Sv. mise u našoj župi su u 7:30, 9, 10:15, 11:30 i 18:30 sati. Danas je Nedjelja Caritasa. Darovi prikupljeni u škrabici ispred oltara
namijenjeni su Caritasu.

Liturgijska čitanja: 1. čitanje Iz 35,1-6a.10; psalam Ps 146,6c-10; 2. čitanje Jak 5,7-10; evanđelje Mt 11,2-11

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.« Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’ Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!« Riječ Gospodnja

Ovaj dio građe o Krstitelju donose jedino Matej i Luka. Mateju je svojstvena početna konstatacija: “Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike…” (r. 2). U poglavljima 8 – 9 on je prikazao sljedeća “djela Kristova”.
– ozdravljenje gubavca (8, 1-4);
– ozdravljenje Rimljaninova sluge u Kafarnaumu (8, 5-13);
– ozdravljenje Petrove punice i drugih bolesnika (8, 14-17);
– od onih koji žele među učenike Isus traži da prihvate materijalnu nesigurnost i nenavezanost na obitelj (8, 18-22);
– stišana oluja na jezeru (8, 23-27);
– ozdravljenje opsjednutog iz Gadare (8, 28-34);
– ozdravljenje uzetog u Kafarnaumu (9, 1-8);
– poziv Mateju i gozba u njegovoj kući (9, 9-13);
– nova disciplina posta (9 ,14-17);
– ozdravljenje bolesne žene i uskrišenje Jairove kćeri (9, 18 26);
– dvojici slijepaca Isus vraća vid (9, 27-31);
– opsjednutom njemaku Isus vraća dar govora (9, 32-34);
– Isus pastir izražava sućut za ovce bez pastira (9, 35-38).
Za ta “djela Kristova” čuo je Krstitelj u Maherontu, Herodovoj utvrdi istočno od Mrtvog mora, podignutoj za obranu od Arapa. Tu je Herod Antipa dao zatvoriti Krstitelja po nalogu svoje priležnice. Iz konteksta se može naslutiti da Krstitelj u tamnici očekuje drukčije nastupanje Mesije, kojega je on predstavio prilikom krštenja. Među svojim “djelima” Isus spominje i naviještanje evanđelja siromasima. Vjerojatno je riječ o namjernom boravku među zapuštenim Galilejcima koji su bili izloženi utjecaju poganskih susjeda a zanemarivani od jeruzalemskih rabina. Isus se među njima osjećao potrebnim i prihvaćenim (usp. Mt 11, 25 -“maleni”!), dok je Krstitelj vjerojatno očekivao da Isus više nastupa u glavnom gradu naroda te uočljivije pokazuje nastup Božje vladavine.
Isus vidi Krstiteljevu teškoću pa kaže: “Blago onom tko se ne sablazni o mene” (r. 6). Time pokazuje da zna kako neki dobronamjerni sunarodnjaci očekuju drukčijeg Mesiju. Njegova “djela” dovode u pitanje njihovu vjeru u njega kao Mesiju. On uza sve to ne mijenja svoj način djelovanja, uvjeren da tako traži Otac nebeski. Iako je Krstitelj izrazio nestrpljivost i sumnju, Isus ga hvali kao načelnog proroka koji se ne mijenja kao trska što je ljulja vjetar. Na kraju kaže da je, uza svu Krstiteljevu veličinu, beskrajno veći “i najmanji u kraljevstvu nebeskom”. Veći je, a ne “bit će veći”. Kraljevstvo počinje uz Isusa, uprisutnitelja spasenja što ga Bog nudi, jer po Isusu Bog milosno vlada svijetom, a Isus je prvi čovjek svakom žilicom svoga bića poslušan Ocu. Tko je uz Isusa, tko u njemu neobičnom prepoznaje i prihvaća Božjeg poslanika, već je u kraljevstvu nebeskom. Dakako u početnom stadiju, jer postoji i buduća, eshatonska faza Kraljevstva.
Krstiteljevo pitanje i Isusov odgovor tiču se i nas danas. I nama Isus govori: “Blago onom tko se ne sablazni o mene!” On je objavitelj Boga drukčijeg, koji se ne da uhvatiti u magijske formule i obrede. Uz takvog Isusa želimo ostati osjećajući se siromasima kojima on naviješta radosnu vijest spasenja.

Došašće je vrijeme tišine. Ali mnogi ga ljudi doživljavaju grozničavim i bučnim. Jure po sajmovima i trgovinama da bi obavili svoju božićnu kupovinu. Pa ipak je potrebna tišina da bi Bog mogao doći k nama. Bez tišine mi nećemo opaziti Božji dolazak, prečut ćemo Njegovo kucanje na vratima svoga srca. Tišina bi mogla značiti: stati, zaustaviti se, ne biti u pokretu. Potrebno je dakle zaustaviti se da bi se smirilo. Moram prestati juriti uokolo. Moram se zaustaviti. Ako zastanem, zaustavim se, ja ću se susresti najprije sa samim sobom. Tada svoj nemir više neću moći premještati van. Zapazit ću ga u sebi. A do tišine dolazi samo onaj tko odoli svomu nemiru. Miran, tih znači i utišan, umiren, zapravo utažen. Majka taži žeđ svoga djeteta, smiruje dijete koje viče jer je gladno. Tako ja moram smiriti svoju dušu koja iznutra glasno viče. Kad više ne trčim uokolo vani, javit će se glad moga srca.

Moje će srce vikati, jer nije zadovoljeno, jer njegova glad i žeđ nisu utaženi kobasom, germknedlom ili kuhanim vinom. Ono tada treba posebnu hranu. I ja se moram majčinski prikloniti svomu srcu da bi me ostavilo na miru. No, mnogi se plaše upustiti se u bučno srce. Radije se od njega odvraćaju hitajući od jednoga do drugoga štanda. Ali njihovo srce viče i dalje. Ono se ne da odbaciti. Ono treba naklonost. Ono hoće biti umireno.

“Samo je u Bogu mir, dušo moja” stoji u psalmu 62,2. Ovaj psalam pjevamo uvijek za vrijeme povečerja srijedom. Svaki put me dirne. Ja sam ne mogu smiriti svoje srce. Kad se priklonim nutarnjem kriku svoga srca, osjetim da gladuje za nečim sasvim drugim od onoga što mu ja mogu dati. Ono čezne za Bogom. Stvarno se smiruje jedino u Bogu. Priušti si u vrijeme došašća to vrijeme tišine i u njemu se zagledaj u Boga. I kad se u tišini najprije podigne nutarnja buka, jednostavno ju izdrži. Ostani stajati.

Stavi svoje srce koje viče pred Boga, da ga On smiri. Tišina će tada za tebe postati blagodat, ti ćeš svoju dušu tada kupati u šutnji. Ustrajat ćeš kod sebe. Moći ćeš uživati u tome da si jednostavno kode sebe i pred Bogom. U tišini nitko od tebe ne želi ništa. Ti možeš jednostavno biti ti.

Tišinu treba ne samo vrijeme došašća, nego i božićno vrijeme. Bog će u moje srce sići jedino onda kad se ono smiri. Rođenje Boga događa se u onome najintimnijem prostoru šutnje. Svojom šutnjom ja ne mogu prisiliti Boga da dođe k meni. Ali šutnja je pretpostavka da ću Boga u sebi zapaziti. U šutnji ja sam silazim u svoju vlastitu dubinu. A put u ovu dubinu vodi kroz noć moje tame, kroz noć moga straha i moje samoće. Tu napuštam svoje kraljevsko prijestolje, na kojemu stolujem siguran i s kojega upravljam i određujem život. Tu se priklanjam do dna svojoj duši. Jer Bog se samo tu može u meni roditi. Bog hoće u meni postati čovjekom samo u dubini moga srca, u dubini do koje više ne prodire buka površine.

“Podaj svojim vjernima, molimo, svemogući Bože, odlučnost da idemo u susret Kristu pravednim djelima pri njegovu dolasku, tako da okupljeni njemu s desna, budemo dostojni ući u nebesko kraljevstvo”. Ove riječi iz Zbirke za prvu nedjelju Adventa (Došašća) stavljaju naglasak na posebnost razdoblja s kojim počinje liturgijska godina. Odražavajući stav mudrih djevica u Evanđeoskoj usporedbi, koje su razumno uzele dovoljno ulja sa sobom kako bi dočekale dolazak Zaručnika, Crkva poziva svoju djecu da budu na oprezu, da ostanu budni kako bi mogli primiti Krista koji prolazi, Krista tko dolazi.

Vrijeme prisutnosti

Želja za hodom Njemu u susret, za pripremu Gospodinovog dolaska[2], potiče nas na razmatranje grčkog pojma parousia, latinski adventus, odakle dolazi riječ “Advent”. U stvari, adventus se može prevesti kao prisustvo, dolazak i put. Ova riječ nije izmišljena od strane ranih Kršćana; u antici, obično se koristila za označavanje prvog službenog posjeta nekog važnog – kralja, cara ili nekog od njegovih službenika – koji dolaze preuzeti pokrajinu. Također se može koristiti za dolazak bogova koji dolaze iz tmine kako bi pokazali snagu ili da budu slavljeni od njihovih štovatelja. Kršćani su usvojili ovaj pojam kako bi izrazili svoju povezanost s Kristom: Isus je kralj koji je ušao u ovu siromašnu “provinciju”, naš svijet, da posjeti sve muškarce i žene. On je kralj čiji je poziv na sudjelovanje u proslavi Adventa (Došašća) upućen svima koji vjeruju u njega, svima koji su sigurni u njegovu prisutnost među nama.

Pri upotrebi pojma adventus, Kršćani su podrazumjevali da je Bog ovdje: naš Gospodin se nije povukao iz svijeta, nije nas napustio. Iako ga ne možemo vidjeti ili dodirnuti, kao što to možemo sa osjetilno-opipljivim stvarima, on je zaista ovdje i dolazi nas posjetiti na mnogo načina: u čitanju Svetog pisma; u sakramentima, osobito u Svetoj Pričesti; u liturgijskoj godini; u životima svetaca; u mnogim događanjima, koliko god uobičajenim unutar naših svakodnevnim životima; u ljepoti stvaranja… Bog nas voli; On zna naše ime; sve o nama ga interesira i uvijek je prisutan pored nas. Sigurnost njegove nazočnosti na koju nas liturgija Adventa (Došašća) diskretno, ali neprekidno upućuje kroz ove tjedne, pred naše oči donosi novu sliku svijeta. “Tu sigurnost koju nam vjera daje, omogućuje nam gledati sve u novom svjetlu. I sve, iako ostaje identično, postaje drugačije, jer je to izraz Božje ljubavi.”[3]

Zahvalna sjećanja

Advent (Došašće) nas poziva da se zaustavimo i budemo u tišini, da upijamo Božju prisutnost. Ovo su dani kad možemo ponovno razmišljati o riječima: “Moramo biti uvjereni da je Bog uvijek blizu nas. Živimo kao da je daleko, na nebesima visoko iznad nas, i zaboravljamo da je konstantno pored nas. On je ovdje kao otac pun ljubavi. Voli svakoga od nas više nego što sve majke na svijetu vole svoju djecu; pomaže nam, nadahnjuje nas, blagoslovom i oprostom.”[4]

Ako uronimo u ovu stvarnost, ako o ovome razmišljamo često tijekom Adventa, osjećat ćemo se ohrabreni da u molitvi s Njim pouzdano pričamo kao i tijekom dana; pred Njega ćemo staviti sve patnje koje nas čine tužnima, nestrpljivost i pitanja koja se rađaju u našim srcima. Ovo je pravo vrijeme za osnaženje našeg uvjerenja da nas On uvijek sluša. “Tebi uzdižem dušu, O Bože moj. U tebe vjerujem; nemoj da se postidim.”[5]

Također ćemo shvatiti da neočekivani događaji unutar dana, predstavljaju vrlo osobne Božje dodire, znakove njegove pažljive brige nad svakim od nas. Naša pozornost je često zaokupljena problemima i poteškoćama i ponekad jedva imamo snage vidjeti mnoge dobre lijepe stvari koje dolaze od Boga. Advent je vrijeme u kojem bismo češće trebali razmatrati kako nas je štitio, vodio i pomagao tijekom cijelog našeg života; zahvaliti mu za sve što je za nas učinio i nastavlja činiti.

Budemo li budni i pažljivi, uočavajući Božju ljubav u svakodnevnim malim stvarima, naše će srce biti prepuno djelima zahvaljivanja. Zahvalnost za dobre stvari koje nam je Bog učinio pomaže nam također i u mračnim vremenima poteškoća, problema, bolesti i patnje. “Radost evangelizacije”, napisao je Papa, “uvijek proizlazi iz zahvalnosti: to je milost koju neprestano moramo unaprjeđivati.”[6] Advent je vrijeme koje nas poziva da zadržimo, takoreći, unutarnji dnevnik Božje ljubavi za nas. “Zamišljam”, rekao je sveti Josemaría, “da ćeš ti, poput mene, zahvaliti Gospodinu. Također znam da ćeš, bez lažne skromnosti, biti još više svjestan da ništa od ovog nisi sam zaslužio.”[7]

Bog dolazi

Dominus veniet![8] Bog dolazi! Ovaj kratki uzvik otvara vrijeme Adventa i na poseban način je prisutan tijekom ovih četiriju tjedana i tijekom cijele liturgijske godine. Bog dolazi! Nije samo da je Bog došao u prošlosti, niti jednostavna obavijest da će Bog doći u budućnosti. To je nešto što se zaista događa; događa se sada i nastavit će se događati dok vrijeme prolazi. U svakom trenutku “Bog dolazi”; u svakom trenutku povijesti, naš Gospodin kaže: moj Otac još uvijek radi i ja radim.[9]

Advent nas poziva da postanemo svjesni ove istine i da u skladu s njom i postupamo. Sada je pravo vrijeme za buđenje iz sna. Bdijte cijelo vrijeme. Ono što kažem vama, kažem svima: bdijte.[10] Ovi pozivi iz Svetog pisma u čitanjima prve nedjelje Adventa podsjećaju nas na stalne dolaske, adventus našega Gospodina. Ne jučer, ne sutra, nego danas. Bog nije samo na nebu, nezainteresiran za nas i našu povijest. On je zaista Bog koji dolazi. Pomno razmišljanje o tekstovima liturgije Adventa pomaže nam u pripremi kako ne bismo propustili njegovu prisutnost.

Za Crkvene oce, Božje “dolaženje” – stalno i dio Njegovog bića – koncentrirano je u dva glavna Kristova dolaska: njegovom Utjelovljenju i njegovom slavnom dolasku na kraju vremena.[11] Advent se nalazi između ove dvije točke. Prvi dani ukazuju na očekivanje Kristovog ponovnog dolaska na kraju vremena. I dok se Božić približava, sjećanje na događaj u Betlehemu, koji je donio puninu vremena, postaje stvarniji. “Zbog tih dvaju razloga Advent je vrijeme izrazite pobožnosti i radosnog iščekivanja.”[12]

Prvi predgovor Adventa kombinira ovu dvostruku temu: “Prvorođenac je preuzeo niskost ljudske naravi, tako ispunio plan koji je davno stvorio i otvorio nam put vječnog spasenja da kad ponovno dođe u slavi i veličanstvu i kad se sve napokon ispuni kako je pisano, mi koji čekamo na taj dan možemo zadobiti dano obećanje kojem se sada usudimo nadati.”[13]

Dani čekanja i nade

Temeljno obilježje Adventa je, dakle, čekanje; ali da se to čekanje dolaska našeg Gospodina pretvori u nadu. Iskustvo nam pokazuje da idemo kroz život čekajući i nadajući se. Kada smo djeca, želimo odrasti; kao mladići i žene čekamo u nadi da ćemo pronaći veliku ljubav koja će nas ispuniti; kad smo odrasli, nadamo se profesionalnom ispunjenju, razini uspjeha koja će oblikovati ostatak našeg života; kada ostarimo, nadamo se zasluženom odmoru. Ipak, kada se te želje ispune ili ne ispune, shvaćamo da stvar kojoj smo se nadali nije dovoljna. Trebamo nadu koja nadilazi ono što možemo zamisliti, koja će nas iznenaditi. I tako, iako imamo velike ili male nade koje nas drže od dana do dana, bez najveće nade od svih, rođene iz ljubavi koju je Duh Sveti stavio u naša srca[14], sve ostalo je nedovoljno.

Vrijeme Adventa nas potiče da se zapitamo: Čemu se nadamo? Od čega se sastoji naša nada? Odnosno da uronimo dublje: koji smisao ima moj sadašnji život, moje danas i sada? “Ako vrijeme nije ispunjeno na način da sadašnjost ima smisao”, kaže Benedikt XVI., “očekivanje postaje nepodnošljivo; ako netko nešto očekuje, ali to u određenom trenutku ne dobije, odnosno, ako sadašnjost ostane isprazna, svaki trenutak koji prođe postaje iznimno dug i čekanje postane preteško jer budućnost ostaje potpuno neizvjesna. S druge strane, kada je vrijeme prožeto smislom i u svakom trenutku vidimo nešto osobito i vrijedno, onda radost iščekivanja čini sadašnjost dragocjenom.”[15]

Kolijevka za našeg Boga

Naša sadašnjost ima značenje, jer se Mesija, očekivan stoljećima, rađa u Betlehemu. Zajedno s Marijom i Josipom i uz pomoć naših Anđela čuvara, dočekujemo Ga s novim uzbuđenjem. Po dolasku među nas Krist nam daje dar svoje ljubavi i spasenja. Za kršćane nada je ispunjena sigurnošću: naš Gospodin je prisutan tijekom cijelog našeg života, u našem radu, u našem svakodnevnim brigama; On nas prati cijelo vrijeme i jednog će dana obrisati naše suze. Jednog dana, ne tako daleko, sve će naći ispunjenje u Božjem kraljevstvu, kraljevstvu pravde i mira. “Vrijeme Adventa… obnavlja ovaj horizont nade, nadu koja ne razočarava, jer je utemeljena na Božjoj Riječi. Nada koja ne razočarava, samo zato što Gospodin nikada ne razočarava!”[16]

Advent je vrijeme prisutnosti i iščekivanja onog što je vječno; i vrijeme radosti, intimne radosti koju nitko ne može oduzeti. Ponovno ću vas vidjeti, Isus je obećao svojim učenicima, i vaša će se srca radovati i nitko vam vašu radost oduzeti neće. [17] Radost iščekivanja je dubok kršćanski stav koji možemo vidjeti u našoj blaženoj Gospi: od trenutka Navještenja “Djevica Majka čeznula je s ljubavlju iznad svake ljubavi”[18] za dolaskom svoga Sina, Krista Isusa. Marija nas uči da čekamo mirna srca dolazak Gospodina i dok se u nutrini pripremamo za taj susret, radosno pokušavamo “izraditi kolijevku za našeg Boga u našim srcima”.[19]

Snažan poziv da se svi ujedinimo kako bismo zaštitili djecu od zlostavljanja i od pornografije na internetu koja sve više uzima maha, u svijetu obilježenom nevjerojatno brzim razvojem tehnologije komunikacije, uputio je papa Franjo, primivši jučer prijepodne znanstvenike, komunikatore, predstavnike institucija, odgojitelje, vjerske vođe i obitelji, ali prije svega tvrtke koje djeluju na tom području.

Na audijenciji u koju je primio oko 80 sudionika Susreta o dostojanstvu maloljetnika u digitalnom svijetu, Papa se prije svega osvrnuo na brzo širenje slika zlostavljanja i iskorištavanja djece, koje se odnose na sve nasilnije oblike i na sve mlađu djecu, ali i na ozbiljne posljedice sve većega širenja pornografskoga materijala, koje utječu na psihu maloljetnika.

Ujedinjeni u zaštiti najmanjih
Izazov koji je Papa istaknuo jest opći pokret u svrhu zaštite dostojanstva maloljetnika. Težak je to izazov za koji je potreban novi savez svih ustanova i odgojnih snaga, a tomu – prema Papinim riječima – pridonosi vjersko nadahnuće. U svrhu zaštite djece u digitalnom svijetu, odnosno u našem današnjem i budućem svijetu, trebamo biti ujedinjeni, kao svjedoci Božje ljubavi prema svakoj osobi, počevši od najmanjih i nezaštićenih, kako bismo potaknuli da se kod svih, na svim krajevima svijeta i u svakoj vjeroispovijesti, poveća pozornost, briga i svijest.

Želimo s lica zemlje ukloniti nasilje i sve vrste zlostavljanja maloljetnika. Pogledajmo ih u oči; to su vaše kćeri i vaši sinovi, moramo ih voljeti kao remekdjela i djecu Božju. Imaju pravo na dobar život. Naša je dužnost učiniti sve moguće kako bi ga imali – napomenuo je papa Franjo, te se osvrnuo na jednu od glavnih tema skupa, a ona se odnosi na zaštitu slobode izražavanja koja se sa zaštitom privatnosti povezuje u sve slojevitijim oblicima šifriranja porukā, što čini nemogućim bilo kakav nadzor. U tom je smislu važno pronaći odgovarajuću ravnotežu.

Apel tvrtkama: uključiti se u pitanje sigurnosti
Kako bi se potaknuo razvoj interneta, tvrtke koje pružaju usluge dugo se smatralo jednostavnim pružateljima tehnoloških platformi, koje nisu ni zakonski ni moralno odgovorne za njihovu uporabu – primijetio je Papa. Međutim, koliko je golem potencijal digitalnih sredstava, takve su i negativne posljedice zloporabe tih sredstava na području trgovine ljudima, u terorizmu, u širenju mržnje, manipuliranju informacijama, kao i što se tiče zlostavljanja maloljetnika.

Papa je stoga dao nekoliko savjeta za poduzimanje odgovarajućih mjera. Prije svega, vlasti trebaju imati mogućnost djelotvorno intervenirati, u punom poštovanju pravne države i pravednoga procesa, kako bi se suprotstavile kriminalnim aktivnostima koje vrijeđaju djecu. Potom, Papa je svoje misli upravio velikim kompanijama u tom sektoru koje lako prelaze granice među državama, i ne mogu se – kako je rekao – potpuno ograditi od uporabe sredstava koje stavljaju u ruke svojim klijentima. Stoga im je uputio snažan apel na odgovornost u odnosu na maloljetnike, njihov integritet i njihovu budućnost.

Papa Franjo je među ostalim, pohvalio zauzimanje zakonodavaca u nekim zemljama kako bi tvrtke koje omogućuju uporabu interneta putem mobilnih elektroničkih uređaja bile obvezne provjeriti dob klijenata. Maloljetnici, naime, rabe ponajviše mobilne telefone a, prema pouzdanim istraživanjima, srednja dob prvoga pristupa pornografiji jest 11 godina, a teži daljnjem snižavanju. To se nikako ne može prihvatiti – istaknuo je Papa. Industrija stoga treba surađivati s roditeljima, a utvrđivanje dobi ne treba smatrati kršenjem prava na privatnost, nego pretpostavkom za djelotvornu zaštitu djeteta.

Mediji pozvani širiti svijest o opasnostima
Papa je stoga od znanstvenikā i istraživačā zatražio da se zauzmu kako bi zaštitili dostojanstvo maloljetnika, i to treba biti – kako je rekao – plemenita svrha vašega rada u znanstvenom istraživanju, jer ne možemo se zavaravati da na takve izazove možemo odgovoriti na temelju površnih saznanja.

Važnu je zadaću papa Franjo povjerio i medijskim djelatnicima, pozvanima širiti svijest o opasnostima koje se kriju u nekontroliranom tehnološkom razvoju. Još uvijek nije shvaćena – a često se ne želi shvatiti – ozbiljnost tog problema u njegovoj cjelovitosti i u njegovim budućim posljedicama – istaknuo je Papa te potaknuo na usku vezu s medijima, odnosno s njima, komunikatorima i njihovom sposobnošću da pokrenu javno mnijenje i društvo.

Ne smijemo žrtvovati dobro djece poradi zarade
Međutim, nije dovoljno shvatiti, treba djelovati. Osvrnuvši se na temu skupa, koja glasi „Od pojma do djelovanja“, Papa želi da se moralna osuda štete počinjene djeci zbog pogrešne uporabe digitalne tehnologije pretvori u konkretne i hitne inicijative, jer što više vrijeme prolazi, to se više zlo učvršćuje te mu se teško suprotstaviti, kako svjedoče oni koji se zauzimaju u toj borbi.

Papa zna da na području digitalnoga svijeta kruže veliki gospodarski interesi koji žele uvjetovati tvrtke, ali – upozorio je – dobro maloljetnika i društva ne smije se žrtvovati poradi zarade. Pozornost prema zaštiti maloljetnika i suzbijanju pornografije treba biti sve prisutnija u gospodarstvu digitalnoga svijeta, jer zdrav razvoj društva vrijedi mnogo više od ekonomske dobiti. (vatican.va, bitno.net)

“U dubini naše savjesti otkrivamo zakon koji si sami ne namećemo, ali koji nas drži u poslušnosti. Glas koji nas stalno poziva birati dobro i izbjegavati zlo, glas savjesti, kada je to nužno, govori našem srcu: učinite ovo, izbjegavajte ono.”[1] Ove riječi Drugog vatikanskog sabora naglašavaju to zajedničko iskustvo. Svaki razuman čovjek može spoznati unutarnji glas koji mu govori kako je dobro poštivati roditelje ili biti odan drugima te kako je loše krasti ili klevetati. Također, govori nam da to osnovno razlikovanje dobra i zla, koje svaka osoba koristi u različitim prilikama, nije rezultat nekih dubokih promišljanja, već je imanentno nama ljudima. To posjedujemo po našoj prirodi, a ne kao proizvod potpuno ovisan o obrazovanju i kulturi. To nije znanje o društveno ispravnom ili politički korektnom u određenom vremenu i okolnostima, nego su principi koji se ne mogu mijenjati bez proturječja našoj najdubljoj težnji za srećom.

Nemali broj ljudi pronalazi Boga na tom tragu. Razmišljajući o stvarnosti moralne savjesti, otkrili su “svojim razumom Božji glas koji ih potiče činiti dobro i izbjegavati zlo.” [2] Oni su spoznali kako je moralna savjest, po kojoj mi rasuđujemo dobro i zlo, “svjedok samoga Boga”, [3] Stvoritelja i Gospodina, koji ravna našim slobodnim nastojanjima pokazujući nam ispravan put koji vodi prema ljudskom savršenstvu i sreći.

Međutim, teško je otkriti Boga kroz savjest ako odbijamo obraćati pozornost na njezine ispravne prosudbe i radije živimo površno dopuštajući da nas vode hirovi ili pak ponos zbog kojeg ne prihvaćamo postojanje dobra koje treba činiti i zla koje treba izbjegavati tvrdeći da smo iznad te stvarnosti.

Za razliku od takvih, oni koji nisu još prihvatili dar vjere, ali slušaju i slijede ispravne prosudbe svoje savjesti, mogu pronaći Boga u tom “unutarnjem svetištu”. Oni uklanjaju prepreke za pristajanje na nadnaravno božansko Otkrivenje te će tako moći bolje razumjeti da je moralni zakon koji je Bog otkrio u povijesti, a kulminirao je u Kristu, u skladu s tim ispravnim prosudbama. Oni će vidjeti te prosudbe u novom svjetlu koje ih zatim potiče slijediti ih još sigurnijim korakom.

Božji glas u našoj savjesti

Nevjernik može tragati za Bogom i otkriti Ga kroz spoznaju u svijesti moralnog dobra, unutarnjeg glasa koji nam govori o dobru za koje se treba zauzimati i zlu koje treba izbjegavati. [4] Ta svijest o dobru i unutarnji glas koji nas poziva na to biljeg je Vrhovne Istine i Vrhovnog Dobra koje svaka osoba može otkriti.

Vidimo kako se ta stvarnost ocrtava u Isusovom dijalogu s bogatim mladićem. “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” A On mu reče: “Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš.” [5] Naš Gospodin jasno kaže da pitanje o tome što je dobro ima smisla jedino zato što u konačnici postoji Netko tko je apsolutno Dobar: Bog. Pitanje tog mladića otkriva “apsolutno Dobro koje nas privlači i poziva; to je odjek Božjeg poziva, Boga koji je izvor i smisao čovjekovog života.”[6]

Poput ovog mladića, svatko osjeća taj poziv ka Dobru i nalazi u svom srcu urezan zakon koji ukazuje na ono što je dobro te nas navodi da tako činimo. To je nježan, ali jasan glas koji kaže: čuvaj zapovijedi. To su zapovijedi Dekaloga koje možemo spoznati otkrivajući ih iznutra, međutim sam Bog je odlučio otkriti ih jer grijeh bijaše prijetio zamagliti ih u mnogim srcima. Svatko tko iskreno promotri u sebi, može vidjeti da su ove univerzalne zapovijedi – urezane u Mojsijevu kamenu – također urezane u našem srcu [7] kako bismo ih mogli primijeniti u svakojakim prilikama kroz prosudbe savjesti.

Ove zapovijedi prisutne u svakom od nas u konačnici nisu naše. Nitko ih nije izmislio, već smo ih svi mi primili kao učešće u beskrajnom blagu Mudrosti i Dobrote koje nas nadilaze. “Istina prebiva u čovjeku”, kaže sveti Augustin i nastavlja: “Ako otkrijete da se vaša priroda mijenja, nadmašite sami sebe. Idite tamo odakle sam razum dobiva svoje svjetlo.” [8]

“Samo Bog može odgovoriti na pitanje o dobru jer je On sam Dobro. Međutim, On je već dao odgovor na to pitanje. Učinio je to stvaranjem čovjeka i zapovijeđu mudrosti i ljubavi do njegovog kranjeg cilja kroz zakon koji je upisan u njegovo srce, ‘prirodni zakon’.” [9] Taj zakon, koji svaka osoba može otkriti u svojoj nutrini i koji savjest primjenjuje u određenim prilikama, usmjerava nas k Bogu. To je zapravo prvo usmjeravanje naših slobodnih djela njihovoj svrsi [10] prije donošenja bilo kakvih prosudbi.

To je zakon koji nam je dan kao udio u božanskoj Mudrosti. Psalam 4 to izražava postavljanjem pitanja: “Mnogi govore: tko će nam pokazati što je dobro?” Psalmist odgovara: “Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom lica svojega!” Stoga vidimo, kaže sv. Toma, “da je svjetlo prirodnog razuma kojim razlučujemo dobro od zla, što je upravo uloga prirodnog zakona, ništa drugo nego odsjaj Božanskog svjetla u nama.” [11] Moguće je poricati ovaj transcendentalni temelj prirodnog zakona tvrdeći da je savjest potpuno autonomna norma morala, kao što je moguće negirati Božju Mudrost i Dobrotu i Njegovo postojanje. Međutim, ne u ime razuma, ne kao rezultat promišljanja, već samo kao rezultat slobodnog izbora.

Ipak, nije teško predvidjeti posljedice ove pretpostavljene potpune autonomije u prosuđivanju što je ispravno, a što pogrešno, dovodeći tako do „ozbiljnog narušavanja života u društvu”. Ako potpuna autonomija podrazumijeva samopromociju, ljudi neizbježno dolaze do točke kada počinju odbijati jedni druge. Svakoga se smatra neprijateljem od kojega se treba braniti. Tako društvo postaje skupina pojedinaca postavljenih jedni pored drugih, ali bez međusobne povezanosti. Svatko se nastoji istaknuti neovisno o drugome i s namjerom nametanja vlastitih interesa. Međutim, suočeni s analognim interesima drugih ljudi, mora se pronaći neki oblik kompromisa ako želimo društvo u kojem je svakom pojedincu zajamčena maksimalna sloboda. Na taj se način gubi svaka poveznica na zajedničke vrijednosti i istinu koja je potpuno obvezujuća za svakoga, a društvo ulazi u živi pijesak potpunog relativizma. U tom trenutku sve se može pregovarati, sve je otvoreno za cjenkanje: čak i prvo od temeljnih prava, pravo na život.” [12]

Posljedica je to raskida između savjesti i Boga, između prirodnog zakona kojim se savjest koristi i božanske Mudrosti koja je utemeljila ovaj zakon u nama kao zraku svoje svjetlosti. Te posljedice, tako često vrlo bolne, jasno pokazuju da savjest ne može zapovjediti ono što je protivno moralnom zakonu koji je iznad nje i da nitko ne može opravdati djelovanje protivno moralnom zakonu jednostavno govoreći da djeluje po savjesti ili da to čini zato što to zahtijeva njegova savjest; ili pak bezlična “ljudska savjest”, to jest mišljenje većine u određenom vremenu i prostoru. To je jednostavno sredstvo na koje se neki ljudi prizivaju kako bi opravdali vlastite stavove na štetu drugih, ponekad čak zamjenjujući moralni zakon sa stavom najutjecajnijih.

Tko razmišlja o tim posljedicama, može razumjeti da autoritet savjesti koji usmjerava ponašanje svake osobe ne dolazi sam od sebe, već iz činjenice da primjenjuje moralni zakon otkriven utisnut u srcu te da taj zakon proizlazi iz Boga. Daleko od toga da je savjest autonomni izvor moralnog zakona, “savjest je poput Božjeg glasnika; on ne zapovijeda time što sam govori, već time što to dolazi od Boga.” [13] Savjest je, prema tome, “Božja sudačka stolica nastanjena u ljudskom srcu ” [14], “sveto mjesto gdje Bog govori čovjeku.” [15] Možemo čak reći da “kad sluša svoju savjest, razborit čovjek sluša Boga kako govori.” [16] Ukratko, Bog je “jedini konačni izvor moralnog poretka u svijetu koji je stvorio. Čovjek sam ne može razlučiti što je dobro, a što zlo. Čovjeku, stvorenom na sliku Božju, Duh Sveti daje dar savjesti, tako da u toj savjesti slika može vjerno odražavati Njegov model, koji je istovremeno Mudrost i vječni zakon, izvor moralnog poretka u čovjeku i u svijetu.” [17]

Čežnja za Bogom

Mnogim ljudima potrebna je pomoć u osluškivanju glasa ispravne savjesti koji ukazuje na dobro i nagovara nas da to činimo, a ne da ga brkamo s glasom sebičnosti ili hirom. Po zakonu koji je zapisan u vlastitom srcu čovjek može spoznati da postoji Netko – Bog, naš Stvoritelj i Gospodin – koji je mudrošću i dobrotom sve uredio; vrhovni zakonodavac, autor moralnih normi koje svakom čovjeku govore koji je put ponašanja koji odgovara ljudskom dostojanstvu; pravedni sudac koji će svakog nagraditi prema njegovim djelima.

Međutim, često nije lako čuti i slijediti glas ispravne savjesti, kao što nam kazuju riječi svetog Pavla: Uživam u Božjem zakonu u dubini duše, ali u svojim udovima vidim još jedan zakon koji je u sukobu sa zakonom uma i porobljava me zakonu grijeha koji prebiva u mojim udovima. [18] Otuda velika potreba da se svaka osoba bori protiv svojih zlih sklonosti, mrtve težine grijeha; bitka je to u kojoj vas „nebo vuče prema gore; a mi klizimo prema dolje. Ne tražite isprike!“ [19] Osoba spremna na borbu čuje Božji glas sve jasnije i opaža Njegovu prisutnost; ali tko se preda neprijatelju, slabo ga čuje, iako taj glas nikad ne utihne. “Niti jedna tmina grijeha ne može u potpunosti oduzeti čovjeku svjetlost Boga Stvoritelja.” [20] “Nema ljudskog srca, koliko god bilo duboko uronjeno u grijeh, koje poput žeravice u pepelu ne krije plamičak dobrote.” [21]

Svako srce gaji čežnju za Bogom koja često nije eksplicitna, već skrivena u potrazi za istinom i dobrom, za pravdom i ljubavlju, čežnju koja se nalazi i kod toliko ljudi koji ne vjeruju u Boga. Ne shvaćajući to, oni čekaju nekoga da im govori o dobru, pravdi, ljubavi – o Bogu – i da im jasno obrazloži kako naći Njega zahtijeva obraćenje: obratite se i vjerujte Evanđelju [22], kaže Krist.

Na taj će način shvatiti kako je Bog taj koji je u njihova srca usadio te želje za istinom i dobrom prije svega kako bi Ga mogli spoznati i voljeti, a također i da njihova djela služenja drugima mogu uroditi plodom. Sad je pravo vrijeme za buđenje [23], opominje Sveto pismo. Bog nas poziva da činimo dobra djela, da uspostavimo pravdu i mir, da sve prožimamo ljubavlju. Ne samo s ljubavlju koja proizlazi iz naših vlastitih slabih sila, nego i s neizmjerno superiornijim darom: Ljubavlju Božjom ulivenom u naša srca po Duhu Svetomu koji nam je dan. [24]

Susret s Bogom u svetištu savjesti, osobno obraćenje uz obilje milosti, trebalo bi voditi u novi život djece Božje koja nastoje održati intiman dijalog s Presvetim Trojstvom prisutnim u duši. Trebalo bi voditi u kontemplativan život sred svakodnevnih aktivnosti koji duboko utječe na način kako ih provodimo jer to vodi njihovom ostvarenju u najvećoj mogućoj mjeri, dok vježbamo kršćanskih vrlina ljubavi.

Put koji je počeo osluškivanjem Boga u vlastitoj savjesti polako prelazi u intimno prijateljstvo s Bogom. Postajemo osjetljiviji u slušanju Božjeg glasa u našoj duši: “On predlaže svoju volju u šapatu, duboko u našoj savjesti i stoga moramo pažljivo slušati kako bismo prepoznali Njegov glas i bili vjerni.” [25] Potrebno je čuvati tu spremnost pažljivog slušanja u našoj savjesti, koja nas je prva vodila k Njemu. “Vratite se svojoj savjesti, ispitajte je …Vratite se svom nutarnjem životu i u svemu što radite, gledajte prema Svjedoku, gledajte prema Bogu.” [26]

Potrebno je gajiti nutarnje sjećanje, nutarnju tišinu koja nas podsjeća kako je jedno potrebno [27] – osobna svetost. Biti rastresen po pitanju vječnih stvari, odgađajući naše susrete s Bogom, zamagljuje dušu sebičnošću tako da čak i ispravni i vrijedni čini mogu izgubiti svoj smisao. “Tražite Boga u dubini svog čistog srca, u dubini duše kada ste Mu vjerni i nikad ne gubite tu intimu! A ako ponekad ne znate kako Mu govoriti i što reći ili se ne usudite pogledati Isusa u sebi, okrenite se Mariji, tota pulchra, sva čista i predivna: Gospo naša, Majko naša, Gospodin te odabrao da brineš o Njegovom Sinu i štitiš Ga vlastitim rukama. Nauči mene i sve nas kako se odnositi prema tvome Sinu.” [28]

Marija će nas naučiti “prepoznavati stalne Božje pozive na vratima našeg srca” [29] i pomoći će nam probuditi druge oko nas kako bi mogli otkriti Božji glas i primiti Ga u svojoj duši. “Zamolimo je sada: Majko naša, ti si na svijet donijela Isusa, koji nam je otkrio Ljubav Očevu. Pomozi nam prepoznati Ga u svakodnevnim brigama. Razbistri nam misli i volju kako bismo mogli slušati Božji glas u milosnim pozivima.” [30]

«Ljudski čini, tj. čini slobodno izabrani na osnovu suda savjesti, moralno su ocjenivi. Oni su ili dobri ili zli» (Katekizam, 1749). «Rad je moralno dobar kada se izbor slobode podudara s istinskim dobrom čovjeka i tako izražava dragovoljno svrstavanje osobe prema krajnjem cilju, tj. samom Bogu»1. «Moralnost ljudskih čina ovisi:

—o izabranom objektu;

—o namjeravanoj svrsi ili o nakani;

—o okolnostima čina.

Objekt, nakana i okolnosti »izvori« su ili konstitutivni elementi moralnosti ljudskih čina» (Katekizam1750). Moralni objekt

Moralni objekt «je obližnji cilj promišljenog izbora koji određuje čin htijenja osobe koja djeluje»2. Moralna vrijednost ljudskih čina (bilo da su dobri ili loši) ovisi prije svega o podudaranju objekta ili željenog čina, s dobrom osobe, prema sudu ispravnog razuma3. Jedino, ako je ljudski čin dobar za objekt, “usmjeren ” je krajnjem cilju4.

Postoje čini koji su u svojoj unutrašnjosti zli jer su zli «uvijek i za same sebe, tj., za svoj objekt, neovisno o krajnjim namjerama počinitelja i okolnostima»5.

Pavao VI, osvrnuvši se na kontraceptivne primjene, naznačio je da nije nikada dopušteno «učiniti objektom pozitivnog čina volje, koji je u sebi nemoralan i time za ljudsku osobu nedostojan, premda se njime želi zaštititi ili promovirati individualno, obiteljsko ili društveno dobro» (PAVAO VI, Enc. Humanae vitae, 25-VII-1968, 14).

Proporcionalnost i dosljednost, pogrešne su teorije o škodljivosti i o oblikovanju moralnog objekta neke radnje, prema kojima ga treba odrediti na temelju “proporcije” između dobra i zla koje se preispituje, ili na temelju “posljedica” koje mogu nastati6.

Nakana

U ljudskom djelovanju «svrha je prvo čemu je upravljena nakana, i označuje cilj prema kojemu radnja teži. Nakana je pokret volje prema svrsi; ona je okrenuta prema cilju djelovanja» (Katekizam, 1752)7. Čin koji je po sebi “usmjerljiv” prema Bogu, «postiže svoje krajnje i presudno savršenstvo, kada ga volja uistinu usmjeri prema Bogu»8. Nakana subjekta koji djeluje «je bitna sastojnica za moralnu kvalifikaciju čina» (Katekizam, 1752).

Nakana «se ne ograničava na usmjerenje naših pojedinih čina, nego može i mnogostruke akcije usmjeriti prema jednom te istom cilju; može usmjeriti cijeli život prema konačnom cilju» (Katekizam, 1752)9. «Jedan te isti čin može biti nadahnut različitim nakanama» (ibidem).

«Dobra nakana (npr. pomoći bližnjemu) ne čini dobrim ni ispravnim neko djelo koje je u sebi neuredno (kao što su laž ili ogovor. Svrha ne opravdava sredstva» (Katekizam, 1753)10. «Naprotiv, prisutnost zle nakane (kao npr. častohleplje) čini zlim čin koji, u sebi, može biti dobar (kao milostinja; Mt 6, 2-4)» (Katekizam, 1753).

Na primjer, proporcionalist neće podržavati da “se može nekoga varati u dobru svrhu”, nego će preispitati je li prijevara ono što se čini, ili nije. (da li je “stvarno izabrano” prijevara ili nije) uzimajući u obzir sve okolnosti i nakanu. Na kraju bi mogao kazati da nije prijevara ono što stvarno ono jest, i mogao bi opravdati taj čin (ili bilo koji drugi).

Okolnosti

Okolnosti «su drugotni elementi moralnog čina. One doprinose povećanju ili smanjenju moralne dobrote ili zloće (npr. Svota neke krađe). One mogu smanjiti ili povećati počiniteljevu odgovornost (npr. Činiti nešto iz straha od smrti)» (Katekizam, 1754). Okolnosti «ne mogu učiniti dobrim ni ispravnim neki čin koji je u sebi zao» (ibidem). «Moralno dobar čin predpostavlja, istodobno, dobrotu objekta, svrhe i okolnosti» (Katekizam, 1755)11.

Izravni voljni čini

«Pojedini čin može biti izravno voljan, kad je posljedica zanemarivanja onoga što je trebalo znati ili činiti» (Katekizam, 1736)12.

«Neki se čini mogu podnositi, a da ih onaj koji ih je prouzročio ne želi; npr. Iscrpljenost majke uz postelju bolesnog djeteta. Štetan učinak nije ubrojiv ako nije željen na kao svrha ni kao sredstvo čina, kao što može biti smrt podnesena pri pružanju pomoći osobi u opasnosti. Da štetan učinak bude ubrojiv, mora biti predvidljiv i da ga je onaj koji ga je uzrokovao mogao izbjeći, npr. U slučaju ubojstva što ga prouzroči vozač u pijanom stanju» (Katekizam, 1737).

Kaže se također da je neki čin ostvaren s “neizravnom voljom” kada nije bio željen ni kao svrha ni kao sredstvo za drugu stvar, ali zna se da prati na potreban način ono što se želi ostvariti13. Ovo je važno za moralan život, jer se ponekad događa da postoje djela koja imaju dva učinka, dobro i zlo, i može biti dopušteno ostvariti ih da bi se dobio dobar učinak (željen izravno), iako se ne može izbjeći zlo (koje se, prema tome, želi jedino neizravno).Ponekad se radi o vrlo delikatnim situacijama, u kojima je pametno zatražiti savjet od kompetentne osobe.

Čin je voljan (i, utoliko, upisiv u grijeh) in causa kada se ne bira za sebe osobno, ali se često (in multis) nastavlja neizravno željenim ponašanjem. Na primjer, tko se ne suzdržava primjereno od gledanja opscenih slika, odgovoran je (jer to je želio in causa) neumjerenosti svojeg maštanja; tko se bori živjeti u nazočnosti Božjoj želi in causa djela ljubavi koja ostvaruje, a da to prividno nema nakanu učiniti.

Odgovornost

«Sloboda čini čovjeka odgovornim za vlastite čine u mjeri u kojoj su voljni» (Katekizam, 1734).Korištenje volje, uvijek snosi odgovornost pred Bogom: kod svakog slobodnog čina, na neki način, prihvaćamo ili odbijamo volju Božju. «Napredovanje u krijeposti, poznavanje dobra i askeza povećavaju gospodstvo volje nad vlastitim činima» (Katekizam, 1734).

«Ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu se umanjiti ili poništiti neznanjem, nepažnjom, nasiljem, strahom, navikama, neumjerenim strastima i drugim psihičkim ili društvenim čimbenicima» (Katekizam, 1735).

Zasluga

«Izraz “zasluga” općenito označuje dužnu naplatu što ga zajednica ili društvo daje nekom svom članu za djelo, prosuđeno kao dobro ili zlo, koje prema tome zaslužuje nagradu ili kaznu. Zasluga ulazi u red kreposti pravednosti, po načelu jednakosti koje joj je pravilo» (Katekizam, 2006)14.

Čovjek, sam po sebi, nema za svoja dobra djela zasluga pred Bogom (usp.Katekizam, 2007). Ipak, «naše posinaštvo nas po milosti čini sudionicima božanske naravi, ono nam može, po nezasluženoj pravednosti Božjoj, pružiti i pravu zaslugu. To je pravo tek posljedica milosti, puno pravo na temelju ljubavi koja nas čini “subaštinicima” Kristovim i dostojnima da steknemo obećanu baštinu vječnoga života» (Katekizam, 2009)15.

«Čovjekova zasluga pred Bogom u kršćanskom životu počiva na tome što je Bog slobodno odlučio čovjeka pridružiti djelu svoje milosti» (Katekizam, 2008)16.

Sveti Otac svoje pratitelje na Twitteru potaknuo da svakog dana barem pet minuta čitaju evanđelje jer će im to promijeniti život.

Pokušaj svakoga dana barem pet minuta čitati evanđelje. Vidjet ćeš kako će ti to promijeniti život – potaknuo je papa Franjo danas svoje pratitelje na Twitteru. Sličan je poticaj uputio mladim Argentincima koji su sudjelovali na 2. nacionalnom susretu mladih koji se od 25. do 27. svibnja ove godine održao u argentinskom gradu Rosariju. Obraćajući im se u video-poruci, upitao ih je koliko njih barem dvije minute svakog dana čita evanđelje. Potom ih je pozvao da uza se uvijek imaju knjižicu koja sadrži evanđelja i da ju čitaju kad su u autobusu ili doma. To će vam promijeniti život jer ćete susresti Isusa – kazao je među ostalim Sveti Otac. (www.vaticannews.va)

Dogodi se da moramo obilaziti mnoga vrata. Kaže se: “Slali su me od vrata do vrata!” To nitko ne voli. Još je gore kad naiđemo na zatvorena vrata. Kao da “zatvorena” tako puno govore o onome koga smo htjeli vidjeti, s kim smo se htjeli susresti, a nije ga bilo. Ostala su samo zatvorena vrata. Nije se dogodio susret koji smo očekivali, susret s kojim smo trebali nešto riješiti ili pak nekoga obradovati. Umjesto da se na vratima dogodila radost, olakšanje – zatvorena vrata postaju simbolom nepremostive zapreke koja dijeli i razdvaja.

Krist jednom za sebe reče: “Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. … Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.” (Iv 10, 9-10). Vrata su simbol prolaza, ulaziti i izlaziti znači živjeti, kretati se, susretati i nešto činiti. Spajati ono što je razdvojeno, ono što bi zatvorenim vratima ostalo odijeljeno. Krist je jednom zauvijek otvorio vrata susreta Boga i čovjeka ujedinivši u sebi sve razdijeljenosti, suprotnosti koje su priječile da se čovjek približi Bogu. Rođenjem od Marije postao je čovjekom, a vrhunac njegova poistovjećivanja s čovjekom, vrhunac utjelovljenja dogodio se kad je u boli osjetio udaljenost od Boga u kriku: “Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio!”. Tada se ruši, kida i hramski zastor koji je dijelio Svetinju nad svetinjama od ljudi koji su došli u Hram – kuću Božju, pred Lice Božje. Jednom zauvijek Bog se posve približio čovjeku rođenjem savršenog Čovjeka Isusa Krist. Tomu je eto 2017 godina.

Mnoga su vrata u tih 2019 godina ostala zatvorena. Od onih prvih u Betlehemu kad za Isusa nije bilo mjesta pa do tolikih srdaca koja su ustrajala u svojoj tvrdokornosti ne želeći okusiti spasenje. Vrijeme je da odjekne poziv koji je u Velikom Jubileju 2000 tako često ponavljao blagopokojni papa Ivan Pavao II: Otvorite vrata Kristu! Dozvolite mu da uniđe pod vaš krov. On je onaj koji donosi život u izobilju. Ništa ne uzima nego daje samoga sebe da bi svoje mogao naučiti kako da se darivaju i kako da im vrata uvijek budu otvorena. Nije li došašće upravo to blagoslovljeno vrijeme kada moramo provjeriti jesu li vrata naše duše zatvorena za Boga i brata čovjeka ili smo ih uvijek spremni otvoriti. Neka ovogodišnje došašće bude vježbanje otvaranja vrata duše, da On kada dođe – ovoga puta – nađe mjesta među nama i u nama.