22.4. – 4. vazmena nedjelja

22.4. – 4. vazmena nedjelja

Sv. mise u našoj župi ćemo slaviti u 7:30, 9, 10:15, 11:30 i 18:30 sati. Pobožnost sv. krunica imat ćemo u 18:30 sati.

Pape nas posljednjih decenija podsjećaju da četvrtu uskrsnu nedjelju slavimo kao Međunarodni dan duhovnih zvanja. To je prvenstveno dan molitve za one koji su to zvanje odabrali, koji se za nj spremaju i koje Bog zove. Svi su oni u Crkvi i svijetu nastavljači službe Isusa dobrog pastira. Svjedoci su proegzistentnog Krista, kako voli reći današnja kristologija. Krist je prije svoje smrti i uskrsnuća sav postojao za druge. U svom proslavljenom stanju on nastavlja egzistirati za druge. On treba muškarce i žene koji iz vjerskih razloga prihvaćaju celibat, poput njega neoženjenog radi kraljevstva nebeskog, da bi mogli izravnije živjeti za ljudsku braću i sestre.
Ove nedjelje uskrslog Krista prepoznajemo i sa zahvalnošću ga prihvaćamo kao dobrog pastira. Molimo ga za svećenike, redovnice i redovnike koji u današnjim prilikama na svoj način nastavljaju službu Isusa dobrog pastira. Da u svojoj službi ustraju i da se odazovu oni koje Bog zove.

Liturigjska čitanja: 1. čitanje Dj 4,8-12; psalam Ps 118,1.8-9.21-23.26.28.29; 2. čitanje 1Iv 3,1-2; evanđelje Iv 10,11-18.

Continue reading

Radujte se i kličite

Radujte se i kličite

9. travnja je u Vatikanu predstavljena Papina apostolska pobudnica „Gaudete et exsultate – Radujte se i kličite“. Dokument je podijeljen u pet poglavlja u kojima Sveti Otac promišlja o pozivu na svetost i kako odgovoriti na njega u suvremenom svijetu. Papa Franjo tako objašnjava da se svecem postaje živeći u skladu s blaženstvima, tim uzvišenim putom, idući protiv struje svijeta. Svi su pozvani na svetost jer je Crkva oduvijek podučavala da je riječ o općem pozivu koji može ostvariti svatko, kao što svjedoče brojni sveci „iz susjedstva“. Život je pak svetosti usko povezan sa životom milosrđa, ključem neba. Prema tome, svetac je onaj koji zna biti dirnut i pokrenuti se kako bi pomagao nevoljnima i zaliječio jade. Svetac je onaj koji je, između ostaloga, u ubrzanom i agresivnom svijetu sposoban živjeti radosno i sa smislom za humor.

Nije „traktat“, već poziv
Sveti je Otac u uvodu pobudnice napomenuo da ovaj dokument nije traktat o svetosti s brojnim definicijama i distinkcijama, nego način za ponovno predložiti poziv na svetost sa svim njegovim rizicima, izazovima i prilikama. U prvom tako poglavlju papa Franjo promišlja o pozivu na svetost uvjeravajući da postoji put savršenstva za svakoga i da nema smisla obeshrabrivati razmatrajući modele svetosti koji se čine nedostižnima ili nastojati imitirati nešto što Bog nije imao na umu za nas. Sveci koji su već u Božjoj prisutnosti, hrabre nas i prate – potvrdio je Papa. A svetost na koju nas Bog zove raste po malenim svakodnevnim gestama, toliko često posvjedočenima od strane onih koji su nam blizu, takozvanog „srednjeg sloja svetosti“.

Gnosticizam kao samoproslava intelekta bez Boga i bez tijela
U drugom poglavlju Sveti Otac kritizira dva suptilna neprijatelja svetosti: gnosticizam i pelagijanizam. Riječ je o dvije stare hereze iz ranokršćanskih vremena, koje su ipak alarmantno aktualne. Gnosticizam je samoproslava intelekta bez Boga i bez tijela. Riječ je o ispraznoj površnosti, hladnoj logici koja smjera na pripitomljavanje otajstva Boga i njegove milosti dolazeći do točke gdje se daje prednost Bogu bez Krista, Kristu bez Crkve, Crkvi bez naroda.

Neopelagijanizam: Obožavanje volje
Prema Svetom Ocu, neopelagijanizam je druga hereza koja proizlazi iz gnosticizma. Predmet obožavanja ovdje više nije ljudski intelekt, već osobni napor, volja bez poniznosti koja se osjeća nadmoćnom nad drugima jer slijedi određene norme ili zato što je vjerna određenom katoličkom stilu. Opsesija zakonom ili pretjerana briga o liturgiji, nauku ili prestižu Crkve za Papu su, među ostalim, neke tipične značajke kršćanā koje kuša ta hereza u povratku. S druge strane, papa Franjo je podsjetio da je uvijek božanska milost ta koja nadilazi sposobnosti ljudskog uma i volje. Ponekad nesvjesno Evanđelje činimo složenijim i postajemo robovi vlastitih shema – upozorio je papa Franjo.

Blaženstva – put prema svetosti
Iznad svih teorija o tomu što bi svetost bila nalaze se blaženstva. Papa ih postavlja u središte trećega poglavlja, potvrđujući da je tim govorom Isus sa svom jednostavnošću objasnio što znači biti svet. Papa Franjo je potom prošao blaženstva jedno po jedno: od siromaštva duhom, što također znači jednostavnost života, do reagiranja poniznom krotkošću u svijetu koji je ispunjen svađama i sukobima. Od hrabrosti da se damo „probosti“ bolju drugih i da imamo „suosjećanja“, dok svjetovna osoba ignorira probleme bolesti ili žalosti oko sebe odvraćajući pogled; do toga da gladujemo i žeđamo za pravednošću, dok „bande korupcije“ dijele „tortu života“.

Zatim od milosrdnog gledanja, odnosno služenja drugima i praštanja, do održavanja srca čistim od svega onoga što onečišćuje ljubav prema Bogu i bližnjemu. I konačno, od „sijanja mira“ i „prijateljstva u društvu“ koje zahtijeva smirenost, kreativnost, osjetljivost i vještinu, pritom svjesni teškoća koje uključuje gradnja mostova među različitim ljudima; do prihvaćanja progonā jer se danas prianjanje uz blaženstva može ismijavati i gledati sa sumnjom i negativno, no ipak ne možemo očekivati da sve oko nas bude lako i pogodno kako bismo živjeli Evanđelje.

Milosrđe: veliko pravilo kršćanskog ponašanja
Sveti Otac smatra da jedno od blaženstava, naime „blago milosrdnima“, sadrži veliko pravilo kršćanskog ponašanja koje je opisao Matej u 25. poglavlju svoga evanđelja koje govori o „posljednjem sudu“. Taj odlomak otkriva da biti svet ne znači padanje u navodni mistični zanos, nego živjeti Boga putem ljubavi prema posljednjima. Papa je primijetio da postoje ideologije koje izobličuju Evanđelje. S jedne strane su kršćani koji nemaju odnos s Bogom, koji kršćanstvo preobražavaju u neku vrstu nevladine organizacije. S druge su pak strane oni koji sa sumnjom gledaju na društveno zalaganje drugih, kao da bi ono bilo površno, posvjetovljeno, komunističko ili populističko, ili ga „relativiziraju“ u ime etike.

Papa Franjo je na ovom mjestu ponovno potvrdio da zaštita svih ljudskih kategorija slabih ili nezaštićenih treba biti jasna, čvrsta i strastvena. I primanje selilaca i izbjeglica, koje poneki katolici – primijetio je Papa – smatraju manje važnim od bioetike, dužnost je svakoga kršćanina jer se u svakom strancu nalazi Krist i nije riječ o Papinoj izmišljotini ili prolaznom hiru.

Obilježja svetosti
Primijetio je potom da je „uživati život“, na što nas poziva „hedonistički konzumizam“, u suprotnosti sa željom da dajemo slavu Bogu koji nas poziva da se „potrošimo“ čineći djela milosrđa. U četvrtom poglavlju papa Franjo navodi neophodna obilježja kako bismo razumjeli način života svetosti: postojanost, strpljivost i krotkost; radost i smisao za humor; odvažnost i revnost; put svetosti kao put koji se živi u zajednici i u stalnoj molitvi koja dolazi u kontemplaciji, a koja nije ni izbjegavanje svijeta ni bijeg od njega.

Kršćanski život kao borba protiv Zloga
U petom poglavlju Sveti Otac pojašnjava da kršćanski život nije samo stalna borba protiv svjetovnog mentaliteta koji nas želi zavarati, zatupiti i učiniti osrednjima. Kršćanski se život ne može svesti ni na borbu protiv naše ljudske slabosti i naših sklonosti, nego je to također stalna borba protiv Zloga koji nije mit, već osobno biće koje nas muči. Njegovim se lukavstvima trebamo budno suprotstaviti koristeći moćna oružja molitve, razmatranja riječi Božje, sakramenata, djelatne ljubavi, zajedničkog života i misionarske predanosti.

Važnost razlučivanja
Papa je napomenuo da je također važno razlučivanje, posebno u doba koje nudi goleme mogućnosti djelovanja, ometanja i rastresenosti: od putovanja, preko slobodnog vremena, do prekomjernoga korištenja tehnologije koji ponekad onemogućuju da čujemo Božji glas. Sveti je Otac pozvao na posebnu brigu o mladima koji su često izloženi kulturi stalnog „zappinga“ ili „surfanja“ virtualnim svjetovima udaljenima od stvarnosti. Ne razlučujemo da bismo otkrili što još možemo izvući iz ovoga života, nego to činimo da bismo prepoznali kako možemo bolje ostvariti poslanje koje nam je povjereno krštenjem – napisao je papa Franjo i zaključio – To uključuje spremnost na žrtvu, pa čak i žrtvovati sve. (Vatikanski radio)

Poniznost

Poniznost

“Nijedan čovjek nije vidio Boga”, kaže nam Sveto pismo. Za vrijeme našeg postojanja na zemlji nemamo izravne spoznaje o Božjoj biti. Postoji beskonačna udaljenost između Boga i nas. Samo je On, prilagođujući se našem ljudskom stanju, bio sposoban premostiti tu udaljenost svojim otkrivenjem. Prvi nam se put pokazao u stvaranju, potom u dugoj povijesti Izraela, zatim preko riječi proroka i na kraju preko vlastitog Sina, koji je završetak potpune i konačne objave – pojava Boga samoga među nama : “Tko je vidio mene, vidio je i Oca”.

Kakav nevjerojatan događaj! Bog je postao čovjek! Sada imamo Boga koji nas u Kristu vidi i dopušta nam da mi vidimo njega. On nas čuje i dopušta nam da mi čujemo njega. On nas dodiruje i dopušta nam da mi dodirujemo njega. On se stavlja u položaj naše ljudske rase i putem naših osjetila zove nas u blizinu svoje ljubavi, poziva nas na svetost. Divljenje koje smo osjetili pri inkarnaciji Riječi potiče nas da puni poštovanja razmišljamo o Isusovim riječima i djelima. Čineći to jasno, vidimo da je Kristov život, od rođenja do smrti na križu, bio obilježen poniznošću. “On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan. Obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu”.

Poniznost, prebivalište milosrđa

Poruka o tome koliko nas Bog voli dopire do nas preko samoponiženja Sina. Poniznost je ključno obilježje, jedan od temelja izvornoga kršćanskog života, budući da je poniznost prebivalište milosrđa. Kako je Sveti Augustin naglasio: „Ako me pitate koji je osnovni element učenja i ćudoređa Isusa Krista, odgovorit ću vam: prvo je poniznost, drugo je poniznost i treće je poniznost”. U poniznosti inkarnirane Riječi vidimo i dubinu Božje ljubavi prema nama i kraljevski put koji nas vodi prema punini, prema ljubavi.

Kršćanski život sastoji se od poistovjećivanja s Kristom: samo u mjeri u kojoj smo sjedinjeni s njim, mi smo pozvani u zajedništvu s živim Bogom, izvorom sve ljubavi, koja nas čini sposobnim ljubiti druge ljude s istom Božjom ljubavi. Biti ponizan onako kako je Krist bio znači služiti svima, umirući starom čovjeku i težnjama kojim je istočni grijeh uneredio našu prirodu. Stoga, kršćanin shvaća da su „poniženja, nošena ljubavlju, slatka i ukusna, ona su Božji blagoslov“. Tko god ih prima, otvara se bogatstvu nadnaravnog života i može uskliknuti sa sv. Pavlom: Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem.

Uzroci nemira

U velikoj suprotnosti s dubokom, unutarnjom srećom zbog poniznosti, ponos u nama stvara nemir i nezadovoljstvo. Ponos uzrokuje da čovjek sve oko sebe usmjerava prema vlastitom egu i subjektivnom prosuđivanju. Je li nešto ugodno ili nije, pruža li prednosti ili zahtijeva trud, a ne je li nešto dobro samo po sebi, odnosno za druge. Taj egocentrični stav vodi čovjeka prema prosuđivanju ponašanja i mišljenja drugih u odnosu na sebe, odnosno prema više ili manje jasnoj želji da bi se trebalo ponašati onako kako to želi pojedinac. To je razlog zbog kojeg oholi ljudi mogu postati žrtvom promjenjivog ponašanja kad osjete da im drugi ne pridaju dovoljno pozornosti ili tužni kad njihove greške dođu na vidjelo, kao i kad vide da drugi posjeduje veći talent od njih.

Ponosna osoba, za koju se može činiti da je u životu uspješna, često će biti nespokojna (uznemirena) iako se čini da ima sve što želi. Što joj nedostaje da bi bila istinski sretna? Zapravo joj nedostaje sve jer je zapravo izgubila najvažnije: sposobnost davanja sebe drugima. Ponašanje osobe je ono što otežava pronalaženje istinske sreće. Jedan svetac je rekao: »Ako ikad prolaziš kroz teško razdoblje, i tvoja je duša ispunjena nemirom, to je zato jer previše misliš na samoga sebe… Sine moj, ako sve usmjeravaš na sebe, ne samo da ideš krivim putem nego si izgubio kršćansku sreću koju bi trebao imati u ovom zemaljskom životu».

Ponos je uvijek odraz vraćanja iskonskog grijeha koji je htio prvotno zauzeti Božje mjesto. Posljedica pada naših praroditelja jest gubitak prijateljskog odnosa sa Stvoriteljem i gubitak sklada s nama samima. Ponosna osoba toliko čvrsto vjeruje u svoju snagu da zaboravlja potrebu koju ljudska priroda ima za otkupljenjem. Zatim, ne samo tjelesna bolest nego i neminovno iskustvo vlastitih ograničenja, nedostataka i pogrešaka može zbuniti tu osobu i čak je dovesti do gubitka vjere. Kako je čvrsto vezan s vlastitim ukusima i mišljenjima, više ne može poštovati ili pozitivno ocjenjivati stajališta drugačija od svojih. Stoga mu je teško nositi se sa svojim unutarnjim konfliktima i često ne razumije druge osobe. To opiranje (odbijanje) da se pokori onome što drugi žele, može dovesti također do odbijanja Božje volje. Sam sebe može lako uvjeriti da Bog nikada ne bi tražio ono što mu on osobno ne želi dati. Čak gola činjenica da je biće ovisno o Bogu postaje izvor srdžbe.

Poniznost privlači druge

Nasuprot tome ponizna osoba u Božjoj slavi pronalazi izvor radosti, jedino vrelo istinske radosti. Stavljajući sebe pred Boga, ponizna osoba otkriva svoja ograničenja i neznatnost svoje uvjetovanosti kao bića. To ne izaziva tugu ili frustraciju, već je izvor duboke radosti. Poniznost je svjetlo koje pomaže osobi da otkrije veličinu vlastitog identiteta budući da je sposobna osobno komunicirati sa Stvoriteljem i prihvatiti vlastitu ovisnost o Njemu u potpunoj slobodi.

Znanje ili spoznaja da je apsolutni Bitak osobni Bog beskonačne savršenosti, koji nas je stvorio, održava nas u postojanju i otkriva nam Njega s ljudskim licem u Isusu Kristu, ispunjava dušu osobe koja je ponizna velikom srećom. Ponizna osoba pronalazi u ljepoti stvorenih stvari odraz bezgranične Božje ljubavi i želi tu spoznaju podijeliti s drugima.Reakcije ponosne osobe i ponizne osobe također se vrlo razlikuju kad se suoče s Božjim pozivom. Osoba koja je ponosna skriva se iza lažne skromnosti, tvrdeći da ima malo talenta budući da se ne želi odreći svijeta koji je izgradila za sebe. Nasuprot tome, ponizna se osoba ne plaši pomisli da nije vrijedna doseći svetost. Poziv da uđe u zajednicu s Bogom posredstvom nematerijalnog (duhovnosti) donosi joj veliku radost.

Kao što se vidi na svecima, oni koji se bore da postignu pravu poniznost stječu osobnost koja privlači druge ljude. Svojim svakodnevnim vladanjem oni oko sebe stvaraju ozračje mira i ljubavi jer cijene vrijednosti drugih i pokazuju duboko poštovanje prema njima. U svojim ophođenjima, u obiteljskom životu, u suradnji s kolegama i prijateljima znaju kako razumjeti i oprostiti. Uvijek gledaju pomoći i sa svima se dobro slažu. Znaju prepoznati koliko su dužni ljudima oko sebe pa nemaju potrebu zahtijevati svoja prava i povlastice. Ljudi uz njih mogu osjetiti Božju ljubav koja prožima njihov život. Oni ulijevaju povjerenje u drugim ljudima: pojedinac se ne osjeća osuđen, već voljen.

Iznova započeti učiti biti ponizan.

Čest uzrok nemira i pesimizma koji možemo ponekad iskusiti potječe od prevelike usredotočenosti na naše ‘ja’. ”Zašto se mi ljudi žalostimo?”. ”Zato što naš zemaljski život nije u skladu s osobnim očekivanjima, jer iskrsavaju prepreke koje onemogućaju ili otežavaju zadovoljavanje naših želja”.

Istina je da nas životne poteškoće, bilo da se one događaju nama ili ljudima oko nas, mogu staviti na kušnju i probuditi tugu u našem srcu. Jednako tako to se može dogoditi kada naše mane postanu jasnije uočljive, uključujući i one za koje smo mislili da smo ih davno nadvladali. Ili možda jer moramo prihvatiti neuspjeh u postizanju profesionalnih ili apostolskih ciljeve kojima smo napeto težili već duže vrijeme. Pobuna može također izroniti kada smo sučeni s događajima ili okolnostima u kojima patimo.

Posebno u tim trenucima, i uvijek, moramo obnavljati svoju odlučnost ” iznova započeti učiti biti ponizan’. Moramo zamoliti našeg Gospodina za poniznost, za Njegovu poniznost i uz to se staviti pod okrilje naše Gospe. ”Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme je moje lako”. Molitva je poniznost čovjeka, koji priznaje svoju duboku bijedu i veličinu Boga kojemu se obraća i kojemu se klanja sve očekujući od Njega, ništa od sebe”. Vraćamo naš mir samo ako, umjesto da se u sebi naširoko bavimo onim što nam se dogodilo, ostavimo naše brige po strani i okrenemo se Kristu.

“Alma, calma” – s odlukom od sveg srca i s mirom –. Kada tako nastojimo živjeti, ove će riječi postati stvarnost u našim životima: ”Svi ti koraci unatrag koji nam često pričinjaju patnju, nisu nikad prouzročili gubitak radosti i mira. Jer iskusili smo kako Bog izvlači slatkoću – slasni med – iz suhe pećine naših poteškoća: “i sitio ga medom iz pećine (Ps 81:17)”.

Naša Majka, Sveta Marija, podsjeća nas na potrebu da budemo ponizni kako bismo bili bliže Bogu. Naša je Majka uzor u radosti baš zato jer je uzor u poniznosti. ”Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na naznatnost službenice svoje”.

Božanski časoslov

Božanski časoslov

U našoj župi svakog radnog dana prvu jutarnju sv. misu započinjemo “Jutarnjom molitvom” Božanskog časoslova. Što je Božanski časoslov i odakle potjeće?

Svećenici, redovnici i đakoni obvezni su dnevno moliti tzv. liturgiju časova, božanski časoslov ili brevijar. Sastoji se od skupine molitava za svaki dan, u različitim trenucima, od jutra do noći. To je molitvena rutina koja nije rezervirana za Bogu posvećene osobe, nego se preporučuje i laicima u Crkvi.

U povijesti su židovi molili u određena doba dana. Kralj David, za kojeg se vjeruje da je autor psalama, rekao je: „Večerom, jutrom i o podne tužan ću jecati, i on će čuti vapaj moj.” (Ps 55,18) I prorok Danijel molio je u posebnim intervalima: „Saznavši Daniel da je spis potpisan, otiđe u svoju kuću. Prozori gornje sobe bijahu otvoreni prema Jeruzalemu. Tu je on tri puta na dan padao na koljena blagoslivljajući, moleći i hvaleći Boga, kako je uvijek činio.” (Dn 6,11) Židovski narod započeo je tradiciju molitve tri puta na dan: ujutro, poslije podne i uvečer. Tako se razvio sustav molitve psalama, osobito onih u kojima se ističu želje ljudskih srdaca. I Isus je u više navrata molio psalme. Najpoznatija takva molitva izrečena je na križu, iz Psalma 22: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”

Kako su mnogi rani kršćani bili obraćenici sa židovstva, nastavili su židovsku tradiciju molitve psalama. Ovaj način molitve ostao je prisutan i dok je Crkva rasla. U knjizi Moliti liturgiju časova vlč. Timothy Gallagher piše: „U cijeloj Crkvi, u Palestini, Antiohiji, Konstantinopolu i Africi, kršćani su se okupljali dvaput dnevno da mole psalme. Svakoga dana dolazili su na jutarnje i večernje pohvale.” Kasnije je ovaj običaj u samostanima prerastao u molitvu sedam ili osam puta dnevno, prema riječima svetoga Pavla: „Bez prestanka se molite!” (1 Sol 5,17)

Ovo su dnevne molitve liturgije časova:

Jutarnja molitva ili Laude – Pohvale (moli se u zoru ili u rano jutro)
Služba čitanja (može se kombinirati s drugom molitvom u toku dana)
Srednji čas (koji se može moliti između Jutarnje i Večernje molitve)
Treći čas (moli se oko 9 sati ujutro)
Šesti čas (moli se oko podne)
Deveti čas (moli se popodne, oko 15 sati)
Večernja molitva ili Vespere (moli se predvečer, oko 18 sati)
Povečerje (moli se prije počinka, obično u 20 ili 21 sat)

Crkva je 150 biblijskih psalama rasporedila tako da je nastao krug molitve. Trenutno ovi psalmi tvore četverotjedni Psaltir (zbir svih psalama). U toku ta četiri tjedna svaki se psalam barem jednom izmoli (ako se mole svi „časovi” u danu).

Kontemplativni redovi drže se ovoga molitvenog ritma, dok svećenici i drugi redovnici uglavnom spajaju molitve. Primjerice, ako je neki župnik zauzet popodne i uvečer, Večernju molitvu moli prije počinka, zajedno s molitvom Povečerja. Molitvu časova zasigurno je lakše obdržavati redovnicima i redovnicama u samostanima, koji žive i djeluju u posvećenom ritmu molitve i rada.

Crkva od Drugoga vatikanskog sabora promiče molitvu časoslova i među laicima. „Pastiri duša neka nastoje moliti glavne molitve, osobito Večernju, u zajednici, u crkvi, nedjeljom i većim blagdanima. Neka laici budu ohrabreni da mole Božanski časoslov, bilo sa svećenikom, bilo s drugim vjernicima, ili sami.” (Sacrosanctum Concilium, 100)
Izvor: Aleteia/SR

“Dostojanstvo djeteta u digitalnom svijetu”

“Dostojanstvo djeteta u digitalnom svijetu”

Govor Pape Franje sudionicima kongresa održanog u Vatikanu 6. listopada, o potrebi zaštite mladih od nekih štetnih učinaka interneta.
Vaše eminencije,

Predsjedniče Senata, gospođo ministrice, Vaše ekselencije, Oče Rektore, Uvaženi veleposlanici i civilni organi, Dragi profesori, dame i gospodo,

Zahvaljujem Rektoru Gregorijanskog sveučilišta, ocu Nunu da Silvi Gonçalves i mladoj dami predstavnici mladih za njihove ljubazne i informativne riječi uvoda u naš susret. Zahvalan sam svima vama što ste došli jutros ovamo i izvješćujete me o rezultatima vašeg rada. Iznad svega, zahvaljujem vam što dijelite svoje brige i svoju predanost, da se zajedničkim snagama suočite, radi mladih ljudi širom svijeta, s ozbiljnim novim problemom kojeg osjećamo u našem vremenu. Problem kojega još nije proučavao i raspravljao široki spektar stručnjaka iz različitih polja i područja odgovornosti kao što ste to učinili vi ovih dana: problem učinkovite zaštite dostojanstva mladih u digitalnom svijetu.

Priznanje i obrana dostojanstva ljudske osobe je izvor i temelj svakog ispravnog društvenog i političkog poretka, i Crkva je prihvatila Univerzalnu Deklaraciju o ljudskim pravima (1948) kao “pravi smjerokaz na putu moralnog napretka čovječanstva “(usp. John Paul II, Govori u Organizaciji Ujedinjenih naroda, 1979. i 1995.). Tako je, s obzirom na to da su djeca među onima, kojima je najpotrebnija skrb i zaštita, Sveta Stolica prihvatila Deklaraciju o pravima djeteta (1959.) i drži se srodne Konvencije (1990) i njena dva opcijska protokola (2001.). Dostojanstvo i prava djece moraju biti zaštićeni pravnim sustavima kao neprocjenjiva tekovina za cijelu ljudsku obitelj (usp. Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 244-245).

Kad smo potpuno i čvrsto usuglasili ova načela, moramo zajedno raditi na njihovim temeljima. Moramo to učiniti odlučno i sa istinskim zanosom, uzimajući u obzir, s nježnom ljubavlju, svu onu djecu koja dolaze na ovaj svijet, svaki dan i na svakom mjestu. Oni trebaju naše poštovanje, ali i našu njegu i naklonost, kako bi mogli rasti i postići sve svoje bogate potencijale.

Biblija nam govori da su čovjek i žena stvoreni od Boga na svoju sliku. Može li se dati snažnija izjava o našem ljudskom dostojanstvu? Evanđelje nam govori o ljubavi kojom Isus pozdravlja djecu; uzima ih u svoje ruke i blagoslivlja ih (usp. Mk 10, 16), jer “takvih je kraljevstvo nebesko” (Mt 19,14). Isus upućuje najgrublje riječi onima koji sablažnjuju malene: ” Bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku” (Mt 18,6). Slijedi, da moramo raditi na zaštiti dostojanstva mladih, nježno ali čvrsto, suprotstavljajući se, sa svim našim moćima, današnjoj potrošnoj kulturi koja je svugdje očigledna, posebno na štetu slabih i najranjivijih, kao što su mladi.

Živimo u novom svijetu koji smo, kada smo bili mladi, teško mogli zamisliti. Definiramo ga s dvije jednostavne riječi kao “digitalni svijet”, ali to je plod izvanrednih postignuća znanosti i tehnologije. U nekoliko desetljeća, promijenio se način na koji živimo i komuniciramo. Čak i sada, u nekom smislu, mijenja naš način razmišljanja i postojanja, i duboko utječe na doživljavanje naših mogućnosti i naš identitet.

Ako nas s jedne strane, ispunjava pravo čuđenje i divljenje, novim i impresivnim vidokrugom koji se otvara pred nama, s druge strane, možemo osjetiti određenu zabrinutost pa čak i strah kada razmotrimo koliko se brzo ovaj razvoj dogodio, novim i nepredviđenim problemima koje postavlja pred nas, te negativnim posljedicama koje on podrazumijeva. Te posljedice su rijetko željene, a ipak prilično stvarne. S pravom se pitamo, jesmo li sposobni voditi procese, koje smo sami pokrenuli, hoće li možda izmaknuti izvan našeg dohvata, i činimo li dovoljno da ih zadržimo pod nadzorom.

Ovo je veliko egzistencijalno pitanje s kojim se danas suočava čovječanstvo, u svjetlu globalne krize koja je ujedno ekološka, društvena, gospodarska, politička, morala i duhovna.

Kao predstavnici raznih znanstvenih disciplina i područja digitalne komunikacije, prava i političkog života, sastali ste se upravo zato što ste shvatili težinu ovih izazova vezanih uz znanstveni i tehnički napredak. S velikim predviđanjem, usredotočili ste se na ono što je vjerojatno najvažniji izazov za budućnost ljudske obitelji: zaštita dostojanstva mladih ljudi, njihovog zdravog razvoja, njihove radosti i njihove nade.

Znamo da maloljetnici čine trenutačno više od četvrtine od preko 3 milijarde korisnika interneta; to znači da preko 800 milijuna malodobnika plovi internetom. Znamo da će u roku od dvije godine, samo u Indiji, preko 500 milijuna ljudi imati pristup internetu, a da će polovica njih biti maloljetni. Što nalaze na internetu? I kako ih promatraju oni koji imaju različite vrste utjecaja preko mreže?

Moramo držati oči otvorene i ne skrivati se od neugodne istine koju radije nebismo htjeli vidjeti. Uostalom, zasigurno smo imali dovoljno prilika shvatiti posljednjih godina da je skrivanje zbilje seksualnog zlostavljanja velika pogreška i izvor mnogih drugih zala? Zato, suočimo se sa stvarnošću, kao što ste to vi učinili ovih dana. Na netu se susreću izvanredno zabrinjavajuće stvari, uključujući širenje sve ekstremnije pornografije, budući da redovna upotreba povećava prag stimulacije; sve veći fenomen sekstinga (razmjene seksualno izravnih poruka i slika) između mladih muškaraca i žena koji koriste društvene medije; i rast online nasilničkog ponašanja, što predstavlja pravi oblik moralnog i fizičkog napada na dostojanstvo drugih mladih ljudi. Ovome se može dodati sextortion; traženje maloljetnika za seksualne svrhe, o čemu se sada široko izvješćuje u vijestima; da ne govorim o teškim i užasnim zločinima trgovine ljudima na internetu, prostituciji, pa čak i snimanje i uživo gledanje silovanja i nasilja nad maloljetnicima u drugim dijelovima svijeta. Mreža ima svoju tamnu stranu (“tamnu mrežu”), gdje zlo pronalazi nove, učinkovite i sveobuhvatne načine djelovanja i širenja. Širenje tiskane pornografije u prošlosti, bila je relativno mala pojava u usporedbi sa širenjem pornografije na internetu. To ste jasno naglasili, na temelju temeljitih istraživanja i dokumentacije, i zbog toga smo zahvalni.

Suočeni s tim činjenicama, prirodno smo uznemireni. Ali, nažalost, također ostajemo zbunjeni. Kao što vi dobro znate i podučavate nas, ono što je svojstveno mreži je upravo to što obuhvaća cijeli svijet; pokriva planet, lomi svaku barijeru, sve više prožima, dopire posvuda i do svake vrste korisnika, uključujući djecu, zbog mobilnih uređaja koji postaju sve manji i lakši za upotrebu. Kao rezultat toga, danas nitko u svijetu ili bilo koja nacionalna uprava nije sposobna pratiti i na odgovarajući način nadzirati opseg i rast tih pojava, vezanih međusobno, i povezanih s drugim teškim problemima povezanim s mrežom, poput nedopuštenog krijumčarenja, gospodarskog i financijskog kriminala i međunarodnog terorizma. S obrazovnog stajališta, osjećamo se zbunjeno, jer je brzina njegova rasta ostavila starije generacije po strani, čineći iznimno teškim, ako ne i nemogućim, međugeneracijski dijalog i smiren prijenos pravila i mudrosti stečenih godinama života i iskustva.

Ali ne smijemo dozvoliti da nama ovlada strah, koji je uvijek loš savjetnik. Nedajmo se paralizirati osjećajem nemoći koji nas preplavljuje pred poteškoćama zadatka pred nama. Naprotiv, pozvani smo udružiti snage, shvaćajući da trebamo jedni druge kako bismo tražili i pronašli prave načine i pristupe potrebne za učinkovite odgovore. Moramo biti uvjereni da “možemo proširiti našu viziju. Imamo slobodu potrebnu za ograničavanje i usmjeravanje tehnologije; možemo ju staviti u službu druge vrste napretka, koji je zdraviji, ljudskiji, društveniji, cjelovitiji”(Laudato Si ‘, 112).

Da bi takva mobilizacija bila učinkovita, potičem vas da se čvrsto usprotivite nekim potencijalno pogrešnim pristupima. Ograničit ću se na ukazivanje na tri od njih.

Prvi je, podcijeniti štetu učinjenu maloljetnicima ovim pojavama. Teškoće u suprotstavljanju njima mogu nas dovesti do iskušenja da kažemo: “Doista, situacija nije tako loša kao i sve to …” Ali napredak neurobiologije, psihologije i psihijatrije doveo je do saznanja o dubokom utjecaju nasilnih i seksualnih slika na podložne umove djece, psihološkim problemima koji se pojavljuju dok odrastaju, ovisnih ponašanja i situacija, te stvarnog ropstva koje proizlazi iz stalnog hranjenja provokativnim ili nasilnim slikama. Ovi problemi zasigurno će imati ozbiljan i dugotrajan učinak na današnju djecu.

Ovdje bih dodao opažanje. S pravom inzistiramo na težini tih problema za maloljetnike. Ali možemo, također, podcijeniti ili previdjeti koliko su to problemi i za odrasle. Utvrđivanje dobi maloljetnosti i punoljetnosti je važno za pravne sustave, ali je nedostatno za rješavanje drugih pitanja. Širenje sve ekstremnije pornografije i drugih nepriličnih uporaba mreže ne samo da uzrokuje poremećaje, ovisnosti i ozbiljnu štetu kod odraslih, već ima i stvaran utjecaj na način na koji gledamo ljubav i odnose među spolovima. Bilo bi to ozbiljno zavaravanje samih sebe, ako bismo mislili da bi društvo, u kojem je među odraslima rasprostranjeno, abnormalno konzumiranje internetskog seksa, moglo biti sposobno učinkovito zaštititi maloljetnike.

Drugi pogrešan pristup, bio bi razmišljati da su automatska tehnička rješenja, filtri osmišljeni sve rafiniranijim algoritmima kako bi se identificiralo i blokiralo širenje zlonamjernih i štetnih slika, dovoljni za rješavanje tih problema. Sigurno je da su takve mjere neophodne. Svakako, tvrtke koje stavljaju na raspolaganje, milijunima ljudi, društvene medije, i sve snažniji, brži i sveobuhvatniji softver, trebaju uložiti u ovo područje pravičan dio svoje velike zarade. Međutim, postoji i hitna potreba, kao dio samog tehnološkog rasta, za sve one koji su uključeni, da priznaju i da se suoče sa etičkim pitanjima koje ovaj rast postavlja, u cijeloj svojoj širini i njegovim različitim posljedicama.

Ovdje dolazimo do toga da trebamo računati s trećim potencijalno pogrešanim pristupom koji se sastoji od ideološke i mitske vizije mreže, kao carstva neograničene slobode. Sa svim pravom, vaše zasjedanje uključuje predstavnike zakonodavaca i agencija za provedbu zakona čiji je zadatak osigurati i zaštititi opće dobro i dobro pojedinih osoba. Internet je otvorio prostran novi forum za slobodno izražavanje i razmjenu ideja i informacija. Ovo je svakako korisno, ali, kao što smo vidjeli, on je također ponudio nova sredstva za uključivanje u opake, nedopuštene aktivnosti i u području s kojim se bavimo, za zlostavljanje maloljetnika i napad na njihovo dostojanstvo, za kvarenje njihovih umova i nasilja nad njihovim tijelima. Ovo nema nikakve veze s ostvarivanjem slobode; ovo ima veze sa zločinima protiv kojih se treba boriti s inteligencijom i odlučnošću, kroz širu suradnju između vlada i agencija za provedbu zakona na globalnoj razini, isto kao što je i sama mreža sada globalna.

Razgovarali ste o svim tim pitanjima, i u “Deklaraciji” koju ste mi predstavili, istaknuli ste različite načine kako promicati konkretnu suradnju među svim zainteresiranim stranama koje rade da biste se borili s velikim izazovom obrane dostojanstva maloljetnika u digitalnom svijetu. Ja čvrsto i oduševljeno podupirem opredjeljenje koje ste zauzeli.

To uključuje podizanje svijesti o težini problema, donošenje odgovarajućeg zakonodavstva, nadgledanje razvoja tehnologije, identificiranje žrtava i procesuiranje osoba krivih za zločine. To uključuje pomoć maloljetnicima koji su bili pogođeni i omogućivanje njihove rehabilitacije, pomaganje odgojiteljima i obiteljima te pronalaženje kreativnih načina osposobljavanja mladih ljudi u pravilnoj upotrebi interneta na zdrav način za sebe i za druge maloljetnike. To također uključuje gajenje veće osjetljivosti i pružanje moralne formacije, kao i nastavak znanstvenog istraživanja na svim područjima povezanim s ovim izazovom.

Vrlo prikladno, izrazili ste nadu da i vjerski vođe i zajednice vjernika mogu uzeti udjel u ovom zajedničkom naporu, oslanjajući se na njihovo iskustvo, njihov autoritet i sredstva za obrazovanje i za moralnu i duhovnu formaciju. U stvari, samo svjetlost i snaga koja dolazi od Boga mogu nam omogućiti da se suočimo s ovim novim izazovima. Što se tiče Katoličke crkve, uvjeravam vas u njezinu predanost i spremnost na pomoć. Kao što svi znamo, posljednjih godina Crkva je prišla priznanju vlastitih propusta u zaštiti djece: izuzetno teške činjenice su izišle na svjetlo, za koje moramo prihvatiti našu odgovornost pred Bogom, ispred žrtava i pred javnim mnijenjem. Zbog tog razloga, kao rezultat tih bolnih iskustava i vještina stečenih u procesu obraćenja i pročišćenja, Crkva danas osjeća posebnu obvezu da radi ustrajno i s predviđanjem za zaštitu maloljetnika i njihova dostojanstva, ne samo unutar vlastitih redova nego u društvu kao cjelini i diljem svijeta. Ne pokušava to učiniti sama – jer to očigledno nije dovoljno – već nudeći svoju učinkovitu i spremnu suradnju svim onim pojedincima i skupinama u društvu koje su predane istom cilju. U tom smislu, Crkva se pridržava cilja, ukidanja “zlostavljanja, iskorištavanja, trgovine ljudima i svim oblicima nasilja i mučenja djece” kojega su odredili Ujedinjeni Narodi u 2030. Agendi za održivi razvoj (cilj 16.2).

U mnogim prilikama, i u mnogim različitim zemljama, gledam u oči djece, siromašne i bogate, zdrave i bolesne, radosne i u patnji. Vidjeti djecu koja nas gledaju u oči je iskustvo koje smo svi imali. To dotiče naša srca i zahtijeva da ispitamo naše savjesti. Što činimo kako bi se osiguralo da nam se ta djeca mogu nastaviti smiješiti, s jasnim očima i licima, ispunjenim povjerenjem i nadom? Što činimo kako bismo bili sigurni da im se ne ukrade ta svjetlost, kako bi se osiguralo da te oči ne budu zamračene i oštećene onim što će naći na internetu, koji će uskoro biti tako nedjeljiv i važan dio njihova svakodnevnog života?

Zato, radimo zajedno, tako da uvijek imamo pravo, hrabrost i radost kako bismo mogli gledati u oči djece našega svijeta. Hvala vam.

O milostima i vrlinama

O milostima i vrlinama

1. Milost

Od pamtivijeka Bog poziva čovjeka da sudjeluje u životu Presvetoga Trojstva. „Ovaj poziv na vječni život je nadnaravan“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1998).[1] Kako bi nas doveo do ovog nadnaravnog konačnog cilja, Bog nam već ovdje na temlji daruje početak ovog dioništva koje će doseći svoju puninu u nebu, a koje Sv. Toma Akvinski naziva „predokus slave.“[2] Ovaj dar je posvećujuća milost:

§ Ona je „nezaslužen dar kojim nam Bog dariva svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je ozdravi od grijeha i posveti“ (KKC, 1999);

§ Ona je „sudjelovanje u Božjem životu“ (KKC, 1997; usp. 2 Pet 1:4), koji nas pobožanstvenjuje (usp. KKC, 1999);

§ To je dakle, novi, nadnaravni život; novo rođenje kroz koje smo svi postali usvojena djeca Božja, dionici u prirodnom sinovstvu Sina: „sinovi u Sinu“;[3]

§ Ona nas uvodi u intimnost trojstvenoga života. Kao posvojena djeca možemo Boga zvati „Oče,“ sjedinjeni s njegovim jedinorođenim Sinom (usp. KKC, 1997);

§ Ona je „Kristova milost,“ jer u našem sadašnjem – to jest, poslije grijeha i Kristova Otkupljenja – milost nas dostiže kao sudjelovanje u milosti koju je Krist osvojio za nas (KKC, 1997): Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost (Iv 1:16). Milost nas suobličuje Kristu (usp. Rim 8:29);

§ Ona je „milost Duha Svetoga,“ jer je utisnuta u dušu milošću Duha Svetoga.[4]

Posvetna milost se također naziva i trajna (habitualna) milost jer je postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi (usp. KKC, 2000).[5] 2. Opravdanje

Prvo djelo milosti u nama je opravdanje (usp. KKC, 1989). Opravdanje je prijelaz iz stanja grijeha u stanje milosti (ili „pravednosti,“ jer nas milost čini „pravednicima“).[6] Ovo se događa krštenjem i svaki put kad nam Bog oprašta smrtne grijehe i udjeljuje nam posvetnu milost (redovito u sakramentu pokore).[7] Opravdanje „je najizvrsnije djelo Božje ljubavi“ (KKC, 1994; usp. Ef 2:4-5).

3. Posvećenje

Bog nikome ne uskraćuje svoju milost jer želi da se svi spase (1 Tim, 2:4); svi su pozvani na svetost (usp. Mt, 5:48).[8] Milost „je u nama izvor djela posvećenja“ (KKC, 1999); ona liječi i podiže našu narav, ranjenu istočnim grijehom i čini nas sposobnim djelovati kao djeca Božja,[9] i nasljedovati Kristov lik (usp. Rim, 8:29): to jest, biti, svaki ponaosob, alter Christus, drugi Krist. Ova sličnost Kristu očituje se u vrlinama.

Posvećenje znači rast u svetosti, postižući uvijek sve intimniji odnos s Bogom (usp. KKC, 2014), do točke postajanja ne samo drugog Krista već ipse Christus, samog Krista[10] – jedno te isto s Kristom, kao ud njegovog Tijela (usp. 1 Kor, 12:27). Rast u svetosti zahtijeva slobodnu suradnju s milošću, a to podrazumijeva trud, borbu, zbog poremećaja koji je uveden grijehom (formus peccati, sklonost grijehu). „Nema svetosti bez odricanja i bez duhovnog boja“ (KKC, 2015).[11]

Stoga, kako bi pobijedili u asketskoj borbi, moramo moliti Boga za milost kroz molitvu i mrtvljenje („molitvu osjetila“), [12] i primati milost kroz sakramente.[13]

Naše zajedništvo s Kristom bit će konačno samo u nebu. Moramo moliti Boga za milost konačne ustrajnosti, to jest, dar umiranja u Božjoj milosti (usp. KKC, 2016 i 2849).

4. Bogoslovne (teološke) krjeposti

Općenito govoreći, krjepost „je postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro“ (KKC, 1803).[14] „Bogoslovne se krjeposti odnose izravno na Boga; potiču kršćane da žive u vezi s Presvetim Trojstvom“ (KKC, 1812). „Bog ih ulijeva u duše vjernika da ih osposobi da djeluju kao njegova djeca“ (KKC, 1813).[15] Tri su bogoslovne krjeposti: vjera, ufanje i ljubav (usp. 1 Kor, 13:13).

Vjera „je bogoslovna krjepost po kojoj vjerujemo u Boga i sve što je On rekao i objavio i što nam Sveta Crkva predlaže vjerovati“ (KKC, 1813). Vjerom „se čojek slobodno i u potpunosti predaje Bogu“[16] i teži spoznanju i vršenju Božje volje: Pravednik će od vjere živjeti (Rim, 1:17).[17]

„Kristov je učenik dužan ne samo čuvati vjeru i od nje živjeti, nego i ispovijedati je, za nju otvoreno svjedočiti i širiti je“ (KKC, 1816; usp. Mt, 10:32-33).

Ufanje (nada) „je bogoslovna krjepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga“ (KKC, 1817).[18] Ljubav „je bogoslovna krjepost kojom Boga ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga bližnjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu“ (KKC, 1822). Ovo je Kristova „nova zapovijed“: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (Iv, 15:12).[19] 5. Ljudske krjeposti

„Ljudske krjeposti (vrline) jesu čvrsti stavovi, stalna raspoloženja, trajne savršenosti razuma i volje koje ravnaju našim činima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri. One daju lakoću, gospodstvo nad sobom i radost za moralno dobar život“ (KKC, 1804). Ove krjeposti „stječu se ljudskim nastojanjem. One su plodovi i klice moralno dobrih čina“ (KKC, 1804).[20]

Među ljudskim krjepostima četiri su koje se nazivaju stožernim krjepostima jer se sve ostale svrstavaju oko njih. To su razboritost, pravednost, jakost i umjerenost (usp. KKC, 1805).

§ Razboritost „je krjepost koja upućuje praktični razum da u svim prilikama razlikuje naše istinsko dobro i da izabere prikladna sredstva da ga izvrši“ (KKC, 1806). Ona je „ispravna norma djelovanja,“[21] piše sv. Toma Akvinski.

§ Pravednost „je moralna krjepost koja se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada“ (KKC, 1807).[22]

§ Jakost „je moralna krjepost koja u poteškoćama osigurava čvrstoću i postojanost da u traganju za dobrom. Ona jača odluku da se čovjek opre napastima i svlada zapreke u moralnom životu. Krjepost jakosti osposobljava ga da pobijedi strah, čak i smrt, i da se odvažno suoči s iskušenjima i progonstvima. Ona daje hrabrost da se čovjek odrekne i žrtvuje vlastiti život, da bi obranio pravednu stvar“ (KKC, 1808).[23]

§ Umjerenost „je moralna krjepost koja obuzdava privlačnost naslada i osposobljuje za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima“ (KKC, 1809). Umjerena osoba usmjerava svoje sjetilne težnje prema objektivnom dobru i ne dopušta biti upravljana svojim strastima (usp. Sir, 18:30). U Novom Zavjetu nazvana je „uzdržljivost“ ili „trijeznost“ (usp. KKC, 1809).

Izreka in medio virtus, „krjepost se nalazi u sredini“, u vidu moralnog zakona znači da se krjepost nalazi u sredini između nedostatka i obilja.[24] Ipak, in medio virtus nije poziv na osrednjost. Krjepost nije sredina između dva ili više poroka već ispravnost volje – vrhunac, može se reći – koji je suprostavljen ponorima poroka.[25]

6. Krjeposti i milost. Kršćanske krjeposti

Rane koje su ostale kao posljedica grijeha čine stjecanje i vršenje ljudskih krjeposti teškim (usp. KKC, 1811).[26] Kako bi ih stekli i živjeli, kršćani se oslanjaju na Božju milost koja liječi ljudsku narav.

Milost podiže ljudsku narav na sudjelovanje u božanskoj naravi. Istovremeno milost podiže ljudske vrline na nadnaravni red (usp. KKC, 1810), vodeći osobu da se ponaša u skladu s vjerom prosvijetljenim razumom: jednom riječju, da oponaša Krista. Na ovaj način, ljudske vrline postaju kršćanske vrline.[27] 7. Darovi i plodovi Duha Svetoga

„Ćudoredni život kršćanina podržavaju darovi Duha Svetoga. To su trajna raspoloženja koja čovjeka čine poslušnim poticajima Duha Svetoga„ (KKC, 1830).[28] Darovi Duha Svetoga su (usp. KKC, 1831):

1. Dar mudrosti: da možemo razumjeti i pravilno rasuđivati Božje planove;

2. Dar razuma: da možemo prodrijeti u istinu o Bogu

3. Dar savjeta: da prepoznamo i proslijeđujemo („further“) Božje planove u pojedinim djelima;

4. Dar jakosti: da prevladamo teškoće u kršćanskom životu;

5. Dar znanja: da spoznamo red stvorene stvarnosti;

6. Dar pobožnosti: da se ponašamo kao djeca Božja i na bratski način prema svoj našoj braći i sestrama, budući smo drugi Krist;

7. Dar straha Gospodnjeg: da odbacimo sve što može uvrijediti Boga, kao što bi dijete odbacilo, iz ljubavi, sve što bi moglo uvrijediti njegovog oca.

Plodovi Duha Svetoga „su savršenosti što ih Duh Sveti izvodi u nama kao prvine vječne slave“ (KKC, 1832). Oni su djela koje uzrokuje stalno djelovanje Duha Svetoga u našoj duši. Tradicija Crkve nabraja dvanaest plodova: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (usp. Gal, 5:22-23).

8. Utjecaj strasti u moralnom životu

Kroz jedinstvo našeg tijela i duše, naš duhovni život – intelektualno znanje i slobodni izbor volje – je podložan utjecaju naših osjećaja. Ovaj utjecaj očituje se u strastima, koje su „uzbuđenja ili pokreti čuvstvenosti koji potiču na djelovanje ili nedjelovanje gledom na ono što se kao dobro ili kao zlo osjetilo ili zamislilo“ (KKC, 1763). Strasti su poticaji osjetilnih potreba (razdražljivih i požudnih). Također ih se može nazvati, u širem smislu, „osjećajima“ ili „emocijama.“[29]

Ljubav, ljutnja, strah, itd. primjeri su strasti. „Osnovna strast je ljubav koju izaziva privlačnost dobra. Ljubav budi želju za odsutnim dobrom i nadu da će ga postići. Taj pokret završava u užitku i u radosti posjedovanja dobra. Strah od zla uzrok je mržnji, odvratnosti i bojazni od budućega zla. Taj pokret završava u žalosti zbog prisutnog zla ili u srdžbi koja mu se protivi“ (KKC, 1765).

Strasti imaju velik utjecaj na naš moralni život. „Strasti u sebi nisu ni dobre ni zle“ (KKC, 1767). „Strasti su moralno dobre kad doprinose dobru djelu; u suprotnom slučaju su zle“ (KKC, 1768).[30] Ljudsko savršenstvo zahtijeva imanje strasti koje su pod nadzorom razuma i upravljane voljom.[31] Nakon istočnog grijeha, naše strasti više nisu pod kontrolom razuma i često nas tjeraju prema nečemu što nije dobro.[32] Njihovo stalno ili redovito usmjeravanje prama dobru zahtijeva asketsku borbu i pomoć milosti, koja liječi rane grijeha.

Volja, ako je dobra, koristi strasti usmjeravajući ih prema dobru.[33] S druge strane, loša volja, koja izvire iz sebičnosti podložna je neurednim strastima ili ih koristi za zlo (usp. KKC, 1768).