i njegovo tijelo su, iako odvojeni jedno od drugog smrću, nastavili biti sjedinjeni s njegovom Božanskom Osobom (usp. KKC, 626)

Budući da je Kristovo mrtvo tijelo nastavilo pripadati Božanskoj Osobi, nije iskusilo raspadljivost u grobu (usp. Katekizam, 627, Dj 13:37). Kristova je duša sašla nad pakao. „Taj pakao drugačiji je od „pakla“ prokletih. To je bilo stanje za sve one pravedne koji su umrli prije Krista “(Kompendij, 125). Oni su živjeli u stanju sreće (odmarali su se u „krilu Abrahamovu“), iako još uvijek nisu gledali Boga. Izrazom „sašao nad pakao“, podrazumijevamo prisustvo Krista u „krilu Abrahamovu“ da bi otvorio nebeska vrata pravednicima koji su mu prethodili. „Dušom sjedinjenom sa svojom božanskom Osobom Isus je sišao u boravište mrtvih k pravednicima koji su iščekivali svoga Otkupitelja, kako bi napokon došli do gledanja Boga (Kompendij, 125).

2. Opće značenje Kristove proslave

Kristova proslava sastoji se od njegova Uskrsnuća i njegova Uzašašća na nebo, gdje sjedi z desne Ocu. Opće značenje Kristove proslave povezano je s njegovom smrću na Križu. Baš kao što je Kristovom mukom i smrću Bog ukinuo grijeh i pomirio svijet sa sobom, tako je i po Kristovu Uskrsnuću, Bog otvorio život budućeg svijeta i stavio ga na raspolaganje čovječanstvu.

Blagoslov spasenja proizlazi ne samo iz Križa, nego i iz Kristova Uskrsnuća. Ti se plodovi primjenjuju na ljude posredovanjem Crkve i sakramenata. Posebno preko Krštenja, kojim primamo oprost za svoje grijehe (i za izvorni grijeh i za osobne grijehe) i s kojim se oblačimo u novi život Uskrsloga.

3. Uskrsnuće Isusa Krista

“Treći dan” (od svoje smrti) Isus je uskrsnuo u novi život. Njegovo tijelo i duša su se, potpuno preobraženi, ujedinili sa slavom njegove božanske Osobe. Njegova je duša još jednom oživjela njegovo tijelo, a slava je njegove duše prenesena na cijelo tijelo. Stoga “Kristovo Uskrsnuće nije bilo povratak zemaljskome životu. Njegovo uskrslo tijelo jest ono koje je bilo raspeto i nosi znakove njegove muke, ali već ima udjela u božanskom životu, sa svojstvima proslavljenog tijela” (Kompendij, 129).

Gospodinovo je uskrsnuće temelj naše vjere, jer svjedoči izvan svake sumnje činjenicu da je Bog intervenirao u ljudskoj povijesti kako bi spasio čovječanstvo. I to jamči istinu o tome što Crkva propovijeda o Bogu, o božanstvu Krista i spasenju koje on donosi. Kao što kaže sveti Pavao, ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša (1 Kor 15:17).

Malo je vjerojatno da su apostoli bili prevareni ili izmislili Uskrsnuće. Prije svega, ako Kristov grob nije bio prazan, oni se ne bi usudili govoriti o Uskrsnuću. Osim toga, da im se Isus nije prikazao u različitim prigodama kao i mnogim drugima, i muškarcima i ženama, mnogo Kristovih učenika ne bi ga moglo prihvatiti, kao što se dogodilo na početku s apostolom Tomom. Još manje bi oni bili spremni dati svoje živote za laž. Kao što kaže sveti Pavao: Da Krist nije uskrsnuo … zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji, što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista kojega nije uskrisio (1 Kor 15: 14, 15). A kad su židovske vlasti htjele ušutkati propovijedanje Evanđelja, Sveti Petar je odgovorio: Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima. Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. …. I mi smo svjedoci tih događaja (Djela 5:29-30, 32)

Premda je povijesni događaj, koji se može ustanoviti i potvrditi znakovima i svjedočanstvima, Kristovo Uskrsnuće je nadnaravan događaj, jer “kao ulazak Kristova čovještva u Božju slavu nadvisuje i nadmašuje povijest kao otajstvo vjere”(Kompendij, 128). Stoga uskrsli Isus, iako još uvijek posjeduje pravi, tjelesni identitet, ne podliježe tjelesnim, zemaljskim zakonima, osim ako on to želi: “uskrsli Isus je savršeno slobodan ukazivati se svojim učenicima kako i gdje hoće i u različitim obličjima. (Kompendij, 129).

Kristovo je Uskrsnuće otajstvo spasenja. Ono pokazuje dobrotu i ljubav Boga koji nagrađuje samo-poniženje svoga Sina, a sa svojom svemogućnošću čovječanstvo prožima životom. Uskrsli Isus posjeduje puninu božanskoga života u svojoj čovječnosti tako da on to može prenijeti muškarcima i ženama. “Uskrsnuli Krist, pobjednik nad grijehom i smrću, počelo je našeg opravdanja i našeg Uskrsnuća. Uskrsnuće nam proviđa milost posinovljenja koja je stvarno dioništvo u njegovu životu jedinorođenoga Sina. Na kraju vremena on će uskrisiti naša tijela” (Kompendij, 131). Krist je prvorođeni među mrtvima i mi ćemo uskrsnuti po Njemu i u Njemu.

Iz Gospodinova Uskrsnuća trebali bismo izvući:

a) Živu vjeru: “Ražari svoju vjeru! Krist nije neka prolazna pojava. Ni samo uspomena koja je ostala u povijesti. On živi! ‘Iesus Christus heri et hodie: et ipse u saecula’!, kaže sveti Pavao. – ‘Isus Krist jučer i danas, isti je’ – i uvijeke!” [1]

b) Nadu: “Nikad ne gubi nade. Lazar bijaše mrtav i već u raspadanju: ‘Jam foetet, quatriduanus est enim’- već zaudara; ta četvrti mu je dan´, kaže Marta Isusu. Ako osjetiš Božji poticaj i odazoveš mu se – ‘Lazare, veni foras!’ – ‘Lazare, hajde van!’, vratit ćeš se u život.” [2]

c) Želju da nas milost i ljubav mogu preobraziti te nas dovesti do življenja nadnaravnog života, koji je život Krista – drugim riječima, da uistinu nastojimo biti sveci (usp. Kol 3:01 i sl.). I također želja da se očistimo od svojih grijeha u sakramentu pokore, koji nam omogućuje da ponovno rastemo u nadnaravnom životu (ako smo ga izgubili u smrtnom grijehu) i počnemo iznova: nunc coepi (Ps 76:11).

4. Kristovo slavno uzašašće: “On je uzašao na nebo i sjedi s desne Ocu.”

Slavno Kristovo uzašašće dolazi s njegovim uznesenjem na nebo, koje se dogodilo četrdeset dana nakon Uskrsnuća (usp. Dj 1:9-10), i s njegovim slavnim ustoličenjem na nebu, da podijeli kao čovjek Očevu slavu i vlast, i da bude Gospodar i Kralj stvaranja.

Kada ispovijedamo svoju vjeru u dijelu Vjerovanja gdje Krist “sjedi zdesna Ocu”, “iz tog izraza razumijevamo slavu i čast božanstva, gdje je onaj koji je prije svih vjekova postojao kao Sin Božji, kao Bog i istobitan Ocu, tjelesno sjeo nakon što se utjelovio i nakon što je njegovo tijelo proslavljeno.” [3]

Uzašašćem, misija Otkupitelja – slanja Krista među ljude u ljudskom tijelu kako bi ih doveo do spasenja – dolazi do kraja. Nakon svog Uskrsnuća, Isus je nastavio svoju prisutnost među nama kako bi očitovao svoj novi život i dovršio formaciju učenika. No, ta prisutnost završava danom Uzašašća. Međutim, kada se vratio na nebo da bude s Ocem, Isus ipak ostaje s nama i na druge načine, uglavnom na sakramentalan način preko Svete Euharistije.

Uzašašće je znak Isusova novog stanja. On odlazi na nebo da dijeli Očevo prijestolje, ne samo kao vječni Sin Božji nego također i u mjeri u kojoj je on pravi čovjek, pobjednik nad grijehom i smrću. Slava koju je tjelesno primio preko Uskrsnuća sada je dovršena njegovim javnim ustoličenjem na nebu kao Vrhovnom kreacijom, uz Oca. Isus također prima počasti i hvale blagoslovljenih na nebesima.

Budući da je Krist došao na svijet da nas otkupi od grijeha te da nas dovede do savršenog zajedništva s Bogom, njegovo Uzašašće otvorilo je čovječanstvu ulaz u raj. Isus je natprirodna Glava čovječanstva, kao što je Adam bio u prirodnom poretku. Budući da je naša Glava na nebesima, mi koji smo njegovi članovi imamo stvarnu mogućnost dostizanja neba. Štoviše, on je otišao pripraviti mjesto za nas u domu Očevu (usp. Iv 14:03).

Sjedeći s desne Ocu, Isus nastavlja svoju službu kao univerzalni Posrednik spasenja. “On je Gospodin koji već vlada svojim čovještvom u vječnoj slavi Sina Božjega i neprestance nas zagovara kod Oca. Šalje nam Duha i daje nam nadu da ćemo jednom prispjeti k njemu, koji nam je pripravio mjesto”(Kompendij, 132).

Doista, deset dana nakon svoga Uzašašća na nebo, Isus je učenicima poslao Duha Svetoga kao što je obećao. Od tada Isus neprestano šalje Duha Svetoga čovječanstvu da mu da oživljujuću moć koju posjeduje, te da ih okupi u Crkvi, tako da oni mogu oblikovati jedan narod Božji.

Nakon Gospodinova Uzašašća i silaska Duha Svetoga na dan Pedesetnice, Djevica Marija podignuta je tijelom i dušom na nebo, jer je prikladno da Majka Božja, koja je nosila Boga u svojoj utrobi, ne prođe raspadanje u grobu, po uzoru na svoga Sina. [4]

Crkva slavi blagdan Uznesenja naše Gospe 15. kolovoza.

Kristovo Slavno Uzašašće:

a) Potiče nas da živimo s pogledom usmjerenim na slavu Nebesku: quae sursum sunt, quaerite (Col3: 1); da imamo na umu da ovdje nemamo trajna grada (Heb 13:14), te nastojimo posvetiti sve ljudske stvarnosti;

b) Potiče nas da živimo u vjeri, jer znamo da nas prati Isus Krist, koji zna i voli nas s neba i koji nam neprestano daje milost svoga Duha. Uz Božju snagu možemo izvršiti apostolski rad koji nam je povjerio i pomoći nam u dovođenju svih duša njemu (usp. Mt 28: 19) i staviti Krista na vrh svih ljudskih djelatnosti (usp. Iv 12,32), tako da njegovo Kraljevstvo može postati stvarnost (usp. 1 Kor 15:25). Nadalje, on nas uvijek prati iz Svetišta.

5. Drugi Kristov dolazak: “Odande će doći suditi žive i mrtve.”

Krist Gospodin je Kralj svemira, ali sve stvorene stvarnosti još mu nisu podložne (usp. Heb 2:7; 1 Kor 15:28). On daje muškarcima i ženama vremena da dokažu svoju ljubav i vjernost. No, njegov konačni trijumf dogodit će se na kraju vremena, kada će se Gospodin pojaviti s velikom moći i slavom (usp. Lk 21:27).

Krist nije otkrio vrijeme svog Drugog Dolaska (usp. Dj 1:7), ali nas potiče na to da uvijek budemo na oprezu, i govori nam da će se prije toga Drugog Dolaska, ili parusíe, dogoditi konačni napad đavla s velikim tjeskobama i drugim znakovima (usp. Mt 24:20-30; KKC, 674-675).

Tada će Krist doći kao Vrhovni i Milosrdni sudac suditi žive i mrtve. To je univerzalni sud, kada će tajne srdaca biti otkrivene, zajedno s ponašanjem svakog pojedinca prema Bogu i prema bližnjemu. Ta će presuda potvrditi kaznu svake osobe primljene u trenutku smrti. Svi muškarci i žene, prema svojim djelima, bit će ispunjeni životom ili osuđeni za vječnost. Tako će se ispuniti Kraljevstvo Božje, da Bog bude sve u svemu (1 Kor 15:28).

U konačnoj presudi sveci će javno dobiti nagradu koju su zaslužili za dobro što su ga učinili. Pravda će time biti ponovno uspostavljena, jer se u ovom životu često događa da su oni koji čine zlo hvaljeni, dok su oni koji čine dobro prezreni ili zaboravljeni.

„Poruka Posljednjeg suda poziv je na obraćenje dok Bog još daje ljudima ‘vrijeme milosno, … vrijeme spasa’ (2 Kor 6:2). Nadahnjuje i sveti strah Božji i obvezuje na pravdu Kraljevstva Božjega. Naviješta ‘blaženu nadu’ (Tit 2:13) povratka Krista Gospodina, koji će doći ‘da se proslavi u svojim svetima i u svima koji su vjerovali’ (2 Sol 1,10)“ (KKC, 1041).

Bibliografija:

Katekizam Katoličke Crkve, 638-679, 1038-1041.

Preporučena bibliografija:

Ivan Pavao II., Uskrsnuće Isusa Krista, Kateheza: 25. siječnja 1989., 1. veljače, 1989., 22. veljače 1989., 1. ožujka 1989., 8. ožujka 1989., 15. ožujka 1989.

Ivan Pavao II., Uzašašće Isusa Krista, Kateheza: 5. travnja 1989., 12. travnja 1989., 19. travnja 1989.

Josemaría, propovijed “Uzašašće Gospodina našega”, Krist prolazi, 117-126.

Napomene:

[1] Put, 584.

[2] Isto, 719.

[3] Sveti Ivan Damaščanski, De fide ortodoxa, 4. 2: PG 94, 1104, usp. KKC, 663.

[4] Usp. Pio XII, Const. Munificentissimus Deus, 15. Kolovoz 1950: DS 3903.

Draga braćo i sestre!

1. Veliki tjedan i Sveto trodnevlje zorno pokazuju da je povijest Božjega spasenja povijest blizine Boga i čovjeka. To je povijest Božjega dara slobode u kojem čovjek čezne za Bogom, ali istodobno i povijest Božjega milosrđa, toga dara po kojem Bog traži i susreće čovjeka koji se udaljava od Boga gubeći sebe sama. No to je iznad svega povijest Ljubavi koja čovjeka vraća u dom radosti i ispunjenja temeljnih ljudskih čežnja.

Izabrani je narod bio svjestan Božje prisutnosti i njezina očitovanja upravo po nečuvenoj blizini, zbog čega je ostalo zapisano: »Koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo?« (Pnz 4, 7). Ta je blizina življena po nauku, po zapovijedima i po Zavjetu koji je darovan da bi narod rastao u zajedništvu s Bogom. Očito se – kako Gospodin objavljuje – ne radi o nekom izvanjskom okviru, o nedostupnosti koja bi zahtijevala posebne sposobnosti: »Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko… Jer, Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš« (Pnz 30, 11. 14).

Biti bliz Bogu s jedne je strane dar, a s druge trajno prepoznavanje Božje volje, oblikovanje misli, riječi i djela u skladu s tom voljom. Cijeli smo život pozvani biti blizu Bogu, u kušnjama se oduprijeti udaljavanju od njega, a kada to grijehom učinimo, i tada znati da nas Bog ne ostavlja: »Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava« (Ps 34, 19).

Sveto pismo na puno mjesta izrijekom naviješta Božju blizinu i odražava odnos vjernika prema Bogu u slici blizine: govora, dodira, pogleda: »Da poslušam što mi to Gospodin govori: Gospodin obećava mir narodu svomu, vjernima svojim, onima koji mu se svim srcem vrate. Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje, i slava će njegova živjeti u zemlji našoj« (Ps 85, 9-10).

2. Dragi vjernici, ipak ta blizina nije takva da bi ju se moglo poistovjetiti s blizinom čovjeka. Bog je uvijek različit i nije svodiv na ljudske kategorije. Darovavši čovjeku slobodu, usadio je u njega i čežnju za Božjom blizinom. Najveća tragedija čovjeka je odvajanje od Boga. Zato prorok piše: »Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu! (…) Nek’ se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju. Jer misli vaše nisu moje misli i púti moji nisu vaši púti, riječ je Gospodnja« (Iz 55, 6-8).

To je važno naglasiti, jer u vjerničkom životu, osim straha da je čovjek daleko od Boga i da nema mogućnosti, da nije dostojan približiti mu se, može postojati i lakomislenost i kušnja Božje blizine. Jedni su smatrali da su sigurno blizu Bogu, te su u svojoj oholosti previdjeli stvarnu Božju blizinu, a drugi su – misleći da su zauvijek odbačeni – postali svjedoci Božje milosti. U Kristu nema isključenih: »Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj« (Ef 2, 13).

Ne zaboravimo da je cijeli navještaj spasenja zapravo poziv na obraćenje i približavanje Bogu: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« (Mt 3, 2). Ili kako je vidljivo u pozivu apostola Jakova: »Približite se Bogu i on će se približiti vama!« (Jk 4, 8).
Štoviše, ta blizina nije samo pitanje čovjekova odnosa s Bogom, nego i odnosa s drugim čovjekom, koga se u cijeloj Bibliji, od Deset zapovijedi (usp. Izl 20, 16) preko Isusova Govora na gori (usp. Mt 5, 43) do prispodoba o milosrđu, posebice o milosrdnom Samarijancu (usp. Lk 10 i 15), naziva bližnjim.

3. U Isusu se Bog utjelovio, došao na svijet kao Emanuel, »Bog s nama«. To je najsnažnije očitovanje Božje uronjenosti u ljudsku sudbinu, u čovjekove radosti i nade, boli i trpljenja. Nisu rijetki trenutci koji razdiru čovjekovo tijelo i dušu i u kojima se čini da je Bog odsutan i ravnodušan. Međutim, Kristov nam križ govori da je Bog prisutan i u patnji, osobito u njoj, povezujući otajstvo Utjelovljenja i Otkupljenja.

Isus je od samoga početka svoga dolaska na svijet dijelio krhkost života sa svakim čovjekom. Ipak, na osobit način blizinu u trpljenju ostvaruje u danima svoje muke i smrti, svoga Vazma. To trpljenje dolazi iz nepravde koju nanose ljudi opsjednuti vladanjem i nadziranjem slobode pojedinaca i svega naroda. Takvi se obično predstavljaju kao bliski ljudima, a zapravo žele zagospodariti njima i njihovim savjestima, služeći se ponekad i religijskim rječnikom, da bi postigli ciljeve koji su daleko od Božjega nauma.

Biti blizu ili daleko u prvi plan dolazi osobito u trenutcima Isusova puta prema Kalvariji. Osjetio je samoću. Bio je napušten od prijatelja koje je pozvao da mu budu najbliži, koji su mu obećali potpunu vjernost, a od kojih se jedan sada čak stavio u službu zlodjela Isusova uhićenja i uklanjanja njegove prisutnosti i blizine. I sve što je s njima dijelio odjednom kao da se izgubilo u neistini i praznini. Tako Isus, osim tjelesne boli, trpi duhovnu bol ostavljenosti. Utjelovljeni Bog živi iskustvo one patnje koja ne ostavlja na miru, koja raspršuje misli, slabi izdržljivost, oduzima nadu i gura u bezizlaznost. Do krajnje granice Isus živi iskustvo tolikih ljudi koji se osjećaju pobijeđenima i za koje se gasi smisao.

Utjelovljeni Božji Sin svojim pojavkom, riječima i čudesnim djelima dodirnuo je srca ljudi, jačao sigurnost, otkrivao nove obzore, okupljao i tješio, oživio Božje obećanje. Bog je po njemu djelovao tako bliz, a na Kalvariji mu se predbacuje njegov neuspjeh, u kojem žrtva nema opravdanja, nego se pretvara u poniženje. U slabosti i izranjenosti ljudskoga tijela kao da se ne vidi Boga. Djeluje dalek i nemoćan, ne odgovara ni na Isusov vapaj: »Zašto si me ostavio?«. Otvorio se ponor Božje šutnje, i Očeve udaljenosti koju može premostiti samo vjera.

4. Braćo i sestre, pred takvim stanjem šutnje i daljine ljudi obično daju dvije vrste odgovora. Prvi je odgovor bijeg, skrivanje od susreta i suočavanja s ljudskom boli. To ne moraju biti najteža pitanja. Dovoljno je vidjeti nepravdu pred kojom odlučimo šutjeti, da ne bismo bili sami zahvaćeni i uključeni. Takvim našim postupkom zlo neokrznuto nastavlja djelovati i razarati prijateljstva, obitelji, društvo.

Druga vrsta odgovora je napad i dolazi u trenutku kada se suočavanje ne može izbjeći. Pred nekim tko nam nanosi zlo u kušnji smo uzvratiti jednakom mjerom. Ni zlo se tako ne suzbija, nego umnaža, jer se ukorjenjuje u nama i pretvara nas u nasilnike. Razdire nas i udaljuje nas od nas samih. Gotovo svakoga dana susrećemo postupanja, govorenja, spletkarenja, zbog kojih se lako izgubi strpljenje i upada u zamku tvrdoće srca.

Stvarni je pak odgovor Kristov križ, njegovo darivanje, njegov ulazak u središte zla, njegovo trpljenje koje ne previđa zlo, njegova šutnja koja govori i postaje bliza svakomu čovjeku. Na križu Isusova uključenost nije nasilna, ne obescjenjuje ni najslabije, niti ikoga zanemaruje. To je blizina koja vidi one što ga predaju i osuđuju, izruguju i proklinju. To je blizina koja vidi svoju Majku i učenike, vidi izvršitelje i zapovjednike, učene glavare i sućutne žene. Uzvišenost je u tome što je Isus svakomu blizu.

A sve što je ostalo neodgovoreno i nejasno u muci, dobiva odgovor u uskrsnuću. Njega je moguće vidjeti u snazi vjere i pouzdanja koje je preživjelo susret s trpljenjem. Čovjek koji u trpljenju moli Božju blizinu, pronalazi je u punom sjaju u milosti uskrsnuća.

5. Najdjelotvorniji način suočavanja sa zlom, počevši od manjih ili većih nepravda, kakvih su puni naši odnosi svakoga dana, očituje se u našoj spremnosti da to suočavanje usvojimo. Tako da to trpljenje postaje i naše trpljenje, pa i onda kada nas se izravno ne tiče, a da pritom ne izgubimo ni volju ni vjeru da Gospodin vodi našu povijest i da ispunja svoj plan kako nam svjedoči blaženi Alojzije Stepinac.

Taj pristup ne prestaje prokazivati zlo i grijeh ondje gdje vidimo da oni i nas i svijet udaljuju od Boga. Kao vjernici pozvani smo ići dalje od ciljeva koji se zaustavljaju na prolaznim planovima. Upirući pogled prema vječnosti, mi gledamo zemaljsku stvarnost, previranja i nastojanja. Zahtjevi za pravima i pravednošću nemaju svoje konačno opravdanje u sukobljenosti interesa. Nepravda kao konačni cilj dovodi do trpljenja mnogih. Ona pokušava razoriti nadu da je moguće živjeti drukčije odnose. Kristov križ, kojega smo i mi dio, čuva nadu i pouzdanje u Božju blizinu.

Ta Božja blizina, braćo i sestre, najpotrebnija nam je u Hrvatskoj. U njoj se, snagom proročkoga poslanja Crkve, usuđujem govoriti o nadi za hrvatski narod upravo u trenutcima kada se čini da smo slabi, da smo u mnogočemu stavljeni pred snagu koja ne računa s Bogom i bahato izruguje važnost Kristove blizine. U rječniku politike, gospodarstva, tehnologije nalaze se riječi o tome da je nešto neizbježno, nužno, jedino moguće, da nema alternative. Kao da nema prostora za preobraženi svijet u kojemu živi iskrenost, poštenje, ljubav.

Uskrs govori rječnikom u kojem Krist ulazi u borbu sa zlom što ga je čovjek izabrao, da oslobodi čovjeka preuzimajući u svojoj slobodi na sebe krivnju; da Bog vrati čovjeka u život, darujući mu svoj život. I toliko puta u patnjama ljudi čujemo kako se krivica pripisuje Bogu, proziva se njegova šutnja i zbog nje ga se odbacuje. A Isus nam govori da se sa zlom ne može ući u borbu bez spremnosti da na svojoj koži, u svom srcu, osjetimo trpljenje drugoga i da pritom ne gubimo nadu. Stoga molimo Gospodina za nadu. Molimo za nadu koja je Božja blizina. Dar Kristova uskrsnuća daje snagu da u lice gledamo zlo i nepravdu, ne dopuštajući da unište našu nadu. Time prosvijetljen sveti Pavao piše: »Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo« (Rim 12, 21).

Za Isusove je učenice i učenike bilo najbolnije iskustvo Isusove smrti, jer je ostavljala ranu, gubitak njegove blizine. Ali vjera i ljubav nisu prestajale čuvati nadu te blizine. Čežnja za blizinom dovodi ih pod križ, ali i na grob, koji je u jutro uskrsnuća ostao prazan. U Kristovu uskrsnuću i pobjedi nad grijehom, u pobjedi nad udaljenošću od Boga, nalazi se naša vječnost. U tom daru pozvani smo druge darivati – noseći Božju blizinu. To možemo ne svojom snagom, nego tako da budemo blizu Bogu, da čujemo što nam govori, da osjetimo dodir njegova milosrđa.

6. Draga braćo i sestre, dok vam ovo pišem, u sebi već razmatram riječi koje su naši mladi izabrali za slogan Susreta hrvatske katoličke mladeži koji će se održati sljedeće godine u Zagrebu. Slogan ponavlja Marijine riječi: »Što god vam rekne, učinite!« Marija je Majka Božje blizine. Ona nas uči kako se radovati, kako trpjeti, kako darivati Božju blizinu u današnjoj kulturi udaljavanja i isključivanja.

Nebeski zagovor Presvete Bogorodice Marije i blaženoga Alojzija Stepinca zazivam na sve vas; na naše obitelji u kojima je potrebna blizina roditelja djeci i djece roditeljima; na naše hrvatsko društvo u kojem je potrebna Božja blizina istine o čovjeku i naša blizina koja dijeli boli i nosi svjetlo nade; na područja kulture, gospodarstva i politike koja trpe pod udarcima udaljavanja i sukoba.

Zazivajući na sve vas Božji blagoslov, ohrabrujem vas sigurnošću apostola Pavla, zagledanoga u Krista koji dolazi: »Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti« (Rim 13, 12).
U vjeri u Krista Spasitelja nitko nije daleko. Zato vama u domovini i vama izvan nje bili u Gospodinu blagoslovljeni vazmeni blagdani. Sretan Uskrs!

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

U Zagrebu na Cvjetnicu, 14. travnja 2019. godine

Prije nego počnemo govoriti o cjelovitoj Bibliji, o njezinu sadržaju i poruci, treba nešto reći o nastanku pojedinih knjiga od kojih je ona sastavljena. Najveći dio biblijskih knjiga, pogotovo one opsežnije i složenije, nije napisao jedan autor u kratkom vremenskom roku, već su plod duljeg procesa nastanka i djelo više autora u okviru Izraelove zajednice vjere. Biblijski spisi po svojoj su naravi angažirana literatura. Oni stoje u službi vjere određene zajednice iz koje su izrasli i kojoj su namijenjeni. Plod su života izabranog naroda u savezu s Bogom i u njima se zrcali burna povijest tog naroda sa svim njegovim usponima i padovima. Prije nego su dobili svoj konačni, današnji oblik, ti spisi su egzistirali u obliku manjih predaja: priče o izabranju naroda i njegovoj povijesti, predaje o sklapanju sinajskog saveza, povelja saveza, zakoni i zapovijedi koje uređuju život naroda, formule i obrasci vjere koju treba ispovijedati, liturgijski propisi, propovijedi i kateheze, proročke opomene, prijetnje kaznom i nova obećanja…

Vjernost baštini i otvorenost životu

Što je bilo presudno u tom procesu polaganog rasta i sazrijevanja biblijskih spisa? Govoreći o svetoj baštini svoga naroda, veliki židovski mislilac prošloga stoljeća Martin Buber kaže kako je Izrael uvijek imao dvostruk odnos prema toj baštini, konzervativan i liberalan u isto vrijeme. Kako god to iz našega današnjeg kuta gledanja izgledalo kao dvije nepomirljive suprotnosti, biblijski spisi su doista tako nastajali. Biblijskom čovjeku je ta njegova baština doista bila sveta, pa on nije dopustio da išta od toga padne u zaborav, da se izgubi. A budući da je sve to izraslo iz života s Bogom i d je pisano očuvanje toga života, on nije dopustio da se to okameni, da postane samo beživotno svjedočanstvo prošlosti, već je to trajno iznova premišljao, teološki produbljivao i literarno proširivao. Brojni biblijski spisi nastali su kao plod uvijek novoga iščitavanja (relecture) i njihove primjene u životu, ali i istodobnog obogaćivanja novim iskustvima i spoznajama. Tako je ta predaja trajno rasla i dobivala svoj novi literarni oblik, sve do konačnog oblika spisa. Pogledajmo to na primjeru Pentateuha i Izaijine knjige.

Od Mojsija do Ponovljenog zakona

U središtu Pentatehua, vremenski gledano, stoje događaji vezani uz Mojsija i izlazak iz Egipta. Zanimljivo je u kolikoj se mjeri najmlađa od pet knjiga Mojsijeva petoknjižja (Tore), Ponovljeni zakon, poziva na Mojsija, iako je u svom konačnom obliku ta knjiga zaokružena tek u 7. st. pr. Krista, dakle više od pet stoljeća poslije Mojsijeve smrti. Unatoč tome, njegove se riječi navode tako kao da ih on tek sad izgovara. Štoviše i u Novom zavjetu nalazimo izraze „Mojsije piše“ (Rim 10,5), „Mojsije veli“ (10,19), „Mojsije se čita“ (2 Kor 3,13-15), iako se pritom misli na konačni oblik Mojsijeva petoknjižja, koje je u tom obliku konačno redigirano tek u 5. st. pr. Kr., nakon povratka iz sužanjstva. Pod tim izrazima podrazumijeva se Mojsije kao primalac i posrednik objave i kao veliki zakonodavac koji stoji na početku povijesti izabranog naroda. Njegova objava i zakoni (Dekalog prije svega) dalje su predavani, proširivani i obogaćivani novim predajama i zakonima, a sve je to ostalo pod njegovim imenom.

Od prvoga do trećeg Izaije

Sličan proces može se lako prepoznati i u velikoj knjizi proroka Izaije. Taj prorok je živio na prijelazu iz 8. u 7. st. pr. Krista i u povijesnom smislu uza nj se može vezati samo prvih 39 poglavlja te velike knjige kojima su sadržaj događaji iz toga vremena. S četrdesetim poglavljem mijenja se i sadržaj i stil Izaijine knjige, a u njoj susrećemo i perzijskog kralja Kira koji je 538. , nakon što je pobijedio Babilonce, (6.st.) židovima dao slobodu i omogućio im povratak u njihovu zemlju. Dakle, to je vremenski nemoguće povezati s povijesnim Izaijom. S 56. poglavljem započinje treći dio Izaijine knjige koji govori o događajima s kraja 6. st. pr. Kr., odnosno o ponovnoj uspostavi života u Jeruzalemu. Tako jedna knjiga obuhvaća više od dva stoljeća, a predana je pod imenom velikoga proroka Izaije koji stoji na početku njezina nastanka. Stvarna Izaijina knjiga čuvana je u jednom krugu njegovih udžbenika, koji možemo nazvati Izaijinom školom. Tu je ona nadahnjivala nove naraštaje i poticala nastanak novih proročkih tekstova koji su uzimali u obzir nove događaje iz povijesti Izraela te ih vrednovali u svjetlu ideje izabranja i poslanja naroda, da bi na kraju sve preraslo u tu jedinstvenu knjigu. (Dr. fra Ivan Dugandžić, Glas Koncila)

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 9. siječnja 2008.

Augustin u potrazi za mudrošću nalazi Boga

Draga braćo i sestre!
Od danas, kad nastavljamo slijediti tragove crkvenih otaca, svjedoka vjere i kršćanske predaje, govorit ćemo o doista značajnom liku svetog Augustina, o tom čovjeku strasti i vjere, visoke inteligencije i neumorne pastoralne zauzetosti, velikom svecu i crkvenom naučitelju kojega često, barem po čuvenju, poznaju i oni koji ne poznaju kršćanstvo ili mu nisu bliski. Po svojoj jedinstvenoj važnosti, sveti Augustin izvršio je ogroman utjecaj, te bi se s jedne strane moglo reći da svi putevi latinske književnosti vode u Hipon (danas Annaba, na alžirskoj obali), a s druge strane da se od ovog rimskog afričkog grada, čiji je Augustin bio biskup od 395. sve do smrti 430., račvaju mnogi drugi putevi kasnijega kršćanstva i same zapadne kulture.
Rijetko je koja civilizacija uspjela naći tako veliki duh koji bi znao obuhvatiti njezine vrijednosti i uveličati njezino vlastito bogatstvo, iznalazeći ideje i forme na kojima će se hraniti kasniji naraštaji, kao što je to istaknuo i Pavao VI.: “Može se reći da sva misao starine utječe u njegovo djelo i da iz njega proizlaze strujanja misli koja prožimaju svu doktrinalnu tradiciju kasnijih stoljeća” (AAS, 62, 1970, str. 426). Augustin je i crkveni otac koji je ostavio najveći broj djela: o njima ćemo govoriti u jednom od sljedećih susreta, zadržavajući danas svoju pozornost na njegovu životu koji se može dobro rekonstruirati prema njegovim spisima, a osobito iz Ispovijesti, njegove izvanredne duhovne autobiografije, napisane na slavu Božju, koja je i njegovo najpoznatije djelo. I to s pravom, jer upravo Augustinove Ispovijesti, svojom pozornošću usmjerenom na nutrinu i psihologiju, predstavljaju jedinstveni uzor u zapadnoj književnosti, pa i u onoj nereligioznoj, sve do današnjice.
Augustin se rodio u Tagasti, u pokrajini Numidiji u rimskoj Africi, 13. studenoga 354., u obitelji Patracija, poganina koji je potom postao katekumen, i Monike, gorljive kršćanke. Ova strastvena žena, čašćena kao svetica, izvršila je posebno velik utjecaj na svoga sina te ga je odgojila u kršćanskoj vjeri koju je ipak kao mladić brzo napustio. Augustin je imao brata Navigija, i sestru čije nam ime nije poznato i koja je, ostavši udovica, postala poglavaricom jednog ženskog samostana. Dječak Augustin, osobito žive inteligencije, primio je dobro obrazovanje, izučavajući gramatiku isprva u svome rodnom gradu, a potom u Madauri, dok je od 370. učio retoriku u Kartagi. Kao izvrstan poznavalac latinskoga jezika ipak nije uspio tako dobro ovladati i grčkim jezikom, a nije naučio ni punski kojim su se služili njegovi zemljaci. Upravo u Kartagi Augustin je prvi puta pročitao Ciceronov spis Hortensius koji je kasnije izgubljen, a predstavlja početak njegova puta prema obraćenju. Taj je Ciceronov tekst doista probudio u njemu ljubav prema mudrosti, kao što će to on sam opisati, već kao biskup, u svojim Ispovijestima: “Ta knjiga doista je promijenila moj način osjećanja”, do te mjere da je “iznenada svaka isprazna nada izgubila vrijednost te sam nevjerojatnom gorljivošću srca želio besmrtnost mudrosti” (III, 4, 7). Mladoga Augustina razočarao je, međutim, susret s Biblijom, jer mu se književni oblik latinskih prijevoda Svetoga pisma učinio grubim u usporedbi sa sjajnom Ciceronovom prozom.
Privlačnost pojednostavljenog poimanja svijeta, viđenog kao podijeljenog u korijenu između dobra i zla, približilo je mladoga intelektualca manihejskoj religiji koja mu se činila strožom i racionalnijom od kršćanstva. Usto, prianjanje uz nju, osim što je izgledalo da će mu otvoriti put uspješnoj karijeri, omogućilo mu je i nastavak odnosa s jednom ženom, koji je tih godina započeo. Od te družice imat će sina, Adeodata, kojega je vrlo volio i koji je prerano umro. Nakon što je bio učitelj gramatike u svome rodnom gradu oko svoje dvadesete godine, brzo se vratio u Kartagu gdje je postao sjajan i proslavljen učitelj retorike. S vremenom se Augustin ipak počeo udaljavati od vjere manihejaca koji su ga razočarali upravo na intelektualnom području, budući da nisu bili sposobni razriješiti njegove dvojbe. Preselio se u Rim, a onda i u Milano, gdje se tada nalazio carski dvor i gdje je dobio prestižan posao zahvaljujući preporukama i zanimanju što ga je za njega pokazao prefekt Rima, poganin Simah.
U Milanu Augustin je običavao slušati – isprva kako bi obogatio svoju retoričku riznicu – prelijepe propovijedi biskupa Ambrozija koji je bio predstavnik cara za sjevernu Italiju. Afrički je govornik ostao zadivljen riječima velikoga milanskoga biskupa. U malo vremena Augustin je shvatio da su mu alegorijsko iščitavanje Svetog pisma i neoplatonska filozofija, koje je koristio milanski biskup, omogućavale da riješi intelektualne probleme koji su mu se, kad je bio mlađi, u njegovu prilaženju biblijskim tekstovima, činili nerješivima. Nakon čitanja spisa filozofa, Augustin je prešao na čitanje Pavlovih poslanica. Obraćenje na kršćanstvo, 15. kolovoza 386., predstavljalo je dakle vrhunac dugog i mukotrpnog nutarnjega hoda. Ovaj se Afrikanac tada preselio na selo, sjeverno o Milana, zajedno s majkom Monikom, sinom Adeodatom i malenom skupinom prijatelja, kako bi se pripremio za krštenje. Tako je 24. travnja 387., za vazmenoga bdjenja, Ambrozije krstio Augustina, kad je imao trideset i dvije godine.
Nakon krštenja, Augustin se sa svojim prijateljima odlučio vratiti u Afriku, naumivši živjeti u zajednici monaškoga oblika u služenju Bogu. No u Ostiji, očekujući polazak, iznenada se razbolila majka i ubrzo umrla, parajući sinovljevo srce. Vrativši se konačno u domovinu, ovaj se obraćenik nastanio u Hiponu kako bi ondje utemeljio samostan. U tom afričkom obalnom gradu 391. godine zaređen je za svećenika te je s nekoliko drugova započeo monaški život na koji je dugo mislio, razdijelivši svoje vrijeme između molitve, studija i propovijedanja. Četiri godine kasnije, 395., u Hiponu je posvećen i za biskupa. Nastavljajući s intenzivnim proučavanjem Svetoga pisma i tekstova kršćanske tradicije, Augustin je bio uzoran biskup po svome neumornom pastoralnom djelovanju: propovijedao je više puta tjedno svojim vjernicima, pomagao je siromasima i siročadi, brinuo se o odgoju klera i organizaciji ženskih i muških samostana. Ukratko, nekadašnji se govornik istakao kao jedan od najvažnijih predstavnika kršćanstva toga doba. Bio je osobito aktivan u upravljanju svojom biskupijom, u vrijeme značajnih promjena, pa i onih građanskih, te je kroz trideset i pet godina biskupskoga služenja, ovaj hiponski biskup izvršio snažan utjecaj na vodstvo Katoličke Crkve rimske Afrike i općenito na kršćanstvo svoga doba, suočavajući se s razdirućim religioznim tendencijama i žilavim krivovjerjima kao što je manihejstvo, donatizam i pelagijanstvo, koji su prijetili kršćanskoj vjeri u jednoga Boga bogatog milosrđem.
Augustin se povjeravao Bogu svakoga dana sve do konca svoga života: pogođen vrućicom, dok su vandalski napadači već gotovo tri mjeseca opsjedali Hipon, ovaj je biskup, kako pripovijeda njegov prijatelj Posidije u Augustinovu životopisu, tražio da mu se velikim slovima prepišu pokornički psalmi “te je dao objesiti papir na zid tako da je, ležeći u postelji, mogao vidjeti i čitati. I neprekidno je plakao vrućim suzama” (31,2). Tako su prošli posljednji dani Augustinova života. Umro je 28. kolovoza 430., ne napunivši još 76 godina. Njegovim djelima, njegovoj poruci i njegovu nutarnjem životu posvetit ćemo sljedeće susrete.