16.6. – Svetkovina Presvetog Trojstva

16.6. – Svetkovina Presvetog Trojstva

Sv. mise u našoj župi su u 7:30, 9, 10:15, 11:30 i 18:30 sati. Pobožnost sv. Krunice je u 18 sati. Sv. mise u 9 i 10:15 sati su mise zahvalnice, TE DEUM, za primljene milosti tijekom protekle školske godine!

Ova svetkovina ne slavi konkretni događaj iz povijesti spasenja kao većina drugih u toku liturgijske godine. Slavi vjersku istinu koja se u Crkvi iskristalizirala nakon općih sabora u Niceji god. 325. i Carigradu god. 381. Pod navalama arijanizma koji je u ime jednote Boga Biblije zanijekao božansku jednakost Krista i Duha Svetog s Ocem. Oko god. 800. nastala je prigodna misa u čast Presvetog Trojstva koja se posebno slavila u Španjolskoj i Francuskoj. Polagano je prihvaćen posebni blagdan u benediktinskim samostanima u čast Presvetog Trojstva, a tek god. 1334. uveden je u sveopću Crkvu. Slavimo ga u nedjelju iza Duhova kao zahvalu za dovršeno djelo spasenja koje je Otac izveo u Sinu raspetom i uskrišenom po Duhu Svetomu.
Blažena Edith Stein došla je god. 1932. s 30 godina nakon prelaska na katolicizam k majci u Breslau koja je bila vjerna Židovka. Kćerka je rekla majci da je postala katolkinja, što je majci djelovalo kao bolni prekid s obiteljskom tradicijom i odstupanje od biblijske vjere. Majka Židovka znala je da kršćani vjeruju u Boga kao Trojstvo Oca, Sina i Duha pa joj je prijelaz na kršćanstvo izgledao kao izdaja biblijskog monoteizma. Plakala je ali je dopustila da je kćerka prati za vrijeme boravka kod kuće na subotnje bogoslužje. Kad je rabin čitao starozavjetni redak: “Čuj Izraele, Gospodin Bog tvoj je jedan”, majka je šapnula kćerki: “Čuješ li? Tvoj Bog je samo jedan!” S ovom poteškoćom možemo se susresti i mi ovdje, kad kontaktiramo sa sugrađanima muslimanske vjere.
Novija liturgija i dokumenti učiteljstva povezuju nauku o Trojstvu sa životom vjernika u Bogu i po Bogu. Tako Izjava deset kršćanskih zajednica iz Njemačke godine 1981. povodom 1600. obljetnice carigradskog sabora kaže:
1. “S Nicejskim vjerovanjem vjerujemo i ispovijedamo da je Svemogući, Stvoritelj neba i zemlje koji je od vječnosti Otac Isusa Krista također i naš Otac.
2. S Nicejskim vjerovanjem vjerujemo i ispovijedamo da je u osobi Isusa Krista sam Bog postao čovjekom te da je u životu i smrti tog jednog čovjeka iz Izraelskog naroda dostupan svima ljudima.
3. S Nicejskim vjerovanjem vjerujemo i ispovijedamo da u Duhu Svetome sam Bog dolazi u naša srca te djeluje među nama u oslobađajućim riječima i djelima”.

Liturgijska čitanja: 1. čitanje Izr 8,22-31; psalam Ps 8,4-9; 2. čitanje Rim 5,1-5; evanđelje Iv 16,12-15

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu: U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.« Riječ Gospodnja.

Bog je u nas, između ostaloga, ulio neobičnu strast: strast za znanjem. Po svojoj potrebi da otkriva nove i nove zakonitosti i da sklapa nove strojeve, čovjek je sebi olakšao život. Sve to danas vidimo kao razvoj tehnike i medicine. I sve nam je to veoma korisno. Međutim, čovjekova se znatiželja ne ograničava na korisnim i iskoristivim iznašašćima. Evo, čovjek velikim marom i silnom zauzetošću istražuje daleka nebeska tijela koja su od nas udaljena stotinama i milijunima godina svjetlosti. To su razdaljine koje sigurno nikad nećemo doseći, jer znamo, ništa se na ovome svijetu ne može kretati brže od svjetlosti. Pa ako je neka zvijezda udaljena milijun godina svjetlosti… A ipak nas zanima. Jako nas zanima što ima tamo.

Ali sada ne možete nositi

A što je tajanstvenije od Boga? Ta od njega je sve, pa i one zvijezde udaljene milijardama godina svjetlosti… Tako su ljudi oduvijek razmišljali i zamišljali kakav bi bio Bog, odnosno bogovi. Redovito je stanovao na nekim uzvišenim mjestima, često puta u ljudskoj mašti imao ljudsko obličje i ljudske strasti i ljudski način razmišljanja. U Starom zavjetu je pak bilo silno naglašavano da Bog nije kao čovjek, da ga se ne može ni naslikati ni zamisliti, da je duh. Pa ipak… nije da ljudi i dalje nisu bili znatiželjni. Danas Isus veli (Iv 16, 12-15): Još vam mnogo toga imam kazati, ali sada ne možete nositi. Rekao je to apostolima prije nogo što je na njih sišao Duh Sveti. To na neki način Isus govori i nama danas. U ovome svijetu neke stvari nikad nećemo razumjeti. Ne radi se tu, naravno, samo o tome da mi ne možemo razumjeti Božju bit. Mi vrlo često ne razumijemo ni ovaj svijet, ni svoje bližnje, pa ni same sebe. Ne možemo razumjeti što nam je bilo, da smo ono prije učinili toliku glupost, ne možemo razumjeti zašto dobri ljudi stradavaju, a oni gori – kako se to nama čini – napreduju i uspijevaju. Koji put smo doista nesretni što ne možemo razumjeti vlastitu djecu, koji put nas izuzetno ljuti politika i strana i domaća… Ne možemo shvatiti. Zato je dobro da budemo ponizni. Neke stvari ne razumijemo i vjerojatno nećemo na ovome svijetu nikad razumjeti. Ali zato vjerujemo da Bog vidi, da Bog zna, da Bog na nama nedokučiv način svime upravlja i da Bog, kako se to zgodno kaže, po krivim crtama pravo piše. Zato i danas s ljubavlju slavimo Trojstvenoga Boga svjesni da malo toga razumijemo, ali da osjećamo svu brižnost i svu ljubav Božju.

Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu

No evo, nakon šutnje u Starom zavjetu, Isus progovara o samom Bogu. Govori nam o svome Ocu govori nam i o Duhu Svetomu, pa i o sebi kao Sinu Božjemu. Evo nam Trojstva! Isus nam progovara o trojstvenosti samoga Boga pod vidom našega spasenja. Redovito naglašavamo da nam Isus nije govorio o Presvetom Trojstvu tek da bi zadovoljio našu znatiželju: ako poznajemo zvijezde, da onda poznamo i Boga… Ne. Isus govori o tome što je Bog za nas učinio. Isus govori o Bogu pod vidom našega spasenja. Pa onda progovara kako nas je Bog Otac s ljubavlju stvorio. Kako nas i nakon našega grijeha nije odbacio. Kako je svome narodu slao proroke. Konačno, veli Novi zavjet, Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije (Rim 5,8). Zatim Isus progovara o tome kako je Bog poslao svoga jedinorođenoga Sina da postane čovjekom i da nas spasi svojim predanjem i svojom poslušnošću. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. (Iv 3,17). Isus polaže za nas svoj život, jer nas ljubi. Veli: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji (Iv 15,13-14). I sada, da bismo i mi bili dionici ne samo njegove smrti, nego i njegova uskrsnuća, Krist nam od Oca šalje Duha Svetoga, koji nas, snagom svetih sakramenata uzdiže u Božje posinaštvo, čini nas djecom Božjom. Vidjeli smo kako su u počecima Crkve apostoli činili velika i silna djela po Duhu Svetom kojeg su primili. Taj Duh i danas djeluje u Crkvi i u svakom pojedinom od nas, posebno po molitvi, po sakramentima, po bogoslužju Crkve. Tako, na osnovu Novoga zavjeta znamo da nas je Bog Otac stvorio, te da nas on po svome utjelovljenom Sinu spašava, da bi nas snagom Duha Svetoga uzeo u svoju božansku obitelj, kao dionike božanske naravi Isusa Krista. Mi poznajemo Trojstvo samo u onoj mjeri što je ono za nas učinilo, mi znamo kako Trojstveni Bog djeluje prema nama. A silno Božje bogatstvo – tko bi to dokučio? Zato danas samo možemo zahvaljivati Bogu za sve što je za nas učinio, što i danas čini i za ono što u vječnosti pripravlja za sve koji ga ljube.

On će mene proslavljati

Za Duha Svetoga Isus, konačno, veli: On će mene proslavljati, jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Rekli bismo, ipak naziremo Božju bit, njegovu osnovnu osobinu: Bog je ljubav. To je ono što nam Duh daje, to je ono po čemu smo Bogu slični, to je ono po čemu postajemo dionici božanske naravi Isusa Krista. Tko na ovome svijetu poznaje Boga? Onaj tko ljubi. Jer Bog je ljubav. Kad god čovjek primi malenoga i slaboga, kad pomogne siromahu, kad utješi tužna, posavjetuje dvoumna, kad oprosti nasilniku, ukratko, kad prema bližnjima postupa onako kako prema njima postupa Bog, kad u svakom čovjeku, posebice potrebitu čovjeku vidi Boga. Dao Bog da milost, ljubav, milosrđe i spasenje Trojedinoga Boga bude nazočno i djelatno po kršćanskom životu svakoga pojedinoga od nas.

Presveto Trojstvo

Presveto Trojstvo

1. Objava Boga kao Trojstva

„Središnje otajstvo kršćanske vjere i života jest otajstvo Presvetoga Trojstva. Kršćani se krste u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Kompendij Katekizma Katoličke Crkve, 44). Isusov cijeli život je objava Boga kao Trojstva. Navještajem i Isusovim rođenjem, pronalaskom u hramu dok je imao 12 godina i konačno smrću i Uskrsnućem, Isus se objavljuje kao Sin Božji na potpuno drugačiji način s obzirom na utvrđivanje očinstva poznato tada u Izraelu. Osim toga, na početku svoga javnog života, na Krštenju, Otac osobno svjedoči svijetu da je Krist njegov ljubljeni Sin (usp. Mt 3:13-17), i Duh silazi na njega u slici goluba. Ova prva objava Trojstva usporediva je s događajem Preobraženja koje uvodi u Pashalni misterij, Vazmeno otajstvo (usp. Mt 17:1-5). I konačno, kada odlazi od svojih učenika, Isus ih šalje u svijet da krste ljude u ime triju božanskih Osoba, tako da bi cijeli svijet imao udio u vječnom životu Oca, Sina i Duha Svetoga (usp. Mt 28:19).

U Starom zavjetu, Bog je objavio svoje jedinstvo i ljubav prema izabranom narodu: Jahve je bio poput Oca. Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, u ovo vrijeme govorio nam je po Sinu (usp. Heb 1:1-2), objavljujući da Jahve nije poput Oca, nego je on sam Otac (usp. Kompendij, 46). U svojoj molitvi, Isus ga zove Abba, isto onako kako su izraelska djeca zvala svoje vlastite očeve (usp. Mic 14:36), i uvijek ističe svoje očinstvo za razliku od očinstva svojih učenika. Ta tvrdnja je tako iznenađujuća da slobodno možemo reći da je jedan od uzroka Kristovog raspeća bio i taj što je za sebe govorio da je jedinorođeni Sin Božji u strogom smislu riječi. To je konačna i trenutna objava,[1] Bog se objavio svojom Riječju; i nema druge objave do one da je Krist sam Bog (usp. Iv 20:17) koji se daje za nas, dajući nam život koji prebiva u Ocu.

U Kristu, Bog nam se otvara darivajući nam život, do kojeg ne možemo doći vlastitim snagama.[2] Ova je objava čin ljubavi, osobni Bog Staroga zavjeta u slobodi otvara svoje srce, u susret nam dolazi Jedinorođeni Sin Božji, da postane jedno s nama i da nas odvede ponovno Ocu ( usp. Iv 1:18). Filozofija nije bila sposobna shvatiti tu istinu, koja se jedino u svjetlu vjere može spoznati.

2. Božji nutarnji život

Bog ne samo da posjeduje nutarnji život, on je jedno s njim, život koji karakterizira životni i vječiti odnos mudrosti i ljubavi koja nas vodi i koja nas “procesijom”dovodi do samog otajstva božanstva. U biti, otkriva nam imena triju božanskih osoba, Ljubavi koja izlazi iz Oca i Sina i Duha Svetoga (usp. Iv 15:26 i Iv 16:14). To nam otajstvo Bog izražava slanjem Riječi (usp. Iv 17:6) i Duhom Svetim. Štoviše, sve tri božanske osobe su u poosobljenim, imanentnim odnosima unutar Boga – oni su sam Bog, oni su božja osobnost.

Kada govorimo o poslanju Oca i Sina te upućivanju Duha Svetoga, pomislimo da nešto proizlazi iz nečeg drugog, što podrazumijeva promjenu i kretanje. Od kada smo stvoreni na sliku i priliku trojedinoga Boga (usp. Post 1:26-27), najbolja analogija ove božanske povorke jest ljudska duša, gdje spoznaja koju imamo o sebi ostaje u nama: koncept koji imamo o sebi distanciran je od nas, ali nije izvan nas. Slično se može kazati i o ljubavi koju imamo prema sebi.

Na sličan način u Boga, Sin izlazi od Oca i njegova je slika, kao što je čovjek naličje znane stvarnosti. Sin je savršen, jer je Bog osobno, sa svom svojom beskonačnosti, vječnosti i svemoći: Sin je jedno s Ocem, istog postojanja (jedinstvene i nepodijeljene božanske naravi, iako u drugoj osobi). Nicejsko-carigradsko Vjerovanje izražava to u formuli “Boga od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga.” Otac rađa Sina dajući sebe njemu, dajući svoj sadržaj njegovoj naravi – ne djelomično kao ljudima, nego savršeno i beskonačno.

Isto se može reći za Duha Svetoga, koji izlazi od Oca i Sina i koji je Ljubav jednog prema drugom. On izlazi iz Oca i Sina jer je vječan, nestvoren dar koji Otac daje Sinu u njegovu rođenju i koji Sin vraća Ocu kao odgovor njegove Ljubavi. Ovo je dar njega samoga, jer Otac rađa Sina u potpunom i savršenom odnosu koji biva izražen putem njegovog Duha. Treća Osoba je, dakle međusobna ljubav između Oca i Sina.[3] To možemo i izreći u smislu združenog poslanja Sina i Duha.

Sin i Duh su imanentni Bogu i nisu stvoreni, jer Bog prilikom stvaranja djeluje izvan sebe. Govorimo o poslanju različitih osoba u Bogu, ali nerazdjeljivih u intimnom životu njihovog jedinstva. Tako se otajstvo trojedinog Boga ne može svesti na jedinstvo bez različitosti, kao kad bi zamislili da su to tri osobe s tri maske; ili tri bića bez savršenog jedinstva, to bi izgledalo kao tri različita “boga” koji su zajedno spojeni.

Sin i Duh su temelj za razlikovanje odnosa koji su utvrđeni u Bogu kao tri božanske Osobe: jedan je Otac, jedan je Sin i jedan je Duh koji proizlazi od Oca i Sina. Kao što je nemoguće da Otac i Sin budu iste osobe u tom smislu, tako je i nemoguće da u isto vrijeme bude osoba koja proizlazi od duha i druge dvije koje proizlaze iz njega. Moramo imati na pameti da su odnosi u stvorenom svijetu slučajni i da nisu sadržaj samog bića. Bog je jedan, ali postoje tri Osobe, koje su vječne jer su od iste božanske tvari.

Međusoban odnos triju božanskih osoba je jedinstven, ono što misli Otac, to isto misli i Sin; i ono što misli Duh Sveti misli i onaj koji je prožet Duhom. Tako su tri božanske osobe, a samo je jedan Bog. To nije isto kao da tri čovjeka djeluju u istom okolišu, a da se ne razlikuju u svojoj ljudskoj naravi. Tri osobe su u svoj punini božanstvo, identične božanskoj naravi. [4] Tri osobe su “jedna u drugoj”. Isus kaže apostolu Filipu da onaj koji vidi njega, vidi i Oca (Iv 14:6) utoliko što su on i Otac jedno (Iv 10:30, 17:21). Ovaj dinamični odnos, tehnički možemo nazvati pericóresis (pokreti koji se naizmjence događaju u kružnom kretanju), pomaže nam da objasnimo kako je otajstvo trojedinog Boga, otajstvo ljubavi: “on je sam vječna razmjena ljubavi – Oca, Sina i Duha Svetoga, i da je nas odredio da učestvujemo u toj Ljubavi (Katekizam, 221).

3. Naš život u Bogu

Bog je vječna razmjena Ljubavi, što znači da se ta Ljubav treba prelijevati u izvanjsko djelovanje. Sve božje djelovanje u povijesti je zajedničko djelovanje triju osoba, s obzirom na njihovu različitost unutar samoga Boga. Ipak sve impresionira božje osobno svojstvo da je djelovanje “ad extra.”[5] Na primjer, možemo reći da je božje djelovanje uvijek jedno, kao kada primamo dar od obitelji što je rezultat njihovog djelovanja. Ali, dali mogu znati koliko je koja je osoba u obitelji odigrala ulogu u ostavljanju osobnog traga u tom jednom daru.

Prepoznati je moguće jer poznajemo božanske osobe u njihovim osobnim značajkama kroz njihova “poslanstva,” kad je Bog Otac poslao Sina i Duha Svetoga u svijet (Iv 3:16-17, 14:26), da budu prisutni među nama: “Cjelokupni božanski naum spasenja u Utjelovljenju Sina i daru Duha Svetoga zajedničko je djelo triju božanskih osoba” (Katekizam, 258). Oni su, kao što su i bili, dvije “ruke” Oca koji ih pruža da zagrli ljude svih vremena kako bi ih doveo u krilo Očevo.[6] Iako je Bog prisutan u svim bićima u mjeri u kojoj ona postoje, on započinje postojati na nov način kroz poslanje Sina i Duha.[7] Kristov križ nam otkriva vječni dar od Boga, otkrivajući u njegovoj smrti intimnu dinamiku Ljubavi koja ujedinjuje tri božanske osobe.

Tako je konačni smisao stvarnosti, sve ono što ljudi žele, ono što su filozofi i religije svih vremena tražili – otajstvo Oca koji vječno rađa Sina u Ljubavi koja je Duh Sveti. Trojstvo je izvorni model za našu obitelj.[8] Božji unutarnji život je težnja svake ljudske ljubavi. Bog želi sve muškarce i žene oblikovati u jednu obitelj, odnosno da budu jedno s njim, kao njegova djeca u Sinu. Svaki čovjek je stvoren na sliku i priliku Trojstva (Post 1:27) i pozvan je živjeti u zajedništvu sa svim muškarcima i ženama, a iznad svega u zajedništvu sa nebeskim Ocem. Upravo je u tome konačni temelj vrijednosti života svake osobe, neovisno o nečijim sposobnostima ili dostignućima.

Pristupiti se Ocu može samo u Kristu koji je Put, Istina i Život (Iv 14:6). Putem milosti se nalazimo u jedinstvenom mističnom tijelu, u zajedništvu Crkve. Razmatrajući Kristov život i primajući sakramente pristupljujemo u intimni život s Bogom. Krštenjem smo umetnuti u dinamiku ljubavi Obitelji sastavljene od tri božanske osobe. U našem svakodnevnom životu imamo savršen model za naše vlastite obitelji, a to je Sveta Obitelj iz Nazareta: “Upoznajte tri osobe – Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga. Priđite Presvetom Trojstvu pomoću Marije.”[9] Na ovaj način, učimo od “trojstva na zemlji” – Isusa, Marije i Josipa – podignimo oči prema Trojstvu na nebu.

Giulio Maspero

Primarni izvori:

[1] Sveti Toma Akvinski, Komentar Poslanice Galaćanima, I,2

[2] Kompendij Katekizma Katoličke Crkve, 45.

[3] Kompendij Katekizma Katoličke Crkve, 47.

[4] Kompendij Katekizma Katoličke Crkve, 48.

[5] Kompendij Katekizma Katoličke Crkve, 49.

[6] Sveti Irinej, Adversus Haereses, IV, 20,1.

[7] Sveti Toma Akvinski, Summa Theologiae, I q.43, a. 1, c., a. 2,ad. 3.

[8] Katekizam Katoličke Crkve, 232-267.

[9] Kompendij Katekizma Katoličke Crkve, 44-49.

Preporučeno štivo:

Kardinal Joseph Ratzinger, Bog Isusa Krista: Meditacije o trojedinom Bogu, Ignatius Press, 1978.

Duh Sveti i Crkva

Duh Sveti i Crkva

1. Vjerujem u Duha Svetoga.

1,1 Treća Osoba Presvetoga Trojstva

U Svetom pismu Duhu Svetom daju se različita imena: Dar, Gospodin, Duh Božji, Duh Istine i Duh Paraklet (Tješitelj). Svako od tih imena naglašava posebnu važnost treće Osobe Presvetoga Trojstva. On je “Dar”, jer nam ga Otac i Sin šalju slobodno: Duh dolazi prebivati u našim srcima (usp. Gal 4:6), on dolazi kako bi ostao uvijek s nama. Također, od njega dolaze sve milosti i darovi, od kojih je najveći život vječni; zajedno s ostalim božanskim Osobama u njemu imamo pristup Ocu preko Sina.

Duh se zove “Gospodin” i “Duh Božji” (imena koja se Svetom Pismu koriste samo za Boga), jer on jest Bog s Ocem i Sinom. On je “Duh Istine”, jer nas uči sve što je Krist objavio u svojoj punini, te vodi i održava Crkvu u istini (usp. Iv 15:26; 16:13-14). On je “drugi” Paraklet (Tješitelj, Branitelj) obećan od Krista, koji je prvi Paraklet (grčki tekst govori o “drugom” Tješitelju, a ne o “različitom” Tješitelju, kako bi naglasio zajedništvo i neprekidnost između Krista i Duha).

U Nicejsko-carigradskom vjerovanju molimo Et in Spiritum Sanctum, Dominum et vivificantem: qui ex Patre [Filioque] procedit. Qui cum Patre et Filio simul adoratur, et conglorificatur: qui locutus est per Prophetas. Tim su riječima oci carigradskog Vijeća istaknuli neke od biblijskih izraza za imenovanje Duha. Izrazom “darovatelj života” upućuje se na dar božanskoga života čovječanstvu. Kao Gospodin i životvorac, on je Bog, zajedno s Ocem i Sinom, i stoga ga častimo jednako kao i njih. Posljednja fraza upućuje na misiju koju Duh provodi među ljudima: on je govorio po prorocima. Proroci su oni koji su, nadahnuti Duhom, govorili u Božje ime kako bi potaknuli njegov narod na obraćenje. Otkrivenje po Duhu u starozavjetnim proročanstvima doseže puninu u otajstvu Isusa Krista, Božjoj konačnoj Riječi.

“Brojni su simboli Duha Svetoga: voda živa koja izvire iz Kristova probodenog srca i poji krštenike; pomazanje uljem, koje je sakramentalni znak potvrde, oganj koji preobražava ono što dohvati; oblak, taman ili svijetao, u kojemu se očituje slava Božja, polaganje ruku, kojim se podjeljuje Duha, golubica koja prigodom krštenja silazi na Krista i ostaje nad njim” (Kompendij, 139).

1.2 Misija Duha Svetoga

Treća Osoba Presvetoga Trojstva „je na djelu s Ocem i Sinom od početka do dovršenja nauma našega spasenja. Ali u ovim “posljednjim vremenima” koja su počela otkupiteljskim utjelovljenjem Sina, Duh Sveti je objavljen i darovan, priznat i prihvaćen kao osoba” (Katekizam, 686). Djelovanjem Duha Svetoga Sin Božji postaje čovjek u prečistoj utrobi Blažene Djevice Marije i prima pomazanje kao Mesija. Krist ga, pak, “svojim poučavanjem objavljuje, ispunjajući obećanje dano ocima, dahnuvši u apostole poslije svoga Uskrsnuća, predaje ga Crkvi koja se rađa” (Kompendij, 143). Na dan Pedesetnice Duh Sveti je poslan da ostane stalno u Crkvi, mističnom Tijelu Kristovu, oživljavajući ga i vodeći ga svojim darovima i svojom prisutnošću. Stoga je za Crkvu također rečeno da će biti hram Duha Svetoga, koji je, kao što je bio, duša Crkve.

Na dan Pedesetnice Duh je sišao na apostole i prve učenike, pokazujući vanjskim znakovima davanje života Crkvi koju je Krist ustanovio. “Poslanje Krista i Duha postaje poslanje Crkve, poslane naviještati i širiti otajstvo trojstvenog zajedništva” (Kompendij, 144). Duh Sveti uvodi svijet u „posljednja vremena”, u vrijeme Crkve.

Oživljenje Crkve Duhom Svetim jamči da je sve ono što je Krist rekao i učio tijekom vremena koje je živio na zemlji do Uzašašća uvijek očuvano bez gubitka i sve dublje razumijevano. [1] Osim toga, putem sakramenata, Duh Sveti posvećuje Crkvu i vjernike, i omogućuje Crkvi da kontinuirano donosi duše k Bogu. [2]

“U nerazdjeljivu Trojstvu Sin i Duh su različiti, ali nerazdvojivi. Od početka do svršetka vremena, kada Otac šalje Sina, šalje i svoga Duha koji nas u vjeri sjedinjuje s Kristom da kao posinci možemo Boga zvati: Oče “(Rim 8:15). Duh je nevidljiv, ali mi ga poznajemo po njegovu djelovanju, kada nam objavljuje Riječ i kada djeluje u Crkvi” (Kompendij, 137).

1.3 Kako Krist i Duh Sveti djeluju u Crkvi?

Preko crkvenih sakramenata Krist prenosi svoga Duha članovima svoga Tijela, i nudi im Božju milost, koja nosi plod novoga života u Duhu. Duh Sveti također daje posebne milosti nekim kršćanima za dobro cijele Crkve. On je također Učitelj koji podsjeća sve kršćane na ono što je Krist objavio (usp. Iv 14:25 ff.).

“Duh izgrađuje, oživljuje i posvećuje Crkvu: Duh Ljubavi krštenicima vraća grijehom izgubljenu bogolikost i oživljuje ih u Kristu životom samoga Presvetog Trojstva. Šalje ih da svjedoče Kristovu Istinu i ustrojava ih u njihovim raznolikim i povezanim službama da svi donose „plod Duha“ (Gal 5:22) (Kompendij, 145).

2. Vjerujem u Svetu Crkvu Katoličku.

2.1 Otkrivenje Crkve

Crkva je otajstvo (usp. Rim 16:25-27), to jest stvarnost u kojoj Bog i ljudi dolaze u kontakt i ulaze u zajedništvo. Pojam “crkva” dolazi od grčkog “ekklesia”, što znači zbor onih koji su “sazvani”. U Starom zavjetu to je bio izraz koji se koristio za prevođenje “quahal Yaweh”, skupština izabranog naroda pred Bogom da ga časti uslijed bogoslužja. Primjeri za to su bili skupština na Sinaju, i skupština sazvana u vrijeme kralja Jošue koja je slavila Boga i povratak čistoći Zakona. U Novom zavjetu, u kontinuitetu s Starim zavjetom, ima nekoliko različitih značenja, ali se posebno označava narod što ga Bog saziva i sabire iz svih krajeva zemlje kako bi stvorio zajednicu onih koji po vjeri i krštenju postaju djecom Božjom, udovima Kristovim i hramom Duha Svetoga (usp. Katekizam, 777, Kompendij, 147).

U Svetom pismu Crkva dobiva velik broj različitih imena, od kojih svako iskazuje neki određeni aspekt otajstva zajedništva Boga i ljudi. “Božji narod” je ime koje je pripadalo Izraelu. Kada se primjenjuje na Crkvu, “novi Izrael,” znači da Bog nije odabrao spasiti ljude kao izolirane pojedince, nego pretvarajući ih u jedan narod okupljen u jedinstvu jedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga, kako bi ga mogli priznati u istini i služiti mu u svetosti. [3] To također znači da je Crkva izabrana od Boga kao vidljiva zajednica među narodima, putujući prema konačnoj domovini. U tom narodu svi imaju zajedničko dostojanstvo kao Božja djeca, zajedničku misiju da budu sol zemlje i zajednički kraj, koji je Kraljevstvo Božje. I svi sudjeluju u trojakoj Kristovoj službi: svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj (usp. Katekizam, 782-786).

Kada kažemo da je Crkva “Tijelo Kristovo”, znači da je Krist, slanjem Duha Svetoga, ujedinio vjernike sa sobom na intiman način, osobito u Euharistiji. On ih pripaja u sebe po Duhu, tako da oni rastu u jedinstvu kroz milosrđe i čine jedno tijelo, čuvajući pritom raznolikost. Pod tim pojmom također izražavamo da zdravlje ili slabost bilo kojeg člana ima odjeka na cijelo tijelo (usp. 1 Kor 12:1-24), a da su vjernici, kao članovi Krista, njegovo sredstvo za djelovanje u svijetu (usp. Katekizam, 787-795). Crkva se također naziva “Zaručnica Kristova” (usp. Ef 5:26 ff.), što naglašava i jedinstvo i razliku između Krista i njegove Crkve. Taj naziv također podrazumijeva da je Božji savez s ljudima definitivan, jer je Bog vjeran svojim obećanjima, a Crkva pak vjerno odgovara tako što je plodonosna Majka svih sinova i kćeri Božjih.

Crkva je također “Hram Duha Svetoga”, jer on živi u tijelu Crkve te je izgrađuje u ljubavi preko Riječi Božje, sakramenata, kreposti i karizmi. [4] Budući da je Krist istinski hram Duha Svetoga (usp. Iv 2:19-22), ta slika također podrazumijeva da je svaki kršćanin hram Duha Svetoga. Karizme su “osobiti darovi Duha Svetoga udijeljeni pojedincima za dobro ljudi, za potrebe svijeta i posebno za izgradnju Crkve. Prosudba karizmi je zadaća Učiteljstva” (Kompendij, 160;. Usp. 1 Sol 5:20-22).

“Svoj početak i ispunjenje Crkva ima u vječnome Božjem naumu. Stari ju je zavjet pripravio izborom Izraela, što je znak budućega zajedništva svih naroda. Utemeljena riječima i djelima Isusa Krista ostvarena je ponajprije po njegovoj otkupiteljskoj smrti i uskrsnuću. Zatim se očitovala kao otajstvo spasenja izlijevanjem Duha Svetoga na Pedesetnicu. Svoje će ispunjenje imati na koncu vremena kao nebeski zbor svih otkupljenih” (Kompendij, 149;. Usp Katekizma, 778).

Bog nam u otkrivenju svog vječnog nauma spasenja također pokazuje kako ga namjerava provesti. Taj plan nije ostvaren u jednoj akciji, već je Bog s vremenom pripremio čovječanstvo da prihvati spasenje koje je u cijelosti objavio u Kristu. Ta ponuda spasenja u zajedništvu s Bogom i u jedinstvu između muškarca i žena je konačno dana po daru Duha Svetoga izlivenog u srcima vjernika, stavljajući ih u osoban i stalan kontakt s Kristom. Budući da smo postali djeca Božja u Kristu, mi se prepoznajemo kao braća i sestre druge djece Božje. Ne postoji bratstvo i jedinstvo među ljudima koji se ne temelji na tom zajedničkom božanskom sinovstvu, koje nam nudi Otac u Kristu: ne postoji bratstvo bez zajedničkog Oca, do kojeg dolazimo po Duhu Svetom.

Crkvu nisu utemeljili ljudi, niti je ona plemenita ljudska reakcija na djelo spasenja ostvareno od Boga u Kristu. U otajstvima Kristova života Čovjek pomazan Duhom ispunio je obećanja najavljena u Zakonu i Prorocima. Možemo također reći da se uspostavljanje Crkve podudara sa životom Isusa Krista. Crkva poprima oblik u odnosu na Kristovo poslanje među ljudima, i za ljude. Ne postoji određeni trenutak kada se može reći da je Krist utemeljio Crkvu, jer ju je osnivao u cijelom svom životu, od utjelovljenja sve do svoje smrti, putem svog Uskrsnuća, Uzašašća i slanja Duha Svetoga. U svom je životu Krist, u kojem prebiva Duh, davao do znanja kakva bi njegova Crkva trebala biti. Nakon svog Uzašašća Duh Sveti je poslan Crkvi i ostaje u njoj, sjedinjujući je Kristovu poslanju, podsjećajući je na ono što je Gospodin objavio, i vodeći je kroz povijest prema njezinoj punini. Duh Sveti je uzrok Kristove nazočnosti u njegovoj Crkvi kroz sakramente i Riječ, i stalno ga krasi različitim hijerarhijskim i karizmatskim darovima. [5] Po njegovoj prisutnosti, Gospodinovo je obećanje da će uvijek biti s nama do svršetka svijeta ispunjeno (usp. Mt 28,20).

Drugi vatikanski koncil otkrio je drevni izraz koji opisuje Crkvu kao “zajedništvo”. Taj izraz pokazuje da je Crkva proširenje čovječanstva u intimnom zajedništvu Presvetog Trojstva i da je na zemlji ona već u zajedništvu s Trojstvom, premda još ne u svoj svojoj punini. Nadalje, Crkva je za sve muškarce i žene znak i sredstvo tog zajedništva: po njoj sudjelujemo u intimi Božjeg života i pripadamo Božjoj obitelji kao sinovi u Sinu kroz Duha Svetog. [6] To se postiže na specifičan način u sakramentima, poglavito u Euharistiji, koja se također često zove pričest (usp. 1 Kor 10,16). Na kraju, Crkva se također zove “zajedništvo”, jer ona izaziva duh molitve (usp. Katekizam, 2655, 2672, 2790).

2.2 Misija Crkve

Crkva mora naviještati i uspostaviti među svim ljudima Kraljevstvo Božje koje je započeo Krist. Na zemlji je ona sjeme i početak tog Kraljevstva. Nakon njegova Uskrsnuća, Gospodin je poslao svoje apostole da propovijedaju Evanđelje, krste i uče sve narode da se pridržavanju onog što je on zapovjedio (usp. Mt 28:18 ff.). Gospodin je povjerio svojoj Crkvi istu misiju koju je Otac povjerio njemu (usp. Iv 20:21). Od crkvenih početaka ta je misija ostvarena od svih kršćana (usp. Dj 8:4, 11, 19), čak i uz žrtvovanje njihova života u mnogim slučajevima. Gospodinovo vjerovjesničko poslanje izvire iz vječne Božje ljubavi, koji je poslao svoga Sina i svoga Duha, jer on hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (1 Tim 2,4).

Ta misija sadrži tri funkcije Crkve na zemlji: munus propheticum (naviještati radosnu vijest spasenja u Kristu), munus sacerdotale (učiniti prisutnim i prenositi Kristovo spasenje života preko sakramenata) i munus regale (pomoći kršćanima u ispunjenju njihove misije i rasta u svetosti). Iako svi vjernici sudjeluju u istoj misiji, nemaju svi istu ulogu. Neke od njih Krist je izabrao za vježbanje određene uloge kao što je ona apostola i njihovih nasljednika, oni su potvrđeni Kristu, Glavi Crkve, u određenom i isključivom načinu putem sakramenta Reda.

Budući da je Crkva primila od Boga spasiteljsko poslanje na zemlji za ljude te ju je pripremio za provođenje tog poslanja, za nju se kaže da je univerzalni sakrament spasenja, jer joj je cilj slava Božja i spasenje čovječanstva (usp. Katekizam, 775). Ona je sakrament spasenja, jer je ona znak i sredstvo pomirenja i zajedništva ljudi s Bogom i jedinstva svih muškaraca i žena. [7] Za Crkvu je također rečeno da je misterij jer je u svojoj vidljivoj stvarnosti duhovna i božanska stvarnost, vidljiva samo po vjeri, prisutna i aktivna.

Potvrda da “izvan Crkve nema spasenja” znači da sve spasenje dolazi od Krista Glave preko Crkve koja je njegovo Tijelo. Ne mogu biti spašeni oni koji, znajući da je Katolička Crkva osnovana od Krista za spasenje ljudi, odbijaju ući ili ostati u njoj. Istodobno, zahvaljujući Kristu i njegovoj Crkvi, mogu postići spasenje oni, koji bez svoje krivnje, ne znaju Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, ali koji ipak traže Boga iskrenim srcem i nastoje pod utjecajem milost ispuniti njegovu volju, jer im je to poznato preko zapovijedi njihove savjesti. Sve dobro i istinito što se može naći u drugim religijama jest dar Božji pa može pripraviti za prihvaćanje Evanđelja i potaknuti prema jedinstvu čovječanstva u Kristovoj Crkvi (usp. Kompendij, 170 i sl.).

2.3 Osobine Crkve: jedna, sveta, katolička i apostolska

Svojstva Crkve upućuju na bitna obilježja Crkve i njezino poslanje (usp. Katekizam, 811). Ona se nalaze u mnogim simbolima vjere iz vrlo ranog doba Crkve. Sve te osobine dar su Božji koji je zadatak za kršćane. “Crkva je jedna, jer joj je počelo i obrazac jedinstvo jedinoga Boga u Trojstvu Osoba; utemeljitelj i glava joj je Isus Krist koji ponovno uspostavlja jedinstvo svih naroda u jednome tijelu; duša joj je Duh Sveti koji sve vjernike združuje u zajedništvo u Kristu” (Kompendij, 161). To jedinstvo pokazuje činjenica da vjernici ispovijedaju istu vjeru, slave iste sakramente, ujedinjeni su u jednoj hijerarhiji, imaju jednu zajedničku nadu i jednu te istu ljubav. “Crkva, ustanovljena i uređena kao društvo u ovome svijetu, nalazi se u Katoličkoj crkvi, kojom upravljaju nasljednik Petrov i biskupi u zajedništvu s njim.” [8] Samo u Crkvi se može dobiti punina sredstva spasenja, jer je Gospodin povjerio blagodati Novog saveza samo apostolskom zboru, čija je glava Petar.

U nekatoličkim crkvama i zajednicama mogu se naći mnogi elementi posvećenja i istine. Svi ti blagoslovi proizlaze iz Krista i vode do katoličkog jedinstva. Duh Sveti ih koristi kao sredstva spasenja, jer im snaga dolazi od punine milosti i istine koju je Krist dao Katoličkoj crkvi (usp. Katekizam, 819). Članovi tih crkava i zajednica su pripojeni Kristu po krštenju, zato ih priznajemo braćom i sestrama. Mi možemo pomoći promicati jedinstvo približavanjem sebe Kristu i pomažući drugim kršćanima da mu se približe, tražeći jedinstvo u onome što je potrebno, slobodu u onome što nije nužno i ljubav u svemu, [9] čineći Božju kuću privlačnijom za druge, i povećanjem štovanja i poštivanja Pape i hijerarhije, pomažući im i držeći se njihova učenja.

Ekumenski pokret je crkveni zadatak kojim se obnova jedinstva među kršćanima traži u jednoj jedinoj Crkvi koju je ustanovio Krist. To je Gospodinova želja (usp. Iv 17,21). To se postiže molitvom, obraćenjem srca, bratskim znanjem i teološkim dijalogom.

Crkva je Sveta budući da joj je tvorac Presveti – Bog. Krist je dao sama sebe za nju da je posveti i učini posvetiteljicom, Duh Sveti je ljubavlju oživljuje. Budući da je u njoj pohranjena punina sredstava spasenja, svetost je poziv svakoga njezina člana i svrha svekolike njezine aktivnosti. Ona je sveta jer stalno donosi plodove svetosti na zemlji i zato što je njezina svetost izvor posvećivanja njezine djece, iako ovdje na zemlji svi moraju priznati da su grešnici, uvijek u potrebi za obraćenjem i pročišćavanjem. Crkveni vjernici su pozvani da nastoje uvijek rasti u svetosti, osobnim obraćenjem i borbom da postanu poput Krista. Crkva je sveta i zbog svetosti koju su postigli njezini članovi koji su na nebu, osobito Blažena Djevica Marija, koji su uzori i zagovornici (usp. Katekizam, 823-829).

Crkva je Katolička, tj. sveopća, jer je u njoj prisutan Krist, a ona sama čuva i upravlja svim sredstvima spasenja koje joj je povjerio Krist – blagom što je primila i koje prenosi u cijelosti. Ona je univerzalna, jer njezino poslanje obuhvaća cijelu ljudsku rasu, a ima sposobnost prilagoditi se svakom okruženju, uzdižući i poboljšavajući bilo koju kulturu. Katoličanstvo raste i proširuje se intenzitetom kako poslanje Crkve raste i razvija se. Svaka partikularna Crkva, to jest svaki dio Božjega naroda koji sudjeluje u zajedništvu vjere i sakramenata, sa svojim biskupom zaređenim u apostolskom nasljedstvu, a formirana na sliku opće Crkve i u zajedništvu s cijelom Crkvom (koja prethodi partikularnoj Crkvi ontološki i kronološki) je katolička.

Budući da njezino poslanje obuhvaća cijelo čovječanstvo, svaka osoba, na različite načine, pripada ili je barem pozvana na katoličko jedinstvo Božjega naroda. “Potpuno pritjelovljeni Crkvi su oni koji su, imajući Kristov Duh, združeni s Crkvom vezom ispovijedanja vjere, sakramenata, crkvene uprave i zajedništva” (Kompendij, 168). Kršteni koji ne ustraju u ljubavi, iako su pritjelovljeni Crkvi, pripadaju joj samo tijelom, a ne srcem. “Krštenici, koji ne ostvaruju potpuno katoličko jedinstvo, nalaze se u nekomu, premda ne savršenu, zajedništvu s Katoličkom crkvom” (Kompendij, 168).

Crkva je apostolska jer ju je Krist sagradio na apostolima, izabranim svjedocima Uskrsnuća i utemeljenja njegove Crkve, i jer uz pomoć Duha Svetoga ona uči, nadzire i vjerno prenosi polog vjere primljen od apostola. Crkva je apostolska i zbog svoje strukture budući da je poučavana, posvećena i vođena do Kristova povratka od apostola i njihovih nasljednika, biskupa u zajedništvu s Petrovim nasljednikom. “Apostolsko nasljedstvo jest prenošenje apostolskoga poslanja i vlasti njihovim nasljednicima po sakramentu reda. Zahvaljujući tome prenošenju Crkva ostaje u zajedništvu vjere i života sa svojim početkom dok tijekom stoljeća sve svoje poslanje vrši za širenje Kristova kraljevstva na zemlji” (Kompendij, 176). Svi članovi Crkve, prema svojim specifičnim ulogama, sudjeluju u misiji primljenoj od apostola, da donesu Evanđelje cijelom svijetu. Kršćanski poziv je, po svojoj naravi, poziv na apostolat (usp. Katekizam, 683).

Duhovi

Duhovi

Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti (Dj 2,1-4).

Duboka stvarnost
Moćni dolazak Duha Svetoga na Duhove nije bio neki izoliran događaj. Nema stranice u Djelima apostolskim na kojoj se ne govori o Njemu i o njegovim djelima, koja vode život i daju mu duha, te o promjenama prakršćanske zajednice: On daje riječ svetom Petru (usp. Dj 4,8), jača vjeru učenika (usp. Dj. 4,31), svojim dolaskom On potkrepljuje zov, koji se izlio na pogane (usp. Dj 10,44-47). On šalje Savla i Barnabu u daleke zemlje da za Kristovu nauku otvore nove putove (usp. Dj 13,2-4). Njegova prisutnost i njegova djela jesu iznad svega.
Duboka stvarnost koju nam ti tekstovi Svetoga pisma otkrivaju nije samo sjećanje na prošlost, na zlatno doba Crkve,
koje je nestalo u prošlosti. Ta stvarnost unatoč bijedi i grijesima svakoga od nas jest stvarnost Crkve i danas i za sva vremena. Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek (Iv 14,16), reče Gospodin svojim učenicima. Isus Krist ispunio je svoja obećanja: uskrsnuo je, uzašao na nebo i zajedno s vje~nim Ocem šalje nam Duha Svetoga da nas On posveti i dadne nam život.

Ophođenje s Duhom Svetim
Živjeti iz Duha Svetoga znači živjeti iz vjere, nade i ljubavi, dopustiti Božji zagrljaj, da On od početka obnovi naše srce i oblikuje ga na svoj način. Zreli, duboki i jaki kršćanski život ne može se improvizirati, jer je on plod rasta milosti Božje u čovjeku. Djela apostolska opisuju život kršćanske prazajednice jednom tako kratkom i tako jezgrenom rečenicom:
Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha i molitvama (Dj 2,42).

Ta nauka vrijedi za sve kršćne, jer smo mi svi u istoj mjeri pozvani na svetost. Nema kršćana druge klase, koji bi bili obvezani na neki razvodnjeni oblik življenja Evanđelja; svi smo mi primili isto krštenje, a među različitim darovima milosti i ljudskim životnim okolnostima jedan Duh dijeli božanske darove, jedna je vjera, jedna nada, jedna ljubav (usp. 1 Kor 12,4-6 i 13,1-13).

Stoga možemo Apostolovo pitanje shvatiti kao nama upućeno i možemo ga uzeti kao poticaj za osobno i neposredno ophođenje s Bogom: Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?(1 Kor 3,16). Nažalost, Duh je Sveti za neke kršćane Veliki Neznanac: ime koje se izgovori ali nije Netko – jedna od tri Osobe jedinog Boga -, s kojom se razgovara i iz koje se živi. Ono što nedostaje jest uobičajeno ophođenje s Njim u jednostavnosti i povjerenju, onako kako nas to Crkva uči po liturgiji. Tada ćemo Gospodina bolje upoznati i bit ćemo svjesni onoga što znači taj neizreciv dar zvati se kršćaninom; tada ćemo naslutiti svu puninu i istinu onog pobobanstvenja, ono udioništvovanje u Božjem životu o kojemu smo govorili.

Kako su nastajale biblijske knjige

Kako su nastajale biblijske knjige

Prije nego počnemo govoriti o cjelovitoj Bibliji, o njezinu sadržaju i poruci, treba nešto reći o nastanku pojedinih knjiga od kojih je ona sastavljena. Najveći dio biblijskih knjiga, pogotovo one opsežnije i složenije, nije napisao jedan autor u kratkom vremenskom roku, već su plod duljeg procesa nastanka i djelo više autora u okviru Izraelove zajednice vjere. Biblijski spisi po svojoj su naravi angažirana literatura. Oni stoje u službi vjere određene zajednice iz koje su izrasli i kojoj su namijenjeni. Plod su života izabranog naroda u savezu s Bogom i u njima se zrcali burna povijest tog naroda sa svim njegovim usponima i padovima. Prije nego su dobili svoj konačni, današnji oblik, ti spisi su egzistirali u obliku manjih predaja: priče o izabranju naroda i njegovoj povijesti, predaje o sklapanju sinajskog saveza, povelja saveza, zakoni i zapovijedi koje uređuju život naroda, formule i obrasci vjere koju treba ispovijedati, liturgijski propisi, propovijedi i kateheze, proročke opomene, prijetnje kaznom i nova obećanja…

Vjernost baštini i otvorenost životu

Što je bilo presudno u tom procesu polaganog rasta i sazrijevanja biblijskih spisa? Govoreći o svetoj baštini svoga naroda, veliki židovski mislilac prošloga stoljeća Martin Buber kaže kako je Izrael uvijek imao dvostruk odnos prema toj baštini, konzervativan i liberalan u isto vrijeme. Kako god to iz našega današnjeg kuta gledanja izgledalo kao dvije nepomirljive suprotnosti, biblijski spisi su doista tako nastajali. Biblijskom čovjeku je ta njegova baština doista bila sveta, pa on nije dopustio da išta od toga padne u zaborav, da se izgubi. A budući da je sve to izraslo iz života s Bogom i d je pisano očuvanje toga života, on nije dopustio da se to okameni, da postane samo beživotno svjedočanstvo prošlosti, već je to trajno iznova premišljao, teološki produbljivao i literarno proširivao. Brojni biblijski spisi nastali su kao plod uvijek novoga iščitavanja (relecture) i njihove primjene u životu, ali i istodobnog obogaćivanja novim iskustvima i spoznajama. Tako je ta predaja trajno rasla i dobivala svoj novi literarni oblik, sve do konačnog oblika spisa. Pogledajmo to na primjeru Pentateuha i Izaijine knjige.

Od Mojsija do Ponovljenog zakona

U središtu Pentatehua, vremenski gledano, stoje događaji vezani uz Mojsija i izlazak iz Egipta. Zanimljivo je u kolikoj se mjeri najmlađa od pet knjiga Mojsijeva petoknjižja (Tore), Ponovljeni zakon, poziva na Mojsija, iako je u svom konačnom obliku ta knjiga zaokružena tek u 7. st. pr. Krista, dakle više od pet stoljeća poslije Mojsijeve smrti. Unatoč tome, njegove se riječi navode tako kao da ih on tek sad izgovara. Štoviše i u Novom zavjetu nalazimo izraze „Mojsije piše“ (Rim 10,5), „Mojsije veli“ (10,19), „Mojsije se čita“ (2 Kor 3,13-15), iako se pritom misli na konačni oblik Mojsijeva petoknjižja, koje je u tom obliku konačno redigirano tek u 5. st. pr. Kr., nakon povratka iz sužanjstva. Pod tim izrazima podrazumijeva se Mojsije kao primalac i posrednik objave i kao veliki zakonodavac koji stoji na početku povijesti izabranog naroda. Njegova objava i zakoni (Dekalog prije svega) dalje su predavani, proširivani i obogaćivani novim predajama i zakonima, a sve je to ostalo pod njegovim imenom.

Od prvoga do trećeg Izaije

Sličan proces može se lako prepoznati i u velikoj knjizi proroka Izaije. Taj prorok je živio na prijelazu iz 8. u 7. st. pr. Krista i u povijesnom smislu uza nj se može vezati samo prvih 39 poglavlja te velike knjige kojima su sadržaj događaji iz toga vremena. S četrdesetim poglavljem mijenja se i sadržaj i stil Izaijine knjige, a u njoj susrećemo i perzijskog kralja Kira koji je 538. , nakon što je pobijedio Babilonce, (6.st.) židovima dao slobodu i omogućio im povratak u njihovu zemlju. Dakle, to je vremenski nemoguće povezati s povijesnim Izaijom. S 56. poglavljem započinje treći dio Izaijine knjige koji govori o događajima s kraja 6. st. pr. Kr., odnosno o ponovnoj uspostavi života u Jeruzalemu. Tako jedna knjiga obuhvaća više od dva stoljeća, a predana je pod imenom velikoga proroka Izaije koji stoji na početku njezina nastanka. Stvarna Izaijina knjiga čuvana je u jednom krugu njegovih udžbenika, koji možemo nazvati Izaijinom školom. Tu je ona nadahnjivala nove naraštaje i poticala nastanak novih proročkih tekstova koji su uzimali u obzir nove događaje iz povijesti Izraela te ih vrednovali u svjetlu ideje izabranja i poslanja naroda, da bi na kraju sve preraslo u tu jedinstvenu knjigu. (Dr. fra Ivan Dugandžić, Glas Koncila)