Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati.
Ova je nedjelja nazvana bijelom iz dva povijesna razloga: prvo, odrasli novokrštenici sudjelovali su u misnom slavlju u vazmenom tjednu u bijeloj krsnoj odjeći te je svečano odlagali na uskrsnu subotu ili danas; drugo, od 7. do 11. stoljeća na osminu Uskrsa slavila se godišnjica krštenja onih koji su kršteni prethodnog Uskrsa (Pascha annotinum – godišnjica prve krsne Pashe). Od tih povijesnih crta ostala je ulazna pjesma današnje mise iz 1 Pt 2, 2 u kojoj novokrštenici bivaju potaknuti da kao novorođenčad čeznu za duhovnim mlijekom riječi Božje. Od starine je ostalo i spominjanje krštenja u današnjoj liturgiji. U zbornoj prosimo da nam Bog umnoži milost pa da “sve bolje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je Duh koji nas je nanovo rodio; što je krv koja nas je otkupila”.
Danas je i blagdan Božanskog milosrđa. Sveti Ivan Pavao II., ustanovio je ovaj blagdan 2000. godine kada je kanonizirao Faustinu Kowalsku i potaknuo Crkvu da raste u toj pobožnosti.
Sestra Faustina Kowalska (1905.-1938.) dobila je poslanje širiti pobožnost prema Božjem milosrđu, njegujući povjerenje u Boga i milosrđe prema bližnjemu. U svom Dnevniku bilježi Isusovu molbu za posebnu svetkovinu Božanskog milosrđa u nedjelju nakon Uskrsa:
Želim da svetkovina Milosrđa bude utočište i zaklon svim dušama, osobito bijednim grješnicima. Toga dana bit će otvorene nutrine mojega milosrđa i ja ću izlijevati mora milosti na duše koje se približe izvoru mojega milosrđa. Duša koja se ispovjedi i pričesti dobit će potpuni oprost od grijeha i kazni. Toga su dana otvorene sve rijeke Božjih milosti. Neka se ne boji približiti k meni niti jedna duša, makar joj grijesi bili poput purpura. (Dnevnik 699)
Pobožnost Božanskom milosrđu brzo se proširila nakon beatifikacije (18. travnja 1993.) i kanonizacije (30. travnja 2000.) sestre Faustine, te hodočašća pape Ivana Pavla II u Lagiewniki (1997. i 2002.).
Tijekom obreda kanonizacije 2000. godine, sveti Ivan Pavao II je rekao: „Važno je dakle da prihvatimo cijelu poruku koja nam dolazi iz riječi Božje na ovu drugu Uskrsnu nedjelju, koja će se od sada u cijeloj Crkvi zvati „Nedjelja Božanskog milosrđa” (Homilija, 30. travnja 2000.). I Benedikt XVI. i papa Franjo preporučili su ovu pobožnost.
Liturgijska čitanja: 1. čitanjeDj 2,42-47; psalam Ps 118,2-4.13-15.22-24; 2. čitanje 1Pt 1,3-9; evanđelje Iv 20,19-31
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu:
Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Riječ Gospodnja.
Zbog ukazanja učenicima s Tomom “nakon osam dana” ovo evanđelje čitamo na drugu vazmenu nedjelju u sve tri liturgijske godine, dok su prvo i drugo čitanje različiti za godinu A, B i C. Izvještaj se sastoji od sljedećih manjih cjelina:
– Uskrsli se ukazuje učenicima bez Tome (r. 19-23);
– Uskrsli se ukazuje učenicima s Tomom (r. 24-29);
– Zaključna napomena o svrsi pisanja evanđelja (r. 30-31).
Svrha je ukazanja da učenici prepoznaju Uskrsloga kao živa te da prime od njega zapovijed djelovanja njegovom snagom i u njegovo ime. Pritom Ivan naglašava novi život u koji je Raspeti ušao uskrsnućem te ga daje vjernicima po Duhu. Ivan ovdje također ističe potrebu vjere kod onih koji Uskrsloga nisu vidjeli.
Ukazanje se dogodilo “uvečer tog istog dana, prvog u tjednu”. Time Ivan obrazlaže zašto kršćani ne svetkuju subotu kao dan Gospodnji. Prvog dana u tjednu Isus se ukazao povijesnim svjedocima, i od tada je svaki prvi dan tjedna za Isusove sljedbenike dan Gospodnji. Pokazivanjem ruku i boka Isus naglašava istovjetnost Raspetoga i Uskrsloga: onaj koji je bio pribijen na križ i komu su vojnici kopljem proboli bok – sada živi. Uskrsloga evanđelist naziva Gospodinom, jer je po uskrišenju primio božansku moć spašavanja. Učenici se raduju osvjedočivši se da je Gospodin živ.
Uskrsli ih dva puta pozdravlja s “Mir vama!”. To je u ono doba bila formula građanskog i vjerskog pozdrava među Židovima, ali ovdje Isus apostole i sve vjernike tim pozdravom čini dionicima svoje uskrsne pobjede nad grijehom i smrću. Time objavljuje što se s njime dogodilo i što iz toga slijedi za njegove sljedbenike: “Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas… Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se” (r. 21.23). Šalje ih da budu u svijetu njegovi svjedoci, ali da ne budu od svijeta, svjetovni (usp. Iv 17, 15 20). U izrazu “dahne u njih” (r. 22) prisutno je podsjećanje na Post 2, 7 gdje Bog udahnjuje dah života u čovjeka sazdana od gliba zemaljskog. Slično Ps 104, 27-30 ističe vjeru da sva živa bića žive zato što je Bog u njih stavio dah života. Ovdje je i aluzija na starozavjetne proroke koji su dobivanjem Božjeg Duha bivali osposobljeni za povijesno poslanje u židovskom narodu. Uskrsli tako daje apostolima udio na svom novom, proslavljenom životu po Duhu Svetome te ih osposobljava da najprije sami žive kao sljedbenici Uskrsloga, a da zatim čine sve ljude njegovim sljedbenicima. Osnovni sakrament “otpuštanja i zadržavanja grijeha” jest krštenje u vremenu dok su se krštavali odrasli. Apostoli i njihovi nasljednici imaju pravo i dužnost odlučiti koga će krštenjem uključivati u Crkvu kao zajednicu uskrsnoga naroda Božjeg.
Toma je u ovom odlomku tip svih sumnjivaca, jer Ivan voli pojedinu osobu prikazivati kao tip određene grupe. Uskrsli traži od Tome da se osobno uvjeri kako je Raspeti sada živ. I njega je pozdravio s “Mir vama!”. Time ga je učinio dionikom svoje uskrsne pobjede nad grijehom, potvrdio da je istinito svjedočanstvo onih koji su ga prije vidjeli te zatražio da na njihovu riječ ostali u Crkvi vjeruju u zbilju uskrsnuća. Tomino je priznanje ispovijest vjere prvih kršćana: “Gospodin moj i Bog moj!” Toma pokazuje da on osobno, a i drugi vjernici u prvoj Crkvi, nisu na laku ruku prihvatili svjedočanstvo o ukazanjima Uskrsloga. Priznaje i da je Isus po uskrsnuću postao Gospodin moj, Bog moj. Njega i svakog vjernika tiče se misteriozni događaj koji je Bog izveo na Isusu. Uskrsli je Gospodin i Bog koji spasava osobe, muškarce i žene. Za njega ljudi nisu broj u mnoštvu, nego osobe vrijedne njegove pažnje i ljubavi. Isus hvali Tomu i sve buduće vjernike: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” U grčkom ovdje stoje participi aorista, pa bi doslovnije bilo prevesti: “Blaženi koji ne vidješe, a otpočeše vjerovati!” U toj vjeri, iz konteksta je očito, treba ustrajati do kraja da bismo postigli blaženstvo koje Isus obećava. Ista misao prisutna je u r. 31: “A ova su zapisana da vjerujete…” Iz grčke formulacije trebalo bi doslovnije prevesti: “… da nastavite vjerovati…”. Iz toga izlazi da su evanđelja pisana za vjernike. Vjera u Uskrsloga daje život koji počinje na zemlji i ne prekida se fizičkom smrću.
Neka nam Uskrsli po Duhu životvorcu učvrsti vjeru, kako bismo kao Crkva u vremenu i prostoru nastavljali Isusovo poslanje među ljudima i postigli “život u imenu njegovu”.
