Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati.
Je li moje mišljenje o Bogu da je On poput učitelja koji je zadovoljan kad napravim domaću zadaću. Mislim li da nebo mogu „kupiti“ svojim djelima. Ako nešto dobro učinim jesam li uvjeren kako „zaslužujem“ nebo. Oholost, umišljenost, nedostatak samokritike, ali ponajviše – manjak ljubavi prema Bogu i bližnjemu – su grijesi.
Imam li i ja ovakav stav kad molim: „Zahvaljujem Ti, Gospodine, jer nisam kao moji prijatelji koji varaju na ispitima ili ne idu na misu nedjeljom. Ja idem na misu čak dvaput tjedno, molim krunicu s obitelji i skor svaki dan slušam razmatranja na mobitelu. Redovito pospremam svoje stvari i ispraznim perilicu kad mi kažu…”
Budi svjestan da sveti Petar neće biti osobito impresioniran tvojim popisom „zasluga“ onoga dana kad ga sretneš na vratima raja, jer on će imati i popis tvojih grijeha.
U nebo nećemo ući po tome „koliko smo učinili“, nego po tome „koliko smo ljubili“. Na youtube se mogu “puštati” prekrasne molitve, ali youtube ne može voljeti. Mi možemo činiti oboje.
Božjim milosrđem ući ćemo u nebo. Sve što smo činili, pomoći će nam – i to samo ako smo to činili iz ljubavi.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Sir 35,12-14.16-18; psalam Ps 34,2-3.17-19.23; 2. čitanje 2Tim 4,6-8.16-18; evanđelje Lk 18,9-14
Čitanje svetog Evanđelja po Luki:
U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:
»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
Riječ Gospodnja.
Protagonisti parabole su dva muškarca od kojih je jedan pripadnik najuglednijeg a drugi najprezrenijeg staleža u Palestini Isusova vremena. Farizeji su bili teolozi i pravnici koji su skrupulozno obdržavali propise Petoknjižja i usmene predaje, podnosili rimsku okupaciju kao neizbježno zlo ali najavljivali Mesiju koji će istjerati strance i iskreno pridonosili prosvjetljivanju naroda. Isus im. se zamjerio ozdraviteljskim “radom” u subotu, ali je zajedno s njima naučavao tjelesno uskrsnuće mrtvih i životnu važnost kraljevstva Božjeg. Carinici su bili Židovi u službi rimske vlasti koji su ubirali porez i druge dadžbine. Često su unaprijed isplaćivali okupatorima traženu svotu za pojedino područje, a onda preko svojih suradnika silom ubirali i više nego što je bilo propisano za pojedinu obitelj. Bili su omraženi iz dva razloga: izrabljivanje siromašnih sunarodnjaka i kontaktiranje s poganskim okupatorima što ih čini ritualno nečistima.
U Isusovo doba bile su dvije javne molitve sa sudjelovanjem puka tokom dana: u devet ujutro i tri popodne. O takvoj jednoj molitvi došla u hram dva muškarca, jedan pripadnik najuglednijeg a drugi najomraženijeg sloja. Luka na početku konstatira: “Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici a druge podcjenjivahu, reče ovu prispodobu” (r. 9). “Pravedan” ovdje prvenstveno znači sposoban činiti pobožna i dobra djela koja pred Bogom vrijede. Imperfekt “podcjenjivahu, pouzdavahu” pokazuje da su ti ljudi u stanju grešnog samopouzdanja i uvredljivog preziranja drugih. U njihovu stavu i ponašanju nema dovoljno prostora za pouzdanje u Boga niti razumijevanja za slabe ljude kojima je Bog spreman oprostiti. Ovim uvodom Luka podsjeća na Ez 33, 13 gdje prorok po Božjoj ovlasti osuđuje grešno samopouzdanje onih koji se pouzdavaju u svoju pravednost.
U hramu se “uzlazi” na molitvu, jer je hram ležao na maloj visoravni u svetom gradu. Uobičajeni stav kod molitve bio je stajanje, ali farizejevo “uspravan” (r. 11) ovdje je više od molitvenog stava, jer će se kasnije za carinika istaknuti da se nije usudio podignuti oči k nebu. Farizejeva molitva je monolog u kojem zahvaljuje Bogu što nije grabežljivac, nepravednik, preljubnik “kao ostali ljudi ili kao ovaj farizej”. Zatim ističe što jest: posti dvaput tjedno (a bilo propisano jednom godišnje na Dan pomirenja), daje deseticu od uroda i prihoda za vjerske potrebe. On nije lagao, jer je stvarno bio takav snagom pripadnosti farizejskom staležu. Ipak njegova molitva nije uslišana, jer samo podsjeća Boga na svoja dobra djela i tako očituje svoje grešno samopouzdanje ostajući u stanju precjenjivanja sebe i podcjenjivanja drugih.
Carinik se nije usudio poći naprijed, svjestan da samom svojom prisutnošću ide na živce onim sunarodnjacima koji drže da se on ne može pokajati ni obratiti te da mu Bog zapravo ne smije oprostiti, jer se po njihovu mišljenju neizmjerno ogriješio o vjeru i narod. Udara se u prsa u znak spremnosti na obraćenje i pozitivnu promjenu. Ne hvali se dobrim djelima nego uzdiše: “Bože, milostiv budi meni grešniku!” (r. 13). Time primjenjuje na sebe ono što kaže današnji pripjevni psalam: “Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca a klonule duše spašava” (r. 19). On sebe smatra toliko grešnim da u grčkom izrazu stoji član uz imenicu grešnik, što će reći da se je smatrao samom grešnošću, najvećim grešnikom.
Isus zaključuje da je carinik “opravdan” a ne farizej. Opravdanost je ovdje oproštenje i uslišenje koje dariva jedini Bog. Za povijesne slušatelje takav zaključak bio je prava sablazan, ali ih je Isus namjerno želio izazvati na razmišljanje i mijenjanje vjerskog mentaliteta. I nas danas na to zove. Želimo izbjegavati farizejevu samodostatnost i hvalisavost a nasljedovati carinikovu skrušenost. S psalmistom ostajemo jadnici koji vape i uvjereni smo da nas Gospodin čuje.
