Moralnost naših postupaka

Moralnost naših postupaka

«Ljudski čini, tj. čini slobodno izabrani na osnovu suda savjesti, moralno su ocjenivi. Oni su ili dobri ili zli» (Katekizam, 1749). «Rad je moralno dobar kada se izbor slobode podudara s istinskim dobrom čovjeka i tako izražava dragovoljno svrstavanje osobe prema krajnjem cilju, tj. samom Bogu»1. «Moralnost ljudskih čina ovisi:

—o izabranom objektu;

—o namjeravanoj svrsi ili o nakani;

—o okolnostima čina.

Objekt, nakana i okolnosti »izvori« su ili konstitutivni elementi moralnosti ljudskih čina» (Katekizam1750). Moralni objekt

Moralni objekt «je obližnji cilj promišljenog izbora koji određuje čin htijenja osobe koja djeluje»2. Moralna vrijednost ljudskih čina (bilo da su dobri ili loši) ovisi prije svega o podudaranju objekta ili željenog čina, s dobrom osobe, prema sudu ispravnog razuma3. Jedino, ako je ljudski čin dobar za objekt, “usmjeren ” je krajnjem cilju4.

Postoje čini koji su u svojoj unutrašnjosti zli jer su zli «uvijek i za same sebe, tj., za svoj objekt, neovisno o krajnjim namjerama počinitelja i okolnostima»5.

Pavao VI, osvrnuvši se na kontraceptivne primjene, naznačio je da nije nikada dopušteno «učiniti objektom pozitivnog čina volje, koji je u sebi nemoralan i time za ljudsku osobu nedostojan, premda se njime želi zaštititi ili promovirati individualno, obiteljsko ili društveno dobro» (PAVAO VI, Enc. Humanae vitae, 25-VII-1968, 14).

Proporcionalnost i dosljednost, pogrešne su teorije o škodljivosti i o oblikovanju moralnog objekta neke radnje, prema kojima ga treba odrediti na temelju “proporcije” između dobra i zla koje se preispituje, ili na temelju “posljedica” koje mogu nastati6.

Nakana

U ljudskom djelovanju «svrha je prvo čemu je upravljena nakana, i označuje cilj prema kojemu radnja teži. Nakana je pokret volje prema svrsi; ona je okrenuta prema cilju djelovanja» (Katekizam, 1752)7. Čin koji je po sebi “usmjerljiv” prema Bogu, «postiže svoje krajnje i presudno savršenstvo, kada ga volja uistinu usmjeri prema Bogu»8. Nakana subjekta koji djeluje «je bitna sastojnica za moralnu kvalifikaciju čina» (Katekizam, 1752).

Nakana «se ne ograničava na usmjerenje naših pojedinih čina, nego može i mnogostruke akcije usmjeriti prema jednom te istom cilju; može usmjeriti cijeli život prema konačnom cilju» (Katekizam, 1752)9. «Jedan te isti čin može biti nadahnut različitim nakanama» (ibidem).

«Dobra nakana (npr. pomoći bližnjemu) ne čini dobrim ni ispravnim neko djelo koje je u sebi neuredno (kao što su laž ili ogovor. Svrha ne opravdava sredstva» (Katekizam, 1753)10. «Naprotiv, prisutnost zle nakane (kao npr. častohleplje) čini zlim čin koji, u sebi, može biti dobar (kao milostinja; Mt 6, 2-4)» (Katekizam, 1753).

Na primjer, proporcionalist neće podržavati da “se može nekoga varati u dobru svrhu”, nego će preispitati je li prijevara ono što se čini, ili nije. (da li je “stvarno izabrano” prijevara ili nije) uzimajući u obzir sve okolnosti i nakanu. Na kraju bi mogao kazati da nije prijevara ono što stvarno ono jest, i mogao bi opravdati taj čin (ili bilo koji drugi).

Okolnosti

Okolnosti «su drugotni elementi moralnog čina. One doprinose povećanju ili smanjenju moralne dobrote ili zloće (npr. Svota neke krađe). One mogu smanjiti ili povećati počiniteljevu odgovornost (npr. Činiti nešto iz straha od smrti)» (Katekizam, 1754). Okolnosti «ne mogu učiniti dobrim ni ispravnim neki čin koji je u sebi zao» (ibidem). «Moralno dobar čin predpostavlja, istodobno, dobrotu objekta, svrhe i okolnosti» (Katekizam, 1755)11.

Izravni voljni čini

«Pojedini čin može biti izravno voljan, kad je posljedica zanemarivanja onoga što je trebalo znati ili činiti» (Katekizam, 1736)12.

«Neki se čini mogu podnositi, a da ih onaj koji ih je prouzročio ne želi; npr. Iscrpljenost majke uz postelju bolesnog djeteta. Štetan učinak nije ubrojiv ako nije željen na kao svrha ni kao sredstvo čina, kao što može biti smrt podnesena pri pružanju pomoći osobi u opasnosti. Da štetan učinak bude ubrojiv, mora biti predvidljiv i da ga je onaj koji ga je uzrokovao mogao izbjeći, npr. U slučaju ubojstva što ga prouzroči vozač u pijanom stanju» (Katekizam, 1737).

Kaže se također da je neki čin ostvaren s “neizravnom voljom” kada nije bio željen ni kao svrha ni kao sredstvo za drugu stvar, ali zna se da prati na potreban način ono što se želi ostvariti13. Ovo je važno za moralan život, jer se ponekad događa da postoje djela koja imaju dva učinka, dobro i zlo, i može biti dopušteno ostvariti ih da bi se dobio dobar učinak (željen izravno), iako se ne može izbjeći zlo (koje se, prema tome, želi jedino neizravno).Ponekad se radi o vrlo delikatnim situacijama, u kojima je pametno zatražiti savjet od kompetentne osobe.

Čin je voljan (i, utoliko, upisiv u grijeh) in causa kada se ne bira za sebe osobno, ali se često (in multis) nastavlja neizravno željenim ponašanjem. Na primjer, tko se ne suzdržava primjereno od gledanja opscenih slika, odgovoran je (jer to je želio in causa) neumjerenosti svojeg maštanja; tko se bori živjeti u nazočnosti Božjoj želi in causa djela ljubavi koja ostvaruje, a da to prividno nema nakanu učiniti.

Odgovornost

«Sloboda čini čovjeka odgovornim za vlastite čine u mjeri u kojoj su voljni» (Katekizam, 1734).Korištenje volje, uvijek snosi odgovornost pred Bogom: kod svakog slobodnog čina, na neki način, prihvaćamo ili odbijamo volju Božju. «Napredovanje u krijeposti, poznavanje dobra i askeza povećavaju gospodstvo volje nad vlastitim činima» (Katekizam, 1734).

«Ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu se umanjiti ili poništiti neznanjem, nepažnjom, nasiljem, strahom, navikama, neumjerenim strastima i drugim psihičkim ili društvenim čimbenicima» (Katekizam, 1735).

Zasluga

«Izraz “zasluga” općenito označuje dužnu naplatu što ga zajednica ili društvo daje nekom svom članu za djelo, prosuđeno kao dobro ili zlo, koje prema tome zaslužuje nagradu ili kaznu. Zasluga ulazi u red kreposti pravednosti, po načelu jednakosti koje joj je pravilo» (Katekizam, 2006)14.

Čovjek, sam po sebi, nema za svoja dobra djela zasluga pred Bogom (usp.Katekizam, 2007). Ipak, «naše posinaštvo nas po milosti čini sudionicima božanske naravi, ono nam može, po nezasluženoj pravednosti Božjoj, pružiti i pravu zaslugu. To je pravo tek posljedica milosti, puno pravo na temelju ljubavi koja nas čini “subaštinicima” Kristovim i dostojnima da steknemo obećanu baštinu vječnoga života» (Katekizam, 2009)15.

«Čovjekova zasluga pred Bogom u kršćanskom životu počiva na tome što je Bog slobodno odlučio čovjeka pridružiti djelu svoje milosti» (Katekizam, 2008)16.