Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati.
Godine 1925. slavila je Katolička crkva 1600. godišnjicu nicejskog sabora na kojem su sabrani biskupi definirali dogmu o bitnoj jednakosti utjelovljenog Sina s Ocem nebeskim. To je bio povod da papa Pijo XI ustanovi novu svetkovinu Krista kralja svega stvorenja (rex omnis creaturae). Odredio je da se novi blagdan slavi na posljednju nedjelju u listopadu, pred Sve svete da vjernici na zemlji glasno naviještaju slavu onoga koji se proslavio u svim svetima i spašenima. Papa je također želio da katolike potakne na svjesno življenje kršćanskih vrijednosti u modernom svijetu, protiv tzv. laicizma koji područje religije sužava na strogo unutrašnje područje duha i duhovnog. Srž blagdana izražena je u misnom predslovlju u kojem se ističe da je Otac nebeski pomazao Krista za vječnog svećenika i kralja svemira. On je smrću i uskrsnućem “dovršio otajstvo spasenja.” Sada njegovo djelo u svijetu polagano napreduje, a kad o koncu povijesti “svojoj vlasti podloži sva stvorenja”, predat će Ocu “vječno i sveopće kraljevstvo, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira”.
Saborska reforma odredila je da se ova svetkovina prenese na završetak liturgijske godine kako bi se bolje istaklo eshatonsko obilježje Isusova kraljevskog dostojanstva. Kvalitetna novost su svetopisamska čitanja, različita za tri liturgijske godine. Latinski izraz rex ornnis creaturae preveden je u Časoslovu ispravno s “kralj svega stvorenja”, a u službenom Misalu nespretno “kralj svega svijeta.” Svetopisamski korijen naziva je u Kol 1, 15: “On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja… da u svemu bude Prvak”. “Svijet” ima politički prizvuk ovozemaljskih država. “Stvorenje” je svijet ljudi i prirode, svijet ukoliko od Boga potječe i u uskrslom Kristu dobiva puni smisao. Sabor izvrsno tumači: “Riječ naime Božja, po kojoj je sve stvoreno, sama je postala tijelom da kao savršen čovjek sve spasi i u sebi sve rekapitulira.
Gospodin je cilj ljudske povijesti, točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije, središte ljudskoga roda, radost svih srdaca i punina njihovih težnji” (GS 45, 2).
Liturgijska čitanja: 1. čitanje 2Sam 5,1-3; psalam Ps 122,1-5; 2. čitanje Kol 1,12-20; evanđelje Lk 23,35-43
Čitanje svetog Evanđelja po Luki:
U ono vrijeme: Podrugivali se Isusu glavari s narodom: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!«
Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.«
Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«
Riječ Gospodnja.
Za evanđelje u ovoj liturgijskoj godini imamo Lukin izvještaj o kraljevskom naslovu na križu koji donose sva četiri evanđelista.
Taj naslov ima povijesni korijen u procesu pred Židovima i pred Rimljanima. Pred Židovima, na upit da li je on Pomazanik, Sin Blagoslovljenoga (Mk 14, 61; Mt 26, 63; Lk 22, 67), Isus je to priznao, a to znači da se osjećao transcendentalnim ili kraljevskim Mesijom. Pred Rimljanima je ovo kraljevsko mesijanstvo protumačeno kao rivalstvo rimskom caru. Kod Rimljana je bio običaj da se nad osuđenicima postavi napisano ime i razlog smrtne osude. Nad Isusom je pisalo: “Isus, kralj židovski” (Mt 27, 37; Iv 19, 19).
Luka u prizoru pod križem razlikuje stav puka od stava poglavara. Narod promatra, a podruguju se vjerski poglavari i vojnici. Neposredno pred odlomkom koji danas imamo za evanđelje Isus je molio Oca da oprosti mučiteljima, jer ne znaju što čine. Narod je to čuo i zato razmišlja. Izruguju se i vojnici koji su zaduženi za red i mir prilikom izvršenja smrtne kazne. Dok se kod Ivana u povijesti muke 12 puta spominje naslov “kralj” za Isusa, kod Luke samo dva puta: vojnici se izruguju Isusu kao kralju koji bi trebao spasiti samog sebe, a Luka u r. 37 tumači da je nad Isusovom glavom stajao natpis: “Ovo je kralj židovski”. Ivan još dodaje da je to bilo na grčkom kao jeziku kulture, latinskom kao jeziku vojne uprave i hebrejskom kao jeziku osuđenika.
Od dvojice raspetih razbojnika, s kojima se Isus solidarizirao u patnji, jedan nestrpljivo traži čudesno izbavljenje a drugi se kaje i moli Isusa da ga se sjeti u svome kraljevstvu. Od podne do tri visio je zajedno s Isusom. Čuo iz ruganja tko je zapravo taj supatnik. Čuo je i njegovu molbu za oproštenje te odjednom shvatio da još nije kasno pokajati se. Luka je tako prikazao patnju Isusovu na križu da Isus inspirira razbojnika na obraćenje i mnoštvo na pokajnički razlaz s Kalvarije (usp. Lk 23, 40-42.48).
Naš liturgijski odlomak završava Isusovim obećanjem raja raskajanom razbojniku (r. 43), a nekoliko redaka kasnije Isus pred samo izdahnuće predaje svoj duh Ocu. To je još jedan znak strpljive patnje.
Za Luku je Isus dostojanstveni Patnik koji postaje kralj upravo po prihvaćanju patnje. Kakva utjeha bolesnima i svima ostalima!
